U srpskoj historiografiji za posljednjih šest decenija slika Milana Nedića (kao kolaboracionističkog simbola) prešla je dug put i, napravivši pun krug, vratila se danas tamo gdje je bila 1941. godine. Od ocjena da je u pitanju “vodeći srpski kvisling” i “samozvani otac Srbije”, odranije “opsjednut njemačkom vojnom snagom” koji je prihvatanjem izbjeglica stvarao mit o sebi kao spasiocu, a u osnovi ih iskorištavajući za manipulacije “u okvirima politike služenja okupatoru”, danas se stiglo do tvrdnji (u najgorem slučaju) da je u pitanju “najkontroverznija” ličnost srpske historije.

Stavljanjem akcenta na njegovu predratnu vojničku biografiju, iz ratnog perioda uglavnom se izvlači samo konstatacija o njegovom nevoljnom prihvatanju “nezahvalne” dužnosti predsjednika Vlade, a u plemenitom cilju očuvanja “biološke supstance srpskog naroda”. Negiranje prethodne slike Milana Nedića danas se vrši prostim odbacivanjem svega što je u proteklih pola stoljeća u historiografiji o njemu napisano, s jednostavnom konstatacijom da je u pitanju “komunistička” i “režimska” historiografija, samim tim ideološka i izmišljena.

Zanimljiv je, međutim, fenomen da je i ta danas “odbačena” historiografija, izuzev malog broja autora koji su se eksplicitno bavili kvislinškim režimom Milana Nedića, iznenađujuće rijetko stavljala akcenat na analizu rada njegove Vlade, uglavnom ga spominjući usput i samo konstatirajući njegovo kvislinštvo. Njena primarna orijentacija na osvjetljavanje Drugog svjetskog rata preko dva aspekta: partizani – Nijemci i partizani – četnici potisnula je kvislinški režim, njegovu aktivnost i ideologiju na marginu interesiranja poslijeratnih historičara. Pritom, aktivnost Milana Nedića uglavnom je posmatrana kroz njegovu antikomunističku djelatnost uz začuđujuće zanemarivanje u ratnim uvjetima podjednako važnog aspekta – njegovog antisemitizma.

OTAC SRBIJE

Aktivnost kolaboracionista u Srbiji započela je odmah po ulasku njemačke okupacione vojske u Beograd. Obrazovan je Savet komesara ministarstava na čelu s Milanom Aćimovićem, a poslije četiri mjeseca, uslijed nezadovoljstva njegovim učinkom u uništavanju partizanskog pokreta, njemačka okupaciona vlast dala je mandat Milanu Nediću da obrazuje Vladu. Konstituirana krajem augusta 1941, Vlada je nedvosmisleno činila kontinuitet s prethodnim Savetom, budući da je jedan broj komesara, kao i Milan Aćimović, i u njoj nastavio svoju aktivnost.

Savremena nacionalistička percepcija Milana Nedića kao “Oca Srbije” s cjelokupnom argumentacijom potpuno je preslikana iz ratne kolaboracionističke propagande. Njegovi propagandisti svakodnevno su ulagali veliki trud da kvislinšku poziciju prikažu kao jedino ispravnu i moguću, a Milana Nedića izdignu na mjesto nacionalnog “Oca” koji se žrtvuje za svoju “djecu”. Nisu zaobilazili ni činjenicu da je u ratu izgubio sina, često je upotrebljavajući za dokazivanje njegove “očinske” ljubavi prema srpskom narodu, pošto mu je od “dva ideala za koja je živeo” – srpski narod i jedinac sin – ostao samo narod. Nedić je svakodnevno obilježavan kao “Otac Srbije” kojeg je samo “proviđenje” poslalo, kao “sin naroda”, “rasan vojnik”, “junak”, “proslavljeni vojskovođa”, “prekaljeni rodoljub”, “prvi domaćin nacije”, “pregalac za spas Srpstva”, “čovek časti i hrabrosti” koji je “s požrtvovanošću isposnika i starih apostola” pristupio obnovi Srbije.

Milan Nedić nije ni pokušavao sakriti svoju fascinaciju njemačkim nacionalsocijalizmom. Naprotiv, proglašavao ga je idealnim društvenim uređenjem i tražio da se i buduća “Nova Srbija”, u čije stvaranje nije sumnjao, oblikuje po uzoru na njega. Ustanove koje je njegova Vlada formirala bile su preslikane iz nacističke Njemačke (“Srpska zajednica rada”, “Nacionalna služba rada” – “Radna služba Rajha”), a dokumenta koja je potpisivao nosila su rasističke odrednice preuzete iz nacionalsocijalističke ideologije. Njegovi propagandisti podanički su prihvatali ključnu terminologiju Gebelsove propagande, glorificirajući srpsku “rasu”, prihvatajući sopstveno “arijevstvo”, određujući srpski “životni prostor”, veličajući dobrovoljačke odrede kao “falange” i tražeći od omladine da “fanatizovano” slijedi Nedića u izgradnji “novog poretka” u Srbiji i Evropi.

Za razumijevanje vizure iz koje je Nedić posmatrao zbivanja značajno je registrirati njegova uvjeravanja javnosti da je za Srbiju rat završen aprila 1941. godine. Svoje vrijeme percipirao je kao vrijeme “poslije rata”, odnosno vrijeme mira, napretka i spokojstva uspostavljeno zahvaljujući njemačkom Rajhu. Sugerirao je da se u upravo ostvarenom miru obnavlja “Nova Srbija”, pripremajući se za uključenje u “novi poredak” u “Novoj Evropi” na čelu s “Velikonemačkim Rajhom”.

Nepokolebljiva vjera u njemačku pobjedu, uz uvjerenje da će nacionalsocijalistička ideologija, s rasnom teorijom u svojoj osnovi, određivati sudbinu buduće “Nove Evrope”, stavili su antisemitizam na centralno mjesto cjelokupne aktivnosti kolaboracionista. Za revnosnim antisemitskim djelovanjem slijedio je antikomunizam proistekao isključivo iz nacionalsocijalističke vizure i, na kraju, antidemokratija kao produkt odbacivanja svih tekovina zapadne civilizacije. Na takvim pretpostavkama građen je koncept “Nove Srbije” u “Novoj Evropi” kao teokratske, korporativne države.

Vjera u nepobjedivost Njemačke nije kod dijela kolaboracionista nastala tek aprila 1941. godine niti su se ideje nacionalsocijalizma tada prvi put našle na stranicama beogradskih novina. U starim desničarskim krugovima nije bilo teško naći propagandiste koji su tokom čitavog rata objašnjavali da je Njemačka bila primorana da u njega uđe kako bi se “odbranila” i zaštitila svoje “pravedne” zahtjeve – “životni prostor” i očuvanje “rase”.

Pored njemačke vojne snage i nacionalsocijalističke ideologije, posebno je glorificiran Adolf Hitler. Oslovljavajući ga kao “Firera” ili “Vođa Rajha”, propaganda ga je veličala kao državnika, vojskovođu, predstavnika “Nove Evrope”, kao “ličnost sveobuhvatne genijalnosti”, kao “genijalnog državnika i umetnika”, “neimara i graditelja”, “velikog Evropljanina”, zaštitnika “bele rase”, “čoveka beskrajne energije”.

U kolaboracionističkoj štampi, uz Hitlera, od njemačkih vođa posebno se poklanjala pažnja aktivnostima Gebelsa i Ribbentropa, a od njihovih saveznika pominjali su se uglavnom “Duče”, Kvisling i “Poglavnik” Pavelić, pritom samo kada je trebalo istaći i njihov doprinos stvaranju “novog poretka”. U takvom je kontekstu bilo normalno što je Nedićeva Vlada spremno donosila i potpisivala uredbe kojima je pripadnicima njemačke narodnosne grupe u Srbiji osiguravan privilegiran položaj u odnosu na srpsko stanovništvo.

Nedićeva Vlada smatrala je svojom primarnom dužnošću da Njemačkoj pruži pomoć u radnoj snazi, šaljući radnike da pomognu “Velikom Nemačkom Rajhu” u njegovoj “revolucionarnoj borbi” i reklamirajući ga kao obećanu zemlju. Kolaboracija je proizvodila potrebu dokazivanja da su Njemačka i Srbija uvijek imale neraskidive veze i odricanja da je u prošlosti bilo neprijateljstava. Istovremeno je negirano da se u okupiranoj Srbiji sprovode represalije i prinudni rad. Prvo je odbacivano ciničnom tvrdnjom da se “streljanja komunista i Jevreja” ne mogu ocjenjivati kao nekakve represalije, a drugo uvjeravanjem javnosti da srpski radnici idu u Njemačku dobrovoljno, “u goste”, a u srpske rudnike koji su proizvodili za ratne potrebe Njemačke iz oduševljenja i ljubavi prema fizičkom radu.

Posebnu pažnju Nedićeva Vlada poklanjala je slanju seoskih omladinaca u Njemačku. Do 1944. poslala je pet posebno obučavanih grupa (predviđalo se da to postane stalna praksa) čija je “misija” bila ne samo da vide “najbolje uređenu” zemlju već i da pred njom reprezentiraju Srbiju. Koliko se od ove akcije očekivalo, rječito govore činjenice da je štampa redovno pratila njihove pripreme, da su ih obučavali najznačajniji Nedićevi intelektualci i ministri svojim predavanjima o Njemačkoj, da je lično ministar prosvjete prisustvovao njihovom polaganju ispita iz njemačkog jezika, a da ih je pred polazak na put obavezno primao sam Nedić. Zbog važnosti njihove “misije”, prilikom odabiranja omladinaca posvećivana je velika pažnja i njihovom fizičkom izgledu. U svakoj prilici naglašavano je da su u pitanju “kršni” omladinci, “pravi izdanci naše rase”.

JEVREJSKO PITANJE

Uvjereni u njemačku pobjedu i u ostvarenje Hitlerovog “novog poretka” poslije rata u kojem više neće biti Jevreja, kolaboracionisti su prihvatili i preuzeli ključne ideje nacionalsocijalizma o nužnosti zaštite čistote “krvi i rase” uz teze o “krvnoj vezi” nacije čije uništenje dolazi od “tuđinskih misli” – jevrejstva, masonstva, komunizma i demokratije. U duhu nacionalsocijalizma, Nedićeva je Vlada svojim dekretima prvo sprovela odluke okupacionih vlasti o gubljenju prava na rad Jevreja i Roma. Pored Vlade, i razna udruženja (prije svih, Savez muzičara za Srbiju i Advokatska komora Beograda) svesrdno su sprovodila ove odluke. Uredbama Nedićeve Vlade zabranjeno je “Jevrejima i Ciganima” da rade u državnim službama, da budu slušaoci Univerziteta u Beogradu, da učestvuju u Nacionalnoj službi rada za obnovu Srbije, a sva njihova imovina proglašena je vlasništvom Srbije bez naknade.

Princip “čiste” nacije zahvatio je sve sfere društvenog života u Nedićevoj Srbiji, u kojoj su državni službenici, profesori, đaci, studenti morali dokazivati da su Srbi. “Arijevski paragraf” ušao je u zvanična dokumenta Nedićeve Vlade, kojim je prilikom zapošljavanja u državnoj službi zahtijevano da kandidati prilažu dokaze da su srpske narodnosti i “arijevskog porekla” i da u porodici nisu imali “jevrejske ili ciganske krvi”. Potvrde su izdavale općinske vlasti. Propaganda je svakodnevno ponavljala da je rat izazvala “jevrejska zavera” i da je on rezultat “paklene jevrejske misli”. Historijska “argumentacija” pronalažena je u starim antisemitskim tvrdnjama da su Jevreji stoljećima težili da zavladaju svijetom, a osuđivan je i Berlinski kongres jer je nezavisnost Srbije uvjetovao izjednačavanjem prava Jevreja s pravima Srba.

Po Nedićevoj propagandi, Jevreji ne samo da su bili “krivi” za sve velike događaje hiljadugodišnje evropske historije već su bili podjednako “krivi” i za pisanje evropske historije koja je bila “običan falsifikat”, za parolu “sloboda, jednakost, bratstvo”, za ubistvo ruske carske porodice, za katinski zločin, za alkoholizam u Francuskoj, za Einsteinovu “nezasluženu” naučničku slavu, za Pikasovu “nakaznu” umjetnost... U odnosu na srpski narod, Jevreji su bili “krivi” što ideje “nemačkog i fašističkog prevrata” nisu mogle da prodru u Srbiju i što je bio mnogo veći utjecaj zapadnih demokratija, bili su “krivi” za širenje “materijalističkog duha” kod omladine, za “odnarođavanje” Beograda, za 27. mart 1941, za parolu “bolje rat nego pakt”.

VELIKA SRBIJA

“Nova Srbija”, koja je stvarana umjesto Jugoslavije, trebalo je da bude “Velika Srbija” koja će ujediniti “sve srpske zemlje”. Morala je da bude “nacionalno čista”, a uređena kao “porodica” u kojoj će se bespogovorno slušati “starešina”. Osnova života “Nove Srbije” trebalo je da bude svetosavlje jer “Srbin koji ne oseća, ne živi u svetosavskom duhu ne pripada srpskoj naciji”. Sam Nedić najviše je govorio o “Novoj Srbiji” koja kao “nova otadžbina” mora biti postavljena “na zdravim seljačkim temeljima, cementirana jednom zajedničkom voljom, nadahnuta jednom jedinstvenom srpskom dušom” pred kojom će ustuknuti “sve veštačke tvorevine”.

Naglašavao je da društvo u “Novoj Srbiji” mora da bude srpsko – “u to novo srpsko društvo ne smemo primati kojekakve belosvetske ale, kao što je to dosad bio slučaj sa jevrejima i ostalim, kojima se ne zna ni kakav im je koren ni kakva im krv u žilama teče”. Njegove riječi zatim su svakodnevno ponavljali propagandisti pišući o “blistavoj” pojavi Nedićeve “Nove Srbije”, koja će se zvati “Srpska seljačka zadružna država”. Planirano je stvaranje korporativno-zadružnog režima zasnovanog na seljačko-zadružnoj organizaciji, s argumentima da je zadružni duh “iskonski” prisutan u narodu kao plod njegove “rasno-biološke stvarnosti” i da je srpski seljak jedini sačuvao “rasne osobine”, jer ga, kako je mislio Nedić, nije pokvarila “mešana tuđinska krv”.

Selo je, kao “rasno” čisto i patrijarhalno, tokom čitavog rata glorificirano i suprotstavljano “odnarođenom” gradu koji je preko svoje “pokvarene inteligencije” i “prljave čaršije” prikazivan kao uzrok svih zala i državne propasti. Polazeći od tvrdnje da je predratno srpsko društvo predstavljalo “kaljugu”, u izgradnji “seljačke” države posebna meta osude bio je Beograd jer je “izgubio” nacionalna obilježja i bio “okupiran” Jevrejima, masonima i komunistima. Osuđivana je i odbacivana i cjelokupna predratna inteligencija, uz zahtjeve da se stvori “nova”, “svetosavska” inteligencija, oslobođena svih “razornih” stranih utjecaja.

Zato je upravo seosku omladinu, glorificiranu kao “rasno čistu”, grupno slao u Njemačku, dovodio je njemačkim predstavnicima u Beograd “u posetu”, vodio je u “novo” Narodno pozorište i sam redovno primao. Svoj legitimitet Nedićeva Vlada stvarala je propagiranjem otvorene mržnje prema predratnoj Jugoslaviji, koja je obilježavana kao “trula tvorevina”, “degenerisana država”, “povampirena lešina”, kao “neplodno tle, na kome srpsko seme nije moglo proklijati, i moralo je istrunuti”. Jugoslavija je optuživana za sve nesreće “Majke Srbije” i “uništavanje” srpskog naroda. Zato je odbacivana ideja o njenoj obnovi – “ne trulu Jugoslaviju već zdravu, čistu, slavnu, pravičnu i uređenu novu Srbiju” – “mi danas nećemo i ne možemo želeti nikakvu Jugoslaviju sa šest pokrajina, kakvu hoće i za koju se bori nesrbin Josif Broz Tito, već hoćemo i borićemo se za živu, svetosavsku Srbiju, Srbiju nacionalno čistu”.

Političari predratne Jugoslavije listom su povezivani s “Jevrejima i masonima” i obilježavani kao “plaćenici i potrkuše engleske, američke i boljševičke”, a događaji od 27. marta 1941. su ocjenjivani kao “najveći zločin u istoriji” zbog “izdaje pakta”, uz uporne tvrdnje da je Trojni pakt Srbiji garantirao “čast i granice”, “budućnost kakvu ni u snu nije mogla sanjati”, mir i sigurnost, cjelinu, slobodu, spokojan život. Zato nije slučajno Srbija pod njemačkom okupacijom već u Apelu srpskom narodu iz augusta 1941. označena kao “ostrvo spasenja”. Čim je njemačka vojska ušla u Beograd, donesene su i prve simbolične mjere na unutrašnjem poništavanju Jugoslavije. Već maja 1941. najavljeno je da će sportski klub “Jugoslavija” promijeniti ime, a kada su posrbljena imena svih beogradskih ulica, “Jugoslavenska” je zamijenjena – sasvim aktuelnom – “Dobrovoljačkom” ulicom.

200 VELIKIH SRPSKIH POSLOVA

Najdalje u sprovođenju nacionalsocijalističkih ideja otišlo je Ministarstvo prosvete, na čijem su se čelu tokom čitavog rata (1941–1944) nalazili Velibor Jonić i Vladimir Velmar-Janković. Zanimljivo je da je ovo Ministarstvo postalo najagilnije krajem 1943. i početkom 1944, u vrijeme kada su ostale kolaboracionističke aktivnosti polahko posustajale. Uvjereno da će još dugi niz godina obavljati svoju funkciju, Ministarstvo je krajem 1943. proglasilo “200 velikih srpskih poslova” koje je trebalo uraditi, a među kojima su, u skladu s ideologijom nacionalsocijalizma, istaknuti zahtjevi da se uredi “srpski životni prostor”, izvrši kolonizacija na “srpskom životnom prostoru” osposobljavanjem naroda da ga popuni “brojno i kvalitetno”, izvrši zaštita srpske “krvi”, osnuje centar za ispitivanje bioloških i antropoloških odlika stanovništva srpskih zemalja, formira centar za istraživanje etničkih tipova srpskog stanovništva i kao kruna – da se izradi “rasna karta” srpskih oblasti.

Ne samo narod i omladina već su i deca dijeljena. Podjela je išla po dvije osnove – ideološkoj i biološkoj. Da bi dobijala pomoć iz novoformiranih fondova, djeca su morala dokazivati da su Srbi i pravoslavci, a da bi išla u srednje škole, trebalo je da budu i savršeno zdrava. Traženo je da se u srednje škole ne primaju “obirci” već samo “fizički, umno i etički odabrana deca”, odnosno, da kratkovidu, nagluhu i sličnu djecu ne bi trebalo primati, već praviti selekciju među omladinom, stvarati “eugenički bolje pokolenje” kako bi se dobilo “ispravno nacionalno vođstvo”. Djeca koja nisu prolazila ni kroz jednu od ove dvije selekcije trebalo je da se zadovolje osnovnim i zanatskim školama i da zavole fizički rad.

Spomen koncentracionih logora u propagandnim tekstovima o Njemačkoj nije imao negativnu konotaciju. O njemačkim radnim i zarobljeničkim logorima pisalo se s neprikrivenom željom da se prikažu u pozitivnom svjetlu. Nadrealno zvuči čitati u novinama iz 1944. kako srpski radnici u Njemačkoj žive u čistoj idili “zelenih štajerskih brda”, gdje teku potočići, cvjetaju jorgovani i gdje starješina logora “pažljivo” udešava bokore ruža.

Sasvim slično, opisujući stanje u NDH, beogradske novine pisale su u početku o ustanovljenju “radnih logora” u koje su slati prosjaci i neradnici. Kasnije, kada su sigurno imale saznanja o njihovoj pravoj prirodi, tu su temu prešutkivale. U Srbiji su okupacione vlasti počele formirati koncentracione logore već sredinom 1941. godine. Ni tada nije bila tajna da je za slanje građana u logore bila zadužena Nedićeva Specijalna policija, koja je prijeteći obavještavala javnost da posjeduje čitave spiskove lica koja čine usluge “komunistima”, ali da namjerno ne objavljuje “koliki je broj građana otišao u logor zbog toga što je davao prenoćišta raznim komunističkim i drugim nepoželjnim tipovima”.

Kako bi bili od što veće koristi okupacionim vlastima, kolaboracionisti su i čitavu “Novu Srbiju” organizirali kao logor sprovodeći represivnu politiku i svakodnevno pokušavajući da zastraše protivnike, ali i svoje pristalice. Tokom čitavog rata Nedićeva Vlada dijelila je srpske građane na one “ispravne”, njoj lojalne, i one “neispravne”, koji nisu shvatili “veličinu“ njene “misije”. Među prvim “autentičnim” mjerama već 1941, neposredno po uklanjanju Jevreja i Roma iz javne službe, otpočelo je svakodnevno uklanjanje i svih “nacionalno nepouzdanih službenika” s posla. Mjera je sprovođena Uredbom i pojedinačnim dekretima i ukazima, redovno objavljivanim u Službenim novinama. Može se samo pretpostaviti da je za Nedićevu Vladu ova mjera, sama po sebi, bila nedovoljno represivna, pa je pojačana i uvođenjem moralne obaveze činovnika prema vlastima kako bi se uspostavilo “jedinstvo misli i osećanja” u duhu “naređenja vlade narodnog spasa”. Želeći da bude sigurna u potpunu poslušnost svojih podanika, Vlada je uvela obavezu svih zaposlenih i penzionera da se, potpisujući “Izjavu” lojalnosti Nediću, koja je bila uvjet za dobijanje plata i penzija, obavežu na borbu protiv “komunista i masona”.

S početkom rata u Srbiju došao je veliki broj izbjeglica iz drugih dijelova Jugoslavije. Njihovo zbrinjavanje podrazumijevalo je osiguravanje zaposlenja tako što su s posla otpuštani prvo “Jevreji i Cigani”, zatim “nacionalno nepouzdani službenici” i, na kraju, sprečavano zapošljavanje žena. Danas se mogu čuti tumačenja da je čitavu svoju aktivnost Milan Nedić sprovodio kako bi zaštitio postradale Srbe iz ustaške NDH. Međutim, tadašnja srpska javnost, slušajući Nedića i njegove propagandiste, o tome nije mogla da sazna gotovo ništa. NDH se doduše u Nedićevoj štampi pominjala, ali samo kada je srpska javnost obavještavana o uspostavljanju trgovinskih veza između Srbije i Hrvatske, o mogućnostima putovanja u “Slobodnu Hrvatsku državu”, o proslavama godišnjica njenog formiranja, o međunarodnim aktivnostima “Poglavnika”, o njegovim uspješnim obračunima s komunistima, o otvaranju zagrebačkog sajma, o rezultatima utakmica fudbalskog kupa ili o transferu fudbalera iz srpskih u hrvatske klubove.

Kao da se u Poglavnikovoj NDH ništa neuobičajeno nije događalo, pratili su se rezultati hrvatskog kupa, fudbaleri su s javnošću dijelili svoje dileme da li da idu u hrvatske ili italijanske klubove. Održavane su fudbalske utakmice s timovima njemačke vojske, hipodrom je radio, dame koje su ga posjećivale bile su elegantne... Na kraju, gdje su u Nedićevom “veselom” logoru ili stravičnom “cirkusu”, svejedno, bili Srbi – civilne žrtve njemačkog terora, antifašisti poubijani po koncentracionim logorima i na mnogobrojnim stratištima, gdje su strijeljani đaci i njihovi profesori? Za njih u Nedićevoj štampi nije bilo mjesta. Istina, u jednom izvještaju s “antikomunističke izložbe” u Kragujevcu spominje se da je među posjetiocima bio veći broj žena u crnini. Da neko slučajno ne bi pomislio da one žale za žrtvama nacističkih zločina iz oktobra 1941, odmah je slijedilo i objašnjenje: “Sve su one ojađene i ožalošćene uzled nedela partizanskih bandita.”