Dok je Međunarodni sud pravde (ICJ), u neobavezujućem savjetodavnom mišljenju 19. jula objavio da je daljnja prisutnost Izraela na okupiranim palestinskim područjima protuzakonita i da je Izrael time prekršio palestinsko pravo na samoopredjeljenje te da ju treba završiti "što je prije moguće", Izrael je nastavio brutalne napade na palestinska naselja, dnevno ubijajući desetine civila. Odluka Suda, iako neobavezujuća, značajna je jer ima autoritet međunarodnog prava i mogla bi dalje oslabiti podršku Izraelu.

Najviši sud Ujedinjenih naroda objavio je da su izraelska naselja koja su podignuta na okupiranim palestinskim teritorijima nezakonita. Predsjednik Suda Nawaf Salam, objavljujući mišljenje, temeljem zahtjeva Generalne skupštine UN-a iz 2022., prije oktobarske agresije na Palestinu, izjavio je da su izraelska naselja na Zapadnoj obali i u istočnom Jeruzalemu, kao i režim povezan s njima, uspostavljeni i održavaju se kršeći međunarodno pravo. Odnosno da je politika naseljavanja i eksploatacija prirodnih resursa suprotna međunarodnom pravu. Posebno je utvrđeno da Izrael provodi sistematsku diskriminaciju Palestinaca na okupiranim teritorijama. Mišljenje navodi da Izrael mora Palestincima nadoknaditi štetu prouzročenu okupacijom palestinskih teritorija te da Vijeće sigurnosti, Generalna skupština i sve države članice UN-a imaju obavezu da ne priznaju okupaciju kao legalnu te ne smiju podržavati njezin nastavak.

Skupština UN-a od suda je zatražila da ocijeni pravne posljedice izraelske "produljene okupacije, procesa naseljavanja i aneksije" palestinskih teritorija, među kojima je i istočni Jeruzalem, kao i s time povezane politike izraelske vlade.

Što se tiče pravnih posljedica politike i prakse cionističkog entiteta na okupiranoj palestinskoj teritoriji, Sud je naveo da okupacione vlasti ne mogu nasilno premještati stanovništvo okupiranih teritorija niti tamo naseljavati svoje građane, kao i da je premještanje doseljenika na Zapadnu obalu ili istočni Jeruzalem u suprotnosti sa članom 49. Ženevske konvencije i ustanovio da okupirane palestinske teritorije nisu fragmentirane zasebne teritorije, već jedinstvena teritorija, a da su haški propisi postali dio međunarodnog običajnog prava i da su stoga obavezujući i za Izrael. ICJ je naveo i da Izrael ni na koji način nema suverenitet nad okupiranim palestinskim teritorijama i da mora odmah prekinuti sve aktivnosti izgradnje novih naselja na palestinskoj teritoriji. Cionistička je vlast odmah objavila da je ICJ antisemitski, iz usta ekstremističkog ministra Itamara Ben Gvira, koji je, poput većine ostalih, uključujući i šefove parlamentarnih odbora i ministra vanjskih poslova Katza, pozvao na historijsko pravo na Judeju i Samariju te Gazu i zatražio proglašenje suvereniteta Izraela nad okupiranim teritorijama.

No, nakon ovog mišljenja najvišeg svjetskog suda, iz SAD stižu zabrinjavajuće vijesti.

 

 

Potpredsjednica i novi demokratski kandidat na predsjedničkim izborima u novembru Kamala Harris dobila je punu podršku mainstream medija, iako je vrlo nepopularna. Trump je izjavio da je nju lakše pobijediti nego Bidena. Međutim, skoro svi zaboravljaju jednu važnu činjenicu. Ako Biden nije podoban za kandidata u naredna tri mjeseca, kako je, pobogu, u stanju završiti preostalih pet mjeseci mandata, odnosno kako je podoban držati prst na nuklearnom okidaču, što je na X-u objavio republikanski kongresmen iz Kentuckya Thomas Massie. Pitanje je ko zapravo upravlja američkom vladom, koje je postavio i novinar Seymour Hersh, sa jakim argumentima protiv Bidenove kapacitiranosti da vodi državu do januara.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu stigao je u Washington 22. jula. Njegov je susret sa Bidenom dva puta pomjeren, prvo na 23. pa na 25. On se 24. jula obratio Kongresu – dakle, čovjek optužen za ratne i zločin genocida, odgovoran za masovnu destrukciju i ubistva, onaj koji prezire izabrane vlade, Povelju UN-a i čitavom čovječanstvu pljuje u lice po n-ti put preko zločinačkog rata koji je pokrenuo govori najvišem zakonodavnom tijelu nominalno najjače svjetske države i demokratije. Štaviše, unatoč Bidenovom apelu da ne proširuje ratna dejstva, on je upravo to učinio. Na Jemen, Libanon i Siriju, za sada. Unatoč odlukama Međunarodnog suda pravde, Netanyahu se susreće sa američkim predsjednikom i drži lekciju Kongresu. Stvarno, ko upravlja iz Bijele kuće? Ko upravlja Amerikom?

Bivši američki ambasador Chess Freeman 18. je jula u jednom intervjuu naglasio da su SAD izgubile dominaciju u svim poljima osim vojnog te da su opsjednute demokratskom ideologijom, dok same postaju sve autoritarnijima. Gubitak demokratije u SAD-u nije rezultat miješanja Rusije i Kine, već predstavlja „samoranjavanje“. I najvažnije, Freeman kaže da SAD više ne koriste diplomatiju i dijalog, već sankcije i ostrakizam. Politika sankcija i prijetnji samo stvara ozlojeđenost koja će trajati generacijama.

Upozorio je da SAD ovakvim politikama riskira totalni rat i pozvao na primjenu načela Westfalskih mirovnih ugovora, koji su prekinuli Tridesetogodišnji rat u Evropi. Jedno od načela je i poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta, kako se to danas naziva. Ovo je, naravno, poruka iskusnog američkog diplomate i Rusiji. Na sigurnosnom Forumu u Aspenu koji je održan od 16. do 19. jula, kako izvještava kineski Global Times, šef združenog štaba američke vojske general Charles Brown izjavio je da su SAD sposobne pobijediti u ratu s Kinom, dođe li do sukoba oko Tajvana, ali da će to zahtijevati angažman čitave nacije, dok će posljedice ličiti na one iz Drugog svjetskog rata. No, nije problem samo ova ratoborna retorika. Mogućnost da se globalni rat pokrene slučajno, neplanirano, sve više raste. Tome svjedoče sve češći incidenti međusobnih presretanja ruskih i američkih borbenih aviona nad morima, Crnom, Barentsovom, kao i krstarenja ratnih brodova SAD-a, Rusije i Kine po morima udaljenim od njihovih obala. Možda je krajnje vrijeme, bez obzira ko će zauzeti Ovalni ured, da se pokrene koordinirana akcija povratka na diplomatiju, baziranu na istini.

 

Iz Rusije su vijesti i dalje zabrinjavajuće. Rusi stalno šalju varljivu poruku mira i dogovora, ali isključivo po svojim uslovima. Znači, hoćemo diplomatiju, ali po našim slovima koji se svode na priznanje nove realnosti, odnosno okupacije i aneksije ukrajinske teritorije, jer prešutno zapadno i nezapadno odobrenje aneksije Krima nije bilo dovoljno, pa Rusi smatraju da mogu još dalje, još više. U svakom slučaju, za Bosnu i Hercegovinu komparacije su pogubne. S obzirom na vrlo vjerovatnu promjenu u Bijeloj kući s januarom iduće godine, ukrajinska vlast, koja se potpuno oslonila na zapadnu pomoć, najviše američku koja bi mogla biti na izdisaju ili značajno umanjena, suočena sa malenim, ali ipak konstantnim napredovanjem ruske vojske u neokupiranim dijelovima zemlje, čini neke neočekivane korake i, putem Kine i Vatikana, traži mirovno rješenje, nadajući se da je Kina, vlastitih interesa radi (Tajvan, Turkestan, Tibet), sklona ipak podržati očuvanje teritorijalnog integriteta Ukrajine, bez obzira na, naizgled,  konkretnu podršku Rusiji.

Ukrajinski šef diplomatije Dimitro Kuleba u posjeti je Kini, dok je vatikanski mu kolega kardinal Pietro Parolin u Ukrajini, s istom misijom, zaustavljanja rata. Šta će to značiti u praksi – u najboljem slučaju neki deriviran dogovor iz Minska, za Ukrajinu nepovoljniji, zapravo dva dogovora koje niti jedna strana nije poštovala, okrnjen suverenitet na dijelu zemlje, novu teritorijalnu reorganizaciju i dugoročni gubitak Donbasa, većeg dijela Hersona i Zaporožja.

Ne podsjeća li to baš na bosansko iskustvo u agresiji. Nedovoljno si snažan, još u težoj situaciji od Ukrajine jer si pod embargom na oružje, malo ko ti pomaže značajnim finansijskim sredstvima i naoružanjem i moraš pristati na nepravedan mir. S time da Bosna i Hercegovina nije kršila neke prethodne ugovore i aranžmane. Imajući, doduše, nedavno izrečen stav vrha Rusije koji poziva stanovništvo da se spremi na desetgodišnji rat, i kineska bi uspješna diplomatija (dogovor Iran–Saudijska Arabija, Hamas–Fatah) mogla zakazati, posebno i sama u sve ozbiljnijem sukobu sa SAD-om, barem dok Trump ne preuzme vodstvo, iako se čini da oko Kine i njezinih pretenzija postoje vrlo slični stavovi obje velike stranke.

Kako smo već zapisali, Treći svjetski rat je u toku, treba ga pokušati zaustaviti prije opće kataklizme koju neki očito priželjkuju. Naravno, zaustaviti rat i postići mir na načelima, a ne fait accompliu, ruskom ili izraelskom.