Vrijeme u godinama od 1956 do 1960., mada dugo pola decenije, nije nosilo puno uzbuđenja ni krupnih događaja, barem ne onih koji bi ljude potresali jače od mnogih što su prohujali. Stišavala se stalna bura straha i briga iz prvih poratnih godina, i strepnja od novog rata zadržala se samo u ljudima koji su inače život gledali crno. Ovi su i nadalje brojali eksplozije atomskih bombi i države koje se opasuju i junače atomskim oružjem. Svojim strahom mutili su spokoj onima koji u sebi nalaze dovoljno volje i strpljenja da se posvećuju porodici i dnevnim poslovima. «Džaba se nadamo i radimo», govorili su pesimisti naglašenim tonom, «kad bombe rađaju brže i bolje od naših usjeva. Zašto bi ih silnici proizvodili ako ih ne kane upotrijebiti? Lažu da neće! Uostalom, ko može jamčiti da nekad neka budala neće izmaći kontroli i zapaliti fitilj s vatrom od koje će sagorjeti svijet, sav dunjaluk otići helać! Od budala ratovi i počinju. A budala je puno, zato je i ratova puno». Pa nastavljali nabrajati prijetnje miru onako kako ih je vrijeme donosilo. «Jesu li Amerikanci isprobali hidrogensku bombu, bačenu iz aviona na Pacifiku? Jesu». Postavljali su pitanja i sami odgovarali na njih. «Jesu li obavili i probu pod zemljom u Las Vegasu? Jesu». «Jesu li Englezi i Francuzi također počeli proizvoditi atomsko oružje i postaju li atomske sile? Da». «Drži li Rus čvrsto uzde socijalističkog svijeta? Drži. Da ne drži, ne bi onako odlučno i brzo ugušio bunu u Mađarskoj, zemlji koja se željela izvući iz njegovog zagrljaja. Imre Nađa, njenog predsjednika, dobiše na prevaru i pogubiše ga, onako kako rade najveći licemjeri i zločinci». «Zauze li Izrael Suecki kanal? Zauze. A zašto to učini? Zato što je željan arapskog i muslimanskog blaga, a to bez sile ne može dobiti».

               Sve Muslimane ovdje, i one najmirnije, brinulo je i vrijeđalo nešto drugo. Gubili su svoja duhovna dobra. Gledali su kako im se ruše svetišta. U tome su vidjeli težnju vlasti da im zatru korijene kako bi vremenom što manje (i najposlije nikako) mislili da su išta drugo nego to što im se spočitava da jesu, bezlična masa otuđena od svojih matica koje imaju čvrsta obilježja naroda. U Sarajevu (od glave se inače počinje!) pored već srušenih džamija, mezarja, vakufskih zadužbina... l957. godine je srušena Isa-begova tekija, stara pet stoljeća, nastavljač dosadašnje muslimanske duhovnosti i središte mevlevijskog predanja. Za ovaj čin naveden je bizaran razlog: mora se ukloniti jer preko nje prolazi trasa nove ceste po nasipu visokom dva metra. Nasipom su sakriveni čak i sami tragovi temelja kako bi potpuno i sigurno iščezla iz pamćenja budućih ljudi.

               Drukčiji od ljudi koji život gledaju s mračne strane, bjehu oni koji su i neprilike osvjetljavali vedrinom i vjerom da će na svim prostorima zavladati čovjekova bolja polovina duše. Nada im je crpila snagu iz događaja koji su stišavali strasti i zračili ubjedljivim mirom. Mnoge zemlje su se oslobađale tiranije, osobito one u Africi, koje redom stiču nezavisnost. l956. godine raspušten je zloglasni Informbiro, kojim su dominirali sovjetski komunisti. Ubrzo poslije toga predsjednik Tito je, nakon osmogodišnjeg raskida s Moskvom i nakon što je umro Staljin, posjetio Sovjetski Savez a i Sovjeti su pristali da posjete njega. Pomirenje ovih protivnika izazvalo je kod naroda olakšanje kakvo se osjeti u zagušljivo sparno vrijeme kada puhne svjež, ugodan vjetar. Ovi isti Sovjeti su godinu dana kasnije zadivili svijet najavivši početak «kosmičke ere», jer su u orbitu Zemlje izbacili vještački satelit. Mada je ovaj «Sputnjik» bio težak samo nepuna četiri kilograma i mada mu je cilj bio ograničen, svako je u njemu vidio plemenitu namjeru i čovjekovu neslućenu moć da otvara nove vidike i da stvara drukčiji, bolji svijet. To je u ovim godinama bio najkrupniji događaj, domet koji je navijestio revoluciju u općem ljudskom razvoju. Uzbudio je cijelu planetu i ljudi su posvuda vjerovali da će se u budućnosti živjeti puno drukčije. Očekivanje im se osnažilo iste godine, trećeg novembra, kad je s lansirne rampe u Kazahstanu u svemir poletjela pokusna životinja - pas Lajka, prvo biće poslano sa Zemlje u svemir. «Sputnjik 2» je s Lajkom obletio Zemlju dvije hiljade puta i prevalio oko sto miliona kilometara. Na Zemlju su stigli novi podaci o gustoći gornjih slojeva Zemljine atmosfere, o osobenostima jonosfere i o primarnim kosmičkim zrakama. Ta l62 dana kruženja «Sputnjika» držala su sve Zemljane u napetom iščekivanju ishoda i jačala nadu da trud neće biti uzaludan. A još kad je četvrtog januara l959. godine prva sonda s ruske «Lune l» poslala na Zemlju slike Mjeseca, niko više nije sumnjao u čovjekove humane namjere i mogućnost da se osobno vine u kosmička prostranstva. To što je otkriveno da Mjesec nema magnetno polje i da na njemu nema života, nije razočaralo nikoga jer to nije umanjivalo ljudsku sposobnost da osvaja kosmos.

               U isto vrijeme kad je najavljen početak «kosmičke ere» i kad je ljudski um načinio svoj veliki revolucionarni korak, običan čovjek jedne siromašne zemlje, u privredno zaostalom srezu doživio je jednu drugu revoluciju, veliku promjenu u ličnom životu, značajniju od one koja je uzbudila svijet. Seljaci dobojskih sela spremali su se da u svoje domove uvedu električnu energiju. Zamijeniti mrak svjetlom, govorili su, preče je i korisnije nego tumarati po nebeskim visinama.

               Mjesne zajednice nisu imale sredstava da same osvijetle sela pa su seljaci, zavodeći samodoprinos i dajući svoje zaprege i vlastitu radnu snagu, obavljali sve poslove osim stručnih. Sjekli su živice, prosijecali šumu, prevozili stubove, kopali jame za vodove... pa ipak poslovi nisu lahko napredovali; na nekim mjestima nisu nikako. Napredak je priječila ljudska sujeta, prgava narav koja se nije mogla ničim mijenjati. Neki domaćini nisu dali da se stubovi zabijaju u njihovu zemlju, čak ni onda kad im je nuđena naknada za nju; drugi su dovozili neprimjerene stubove, ne veće od stožina, koje odbor za elektrifikaciju, prije svih Hasan Kadić, nije primao. To je ljutilo seljake, negodovali su i psovali. Svađe, ljute i bespoštedne, bile su česte, a ubijediti svojeglavog i ograničenog seljaka u norme koje vladaju u svakom velikom poslu isto je što i kamenu promijeniti čvrstoću.

               Ipak, nakon što se prznice koliko toliko stišaju i pomire s neminovnošću daljeg rada, poslovi se nastavljaju da bi se poslije dvije godine okončali. U Maloj Bukovici se prvo osvijetlila kuća Hasana Kadića. Bješe to nagrada za njegovo nesebično zalaganje u cijelom poslu, u kome je istrajao i pored toga što je od nezadovoljnih i ljutih komšija dobio toljagom po glavi, zbog čega je nekoliko sedmica odležao u bolnici. Na dan paljenja prve sijalice u njegovoj avliji se skupilo cijelo selo na narodno veselje. Pjevalo se i igralo dan i noć. Ljudi su, u oduševljenom zanosu, iz kuća donosili petrolejke i tu ih, kao na lomači, spaljivali i ispraćali u zaborav.

               Hasan Kadić je u selo donio prvi radio-prijemnik. Nije ga mogao kupiti za gotov novac već na kredit, ali na taj dug nije mislio pošto se zanio radošću što je obogatio svoj život. «Do sada mi je dunjaluk bio dalek i nedostižan», govorio je zadovoljno, «a sada ga imam u kući». Ovo se oduševljenje ljudi nije ni stišalo a stiglo je novo, s viješću da je u Zagrebu još polovinom marta l956. godine emitovan prvi eksperimentalni program televizije. Čudne riječi za još čudniju spravu. Oni seljaci koji su držali da znaju o čemu se govori, objašnjavali su da je televizor kutija veća od radija, ali, dok se sadržaji radija samo slušaju, sadržaji televizije se još i gledaju. Mještani su, ko s nevjericom ko s vjerom, očekivali i to čudo i čekali su na nj gotovo tri godine, kad je emitovan prvi zajednički program televizijskih odašiljača u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. «Uvijek sve počinje od njih», govorili su pakosni seljaci, oni koji su bili osjetljivi na uspjehe drugih. «Neka», branili su ih ostali, «mi smo i do sada stizali do boljitka pošto se izredaju ostali, ali je važno da hoćemo. Baš je lijepo što je Bog postao milostiviji pa nam daje više nego što je dosad davao».

               Srećan čovjek nije nikome zavidan.

                                                            *

               U ljeto l956. godine Hamid Kadić je završio industrijsku školu. Trebao je biti zadovoljan, a nije. Ne zbog same škole, nego zbog sebe trapavog i nesposobnog, zalutalog u svijet metala i strojeva, u kome vladaju tehničko i praktično znanje, a on nije stekao ni jedno. Završio je zanat s najnižom ocjenom i jedva dobio mjesto pomoćnog radnika na «pitlerima», poluautomatskim strojevima što proizvode vijčanu robu za kompresore i pneumatske alate u »Trudbeniku».

               Dok se nije okvalifikovao, bio je šegrt Vase Ninkovića, bivšeg druga iz osnovne škole s kojim je sjedio u klupi. Vaso se ponosno cerekao kad se pojavio pred njim kao njegov učenik. Godila mu je velika stručna prednost koju je stekao nad Hamidom, jer se prihvatio zanata nakon što je osnovna škola trajala četiri godine. Hamid je sljedeće četiri proveo u nižoj realnoj gimaniziji koja je zakonom «prenesena» na osnovnu školu. Za to vrijeme Vaso je završio zanat i već godinu nosi kvalifikaciju. Sad je bivšem drugu poslovođa i majstor čiju stručnost Hamid tek treba da dostigne. Hamid se nije oslobađao misli, teške i gorke, kako je Vasina osnovna škola trajala četiri a njegova osam godina. A sad obje imaju istu vrijednost!

               Sve vrijeme dok ga je učio, Vaso ga je ubjeđivao kako je zalutao među metalce, nesklon praktičnom radu, jer je od prvih dana zapažao da je Hamid nesiguran, bojažljiv, ograničen u razumijevanju procesa obrade metala, a nije mu bilo teško vidjeti i da ne voli to što uči. «Ako radiš bez volje», govorio je Hamidu ozbiljno i iskreno, «ne možeš postići nikakav uspjeh. Ti se čak i ne trudiš, ravnodušan si. Ako ti se željezo ne sviđa, zašto ne biraš nešto drugo?» Govorio mu je to drug koji je nekad njegovim šaptanjem zarađivao prolaznu ocjenu u školi; učio ga poslu on, koji je knjigu mrzio više nego uš koja je lazala po njemu. Pa ipak, teže od toga, Hamida je pogađala istina. Vaso je bio sasvim u pravu.

               Zanat sebi nije birao Hamid već njegov otac. Izabrao ga je na isti način, prosto i bez osjećaja, kao što mu je amidžu Halila

izabrao za staratelja. On sve radi brzo, bez puno razmišljanja, ali čvrsto i odlučno, pazeći jedino da ne padne u zamku neriješenih problema. Svaki ishod u kome se ne tone, njemu valja. Krivnju za Hamidovo nesnalaženje u zanatu nalazio je u njemu.

               - Da se zbilja trudiš, uspio bi i bio zadovoljan - korio ga je.

               - Ja taj posao ne volim - ponavljao je Hamid.

               - Savladaj ga pa ćeš ga voljeti - odgovarao je strogo. - Ne možemo birati samo ono što volimo, barem ne uvijek. Uz mastan zalogaj ide i suha kora. Uzimaj stvari onakve kakve jesu, a ne onakve kako ih ti vidiš. Čini mi se da su te zaludile knjige pa život krojiš prema njima a ne prema sadašnjem vremenu i stvarnim prilikama. Zanemari knjige, otrijezni se i ne razmišljaj puno. Učeni i pametni ljudi teže podnose život neko neuki. Nastaviš li razmišljati i ponašati se kao dosad, mimo ostalog svijeta zdrave pameti, nećeš stići daleko.

               Mada se s ocem često nije slagao, ni sada sasvim, činilo mu se da bi očevu misao mogao prihvatiti. Zaista je drukčiji od svojih vršnjaka, drukčije vidi ljude, zbivanja oko sebe, drukčije se vlada i drukčije podnosi zbilju. Njega u običnom životu malo šta zanima. Knjige i filmovi su jedine vrijednosti koje priznaje. U njima je sve jasnije i savršenije nego u živom svijetu. Zašto i on ne bi živio kao ti ljudi u njima?

               Do ruku mu je jednom došla knjiga o lijepom ponašanju i za tili čas ju je znao napamet. Počeo se vladati po njenim pravilima. Spočetka je izgledalo da će dobro prolaziti, ali je vrijeme pokazalo da neće. Mijenjao se on, ali okolnosti nisu. Na željezničkoj stanici, gdje je uvijek mnoštvo svijeta, gdje je pri ulazu u voz vladala stiska i gužva, puštao je ispred sebe starije osobe, bolesne ljude, majke s djecom, žene, djevojke... ostavljao je sebi posljednje mjesto i često je stajao samo na jednoj nozi. Htio je da drugi budu zadovoljni, ne mora on. Neki su to cijenili i ljubazno mu zahvaljivali. To mu bješe nagrada za uljudnost. Jednom (a bješe januar, ciča zima, zemlja okovana ledom) nije ni ušao u vagon. Ostao je na papuči držeći se za šipku golim rukama (rukavica nije imao). Nikome nije smetalo da se gura u vagone, a njemu jeste. Nije im smetalo da vise jedni na drugima, a on je to držao nepristojnim. U vožnji ga je šibao vjetar, hladan i oštar, kočio se na mrazu i krajnjim naporom uspijevao da ne padne pod voz. Izdržao je, ali i promijenio misao. Otrijeznilo ga je vlastito pitanje: «Zar misliš da si pametniji od ljudi u vagonima? Njih je sijaset, a ti si jedan!» Tad su mu na um pale i očeve riječi: «Živi kako možeš, a ne kako želiš».

               Seoske igranke je propuštao jer su bile odviše siromašne i jednostavne. Prostije su i slabije posjećene od gradskih. A na gradske nije odlazio jer nije imao čime platiti ulaznicu. Neprilično je otići tamo i plesati s djevojkom, družiti se s njom, a ne počastiti je kahvom ili šabesom. Tako nije nikad ni plesao.

               S djevojkama, osobito u početku, nije znao razgovarati. Odabere neku i stane je upoznavati, ali se brzo uvjeri da ona ne liči ni na jednu iz knjige ili filma. Sasvim je obična i jednostavna, čak naivna i neuka. Ne može s njom razmjenjivati više ideje, tumačiti ljudske sudbine, živote izvan ovog koga žive... a bude i obrnuto: upozna pametnu curu, prosvijećenu, obrazovanu, no sad sebe dovede u škripac; nema dovoljno riječi za nju. Brzo potroši ono što je pročitao ili vidio od posljednjeg susreta s njom pa ne zna šta će pričati dalje. Momak djevojci mora biti stalno zanimljiv, a on to ne zna biti. Prođe dugo vrijeme u šetnji, a ne otvori usta. Što god mu padne na pamet, učini mu se glupim i nepromišljenim. Šutio je iz bojazni od reziluka. Osjećao je da mu treba iskustvo starijih. Neko je trebao da mu pomogne. Misao na oca se odmah ugasila jer, znao je, on osjećajima ne daje puno važnosti. Dok je momkovao, otac je s curom ostajao samo onoliko koliko je trebalo da vidi može li kod nje provjeriti svoju muškost a potom se brzo povlačio. (Najzad se i oženio samo zato što je mislio da je našao mirasku.) Majka mu je bila mnogo bliža jer je sušta suprotnost ocu. Društvena, širokogruda i plemenita lahko je osvajala naklonost svih koje je upoznavala. Izašao je pred nju s kratkim i jasnim pitanjem.

               - Mama, kako se ašikuje?

               Zastala je u poslu i na tren se zamislila. Shvatila je da mu je pitanje ozbiljno a odgovor živo potreban. Odjednom je presjekla razmišljanje i rekla odlučno:

               - Laži, sine. Što budeš bolje lagao, bolje ćeš ašikovati.

               I produžila je s poslom. Ostao je nijem i skamenjen. Kako to: laži!? Cijelog života se užasavala od te riječi, a sad ju je njemu nudila. (Kasnije, puno kasnije, shvatio je koliko je ona bila blizu istine.)

               Djevojaka, te ljudi uopće, klonio se i zbog smrada što ga je nosio na sebi. Nije imao radnu odjeću vać je praktični dio obavljao u onoj u kojoj je dohodio na posao. Odijelo je upijalo njegov znoj i prljalo se mašinskim uljem i parama kaljenog željeza. Stidio se što takav hoda ulicom. Njegovi drugovi, šegrti iz grada, radna odijela su mogli skinuti čim s posla stignu kući, oprati se i odmah izaći među svijet, čisti i uredni, a on je ostajao da čeka radnički voz koji će ga tek uvečer vatiti kući u selo. Iako zamazan, katkad je vrijeme čekanja kratio u kinu, ali tad je uvijek ulazio posljednji, pošto se ugase svjetla, da ga oni kojima smrdi makar ne vide.

               Ručak je, poput ostalih radnika sa sela, nosio od kuće, obično u maloj limenoj kantici. Nju je i prije i poslije posla osjećao kao teret, stalan biljeg svog siromaštva, za koga je mislio da je njegovo trajno obilježje. Kad je polazio u kino, ostavljao je sud pod grm u parku i uzmao ga pošto se vrati, ako ga uopće nađe tamo. Više je volio da nešto za jelo može kupiti u prodavnici, koju kiflu ili neki kolač, što su inače njegovi drugovi uzimali za užinu. U tim prilikama je ličio na njih, nije bio obilježen. No, kada se i dešavalo da dobije koji novčić za to, mijenjao je namjeru i, mjesto jela, kupio bi ulaznicu za kino ili kakav časopis za čitanje. Ostajao je gladan, ali je zato stvarao sebi neko drugo skromno zadovoljstvo.

               Njegovi školski drugovi (izvan škole ih nije ni imao jer nije imao vremena za njih) privikavali su se na njega ovakvog, izdvojenog, preozbiljnog i osobenog. Neki su ga sažaljevali a i on je to činio prema samom sebi. Odnekud se u njegovoj svijesti rađala misao da treba mrziti sebe jer nije ništa imao što bi volio niti je bio sposoban da uradi išta što valja. Osjećao je neku neodređenu krivnju, nesposobnost zbog koje treba da odgovara pa se zato i kažnjavao šutnjom i zatvaranjem pred svijetom. Smetaju mu oni koji ga pitaju je li dobro, kako se osjeća i da li mu nešto fali. Šta ih briga kako mu je! Svoju brigu može da nosi sam. Te njegove osobine nisu cijenili, ali jesu opredjeljenje za knjigu i stalnu težnju da nešto dokuči. Znaju da u zanatskoj praksi nije dobar, ali da je u širini pogleda na svijet iznad njih. Oni nisu čitali, ali su uvažavali one koji čitaju. Jednom su ga predložili za nagradu što je dodjeljuje tvornički komitet narodne omladine uz Dan mladosti. Naveli su kako se obogatio iskustvom i da je ono ravno cijeloj jednoj biblioteci. Prijedlog im nije prihvaćen s obrazloženjem da se savremen, primjeran omladinac poznaje po akciji, stvaralaštvu, odanosti današnjici, a Hamid ne pokazuje ništa od toga.

               Njega je od života odvajao i vlastiti osjećaj manjine. U društvu se osjećao suvišnim, manje vrijednim. U tvornici također. Svi direktori, poslovođe i rukovodioci društvenih organizacija bjehu nemuslimani, osim onih njegovih sunarodnjaka koji su se izjašnjavali da su Srbi, Hrvati ili makar Jugoslaveni. Ni u knjigama koje je čitao nije nalazio ni jedno muslimansko ime, čak ni u onim koje je napisao neki Musliman. Žalio je što pripada narodu koji je nepoznat i nepriznat. U to doba novine su objavile dijalog vođen sa istaknutim srpskim književnikom Brankom Ćopićem. Govoreći o odnosu pisca prema društvu, temi o kojoj se piše, o odgovornosti, on je kazao kako se čudi što se muslimanski književnici bezrazložno distanciraju od svog naroda. Znači, to što ga nema, do naroda je. Lahknulo mu je. A piscu je bio zahvalan što je uočio istinu i kazao je.

               Osamu mu je produžavala i sama priroda posla. Nevještom da radi složene poslove, dali su mu jednostavan stroj na kome je rezao navoje. To je bilo «usko grlo» u proizvodnji i jedina mašina koja nije mirovala ni noću. Noćni rad ga je dodatno crpio, osobito što su i okolnosti bile teške. Živeći u selu, nije mogao koristiti ni jedan radnički voz, prilagođen većini uposlenika. Mogao je dolaziti na posao pješice, što je u oba smjera iznosilo dvadeset kilometara, ili putničkim vozovima koji su, za njegove potrebe, u grad stizali veoma rano ili se iz njega vraćali veoma kasno. Doveze se na posao četiri sata prije radnog vremena a odveze kući tri sata nakon završenog posla. Uz rad je trošio dvostruko vrijeme. «Prazne» sate je koristio na klupi u parku, čitajući, a po lošem vremenu je lunjao. Boravio je u čekaonici željezničke stanice do trenutka kada je zatvaraju a poslije se skitao po gradu zavlačeći promrzle ruke u džepove i vrat u kragnu kaputa. Mogao se svratiti i u čitaonicu, ali ona je to bila samo po imenu. Unutra su vazda sjedili dokonjaci s flašama piva i zapaljenim cigaretama, igrali su karte, domine ili šah. Prostor se gubio u dumanu i smradu, u kome se nije moglo disati. Na smrad se, doduše, bio navikao i ne bi mu smetao pa ipak nije ulazio. On ni za ovakvo mjesto nije imao prebijene pare.

               Plaću je, neokrnjenu, redovno davao ocu, ne zato što je to on izričito zahtijevao nego zato što je smatrao da tako treba činiti. Otac se brinuo za cijelu kuću, a glavni prihod je upravo ovaj što ga je Hamid donosio. Za završnu svečanost, nakon što je stekao diplomu i punoljetstvo, kupio mu je odijelo, ali je rekao: «Posudio sam novac od brata Halila. Kad počneš zarađivati, vrati mu dug». Mati Džehva se s tugom ibretila: «Kakav je to amidža koji bratiću neće darovati odijelo ni nakon što ga tolike godine džaba služi? Beli misli da će imetak i na ahiret ponijeti». Otac u svojoj privatnoj seoskoj radionici, koju je otvorio nakon što mu u državnoj nisu primili na zanat sina Durmiša, (pa mu je on omogućio da uči za obućara) nije mogao zaraditi ni toliko da plati porez. Posao mu je osobito slabo išao ljeti, jer su po suhovini siromašni seljaci hodali bosi a imućniji su inače kupovali industrijsku obuću. Hamidu dadne koji dinar samo kad zatraži i nije se nikad radovao kada to čini. «Ma nisam, dijete, ni ja s parama», rekne redovno, «ali evo ti makar pet dinara za bioskopsku ulaznicu. Je li pet dovoljno?» (Odnekle je doznao da toliko košta najjeftinija). Nije mu na pamet padalo da to «dijete» ima devetnaest godina i da zarađuje plaću. Ali - Hamid je i tada šutio.

               Namjerno je tražio mjesta gdje može da šuti. U šutnji, doduše, nije uvijek nalazio mira; misli su stalno navirale lomeći se kroz pitanja i odgovore, ali i takav je bio snošljiviji od eha spoljnog svijeta. Taj mir, što ga je stvarao oko sebe, i nemir u sebi činili su jedinu ravnotežu koju je mogao podnositi.

               Zamišljen, jedne kasne zimske večeri, sleđen od hladnoće, nije zapazio kad su se ispraznile gradske ulice. Otišli su s njih i oni najrevnosniji šetači. On do njih, istina, nije ni držao, nisu ga zanimali, ali pusti trotoari ga podsjetiše da je večer prošla i da se mora negdje smiriti. Smišljao je kuda će i pritom zastajao pred izlozima. U sporednoj ulici ispod Tvrđave, slabo osvijetljenoj, zastao je pred posljednjim izlogom. Tad je za sobom čuo škripu koraka. Okrenuo se i vidio dežurnog pozornika. Iz mraka je dolazio pravo njemu. Htio je otići, ali ga je pozornik zadržao.

               - Trenutak, druže - rekao je. - Molim vas, pokažite mi svoju

ličnu kartu.

               Hamid se mašio za džep, no odmah odustao od nje. Nije je

ponio.

               - Imate li kakav drugi lični dokument? - dodade on.

               - Nemam. Zašto vam treba?

               - Da vam utvrdim identitet. Pođite sa mnom u stanicu milicije.

               - Neću, ja nisam ništa učinio.

               - Nisam ni rekao da jeste. Propis je da vas u ovom slučaju

pismeno saslušam, a to se ne radi na ulici.

               - Zašto je potrebno da me saslušate? - rekao je uvrijeđen. - I drugi ljudi hodaju kako žele pa ih ne zaustavljate.

               - Drugi? Koji drugi?

               - Oni... - mahnuo je glavom niz ulicu, ali riječ mu je ostala u grlu. Ta na njoj ne bješe nikoga. Bila je potpuno pusta, puna samo visokih nanosa smrznutog snijega. Takve su sada vjerovatno i sve ostale u gradu. Ušutio je.

               - Šta trenutno radite? - prenuo ga je pozornik.

               - Šetam.

               - Znate li koliko je sati?

               - Ne znam, ali izgleda da su prošla dvadeset dva.

               - Davno. Davno, druže, i sve su šetnje davno završene. Možete li sada, bez opiranja, poći sa mnom?

               Pošao je. Istog trena se u njemu digla bura osjećanja: poniženje, ljutnja, strah... Koračao je pogruženo a u sebi mislio kako je makar dobro što nema prolaznika. Da ih ima, okretali bi se sada za njim i gledali u njemu lopova.

               Nikog nije bilo ni pred stanicom, mada se zgrada nalazila u centru grada. Licem je okrenuta ulici iz koje su dolazili. Do ulaza su vodile stepenice. Popeli su se i, ušavši na glavna vrata, prošli širok hodnik te stigli do kancelarije na čijim je vratima pisalo: komandir.

               - Druže komandire - raportirao je Hamidov sprovodnik čim su ušli - privodim ovog mladića pošto nema ličnih isprava. Lunjao je po Radničkoj ulici. Zatekao sam ga upravo pred izlogom prodavnice «Ukus».

               - Taaako - razvukao je komandir. Prišao je i pronicljivo pogledao sumnjivca. - Naravno, treba mu uzeti izjavu, priložiti je zapisniku...

               Uto su se otvorila sporedna vrata iza kojih se pojavio mlad milicioner, Hamidovih godina, brzog pokreta i vedrog lica. Pogledao je prisutne, ali su mu se oči odmah zadržale na Hamidu. Gledao ga je koji trenutak ne trepćući. Hamidu se odnekle učinio poznat. Najzad se milicioner osmjehnuo i uzviknuo:

               - Hamide, ti si? Zdravo!

               - Mirko Makić - sjetih se Hamid. - Zdravo.

               Iznenađenje što vidi druga iz djetinjstva u ovoj uniformi Hamidu je bilo veće od neprilike sa pozornikom. Mirko je u osnovnoj školi jedno vrijeme sjedio s njim u klupi. Knjigu nije volio, sklanjao se s nekih časova a bilo je dana kada nije ni dolazio na nastavu. Nekako je ipak završio ta četiri razreda i nekud se izgubio. Prošlo je od tada osam godina, odrasli su i, eto, sada ga ponovo vidi.

               - Što ćeš ti ovdje? - upita Hamida.

               - Tvoj drug me priveo. Ne znam zašto.

               Komandir i sprovodnik su se zbunjeno pogledali. Komandir se okrenuo Mirku i upitao:

               - Ti poznaješ ovog mladića?

               - Da, odavno. Moj Rudančanin, iz Begovića. Sjajan momak. Zajedno smo u školu išli. Što će on ovdje? Nećete valjda reći da je nešto zabrljao?

               - U redu - rekao je komandir gledajući naizmjenično Mirka i Hamida - ne bismo išli dalje. - Svom starom drugu možeš kazati - dodao je obrativši se Mirku - zašto je bilo potrebno da ga privedemo.

               Mirko je prišao Hamidu, zagrlio ga oko ramena i poveo ka izlazu.

               - U prodavnici pred kojom si se nalazio izvršena je provala - rekao mu je. - Ti si se tamo zadesio u nezgodan čas pa su te htjeli provjeriti. Ne ljuti se jer u ovo doba su na ulici samo skitnice, lopovi i mi, milicioneri.

               - Odakle ti u uniformi? - upitao je Hamid.

               - Dojadila mi njiva pa sam šmugnuo ovamo. Naravno, nisam lako, ali malo preko «štele», malo uz pomoć Partije, odem na kurs i uskočim u uniformu.

               - Već si član Partije? Kad prije?

               - Trebala mi je. Bez nje se ne može nikud. Zar ti nisi član?

               - Nisam.

               - Kako onda misliš napredovati, živjeti?

               - Očigledno nemam kvalitete za nju.

               - Koješta! Kakve kvalitete ima sin Dušana Paravca iz Kostajnice? Dušan je bio okorjeli četnik a Borislav je komunista koji može daleko dogurati. Marko Lazić iz naše Rudanke bio je četnički vojvoda, a sin mu je Cvjetko sada istaknuti komunista i vodi privrednu banku; onda Vojko Ninković... onaj iz zaseoka tvojih Begovića... glavni je bilježnik u opštinskom sudu, sad osvjedočen partijac... Da ne nabrajam. Tvoji ljudski kvaliteti su daleko iznad njihovih. Ti zauzimaju mjesta i vama Muslimanima pa vas gotovo i nema u našim redovima.

               Dok je pričao, Hamid se sjetio poratnih razgovora o svom komšiji Vidakoviću, rođaku ratnog zločinca Alekse koji je kao zločinac i završio. Mještani znaju da je mlađi Vidaković cijelog rata nosio pušku u četničkoj odori. Pamte dobro i zlu sudbinu mladih seoskih djevojaka, Jelene Savić i Danice Vidović. Obje su bile ilegalke, saradnice partizana, i obje su četnici istovremeno uhapsili i odveli iz sela. U šumi su ih svirepo kaznili. Silovali, pretukli pa zaklali. Danicu su «samo» pretukli i silovali a umorili nisu jer su se plašili osvete njenih ujaka Hadžića, koji su svi bili partizani. Od straha i patnje Danica sada hoda luda i džaba traži da s nekim razgovara. Komšije su u mjesnom uredu pitali ko je poslije rata Vidakoviću ukazao povjerenje. Odgovoreno je: «Istina, nosio je uniformu, ali formalno, bio je tada odviše mlad, zaveden, ne zna se da je počinio ikakvo zlo; osvijestio se i odan je član Partije i pristalica današnjice. Ipak, ako neko ima bilo šta prijaviti protiv njega, ako zna i za najmanje nedjelo ovog momka, neka podnese dokaze i tužilaštvo će pokrenuti istragu». Niko ga nije tužio, ali ne zato što nije imao razloga, nego zato što se plašio posljedica. Šutnja zna biti vrjednija od istine i pravde.

               - Slušaj - Mirko je prekinuo njegove misli - hajdemo k meni. Nismo se dugo vidjeli. Red je da se ispričamo i, ako želiš, obnovimo drugarstvo.

               Ne čekajući hoće li pristati, povukao je Hamida za sobom. Hamid je krenuo ne znajući da li s voljom ili bez nje. Jednostavno, u ovom se času nije mogao brzo sabrati. U glavi mu je zujalo kao u košnici. Mirko je usput govorio još o koječemu, no njemu je bilo dosta i ovo što je već čuo. Zato ga više nije slušao. Trgao se i pogledao ga tek kad je povisio glas.

               - Stani, stigli smo. Ja ovdje stanujem.

               Pred njima se ukazala velika lijepa zgrada tek sagrađena.

               - U novogradnji imaš stan? - iznenadio se Hamid.

               - Samo garsonjeru, ali prostranu, s malom kuhinjom. Sad ćeš vidjeti.

               Ušli su. Stan se nalazio u prizemlju, u koga se ulazilo iz kratkog hodnika. Mirko je škljocnuo ključem, otisnuo vrata i upalio svjetlo. Hamid je ušao za njim, prošao malo predsoblje i našao se u velikoj, lijepo namještenoj odaji.

               - Kako ti se sviđa, a? - upitao je domaćin uz zadovoljan smiješak. - Sjedi, raskomoti se. Odmah ću donijeti piće. Imam i gotovu večeru. Drago mi je što mogu da te ugostim. Prenoći kod mene, ima mjesta.

               Gost je sjeo za sto i ponovo se zamislio. Kako je nečiji korak do zadovoljstva običan i kratak! Kako neki ljudi jednostavno, jednim zamahom, dohvate dobar pregršt života! Pored njega bi mogla poteći rijeka blagostanja, a on ne bi znao smije li šta dohvatiti. Kako onda da bude zadovoljan sobom?

               - Kažem ti, Hamide - dovikivao je Mirko dok je sabirao večeru iza paravana - u Partiju! Vidio bi dokle se može stići. Pogotovo ti, s takvom pameti, hej! Sjećaš li se da sam od tebe prepisivao zadaću? A vidi me sad! Ni ovo nije sve. Uskoro će me uputiti na dokvalifikaciju pa ću dobiti veći stan i bolje radno mjesto. Moći ću se dobro oženiti i živjeti punim životom. Ne propuštam partijske sastanke, ne šutim, agitujem... katkad citiram nekog od viših kadrova. To pali. U organizaciji sve vide, prate i cijene. Batalio sam crkvu, svece, te fore... Koji će mi k...! Od propovijedi se ne živi. Prilagodio sam se novom životu a to možeš i ti. Uostalom, niko ne poštuje baš sve što Partija traži. Odreknu se Boga, pa ponekad ipak zavire u crkvu a ne propuštaju ni sve slave. «Ne treba gubiti kontakt s narodom», kažu. Tako i vaši. Mora li se znati da je komunista osunetio dijete? Taman posla! Neće djetetu niko zavirivati u gaće. Ne možeš, čovječe, čekati da drugi misli za tebe, da te vodi dobru. Uzimaj vlastitom rukom. Ne prolazi kroz život kao mjesečar. Sve je u pokretu. Industrija se razvija, privreda jača, dotiče lova... Uskoro ćemo imati vlastite automobile, kuće, vikendice... Ej, pa ti stalno šutiš. Ni riječi još nisi progovorio. Reci, šta veliš na sve ovo? Hoćeš li u Partiju?

               - Nemam «štelu» - rekao je Hamid kratko, s prezirom, koji je Mirko mogao osjetiti.

               - Tebi štela ne treba. Tebe, pored ostalog, služi pero. Napiši koji članak za novine, neku crticu, reportažu, pohvalu Partiji i - njen si! Odužit će ti se višestruko.

               Hamidu je pogled pao na vrata. Ostala su otvorena. Ustao je i nečujno, da ga ne prekida, krenuo ka izlazu. Kad je izašao na hodnik, pružio je korak. Brzo se našao vani, na zraku. Odahnuo je. Daleko za sobom čuo je dozivanje. Nije zastao. Žurno je zaronio u hladnu noć.

               O Mirkovim riječima je razmišljao, ali ne na njegov način. Mora zaista učiniti nešto za sebe, nastaviti školovanje ili, što je još bolje, promijeniti zanimanje. Gorak je zalogaj od posla koga čovjek ne voli. Vratit će se ponovo na početak, trošit će novo vrijeme i dodatna sredstva, ali će barem imati cilj. Sad se osjeća kao na pučini; na koju god stranu da pliva, nije siguran da će doplivati. Čeka ga i dvogodišnja vojna obaveza, dovoljan razlog da zasada ne čini ništa. Vratit će se iskusniji i, nada se, s jasnom namjerom šta da učini sa sobom.