Svakom iole politički obrazovanom građaninu jasno je da su Crna Gora i Bosna i Hercegovina spojene posude, da su obje države i njihovi stožerni narodi glavna prepreka rusko-srpskom utjecaju na Balkanu, da je metodologija debošnjakizacije Bosne i demontenigrizacije Crne Gore “u pet deka” različita. Međutim, mi još nemamo ni u naznakama ikakve poteze ni s bošnjačke ni s crnogorske strane o pokušajima formiranja nužne zajedničke odbrambene strategije, zajedno s Albancima s Kosova. Zašto? Vjerovatno zato što niti Bošnjaci niti Crnogorci nisu spremni učiti jedni od drugih na greškama koje sami prave.

Udar na spomenuta dva naroda i dvije države niti je slučajan, niti je spontan. Vješto je isplaniran nakon propasti – a možda i prije – srpske oružane agresije na Bosnu i pokušaja dva državna udara (2015. i 2016. godine) u režiji ruskih i srpskih obavještajnih službi u Crnoj Gori. Hibridna agresija, agresija mehkom/neoružanom moći na Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru kompleksnija je otkako su zapadne ambasade, američka i britanska prvenstveno, slobodno možemo reći praktično podržali antibosanke i anticrnogorske snage, što prešutnom dozvolom urušavanja vladavine prava i demokratskih standarda u tim zemljama, što deklarativnim suprotstavljanjem destruktivnim aktivnostima, a ono samo produžava političku agoniju obaju naroda, i dalje uvjerena da će neko drugi (Zapad, NATO, EU) uraditi posao koji oni sami moraju uraditi.

I ne znamo šta više unosi nemir i nespokoj među građanima dvije države, srpsko (u Bosni i hrvatsko) onesposobljavanje institucija sistema ili jačanje nepovjerenja u naše ključna saveznika sa Zapada, za što ima mjesta, ne samo zbog podrške Vučićevom režimu kada je u pitanju njegov odnos prema susjedima, nego i zbog toleriranja, pa i pomaganja, genocidne agresije cionističkog režima na Palestinu. Dodamo li tome, u bošnjačkom slučaju, iskustvo iz perioda Agresije, kada se čekala adekvatna vojna intervencija Zapada u našoj zemlji, a do koje nije došlo (osim ograničeno, što nipošto ne treba zanemariti u analizama odnosa Zapada prema Bosni) razloga za nesigurnost i neizvjesnost imamo još više.

Svejedno, ma šta planirali Washington, London, Bruxelles, Beograd i Zagreb, djelovali koordinirano ili ne, nama ne samo da ne preostaje ništa drugo nego imamo i moralno obavezu pred Uzvišenim Bogom, dušama šehida i poginulih boraca, nas samih, a posebno generacija koje će doći poslije nas da sagledamo vlastite snage i uradimo ono što mislimo da je najbolje i za opstanak identiteta i za opstanak države.

Upozoravali smo iz Bosne i Hercegovine Crnogorce da ne ponavljaju bošnjačke greške, da se nacionalno homogeniziraju, da ojačaju svoju religijsku instituciju (Crnogorsku pravoslavnu crkvu), da se počnu oslobađati atavizama jugosocijalizma i konačno formiraju političku partiju koja će prvenstveno skrbiti za nacionalne interese Crnogoraca. Nisu nas čuli. (Zašto? Posebna je tema o kojoj ćemo pisati.) Nije bilo potrebno mnogo pameti da se takvi savjeti daju prijateljskom narodu: i Bošnjaci su bili nacionalno nesvjesni, indoktrinirani jugosocijalizmom deislamizirali sami sebe, pa su se Brozovim slikama pokušali suprotstaviti velikosrpskoj vojnoj sili. Sve dok nisu počeli ginuti, nisu se počeli masovno naoružavati. Ali, na vrijeme su formirali nacionalnu političku organizaciju, uspjeli se vojno organizirati, osvijestiti važnost religije kao glavnog stuba na kojem počiva njihova kultura i, uprkos brutalnoj agresiji i genocidu, sačuvati i svoje institucije i svoju državu. I jedno i drugo danas je u opasnosti.

Crnogorci nas nisu slušali. Iako nisu doživjeli vojnu agresiju, iako su identitarno bili u istom položaju kao Bošnjaci, a u bitnom aspektu imali bolje pretpostavke od Bošnjaka da sami sebi ostvare sigurnost – zahvaljujući političkom pragmatizmu Mila Đukanovića, postali su članica NATO saveza. Danas su u poziciji u kojoj su, doslovno, gotovinu dali za veresiju. Skoro trinaest godina imali su vremena da oslobode svoje institucije jugosocijalističkog i/ili velikosrpskog ideološkog i političkog nasljeđa. Nisu uradili ni jedno ni drugo i doživjeli su moleban revoluciju, poslije koje se njihova država svakim danom sve više urušava, a Crnogorci kao autentičan etnonacionalni subjekt nestaju s povijesne karte. Nisu slušali Bošnjake, a nisu ništa naučili ni iz poraza na parlamentarnim izborima 30. augusta 2020. godine. Podsjetimo, tada su ih na valu narativa o “borbi protiv korupcije” kao slijepce preko vode prevele pobočne snage velikosrpskog projekta, Dritan Abazović i njegova GP URA, i doveli ih do pred nestanak.

Nakon što su Srbi, dakle, konačno uspjeli pobijediti crnogorske suvereniste na izborima 30. augusta 2020. godine, uz pomoć njihovih poslušnika presvučenih u građanske partije iz GP URA i Demokrate, kojima su glasove dali Crnogorci, ne Srbi, i nakon što je, na samom početku svoje vladavine, “svetosavska vlada” pokazala i dokazala da je brutalna i da će biti brutalnija nego što se moglo i zamisliti, u suverenističkoj crnogorskoj javnosti vladalo je duboko uvjerenje da će građani shvatiti da su prevareni te da će se na velika vrata na vlast vratiti crnogorski suverenisti. Međutim, na vanrednim parlamentarnim izborima iz 2023. godine desio se novi, još veći poraz crnogorskih suverenista. Prevareni su na isti način. Dritan Abazović i GP URA su istrošeni, a na njihovo mjesto došao je Pokret Evropa sad (PES). Politika posrbljavanja crnogorske kulture i države kroz institucije sistema same države nesmetano je nastavljena i ojačana podjelom u samoj, ionako nemoćnoj i slaboj, Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

Crnogorci su prevareni na isti način na koji su prevareni prvi put, a razlog tome je nepoznavanje moći koju, po sebi, imaju institucije sistema. Uvjereni da će zdrav razum (jer samo nerazuman čovjek nije blagovremeno prepoznao prevaru otjelovljenu u jučer Dritanu Abazoviću, danas Jakovu Milatoviću i Milojku Spajiću) presuditi na sljedećim parlamentarnim izborima, sasvim opušteno su ih dočekali, nespremni, neorganizirani, podijeljeni, bez jasnog prepoznavanja suštine problema, koja je daleko, daleko iza dnevnopolitičke pragme, i doživjeli novi poraz.

Zaključak koji Bošnjaci mogu izvući iz crnogorskog slučaja jeste sljedeći – to što na dnevnoj bazi svjedočimo neprijateljskom djelovanju “trojke”, njihovih glasnogovornika u ideologiziranim medijima (koji dominiraju bosanskim prostorom) te intelektualaca koji podržavaju taj zloslutni politički projekt, nije nikakva garancija da Konakovića, Nikšića i Fortu nećemo nemoćno posmatrati kako Srbima i Hrvatima predaju Bosnu i Hercegovinu, ne samo u naredne tri godine nego u narednih sedam godina. “Trojka” je 2023. godine pomogla srpskohrvatskom bloku da uzme institucije sistema u Bosni i Hercegovini, kao što je Abazovićeva URA 2020. srpskom bloku pomogla da zauzme institucije sistema u Crnoj Gori. A ko ima institucije sistema, ima realnu političku moć i u velikoj je prednosti nad onima koji su u opoziciji.

Nije dovoljno oslanjati se samo na racionalnost; ma koliko javnost, mahom na društvenim mrežama i manje posjećenim medijima, pružala otpor politici “trojke”, to ne može biti garancija da ćemo biti oslobođeni pošasti bosanskih nacional-socijalista, tj. “trojke”. I to ne samo konkretnih političkih razloga radi...

“Trojka” je politička posljedica višegodišnje medijske i intelektualne pripreme, svjesno organizirane iz centara moći u političkom Beogradu, a na koje su određeni Bošnjaci nasjeli, svojom voljom ili iz nekih drugih razloga (zato što su na platnom spisku nikad sahranjene UDBA-e, primjera radi). Na visokom, intelektualnom nivou, proces imuniziranja Bošnjaka na bazična moralna načela, politički i moral općenito, na dostojanstvo, samosvijest ima dugu povijest, od 1945. godine. Zaustavljen, bolje reći usporen je i donekle otežan osamostaljivanjem Bosne i Hercegovine, političkim artikuliranjem Bošnjaka, ali je nastavljen narativima o “regionalnoj saradnji” i “borbi protiv nacionalizma i korupcije”.

No, debošnjakizacija samih Bošnjaka i Bosne i Hercegovine nije bila transparentna sve do 2016. godine, kada je objavljena Kritika bosanskog uma Tarika Haverića, u kojoj je autor doslovno rekao da se Bošnjaci moraju osloboditi islama. Od etabliranja i ozvaničenja Haverićevog eksplicitnog antiislamskog narativa s vremenom nemali broj intelektualaca, umjetnika, novinara pripadnih bošnjačkom kulturnom krugu, sve hrabrije i transparentnije izražava vlastite misli i osjećanja slična ili identična Haverićevim, a koje su ništa drugo do puzla u slici velikosrpske diskurzivne paradigme. Da li zato što se nisu oslobodili “turskog grijeha”, internaliziranog autošovinizma, podsvjesnog prezira prema pojavnim oblicima islamskog životnog stila (ezana, džamija, nepijenja alkohola, čednosti u seksualnosti, izbjegavanja destruktivne zabave) ili zato što su plaćeni da govore što govore... Ne znamo, niti mislimo istraživati.

Ono na što želimo skrenuti pažnju jeste sljedeće: skoro da nema nikakve razlike između upornog nastojanja zapadnih režima da genocid nad Palestincima prikažu kao “pravo države (Izraela) da se brani” i nastojanja da se krivotvore činjenice iz savremene političke povijesti Bosne i Hercegovine. Srbi to rade eksplicitno, i zvanično i nezvanično. Bošnjaci i Bosanci, koji predstavljaju takozvani i samozvani građanski blok, implicitno, kroz umjetničke forme i pokriveni plaštom političke korektnosti. Najviše i najjasnije to rade pripadnici takozvanog FGR-a, a pridružili su im se i kolege iz FMGR, odnosno NiP-a. Od Haverićevog ultimativnog zahtjeva da se deislamiziramo, preko Baralijine izjave da smo “jedni drugima kuće palili”, da se treba “osloboditi mita o čistoći naše borbe” i da je razlika između genocidnog agresora i odbrambene vojna sile “u pet deka”, došli smo do najnovije izjave Sabine Silajdžić, dugogodišnje članice NiP-a, zagovornice velikosrpskog i velikoalbanskog projekta „Otvoreni Balkan“.

U dugom statusu na svom Facebook-profilu, krivotvoreći pravne činjenice, Sabina Silajdžić nije poistovjetila 9. januar, neustavni Dan manjeg bh. entiteta i 1. mart, ustavni Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, ona je delegitimizirala 1. mart, a legitimizirala 9. januar. Pravno potpuno neosnovano, iako se pokušala sakriti iza pravnih kvalifikacija i poslovnika o radu Skupštine Republike Bosne i Hercegovine. Sabina Silajdžić implicitno je rekla: Skupština srpskog naroda 9. januara, koja je označila početak genocida nad Bošnjacima, legitiman je politički čin, Skupština Republike Bosne i Hercegovine, kojom je počeo proces vraćanja nezavisnosti našoj državi, što je dovoljan i potreban uslov za legalno i legitimno organiziranje odbrane od genocida, nelegitimna je. Nikako drugačije ne može se protumačiti njen stav.

No, postoji veći problem od spomenutoga nemorala. Sve i da je Sabina Silajdžić u legislativnom smislu u pravu... Nemoralna je. Zakoni ne postoje da bismo ih se slijepo držali, nego da bi se mijenjali, ali ako treba, i prekršili ih kad je očigledna opasnost da jedan narod i jedna država zbog agresija silnika nestanu s povijesne pozornice, što se u bošnjačkom slučaju desilo devedesetih godina, a što je potvrdilo i tijelo pravno znatno relevantnije od Sabine Silajdžić – Međunarodni sud za ratne zločine u Den Haagu.

Ali čak ni to nije najveće zlo koje nam dolazi od perjanica Naše stranke i Naroda i Pravde, ne samo zato što na moral od njih nismo ni navikli... U podijeljenom probosanskom političkom tijelu, dijalog svakim danom postaje sve manje moguć, a u javnosti se zbog toga sve više razvija “antipolitički bunt” koji je sjajno dijagnosticirao profesor Vahidin Preljević u tekstu “Godina otrežnjenja?”: “(...) bijes antipolitičke javnosti, dijelom nastao spontano, dijelom podgrijavan po principu inercije, a dijelom i vješto usmjeravan, eskalirao je oko nekoliko ‘tačaka trigerovanja’, kako ih zove njemački sociolog Steffen Mau, kao što su neriješen ‘slučaj Memić’, ‘afera respiratori’ ili ‘revizija’, dok su ključni problemi poput unutrašnje blokade sistema, izbornog zakona u skladu sa željama HDZ-a, ili državne imovine, za tu istu javnost ostali preapstraktni i neopipljivi. To je rezultiralo pobjedom antipolitičkog protesta na izborima, koja ipak nije bila toliko uvjerljiva pa je bila potrebna i intervencija međunarodne zajednice da se ona ovjeri”.

Problem je, dakle, što je dijalog s “trojkom” svakim danom sve manje moguć. A izjava Sabine Silajdžić najvjerovatnije treba biti još jedna od “tačaka trigerovanja” koja će nahraniti antipolitičku javnost, koja će svojim bijesom stvoriti kakofoniju u javnom prostoru zbog koje nećemo čuti glasove razuma koji nam jasno govore – što se kasnije organizirano i efikasno, smisleno i produktivno počnemo suprotstavljati političkoj pošasti čija je priroda identična onoj koja se kroz GP URA desila Crnoj Gori, to nam više prijeti opasnost da dođemo u poziciju u kojoj su danas Crnogorci. Na zdrav razum dovoljnog broja građana ne možemo i ne smijemo se osloniti. U narativnoj agresiji na Bošnjake i Bosnu Srbima se svakim danom sve transparentnije pridružuje “trojka”.

Bošnjacima i Bosni se od oktobra 2022. godine dešava identičan scenarij koji se desio Crnogorcima 2020. godine. Godine 2023. Crnogorci su imali šansu da vrate stabilnost da su učili od Bošnjaka. Odbili su učiti na greškama drugih. Bošnjaci ne smiju odbiti učenje na greškama Crnogoraca. Za izbore 2026. godine trebalo se početi pripremati jučer.