Anita Hodžić diplomirani je ekonomista. Rođena je trećeg oktobra 1984. godine u Banjoj Luci. Osnovnoškolsko obrazovanje započela je u Kozarcu, nastavila u Švicarskoj, a okončala u Sanskom Mostu, gdje je završila i gimnaziju. Majka je dvoje djece i povratnica u Kozarac. Od 2014. do 2018. godine bila je delegat u Klubu Bošnjaka u Vijeću naroda RS-a. Od 2018. godine pa do danas direktorica je JU iz oblasti kulture u Prijedoru, a prije toga je radila u realnom sektoru. Ove je godine, u ime Stranke demokratske akcije, kandidat za Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine.

Anita za svoje djetinjstvo u Kozarcu ima samo epitete i dan-danas se rado prisjeća tog perioda života. “Moje sjećanje na djetinjstvo je lijepo, budi samo pozitivne emocije. Sjećam se svih tih igara s djecom i raznoraznih doživljaja. I danas kada se sretnem sa svojom generacijom, prepričavamo neka dešavanja, kaže Anita za Stav.

No, kaže da se život tada u odnosu na život sada umnogome razlikuje. Iako je Anita imala samo osam godina kada su tadašnje srpske vlasti napale na Kozarac, sjeća se kako je prije početka rata  sve bilo “življe”. Nisu imali društvene mreže, ali su imali svakodnevnu igru, smijeh i zabavu. Mnogo su više cijenili sitnice i radovali se svakom novom danu. “Bilo je više stanovnika, više djece. Sjećam se da se život 'osjećao', bilo je više povjerenja među ljudima i više druženja. Sada se ljudi, naprosto, povlače u sebe. No, vjerovatno je to novi trend gdje se više ta druženja odvijaju preko društvenih mreža”, ističe Hodžić.

Pred početak Agresije Anita je kao dijete bila primorana napustiti Bosnu i Hercegovinu. Otišla je sa ženskim članovima porodice u Hrvatsku, a nedugo potom su se svi preselili u Švicarsku, gdje su živjeli nekoliko narednih godina. “Na našu sreću, uspjeli smo sa zadnjim autobusom, nekoliko dana prije 24. maja 1992. godine, prije kobnog dana napada na Kozarac, otići u Zagreb. Govorim, naravno, o autobusu punom žena i djece. Otac, djed i svi ostali muškarci su ostali u Kozarcu. Bili su zatvoreni u logoru 'Omarska', a potom i u logoru 'Trnopolje'. Nakon logora, priključili su se Armiji Bosne i Hercegovine u Travniku. Naravno, oni koji su preživjeli. Kada su krenuli sukobi s Hrvatima, morali smo napustiti Zagreb i krenuti za Švicarsku. Prije rata su amidže i tetke boravili u Švicarskoj te smo otišli kod njih. Otac je došao u Švicarsku nakon što je ranjen. Tu smo živjeli nekoliko godina, a onda smo se početkom 1996. godine svi vratili u Bosnu, tačnije u Sanski Most”, priča nam Anita.

Anita kaže da je želja za povratkom oduvijek bila prisutna. Njen otac nije u Švicarsku otišao s namjerom da tamo i ostane, što je, na koncu svega, i dokazao. Kako kaže, nikada se nisu pokajali zbog svoje odluke i sigurno bi, kada bi morali, ponovo isto odlučili. Bosna je ipak dio njih i ne bi se mogli zamisliti nigdje drugdje.

“Bilo je jako hrabro napustiti Švicarsku te 1996. godine. Imali smo status i mogli smo ostati. No, moji roditelji, a prvenstveno otac, nikada nisu otišli da ostanu – povratak se podrazumijevao. Pitala sam svoje roditelje u više navrata da li su požalili odluku da se vrate, kazali su da nisu. Svi mi ponekad pomislimo 'Da smo ostali, ne bismo preživljavali ovo i ono', ali da smo tamo, sigurno bismo razmišljali o Bosni i imali nostalgiju za njom, a ljudski je da se čovjek preispituje katkad”, kaže nam Anita.

Još je od malih nogu pokazivala interesovanje za politiku. U Küssnachtu, mjestu u kojem su živjeli u izbjeglištvu, imali su kozarački klub, gdje su često pravljene razne akcije za Travnik i borce, u kojima je ona, još kao djevojčica, učestvovala i vodila programe. “Odrasla sam s time, u patnji našega naroda i iščekivanja novih vijesti o našim ljudima. Gledala sam zabrinuta lica svoje majke, tetki i nani. Također, borba je bila za našu zemlju iz Švicarske. Politika za mene nije funkcija ili, narodno rečeno, 'fotelja'. Politika je meni više svijest, pismenost. Ne možemo čekati da neko riješi naše zahtjeve ili ostvari naše snove. Mi se moramo sami potruditi kako bismo stvorili ambijent u društvu u kojem bismo lakše riješili te svoje ciljeve, moramo dati doprinos samom društvu.”

Imajući u vidu da je Anita žena u politici, neizostavno je kazati kako nailazi na brojne poteškoće. Ističe nam da je mnogo važno kako žena prihvata tu situaciju, te da je obaveza žena koje su na funkcijama opravdati povjerenje koje im je dato. “Moramo pokazati da je dodatni kvalitet prisustvo žena na važnim pozicijama. Pravilo je da vas ljudi prihvataju onako kako vi pristupate komunikaciji s njima, kao i poslu kojim se bavite”, ozbiljno će Hodžić.

U ulozi direktorke jedne javne ustanove snašla se jako dobro. Anita naglašava važnost načinu pristupa poslu kojim se bavite. Ističe da se trud i rad, svakako, uvijek isplate. “Prije korone smo oborili rekord u poslovanju od rata do danas. Usred političke turbulencije koju sam doživjela smatram da sam dobro obavila posao. To su, na kraju, priznali i ovi drugi”, kaže Anita.

Ponekad je teško uskladiti privatni i poslovni život, no Anita nalazi vremena za sve. Kako kaže, pola obavljenog posla je u dobroj organizaciji i da se sve može lijepo isplanirati, ako želimo. “Naravno, ništa bez podrške moje porodice, kojoj sam jako zahvalna, kao i mojih roditelja. Ne tako rijetko proradi i grižnja savjesti jedne majke. Upravo zbog toga sam stariju kćerku često vodila na teren dok sam bila politički aktivnija. S Asocijacijom 'Žene SDA' sam često obilazila socijalno ugrožene porodice i samohrane majke. Željela sam da i moja kćerka vidi zašto sam odsutna od kuće. Politika je, ustvari, oslušavanje problema i potreba na terenu, te pokušaj da iste riješite”, kaže Anita.

Na temu masovnog odlaska iz zemlje, što je fenomen koji pogađa i Prijedor, Anita kaže da, naravno, pored ekonomske situacije, ključ je i u porukama koje se šalju već tri decenije. I u tome kako mladi prihvataju takvu vrstu komunikacije. Također smatra da itekako vrijedi ovdje ostati, a problem su oni koji govore da je Bosna “nemoguća” i da ovdje ne vrijedi ostati, no ti isti ljudi se sve pitaju; uređenje je takvo da se bez njih ne može donijeti niti jedna odluka, nijedan zakon.

“I prije su ljudi odlazili, ali sada je to izraženije jer kompletne porodice idu, ali kroz konstantne prijetnje miru mi godinama slušamo poruke naših istočnih i zapadnih komšija. To su uznemirujuće poruke, negiranje istine, diskriminacija koju doživljavamo često ljude podsjeti na devedesete godine. Trideset godina se borimo, a opće je poznato da smo svi bili protjerani. Onda dolaze izbjeglištva, pa povratak... Kada stalno slušate tu 'huškačku' retoriku, onda se to odrazi na dobar dio građana, a naročito na mlađu generaciju. Stoga se zapitate da li će vaša djeca doživljavati ono što ste vi doživjeli. Svaki roditelj želi svome djetetu najbolje,  zato djecu vode tamo gdje smatraju da je sigurnije, iako tamo vrebaju neke druge opasnosti. Na koncu, samo dragi Bog zna gdje je najbolje za nas. Kada pitate mene, koja zaista volim ovu zemlju, naravno da ću kazati da vrijedi ostati. Pazite, život i situacija u Bosni i Hercegovini, na našu veliku žalost, ne ovise samo o nama. Mi, patriote, koji nemamo rezervnu državu ćemo učiniti sve da Bosna bude ljepša i bolja. Nakon pokušaja nametanja izbornog zakona od visokog predstavnika, stvara se još veća sumnja u međunarodnu zajednicu. Mnogo smo mi nepravde doživjeli, niko nema prava da nas smatra naivnim”, priča nam Anita.

Dodaje da je zanimljivo kako brojne ministre u Vladi entiteta Rs niko ne smatra nelegitimnim, kako potpredsjednika Narodne skupštine Denisa Šulića također niko ne smatra nelegitimnim, ali, dodaje, diskriminacija pri zapošljavanju i obrazovanju također 'koči' ljude da se vrate u svoju domovinu i da u istoj ostanu. “Kada bi svi stanovnici ove zemlje željeli dobro Bosni i Hercegovini, kao i naši susjedi i komšije, sve bi bilo puno bolje i ljepše, a samim time bi vrijedilo i ostati, a i vratiti se. Trebamo istrajati na političkoj stabilnosti, uz koju je od krucijalne važnosti vladavina prava”, smatra naša sugovornica.

Ne zaboravlja naglasiti kako je kultura sjećanja iznimno bitna za Bošnjake i da tu ne smije niko zakazati. “Moramo kazivati istinu i samo istinu, ustrajati o tome i na mlade generacije prenositi”, kaže nam. “I to se ne radi zbog osvete, jer se mi nismo nikada svetili, već da ne bismo ponovo, ne daj Bože, doživjeli devedesete”, kaže nastavljajući: “Bez obzira na to što su događaji na temu kulture sjećanja slabo posjećeni, mi ne smijemo odustati.  Moramo istrajati na pravdi. Moramo biti uporni kako nikada više ne bismo doživjeli Omarsku, Keraterm, Tomašicu, Trnopolje i Korićanske stijene. Ma koliko to nekada mukotrpno bilo, kultura sjećanja jeste obaveza na kojoj moramo ustrajati”, ističe Anita.

Za kraj, skreće pažnju na važnost jedinstva građana BiH, a posebice Bošnjaka, jer, ako mi, Bošnjaci, nismo ujedinjeni i ako ne hodimo istim putem, onda ne možemo ni  govoriti o daljim koracima. “Kada vidimo situaciju u Ukrajini, Kosovu, EUFOR-u, koji nam svako malo dolazi u Bosnu i Hercegovinu iz Evropske unije, ne možemo reći da trenutno stanje nije uznemirujuće. Zato je iznimno bitno jedinstvo građana koji žele dobro Bosni i Hercegovini. Destabilizacija Bosne i Hercegovine se ne smije dozvoliti, možda nam kao nikada do sada treba jedinstvo i sloga. Pozvat ću se prvo na jedinstvo Bošnjaka – ne možemo govoriti o jedinstvu Bosne, ako nema jedinstva Bošnjaka.”