Gotovo da nema sedmice u kojoj neko od visokih zvaničnika Srbije u svojim javnim nastupima ne kaže nekoliko uvredljivih i neutemeljenih rečenica na račun svojih susjeda. Najčešće su one usmjerene protiv Bosne i Hercegovine i njenog najbrojnijeg naroda: Bošnjaka. U tim neprijateljskim nastupima prednjači predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, a svog lidera na tom putu u stopu prate i ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin, nekadašnji šef srpske diplomatije Ivica Dačić i premijerka Ana Brnabić.  

Političkim predstavnicima Srbije često smeta čvrst stav njihovih kolega iz Bosne i Hercegovine, a prema određenim pitanjima oko kojih se Srbija i Bosna i Hercegovina ne slažu. Odgovor srbijanskih predstavnika na određene historijske činjenice, poput Genocida, jesu uvrede i prijetnje usmjerene isključivo prema Bošnjacima. Potvrdio je to Vulin svojom izjavom komentirajući nedavnu odluku visokog predstavnika u BiH kojom je nametnuo dopune Krivičnog zakona BiH po kojem je sada kažnjivo negiranje Genocida i ratnih zločina dokazanih u sudskim procesima.

Između ostalog, Vulin je istakao da “Inzkov zakon prijeti miru i životima Bošnjaka”, što predstavlja otvorenu prijetnju bošnjačkom narodu. Nekoliko dana prije ove u najmanju ruku neinteligentne izjave Vulina, oglasio se i Vučić. Predsjednik Srbije iskoristio je priliku da naglasi kako Bosni i Hercegovini neće isporučiti optuženog ratnog zločinca Duška Kornjaču, koji se trenutno nalazi u Novom Sadu. Obrazlažući svoj stav, Vučić se licemjerno poziva na “principe i pravni poredak Srbije”, koji mu onemogućavaju da svoje državljane isporuči drugoj državi.

Vulinova i Vučićeva izjave potvrđuju da politički lideri Srbije ne žele relaksiranje odnosa u regiji, posebno ne s Bosnom i Hercegovinom, koju kontinuirano verbalno napadaju prečesto izlazeći iz diplomatskih okvira komunikacije. Bosna i Hercegovina i Srbija relativno su kasno uspostavile pune diplomatske odnose, tačnije dva mjeseca nakon pada režima Slobodana Miloševića, 15. decembra 2000. godine.

 

U proteklih 20 godina Srbija se ne može pohvaliti prijateljskim djelovanjem prema Bosni i Hercegovini, uz rijetke izuzetke povremene stabilnosti tokom trajanja mandata nekadašnjeg predsjednika Srbije Borisa Tadića. Srbija često u različitim povodima nastoji promovirati svoju vanjsku politiku kao proevropsku, prijateljski nastrojenu prema susjedima, ali i historijskim dugogodišnjim saveznikom Rusijom.

U dokumentu pod nazivom “Spoljna politika Srbije: strategije i dokumenta” na 64. strani može se pronaći poglavlje “Specijalne veze sa Republikom Srpskom”, u kojem se između ostalog spominje da “RS predstavlja istorijsku tekovinu srpskog naroda za opstanak i ravnopravnost u Bosanskom ratu i njeno očuvanje i prosperitet jesu prvorazredni spoljnopolitički zadatak države Srbije. Na međunarodnom planu, Srbija se zalaže za interese RS i blokira sve pokušaje njenog ukidanja i nametnute unitarizacije BiH”. Ovakav stav u suprotnosti je s “bratskim porukama Bošnjacima”, koje Vučić svako malo zna spomenuti nakon što svojim izjavama zakomplicira odnose s Bošnjacima. Nedosljednost u vanjskoj politici Srbije nije samo prisutna prema Bosni i Hercegovini, ona je vidljiva u velikoj mjeri u odnosu prema svim zemljama s kojim graniči, ali i šire.

Za Rumuniju se često u javnosti navodi da predstavlja čvrstog partnera za Srbiju (jedna od članica Evropske unije koja nije priznala nezavisnost Kosova), s kojom dijeli istočnu granicu, te da dvije zemlje nemaju međusobnih nesuglasica. U praksi to ipak nije tako, a dokaz tome jeste neriješeno pitanje oko 100.000 pripadnika vlaške nacionalne manjine naseljene na području istočne Srbije. U vrijeme mandata Borisa Tadića došlo je do razmirica s tadašnjim predsjednikom Rumunije Traianom Basescuom. Predsjednik Rumunije zahtijevao je rješenje “vlaškog pitanja”, naroda za koje Srbi i Rumuni smatraju da su “njihovi”. Koliko je ovo pitanje osjetljivo, govori i činjenica da je u jednom trenutku Rumunija bila spremna blokirati i evropski put Srbije. Vlasi imaju status nacionalne manjine, ali ovo pitanje u potpunosti nije riješeno između dvije države zbog različitih pogleda.  

Odnos srpske vanjske politike prema Crnoj Gori u posljednjih nekoliko godina može se tretirati kao težnja za “potčinjavanjem i stapanjem” u koncept zvani “srpski svet”. Kao i u slučaju Bosne i Hercegovine, u publikaciji  “Spoljna politika Srbije: strategije i dokumenta”  nalazi se posebno poglavlje koje govori o srpskim pretenzijama prema Crnoj Gori, s posebnim naglaskom na bitnost djelovanja na tom području koje “jeste u Kraljevini Crnoj Gori imalo etnički srpski karakter”.

U poglavlju se govori i o “novoj naciji kod pravoslavaca u Crnoj Gori”, Srbija putem Srpske pravoslavne crkve nastoji mobilizirati građane srpske nacionalnosti, što je i svojevrsna priprema za predstojeći popis stanovništva u Crnoj Gori, gdje srpske obavještajne strukture nastoje osigurati srpsku većinu u ovoj državi. Crna Gora neće dopustiti raslojavanje države i podjelu stanovnika, o čemu govori i veliki skup procrnogorski orijentiranih građana koji se održao prije nekoliko dana na Cetinju, a kao odgovor na provokativne aktivnosti Srpske pravoslavne crvke, diktirane od strane zvanične Srbije. Nesporazumi s Kosovom gotovo da su najizraženiji, što je zbog okolnosti i razumljivo. Predstavnici Kosova nastoje sačuvati jedinstvo u državi, dok Srbi, po već ranijem ustaljenom principu primijenjenom u Hrvatskoj u vidu osnivanja paradržave Republike Srpske Krajine, odnosno Bosni i Hercegovini, gdje egzistira entitet RS, žele formirati zajednicu srpskih općina.

Naravno, ovakvoj se ideji zvaničnici Kosova žestoko protive, a zbog tog i velikog broja drugih međusobnih otvorenih pitanja Kosovo je odbilo pristupiti inicijativi “Open Balkan”, baš kao i Crna Gora. Kada je riječ o odnosima s Republikom Hrvatskom, iako politički zvaničnici iz Srbije ovu državu, za razliku od Bosne i Hercegovine, u manjem obimu napadaju, vidljiva su razilaženja oko brojnih pitanja. Posebno se to može vidjeti iz odnosa prema proteklom ratu, ali i različitim konceptima koje dvije države nastoje primijeniti prema određenim spornim pitanjima, u prvom redu oko grada Vukovara. Primjetno je i vojno nadmetanje između dvije države, koje pravdaju sigurnosnim aspektom.

Zanimljivo je da Srbija nema principijelan odnos ni prema svojim strateškim saveznicima s kojima ima i potpisane dokumente, što obavezuju na prisnu saradnju. Jedan od takvih primjera predstavlja saradnja s Bjelorusijom, s kojom Srbija ima potpisan sporazum o savezu iz 12. aprila 1999. godine. Turbulencije u odnosu prijateljskih zemalja nastupile su kada Srbija potpisuje “Deklaraciju o predsjedničkim izborima u Bjelorusiji”, u kojoj je navedeno da izbori nisu bili ni slobodni ni fer, a koju je ranije proglasila Evropska unija. Ovaj dokument potpisala je Ana Brnabić.

Podsjećanja radi, još aktuelni predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko jedan je od rijetkih političkih zvaničnika koji tokom NATO intervencije 1999. godine dolazi u posjetu Srbiji kako bi joj iskazao podršku. Ovaj kratki pregled neprincipijelnosti vanjske politike Srbije, koja se javnosti predstavlja kao pomirljiva i prijateljska,  ukazuje na to da političko vodstvo ove zemlje nema namjeru u budućnosti relaksirati odnose prema Bosni i Hercegovini, kojoj prije svega treba izručiti sve ratne zločince, makar navedeni procesi išli “kornjačinim” korakom, bitni su za Srbiju, koja će tek nakon toga moći ići dalje.