Bosna i Hercegovina, kao i Crna Gora, u povijesnoj su epohi u kojoj, kao države, mogu opstati, ali bez njenih stožernih naroda, Bošnjaka, odnosno Crnogoraca, kao relevantnih kulturnih i političkih faktora. Ako je “ulazak u EU” sveto slovo, prioritet nad prioritetima, ako ne pitamo za cijenu da bismo ušli u EU, onda treba podržati Elmedina Konakovića i Nermina Nikšića, aplaudirati Sanji Vlaisavljević, halaliti Dariju Kordiću, pristati na kvalifikaciju Dritana Abazovića da u Srebrenici “nisu ubijani Bošnjaci, nego ljudi”... “Trojka” nas vodi tim putem. I žrtvuje se – guta žabe, jer je to potrebno da se ispuni 14 ključnih prioriteta za ulazak Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Mi to, doduše, ne vidimo, ne razumijemo, ali, kaže predsjednik SDP-a, “shvatit ćemo”...

U RATU SMO

Srpskohrvatski atak na Bosnu i Hercegovinu nikada nije prestao. On je samo u određenim periodima bio manje očigledan, nerijetko i nemoćan, u periodima kada su operativci političkog Beograda i Zagreba u Bosni i Hercegovini morali formirati vlast s političarima koji znaju prepoznati njihove stvarne namjere, te vješto institucionalno branili državu. Svjesna moći kulture, svjesna činjenice da politički narativ izvire iz kulture, a ne obratno, SDA, a kasnije i DF, strpljivo, znalački uspijevala je zaustaviti srpskohrvatske ofanzivne akcije na političkom prostoru, odbraniti državu, a nekada preći i u kontranapad i jačati institucije sistema. Sve što je teškom mukom izgrađeno u proteklih skoro trideset godina, “trojka” danas u miru predaje predstavnicima Beogradu i Zagrebu.

Modus operandi i srpske i hrvatske agresije dubinsko je i strateško slabljenje i obesmišljavanje bosanskohercegovačkih institucija sistema. Planeri ovih velikoprojekata u ovom trenutku nemaju problem s postojanjem Bosne i Hercegovine. Slično kao i u Crnoj Gori, cilj nije promjena granica, cilj je preuzimanje institucija sistema i izbacivanje Bošnjaka iz njih, onih Bošnjaka koji imaju i znanja i sposobnosti da razumiju kako je važnost očuvanja i kulturnog i političkog identiteta ako ne važnija, onda jednako važna kao i u usvajanje, recimo, 14 prioriteta koje nam je Evropska unija stavila u zadatak.

“TROJKA” NEMA POLITIČKI IDENTITET

Zahvaljujući skoro decenijskoj baražnoj vatri naših medija, dovoljan broj građana je “trojku” doveo u poziciju da formira vlast, bude B-faktor u BHS tronošcu. Cijena koju plaćamo je više nego katastrofalna, a može biti i znatno veća nego što nam u ovom trenutku izgleda. Politička klima za Bošnjake i ostale patriotski opredijeljene građane teža je nego što nam u svakodnevnom životu izgleda. Upozorenja novinara, analitičara, kako bosanskih, tako i inozemnih, da je država dovedena u pitanje, da su mogući i oružani sukobi ako se ne zaustavi Milorad Dodik, pa i Draganu Čoviću da pola, a ne cijela Federacija BiH, ne dotiču “trojku”. Razlog je jednostavan. Oni nemaju politički identitet. Dodikova vulgarna kvalifikacija “trojke” kao “individualne strukture” precizna je, u političkom smislu.

Koliko smo u nezavidnoj poziciji govori, recimo, činjenica da još uvijek nije potpisan ugovor o državnoj granici između Srbije i Bosne i Hercegovine. To je samo jedno u nizu važnih pitanja koja prolaze ispod radara javnosti, što zbog njene potkapacitiranosti da razumije važnost “dosadnih”, a veoma važnih administrativno-pravnih procedura, što zbog organiziranog i svjesnog njihovog podređivanja mnogo “zanimljivijim” političkim prepucavanjima i tračanjima, a čemu možemo zahvaliti političkoj pošasti koja je Bošnjake snašla pozicioniranjem “trojke” u B-komponentni BHS političkog tronošca.

ORUŽANA AGRESIJA ZAMIJENJENA JE POLITIČKOM

Stvari su vrlo jednostavne. Oružana Agresija na Bosnu i Hercegovinu i oružana Odbrana Bosne i Hercegovine zamijenjena je političkom agresijom, odnosno odbranom.

Nakon što su predali skoro sve ključne institucije srpsko-hrvatskom bloku, “trojka” se, moralistički insistirajući na “razgovoru kao jedinom rješenju za BiH”, priprema ne samo da HDZ-u preda Ustavni sud Bosne i Hercegovine (slučaj Vukoja), nego i da usvoji Zakon o Sudu BiH kojim će se i de facto i de jure oslabiti država Bosna i Hercegovina.

Prijedlogom zakona o Sudu BiH, koji je izašao u javnost, a kojim se nastoji umiriti Milorad Dodik, daju se elementi državne neovisnosti entitetima, a protivnicima takvog prijedloga prišit će se etiketa “unitarizma” i “centraliziranja”. Zapravo, davanje više ovlasti nižim nivoima vlasti u državi znači davanje više slobode, time i odgovornosti, građanima da sami sebi organiziraju život kako žele. U teoriji to jeste tako. Otuda, u teorijskom kontekstu, razvlašćivanje Suda BiH na način na koji se predlaže ne bi moralo biti problematično, da je realni (ne teorijski!) kontekst drugačiji. Branimo ideju decentraliziranja, ali nipošto ukoliko ono vodi rasparčavanju države, a što će se sigurno desiti ukoliko prijedlog prođe. Praktično, njime Sud BiH ne bi imao nadležnosti da procesuira kriminal počinjen u jednom entitetu. Zapravo, nerad sudske vlasti u Bosni i Hercegovini nastoji se legalizirati. Milorad Dodik i njegova kamarila, politička, medijska, privredna, do sada bi trebali grijati krevete zatvorskih ćelija da je sudska vlast radila svoj posao. Naša je satisfakcija što imamo pravne argumente da ih optužujemo za nerad. Usvajanjem prijedloga zakona izgubili bismo je i tako ostali bez važnog narativnog oružja. (Podsjetimo, mi jesmo u narativnom ratu.)

Opasnost usvajanja takvog zakona je nemjerljiva... Hoće li ga “trojka” prihvatiti? Sumnjamo da neće. Sudeći prema njihovom dosadašnjem ponašanju, zapravo bismo mogli reći da hoće sigurno, a u ime mira, razgovora, kompromisa, ispunjavanja zadataka koje nam je zadala Evropska unija...

Kako i zašto smo došli u poziciju da nam diletanti u ime kompromisa dovode u pitanje državu i budućnost?

Teško pitanje. Gdje su povjesničari, psiholozi, etnolozi, antropolozi, politolozi da objasne šta je uzrok ovoj pošasti koja se zove “trojka”? Da bismo kvalitetno i dugoročno riješili problem, potrebno je prepoznati uzroke.

POVRATAK MESIJA KOMUNIZMA

Ono što smo mi u stanju prepoznati jeste duboka mentalna i emocionalna intoksikacija lidera “trojke” sindromom mesijanstva i potpunim odsustvom uvažavanja realnosti. Izjava Nermina Nikšića “Shvatit će prije ili kasnije da je razgovor jedini ispravan put za Bosnu i Hercegovinu” na moždane ćelije udara kao nož u zdravo tkivo. Ona je dokaz da predsjednik SDP-a, s druga dva lidera “trojke”, apsolutno ignorira bošnjačku realnost, prije svega, ali i srpsku i hrvatsku realnost u Bosni i Hercegovini. Nikšić, Konaković i Forto se predstavljaju kao nosioci istine koju mi ne razumijemo, a koju ćemo shvatiti naknadno (“prije ili kasnije”).

Usvojili su briselski novogovor (“razgovor je jedini ispravan put”) slijepi kod očiju da vide da insistiranje na kompromisu i razgovoru, po sebi jesu civilizacijske vrijednosti, ali samo kada postoje strane u razgovoru. Kada ih nema, onda je razgovor besmislen i ne može biti ispravan put. Ne može biti ispravan put razgovarati s Dodikom poslije njegovog, praktično, državnog udara. Da sa srpske strane ne postoji alternativa Dodiku, onda bi imalo smisla reći da nema druge do razgovarati s njim. Ali alternativa postoji, a “trojka” je neće. “Trojka” neće racionalne partnere sa srpske strane, ona hoće “mir” s Dodikom, koji za zadovoljavanje njihovih ličnih i partijskih potreba “nema alternativu”.

Nazovimo stvari pravim imenom, nama su se na vlast vratili komunisti. Samo komunisti znaju šta je dobro za građane i narod, pa ga i ne pitaju šta misli. Samo komunisti, u ime višeg dobra, spremni su skršiti Ustav da bi narodu dali ono što mu treba, a ne ono što je on sam izabrao. Bošnjaci nisu izabrali ljude koji će Srbima dati obavještajne strukture. Kompromis sa Srbima i Hrvatima podrazumijeva davanje nečega od sebe, ali i uzimanje nečega za sebe. “Trojka” daje sve, uzima ništa, osim učešće u budžetima za svoje ljude i organizacije. I sve nam se u medijima predstavlja kao politička kriza, a ne svjedočimo krizi, svjedočimo doslovno razgradnji države.

NUŽNOST INTELEKTUALNOG ODGOVORA

Mediji, koji nisu u službi “trojke”, te prosječni građani koji na društvenim mrežama izražavaju opravdane frustracije i nezadovoljstvo, kao i politički otpor koji pružaju poslanici SDA i DF, donekle i SBiH i NES, u zakonodavnim tijelima i kroz saopštenja za javnost nisu dovoljni. Postojećem je potreban uozbiljen intelektualni otpor. Otvorena, transparentna, dobro organizirana diskusija u uzrocima stanja u kojem smo se našli i pronalaženje rješenja. U taj dijalog nužno je uključiti i Islamsku zajednicu, te relevantne predstavnike nemuslimanskih i nebošnjačkih organizacija i udruženja koji su dokazani borci protiv velikosrpske i velikohrvatske politike.

Neophodno je intelektualno homogeniziranje bošnjačkih i probosanskih snaga, te racionalan dijalog među njima. Dijalog, u kojem će učestvovati svi koji smatraju da Bosne nema bez Bošnjaka, da je kultura važnija od ideologije, a da pokušaji uništavanja Bosne i Hercegovine, kako nas sama povijest uči, nikada nisu uspjeli, a uvijek, nažalost, završavali u krvi, i vinih i nevinih. A rat je moguć... Oružani sukob je moguć. Manja je mogućnost njegovog izbijanja ukoliko na crtu srpskohrvatsko-komunističkog udruženog poduhvata protiv Bosne i Hercegovine stanu istinski predstavnici liberalne demokratije i zapadnih civilizacijskih vrijednosti, nego Bošnjaci intoksirani atavizmima jugokomunizma, populisti, a zašto to ne reći i političari koji su vrlo vjerovatno na platnom spisku srpskih i hrvatskih službi.