Teško se oslobađamo pojmovnog registra naslijeđenog iz jugosocijalizma. Onemogućava nam racionalan dijalog unutar zajednice, otvorio je prostor populizmu i političkim hohštaplerima, posredno doveo u opasnost i identitarni opstanak Bošnjaka i opstanak Bosne i Hercegovine. Duge tri decenije, političari, analitičari, nemali broj akademskih radnika, umjetnika repetirajući pojmove (mir, demokratija, borba protiv korupcije, ljudska prava...) čija su osnovna značenja saglasna s onom dobrom stranom ljudske prirode, zapravo skrivaju, nerijetko i od samih sebe, suštinu – nesposobnost prihvatanja drugog i drugačijeg. Narativ dominantnog dijela bošnjačke i bosanske javnosti baziran je na pogrešnoj postavci da je nacionalizam glavni problem zapadnog Balkana, a zapravo je naš glavni problem socijalizam, ovoga puta skriven iza lažnih imena.
NACIONALIZAM UVAŽAVA, SOCIJALIZAM KRADE ABRAHAMSKU PRIČU
Nacionalizam je ideologija ili svjetonazor koji pitanje identiteta stavlja u središte svoga zanimanja, a obično je vezan za onaj način razmišljanja u kojem je nacionalni identitet ključni za oblikovanje države. Zahvaljujući upravo nacionalizmu, Evropa je danas ovakva kakve jeste: na ruševinama velikih nadnacionalnih država / carstava formirale su se danas moderne evropske države koje su se ujedinile u novu nadnacionalnu strukturu (Evropsku uniju), ovoga puta svojom voljom, jer su u tome prepoznale zajednički interes. Otuda je paradoksalno, moglo bi se reći i opasno, to što se upravo onaj fenomen (nacionalizam), koji je omogućio civilizacijski napredak evropskog kontinenta poslije Drugog svjetskog rata, uporno nastoji prikazati kao zlo samo po sebi, uzrokom svih problema i nevolja. Naprotiv, nacionalizam u pozadini ima svetost slobode jedne zajednice.
Bilo kako bilo, u najmanju ruku nacionalizam je prirodna ideologija, onoliko koliko je prirodno da se pojedinac ili porodica bore za vlastiti boljitak. Ako je čovjek i socijalno biće, a jeste, onda je sasvim prirodno da se osim za osobne bori i za interese vlastite porodice, i dalje za interese porodica bliskih njegovoj porodici, za interese zajednice koja svoje mjesto pod suncem gradi u duhu kulture kojoj pripada, a koja je formirana u skladu s interpretacijom bazične Abrahamske Priče, pri čemu ta interpretacija ne negira postojanje univerzalnih / nepromjenjivih načela.
Socijalizam je ideologija suštinski suprotstavljena nacionalizmu jer kolektivni identitet smatra smetnjom u izgradnji boljeg svijeta. Socijalizam, također, ima veze s Abrahamskom Pričom, monoteističkom religijom, onom, u Časnom Kur’anu spomenutom, “jednom riječju” oko koje se “sljedbenici Knjige” trebaju okupiti. Ali ta veza s njom je u socijalizmu potpuno pogrešna, jer je zapravo ukradena.
Socijalizam je doslovno ukrao model Abrahamske Priče, i izvrnuo ga. Znajući da su u nju upisane iste one vrijednosti koje su upisane u univerzalnu ljudsku prirodu, a kako mu smeta Vlasnik i Tvorac tih vrijednosti, promijenio je njene označitelje: umjesto Boga, obožava se jaka ličnost (Tito, Staljin); univerzalna suprotstavljenost načela dobra i zla karikaturalno je zamijenjena sukobom klasa, pri čemu su kapitalisti i bogataši zlo, radnici dobro. Konačno razrješenje sukoba dobra i zla na Danu Vjere / Sudnjem Danu, poslije kojeg slijedi vječno dobro (Džennet) u socijalizmu je “spušteno na zemlju” i zamijenjeno sukobom klasa, revolucijom, poslije koje treba uslijediti vječno blaženstvo na zemlji, život u kojem će svako dobijati prema potrebama, a davati spram svojih mogućnosti. U takvoj interpretaciji kolektivni identitet, per se, iz socijalističke perspektive, samo je smetnja ostvarenju vječnog blaženstva na zemlji, jer su “svi ljudi isti”, “slobodni, jednaki, braća”.
I NACIONALIZAM I SOCIJALIZAM SU MAČEVI S DVIJE OŠTRICE
Ništa na ovome svijetu nije samo crno ili samo bijelo. Ne bi se smjelo poreći da nacionalizam može praviti i probleme. I pravi ih, ali samo ako se otvori svjetonazorima kakav je, recimo, socijalizam, pa preraste u nacionalsocijalizam. Ili kada nacionalna mitologija u sebe ugradi elemente koji vlastitu naciju doživljava kao superiornu u odnosu na druge pa dobijemo velikosrpski nacionalizam.
Nacionalizam, dakle, može imati svoje pozitivno i negativno djelovanje. Još preciznije: nekada su nacionalizmi potrebni i konstruktivni, nekada nepotrebni i destruktivni. Sve ovisi o kontekstu. Ako određeni nacionalizam nema namjeru ugroziti prava i slobodu drugih i drugačijih, onda je on dobar alat za bolje uređenje zajednice. U suprotnom, prelazi u nacionalsocijalizam, šovinizam ili neki drugi oblik destruktivnog djelovanja, a to više nije nacionalizam.
Ipak, bez obzira na to što nacionalizam atribuiramo kao prirodnu, a socijalizam kao neprirodnu ideologiju, ne treba smetnuti s uma da i socijalizam može imati svoje pozitivne efekte, onoliko koliko nacionalizam može imati negativne posljedice. Ideje marksizma i socijalizma na neki su način omogućile veću brigu za radništvo, socijalno ugrožene te, slobodno možemo reći, dale veći prostor empatiji, koje nema, recimo, u radikalnim slobodarskim ideologijama.
ZAPAD JE PREVLADAO SOCIJALIZAM, MI NISMO
Međutim, razlika socijalističkog senzibiliteta nije ista na Zapadu i na Balkanu. Na Zapadu je socijalizam evoluirao u socijaldemokratiju, koja nije suprotstavljena bazičnim načelima nacionalizma. Postao je, na neki način, dobra, možda i poželjna opozicija neoliberalnom kapitalizmu i može mu se u jednu ruku odati priznanje što je doprinio da Zapad ne postane džungla u kojoj će, darvinistički, jači tlačiti slabijeg, do njegovog istrjebljenja. Na Balkanu, socijalizam se miješa s nacionalizmom i prerasta u nacionalsocijalizam (Srbija) te otežava emancipaciju nacionalnih zajednica (posebice Bošnjaka i Crnogoraca) čiji je opstanak doveden u pitanje.
Naime, nevolje kroz koje Bošnjaci prolaze od trenutka kada su postali politički subjekt uzrokovane su i njihovom i krivicom njihovih susjeda. O susjedima ovom prilikom nećemo, sve je manje-više poznato. Šta je, dakle, naša odgovornost?
ZLOUPOTREBA NASLIJEĐENIH POJMOVA KAO UZROK OPASNIH PODJELA
Držimo da je bazična odgovornost Bošnjaka to što se nisu dovoljno potrudili da ispravno razumiju socijalizam i njegove negativne, pa i potencijalno pozitivne elemente, te izgrade adekvatan simbolički registar, koji će im pomoći da se oslobode njegovog nasljeđa i adekvatno mu se suprotstave kad se pojavi u vlastitom ili tuđem odijelu. Naše nerazumijevanje važnosti nacionalizma i opasnosti socijalizma, nužno kontekstualiziranje i jedne i druge ideologije, proizvodi haos u javnom prostoru koji utječe na našu percepciju stvarnosti, stvara diskurs u kojem je od jutelovskih vremena sinonim za zlo nacionalizam, a sinonim za dobro socijalizam.
Zloupotreba pojmovnog registra naslijeđenog iz propalog političkog (jugosocijalističkog) sistema danas je dovela do opasne političke podjele na dvije jake političke struje: prva je okupljena oko stranaka SDA, DF i SD BiH, druga oko tzv. Osmorke, odnosno Šestorke. Ova prva grupacija emancipirana je od negativnih posljedica i jedne i druge ideologije: SDA, mudro razumijevajući da nacionalizam ima i svoje negativne posljedice, izbjegla ih je profilirajući se u liberalno-konzervativnu političku partiju, a DF i SD BiH, također razumijevajući da je socijalizam totalitarna ideologije, artikulirale su se kao socijaldemokratske partije. Druga grupacija, ideološki je konglomerat: socijalista (SDP), radikalnih individualista (NS), populista (NiP) i političkih strvinara (PDA, BI-KF)...
Ono što može ohrabriti jeste činjenica da je bošnjačka kolektivna svijest dovoljno stabilna da niti jednoj od spomenutih stranaka iz druge grupacije nije dala dovoljno veliki broj glasova da samostalno budu nezaobilazan politički faktor. S druge strane, imamo razloga za zabrinutost što je među nama, očigledno, dovoljno veliki broj građana koji preferiraju socijalizam, populizam, radikalni individualizam i politički kriminal, da ujedinjeni imaju snagu proizvoditi nemir u javnosti, a time i političku nestabilnost.
MORALIZAM I OTROVNI STID
Uspjehu tzv. Osmorke nesumnjivo je doprinijela upravo destruktivna diskurzivna paradigma koja je dovoljnom broju građana onemogućila racionalne političke procjene. Dobrom dijelu naših političara, novinara, akademskih profesora i umjetnika misaoni i emocionalni univerzum modeliran je socijalizmom. Socijalizmu su “duhovni” pokretač fenomeni moralizam i otrovni stid, koji se na životu održavaju upravo njemu adekvatnim pojmovima i riječima. Zato ćemo se kratko osvrnuti na ta dva fenomena.
Moralizam je antonim pojmu moral. Moral prihvata postojanje zla na ovome svijetu, prihvata čovjeka koji nije savršeno dobar, odnosno ima potencijala da bude i dobar i zao, te nastoji naći granicu između dobra i zla i prepoznati nijanse koje se pojavljuju na samoj granici između ovih suprotstavljenih polova. Moralizam odbija prihvatiti postojanje zla i nastoji ga uništiti već na ovom svijetu u potpunosti i do kraja. Moralni ljudi razumijevaju da insan može pogriješiti, zato posjeduje instituciju oprosta, moralizam od čovjeka zahtijeva apsolutnu (Božansku) ispravnost; oprost mu je stran, zato je sklon konačnom rješenju, uništenju ne-dobrih. Moralizam je bazična logičko-analitička postavka svih totalitarnih ideologija, time i socijalizma. (Ne treba smetnuti s uma da se moralizam može uvući i u ideologije koje nisu totalitarne, ali ako i uspije, brzo se anulira jer se lahko prepoznaje da postaje smetnja interesima zajednice. Zato je zapadna kultura socijalizam preoblikovala u socijaldemokratiju, lijevi centar.)
Izborni uspjeh osmorke / šestorke ima zahvaliti moralističkim narativima, jer je njihov nevidljivi pokretač otrovni stid, osjećanje imanentno svakom pojedincu, koje mu otežava da realizira samoga sebe, a da pri tome ne smeta drugima. O čemu je, zapravo, riječ?
Plejada političara okupljena oko političke grupacije koju zovemo Osmorka i novinari koji ih podržavaju opterećena je otrovnim stidom. Zato iz nje izlaze isključivo i samo moralistički narativi, dovoljno dugo da doslovno zavede potreban broj građana da im da povjerenje na izborima, koje će im dalje omogućiti institucionalne mogućnosti da promijene Bosnu na bolje – kako? Tako što će onesposobiti druge i drugačije (SDA i DF) da sami sebe realiziraju.
(JUGO)SOCIJALISTIČKI MORALIZAM KAO DUHOVNI POKRETAČ
Jer, nije problem u samom postojanju opozicije desnom i lijevom centru (SDA i DF), problem je taj što je ta opozicija nesposobna, odnosno jugosocijalističkom misaonom paradigmom onesposobljena za dijalog. Kako rekosmo, moralizam, nikao na otrovnom stidu, glavno je oružje svakog socijalističkog poretka, pa i jugosocijalističkog. Naša javnost nije se oslobodila tih nevidljivih, a moćnih, pošasti.
Mi smo danas u situaciji da, s jedne strane, izlazimo na kraj s velikosrpskom ideologijom i neprincipijelnom hrvatskom politikom, a s druge s onim dijelom Bošnjaka i Bosanaca koji svojom nesposobnošću da se suoče sami sa sobom i ostvare svoje ideološke i političke ciljeve ne smetajući drugima da to isto urade, nesvjesno (a, neki od njih sigurno i svjesno) daju vjetar u leđa jedrima gusarskih srpsko-hrvatskih brodova. Konkretno, Konaković, Nikšić, Forto, Kojović ne mogu ostvariti svoje interese ako ne unište Bakira Izetbegovića i SDA i Željka Komšića i DF. S druge strane, ni Bakir Izetbegović ni Željko Komšić nikada nisu isključili mogućnost prihvatanja čak i ovakve Osmorke kakva jeste.
Odgovornost za političku nestabilnost unutar bošnjačkog i bosanskog političkog korpusa dobrim dijelom leži i u odnosu zapadnih diplomata na terenu koji, vjerovatno zbog svoje arogancije i nadmenosti, odbijaju uvažiti kontekst balkanskih malobrojnih naroda.
Naime, ako nacionalizam može biti problem za funkcioniranje Evropske unije, jer su se u zapadnoj političkoj hemisferi nacionalni interesi zadovoljili i ušli u napredniju fazu međunacionalnih odnosa, zarad zajedničkih interesa, u balkanskoj konstelaciji situacija je potpuno suprotna. Zapadni diplomati sasvim pogrešno procjenjuju da je balkanski problem nacionalizam, jer mu se socijalisti (i svjesni i nesvjesni) predstavljaju pojmovnim registrom bliskim zapadnim vrijednostima, ali samo na označiteljskom nivou.
Zapadne diplomate na Balkanu kao da ne vide, ili zbog arogancije ili nedovoljne obrazovanosti ne mogu da vide, da je upravo naše otežano emancipiranje od nevidljivih pokretača socijalizma (moralizma i otrovnog stida) bazični problem, nipošto nacionalni interesi, pa čak ni srpski. Teško je na ovome mjestu ne primijetiti jedan naizgledni paradoks: upravo od autentičnih srpskih nacionalista, personificiranih u likovima Vuka Draškovića i Milana St. Protića, mogu se čuti one riječi koje nisu suprotstavljene bazičnim moralnim načelima – nijedan od njih ne poriče Genocid u Srebrenici niti nastoji minimizirati zla velikosrpskog nacionalsocijalizma. (Ne smije nam to biti dovoljno da raširimo ruke prema njima, naravno.)
“Imena” su “označitelji”, riječi i pojmovi, naracija, priča... Riječima, može se ili suprotstaviti ili dodatno robovati dvama destruktivnim fenomenima i za pojedinca i za zajednicu, moralizmu i otrovnom stidu kao duhovnim pokretačima socijalizma, čiji svijet, povijest je dokazala, može postojati samo u riječima, u priči. Zato je opasan. Jer svijet koji izgradimo samo u riječima može biti, nerijetko i jeste, važniji od stvarnog svijeta, zbilje, kakva ona stvarno jeste.
Zato je naš problem socijalizam, a ne nacionalizam. Samo vanjštinom preoblikovan u deklaracije i naracije protiv korupcije, za vladavinu prava, prava pojedinaca, dobre međunacionalne odnose i ostale nama prihvatljive vrijednosti, socijalizam nam zlo predstavlja kao dobro. Njegova misaona i emocionalna struktura, kojom smo opterećeni tokom bivstvovanja u socijalističkoj Jugoslaviji, onesposobljava nas da prihvatimo da nisam samo “ja” / nismo samo “mi” oni koji imaju prava, nego ga ima/ju i onaj/oni “drugi” i da su za dugoročni mir i stabilnost potrebni dijalog i razumijevanje, kompromis, nipošto uništavanje onog koji nisam “ja” / nismo “mi”. Ali samo pod uslovom da onaj drugi poštuje nas onoliko koliko mi poštujemo njega, i obratno. U protivnom, dijalog je nemoguć. A kada dijalog nije moguć, mora se biti spremno i za druge, manje poželjne oblike komunikacije. Ne bilo ih, kao ni naše naivnosti iz devedesetih godina prošlog stoljeća.
