U moru besmislenih poteza kakvim gradonačelnica Sarajeva, Benjamina Karić, skoro svaki dan nervira svoje sugrađane, ovaj bi mogao postati najgori. To što po društvenim mrežama dijeli fotografije na kojima je uhvaćena u trenucima u kojima razvija jufku, mota kadaif ili pipa paprike po Markalama, nekako bi se još dalo i svariti. Tolerira joj se i kada se hvali projektom obnove fasada iako nikada nije tačno pojasnila zašto se gradskim novcima višestruko uvećava vrijednost privatne imovine.

Ali kada Karić krene dijeliti nominacije za najznačajniju nagradu Grada Sarajeva, nagradu koju su dobijali najveći umjetnici, naučnici, sportaši ovog grada, osobama koji je ničim nisu zaslužili, izuzev činjenicom da se uklapaju u Karićkin jugo-nostalgičarski populizam, onda stvar postaje ozbiljna.

“Predložila sam da se Zdravku Čoliću dodijeli Šestoaprilaska nagrada Grada Sarajeva u 2024. godini, kao pojedincu sa značajnim ostvarenjima i rezultatima rada u oblasti kulture i umjetnosti. Nikad nije zaboravio svoj grad i ambasador je našeg Sarajeva svuda po svijetu”, ispalila je kasno sinoć na Twitteru gradonačelnica Sarajeva.

Koja su to tačno značajna Čolićeva ostvarenja iz oblasti kulture, Karić nije objasnila. Možda Čolićevi stihovi „Sijeva minjak/puk'o ribnjak“ spadaju u značajno ostvarenje iz oblasti umjetnosti. No dobro, o Čolićevom se estradnom statusu još i da raspravljati, no rečenica da Čolić nikada nije zaboravio svoj grad i da je ambasador Sarajeva svuda po svijetu, bila bi smiješna da nije obična laž.

Jer Čolić ne samo da nije ambasador Sarajeva nego sa glavnim gradom Bosne i Hercegovine nema nikakve veze već četrdeset godina. Čolić je davno prije Agresije na BiH i Opsade Sarajeva odselio u Beograd, tamo je preselio sve svoje poslove i u Sarajevo je dolazio sporadično.

U Sarajevu je posljednji put bio u februaru 1992. godine i taj je trenutak opisao u jednom intervjuu. „Bilo je rano proljeće, isprljane ulice, izmaglica, i ta čudna atmosfera u vazduhu. Nađem se sa Kustom, kaže: „Stari, ovo više nije naš grad”. Nešto čudno se dešava. Napetost je visila u vazduhu. Ipak, ljudi nisu očekivali takav belaj. Moji rođaci su izišli iz Sarajeva u džemperima, bez zimskih kaputa – „brzo će se to ludilo srediti”. Oni koji su na Sarajevo i Bosnu gledali kao na jednu kuću, nisu očekivali da će doći do rata. Al’, što reče Ivo Andrić ili Meša, ne znam, 'svakih pedest godina se pobiju, pa se pomire'. To je to. Vjetrometina. Nisam se mogao kasnije vratiti u Sarajevo. Mnogi će reći: on je Sarajlija, ali nije bio ovdje za vrijeme rata! To samo budala može da pomisli. Zašto? Zato što tamo nisam ni fizički prisutan od ’84. Nisam se mogao vratiti u Sarajevo kada je počeo rat samo da bih dokazao da sam Sarajlija. To je glupo. To nije bio moj rat. Njega su zakuvali neki drugi, pa je bilo normalno da se oni sa njime bakću.”

Opsada Sarajeva i krvava Agresija na zemlju u kojoj je rođen za Čolića nije bio njegov rat. Niti jedan koncert, niti jedna humanitarna akcija, niti jedna zabava za Bosnu i Hercegovinu, ni u čemu nije učestvovao Čolić tih ratnih godna. Jer to nije bio njegov rat. No zato jeste njegovo bilo da izađe na beogradski Trg Republike i pjeva na koncertu organiziranom kao protest protiv NATO bombardovanja Srbije. A NATO je bombardovao Srbiju jer je Slobodan Milošević, nakon Hrvatske i Bosne i Hercegovine, svoj projekat ubijanja Jugoslavije krenuo okončati na Kosovu. To na Kosovu je, očito, bio Čolićev rat iako će se on kasnije nemušto „vaditi“ kako je bio natjeran da pjeva u Beogradu.

Tih 1425 dana Opsade Sarajeva, deset hiljada mrtvih, na hiljade mrtve i ranjene djece, potpuno uništeni grad Čolića nisu zanimali, on je pustio da se drugi „njime bakću“. A onog ko se time bakćao sretao je svakog dana na džogingu po beogradskom Banovom brdu. Ratni zločinac Ratko Mladić Čoliću je bio komšija i sretali su se svakodnevno i očito mu je general bio iznimno simpatičan. Iz tih vremena ostala je sada već čuvena Čolićeva rečenica: „Kako vaše pčele, generale?“

E to je osoba koju Benjamina Karić smatra ambasadorom Sarajeva.

Ima jedan stari tekst Senada Avdića u kojem je opisivao Zdravka Grebu. Avdić je Grebu tada uporedio sa Zdravkom Radulovićem, košarkašem sarajevske „Bosne“. Napisao je Avdić, otprilike ovako, da je Grebo poput Radulovića. Koji je uvijek pogađao trojke jer nije smio nikada „ići pod koš“, odnosno, da je uvijek stajao po strani i kalkulirao, čekao da vidi na koju će stranu.

Čolić se nije čak usuđivao ni na dvokorak, nije bio čak ni na klupi. Čolić je sjedio na tribinama, u loži, posmatrao sa distance šta se dešava i onda kada se slegla prašina i kada su se ohladili geleri granata, dolazio pjevati kako gori vatra onoj koja sinoć nije bila tu.       

Benjamina Karić očito uživa u društvu estradnjaka u čijoj je muzici odrastala kao djevojčurak sve dok joj oni za čije se pčele brinuo Čolić nisu srušili zgradu "Lorisa" u kojoj je živjela. Kada ih dovodi na novogodišnji dernek, za to se može i naći nekakvo opravdanje. Ali nema nikakvog opravdanja kada nekoga koga nimalo nije zanimalo što mu ubijaju grad u kojem je rođen i odrastao, želi nagraditi najvećom nagradom koju daje Grad koji je preživio.

Preživio uprkos komšiji sa Banovog brda.

Kad već voli ocvale muzičare, neka Karić nominira za nagradu Milića Vukašinovića. Rođenom Beograđaninu, koji je odgojio skoro sve one muzičare koji su činili tu sarajevsku takozvanu pop-školu. Mići, koji nije htio ići iz grada pod Opsadom, Mići koji je proveo cijeli rat u Sarajevu, sa svojim komšijama i porodicom, koji je napisao jednu od najljepših pjesama o Sarajevu i onda se vratio kući jer mu je tamo bilo lakše da preživi.        

Ali opet, i ako nagradu dobije Zdravko Čolić, neće to puno značiti ni njemu ni Gradu. Jer je ta Šestoaprilska nagrada odveć obesmišljena. Ako je može dobiti Gumena glava, koga onda briga što će se njome okititi i Čola.