Taman kada se ponadamo da više nikada i nikome Bošnjaci neće morati dokazivati da su pretrpjeli teške traume i ogroman demografski gubitak tokom sudski presuđene Agresije i Genocida, pojavi se kao duh iz rakijaške boce neki bivši pripadnik tzv. VRS i razuvjerava ih. Srđan Puhalo tražio je da se dokaže da je u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete, što je izazvalo žučnu polemiku ovih dana u javnosti i što je najgore: roditeljima i rodbini ubijene djece prouzročio je novi val PTSP-a i teške povratne boli.

U suštini, Puhalo nas nije iznenadio. Iznenađuje nas jedino podrška koju dobija od samih Bošnjaka jer oni mudriji s oprezom uzimaju i njegove izjave u kojima “kobajagi” kritizira Dodika i srpsku politiku. Kako uopće vjerovati nekome ko je bio pripadnik vojske koja je odgovorna za Agresiju i Genocid? Pošto je tzv. alternativna scena u manjem entitetu mravlje veličine, možemo konstatirati da su upravo Bošnjaci bivšeg vojnika zločinačke paravojske inaugurirali u “cijenjenog političkog analitičara”. Dobivao je i dobiva veliki prostor u medijima u FBiH, poziva ga se u emisije da pametuje iz pozicije političke sveznalice, mole ga da piše kolumne za medije u FBiH, i na to su ponosni, aplaudiraju mu i dijele njegove stavove i slično. Pušten je preko svake granice, pa je Puhalo valjda umislio da može dirnuti u ono što se ne smije dirati. No, prevario se, granica uvijek postoji, a na njoj je Puhalo shvatio da je imaju i Bošnjaci.

Upravo o tome i sam piše. Čudi se Puhalo u vezi s pojedinim domaćim novinarima koji su ga kritizirali u vezi s izjavama o ubijenoj djeci. Opravdano se ibreti jer, kako i sam navodi, upravo su ga ti novinari i mediji zvali “uglednim političkim analitičarem” i davali mu prostor da iznosi svoje stavove. I zaista, čemu se onda čudite, razmažena medijska gospodo? Šta ste posijali, to ste i požnjeli.

Od Puhala su napravili umišljenu veličinu čiji se stavovi trebaju a priori cijeniti. I nije on jedini, ima još “Puhala” koje uzdižemo preko svake mjere, dajemo im podsticaj da sutra udare na neku bošnjačku svetinju ili bolno mjesto. Stoga se ne treba čuditi ako se legalizira tvrdnja da smo “sami sebe bombardirali na Markalama”. U ovakvom odnosu prema samima sebi za nas nema granica u samoponiženju. Kao da nam nije dovoljno što razni Dodici negiraju presuđeni Genocid u Srebrenici. Malo nam je i bol porodica iz Prijedora. Malo nam je vrijeđanje Srebrenice kada se tvrdi da spuštamo prazne tabute u mezarje. E, da, i jedna kost je tijelo i utjeha rodbini. Ne mogu to znati oni vojnici koji su pripadali zločinačkim falangama.

Ne može to znati Puhalo! Ali jako dobro zna kako da “udari po glavama” iz kojih je izašla bolesna fascinacija ljudima poput njega.  Iz glava Jasmile Žbanić, Jasminka Halilovića, Sabine Ćudić, Peđe Kojovića projicira se atmosfera ponižavanja žrtava Agresije i Genocida. Izlazi to i iz glava onih koji dobrostivo hrane Davora Dragičevića, također ponosnog vojnika tzv. VRS, a koji se hvalio kako je “dobrovoljno otišao u Vojsku Republike Srpske” i za kojeg se ne zna s kojeg ratišta je pucao u nevine bošnjačke civile.

Jasmila Žbanić, koja je podržala Puhala, umilostivila se i pronašla vremena da odgovori na svom Facebook profilu na stotinu komentara i u skoro svakom prozivala institucije. Odnosno, Žbanićka je predočavala isti odgovor skoro svima. Međutim, u jednom komentaru Žbanićka, optužujući institucije, kaže kako su “svi bili tu u Sarajevu 1992. godine i mogli su pratiti i dokumentovati”.

Znači, Žbanićka ili ne zna ili se pravi da ne zna da su svi oni koji su bili u ratu u Sarajevu pokušavali preživjeti i nisu se stigli baviti režijom i pisanjem scenarija. Zar se zaista neko usuđuje, pa makar i hipotetički jer spiskovi postoje, optuživati što tokom rata, tokom onakve opsade kakvu smo preživjeli u Sarajevu, nije ažurno bilježen broj ubijene djece?

Na kraju i nešto lično za Srđana – kao sestra brata čije je ime među ubijenom djecom u Sarajevu. Ti, koji si bio u tzv. VRS, čak da nisi ni metka ispalio, a što ne znamo i trebao bi to dokazati, nemaš pravo uzimati u usta mog brata, ni imenom, a ni kao dio brojčane statistike. Uputila bih te da nađeš onoga koji je naredio i onoga koji je ispalio granatu i zajedno s mojim bratom ubio još šestero djece, među kojima je bilo i dijete staro svega četiri godine. Ali nemoj ni to. Jer bilo ko ko je držao pušku na zločinačkoj strani nema pravo uzimati u usta našu ubijenu djecu. Nemaš pravo govoriti bilo šta o djetinjstvu u ratnom Sarajevu. To ti kažem i kao neko čije su djetinjstvo “ubili” tvoji “saborci”, neko ko je sa svojih sedam godina u školu morao trčati cik-cak skrivajući se od snajperista vojske čiji si pripadnik bio. Glad, žeđ, hladnoća, spavanje na betonu mi je bilo ništa naspram tog trčanja u školu. Meni lično tvoje kritike prema Dodiku ne trebaju, a što se tiče mučki ubijene bošnjačke djece – ne diraj u ono što se dirati ne smije!