U godinama od 1966–1968. život Bukovčana se sporo mijenjao. Zapažalo se jedino da je ublažena oskudica i jednoličnost u ishrani, odijevanju i opremanju domaćinstava savremenim namještajem. Primjećivalo se i socijalno raslojavanje među stanovništvom. Zajedničko je bilo to što su sva djeca pohađala škole, makar osnovne. Neuporedivo bješe manje onih učenika koji su ostajali u klupama dok nisu stekli fakultetske diplome. Sinovi i kćeri iz porodica Smailbegovića, Begovića, Sivjakovih... već su stali u redove akademski obrazovanih ljudi. Selo od njih nije imalo neposredne koristi jer se nisu vraćali kući. Ostajali su tamo gdje su se obogatili znanjem, najčešće u Sarajevu. Tamo je u ovo vrijeme osnovana Akademija nauka i umjetnosti, najviša naučna ustanova, koja je mladim ljudima otvarala prostore da se bave istraživačkim i naučnim radom. Na taj način je selo svojom iškolovanom omladinom unapređivalo druge sredine, a sâmo sebe nije. Poneki Bukovčanin, informisan o stanju u školstvu i obrazovanju, pamtio je razliku s početka vijeka i sadašnjeg vremena pa bi, mada je selo još u zapećku, zadovoljno govorio. «Prije tih sedamdesetak godina mi Muslimani Bosne i Hercegovine imali smo jedva deset visokoobazovanih ljudi, a od tada je samo naša Mala Bukovica dala sedamnaest takvih stručnjaka. Dižemo se, dižemo. Bit će nešto i od našeg milleta. Hoće, akobogda!»

               U drugoj polovini novembra l966. godine Tito se nalazio u višednevnoj posjeti tuzlanskom bazenu, ali su novine više pisale o tome s kime se sastajao i razgovarao nego o poslu zbog koga je došao. Tako je stanovništvo znalo samo to da se u Banovićima družio s predstavnicima rudara, u Živinicama sa zaposlenima u drvnoj industriji «Konjuh», u Husinu s preživjelim bundžijama iz čuvene Husinske bune (gdje mu je dobrodošlicu poželio rudarski veteran i vođa bune Jure Kerošević), u Lukavcu je posjetio Fabriku sode i Koksno-hemijski kombinat... dakle do stanovništva je stizalo samo ono što je imalo ugodan svečarski miris i živu svijetlu boju. Doputovao je samo koji mjesec nakon što je završen «Brionski plenum Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije na kome su s vrha Partije, pa samim tim i s državnih funkcija, skinuti Aleksandar Ranković, potpredsjednik državne vlade, i Svetislav Stefanović, savezni sekretar za unutrašnje poslove. Optuženi su za prisluškivanje predsjednika Tita i za svoju šovinističku politiku. Zato je prost svijet, sjećajući se i sudbine Milovana Đilasa, ove predsjednikove posjete tumačio kao njegovu želju da provjeri koliko su radnici još čvrsti i odani tekućem poretku i koliko vjeruju Partiji na čijem je čelu. Ovo nije prvi put da visoki funkcioneri iz partijskog i državnog vrha izdaju Tita a kako njihov broj raste tako među stanovništvom raste strah za sudbinu zemlje. Tito je ušao u svoje pozne godine, troši osmu deceniju života, i sve je više onih koji se pitaju kako će zemlja nastaviti život bez njega. Komunisti su već spremili slogan «I poslije Tita - Tito!» ali oprezni ljudi malo vjeruju suhim riječima. Ako predsjednik za života u svom okruženju, među najbližim saradnicima, ima ovoliko protivnika, koliko li će ih se javiti kada ode sa ovoga svijeta?

               U godini l966. nastavljale su se nacionalističke provokacije između Zagreba i Beograda. l6. marta zagrebački dnevni list «Vjesnik» je objavio Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika. Potpisali su je Matica hrvatska, Društvo književnika i šesnaest drugih ustanova i organizacija. Beograd je uzvratio u «Predlogu za razmišljanje Društva književnika Srbije», kojeg su potpisala četrdeset i dva srpska pisca.

               Ova godina se završavala sumornom zbiljom i u svijetu. 11. decembra sa američkog nosača aviona u Sajgonu iskrcali su se odredi američkih vojnih trupa, čime se i ova velika zemlja sa svojom oružanom silom uključila u Vijetnamski rat.

               Sumnju u dobar ishod jačale su i novosti iz inozemstva jer su se l968. godine diljem Evrope širile studentske pobune i demonstracije protiv ustaljenih, krutih okvira u kojima su nedodirljvi država, nacija, vojni blokovi, ekonomski savezi, emisari, političari... protiv svih međa i ograda. Demonstracije su osobito široko zahvatile Čehoslovačku, mada ne zadugo jer su trupe Sovjetskog Saveza i zemlje Varšavskog pakta upale u tu zemlju «polazeći od uvedenog principa ograničenog suvereniteta u okviru socijalističke zajednice» i ugušile pobunu. U Zagrebu se razmahalo «hrvatsko proljeće», na što je odgovorio Beograd. Upućenima je bilo jasno da škripe direci i u vlastitoj kući. Oglasili su se i Bosanci, sarajevski studenti, s tom razlikom što su njihove demonstracije skrivene od šire javnosti. Milicija ih je okrutno smirila a vođe pohapsila i spremila za suđenje.

               O ovome je Edhemu Smailbegoviću, svom amidži (i nekolicini povjerljivih Bukovčana), govorila Fadila, najmlađa kći Nur-efendije Smailbegovića, koja je u Sarajevu studirala francuski jezik na Filozofskom fakultetu, upravo onom odakle su počele demonstracije. Na ulice je izašlo stotine studenata koji su satima bučno marširali uzvikujući složno «Dolje birokratija», «Radnici s nama, loše je i vama», «Dolje novi bogataši», «Dolje lopovi i varalice»... Pred njih su izašli milicioneri na konjima, s kacigama na glavama, s gumenim palicama i isukanim sabljama u rukama. Sukob je bio strašan.

               - Jesu li studenti prethodno pozivali na pobunu i građane, posebno radnike? - pitao ju je amidža Edhem.

               - Jesu.

               - Jesu li se oni odazvali?

               - Nisu.

               - Šta je studente potaklo na pobunu? Šta hoće?

               - Hoće više slobode, pravde, istine... Nama mladima posebno smetaju ideološke prepreke, protiv smo političara ovakvih kakvi jesu, smetaju nam obruči i međe bilo koje vrste.

               - Za taj ideal, revolucionarni, poginuo ti je amidža Šefket u ratu.

               - Znam. Vrijedjelo je. Njome se postiglo više nego što se u prethodnom poretku imalo. I ovaj treba usavršiti.

               - A sad vi hoćete još i brže?

                - Naravno. Hoćemo što prije da imamo istinsku i trajnu  demokratiju.

               Svijetom neprestano haraju regionalni i lokalni ratovi, čas tamo čas ovamo, nekad bliže nekad dalje, a traju i ovih godina. Naročito su velike agresije na Bliskom istoku, kada je Izrael početkom juna l967. godine nasrnuo na Egipat, Siriju i Jordan. Izraelske oružane snage su u tim zemljama prisvojile tri i po puta više površine nego što je ima sâm. Kako su sve tri napadnute i okupirane države muslimanske zemlje, ovdašnji Muslimani su tragediju istovjerne braće doživjeli kao svoju i poredili je sa sudbinom kroz koju su sami prošli. Sve tople emocije koje su vezali za stradali i uništeni jevrejski narod u doba fašizma, sada su se pretvorile u svoju suprotnost.

               Zbivanja izvan sela, a pogotovo izvan zemlje, Bukovčani su pratili s upola manje pažnje, čak i onda kada su ta zbivanja imala epohalan značaj. I ovo vrijeme je bilo prožeto slavom osvajanja kosmosa. Još l7. februara l966. godine s francuskog poligona u Sahari lansiran je i prvi francuski satelit. A kosmičke sile, koje su već poodmakle u osvajanju vasione, nastavile su trku za prestiž. U martu te godine na Veneru se spustio sovjetski svemirski brod «Venera III» lansiran prethodne godine, kao prvi svemirski brod koji se spustio na neku drugu planetu. Sa skrivene strane Mjeseca «Luna 3» je poslala prve snimke a «Luna 9» je uspješno sletjela na to mjesto. Godinu dana kasnije sovjetska automatska međuplanetarna stanica «Venera 4» je na površinu Venere spustila naučni laboratorij, što je omogućilo da se vrše automatska ispitivanja atmosfere i površine te planete.

               Sve se brže i sigurnije razvijao paralelni život, onaj na Zemlji i onaj u vasioni.

                              *

               Talas društvenih promjena zapljusnuo je i kuću seljanke Božice Janković. Nakon što ju je napustio sin, učinila je to i kćerka, doduše iz različitih razloga. Sin zato što nije mogao trpjeti uljeza u kući a kći stoga što nije nalazila posao. Oboje su otišli i zaustavili se u Austriji, gdje su nastavili život u novim okolnostima. Majci su slali pisma, kratka, pisana na brzinu, i ponekad nešto novca. Nevena se tamo i udala. Pošla je za starijeg momka, muslimanskog gastarbajtera, koji se tamo već bio snašao i otvorio vlastitu firmu. Kad su poznanice Božicu pitale kako gleda na kćerinu udaju, ona je dobrodušno kazala: «Neka je izabrala tuđeg momka. Volim Muslimane. Odrasla sam s njima». Nema više ni Edhema Smailbegovića, svog jedinog prijatelja, barem nema kod sebe. Želeći joj pomoći da očuva stečenu harmoniju u kući i da zadrži porodicu na okupu, sâm se povukao iz njenog života. S toplim osjećajem, kakav je uvijek gajila prema njemu, pamti mu riječi: «Vrati sina kući, Božice. Šta je stablo bez grana? Djeca su najviše što čovjek može imati». To je kazao on, koji ih nije imao. Sjećala se kako je živio za nju, kasnije i za njenu djecu. Sve je činio da joj olakša život. Trudila se da mu uzvraća pažnju, ali nije sigurna da je to činila dovoljno. Da je do nje, ona bi ga stalno rado gledala pored sebe. I nikad ne bi zaželjela da bude drukčije.

               Ostavši sama, osjetila je punu težinu praznine i tišinu iz koje izviru svakojake misli. Nije više bila potrebna nikome, pa ni sebi kao dotada. Nije morala raditi koliko je radila, nije se brinula kao što se brinula, nije govorila koliko je govorila, ne raduje se kao što se radovala, ne gleda što je gledala... nije ostalo ništa što je voljela i za što je živjela. Ostala je bez potreba, bez obaveza, bez druženja. Sjetila se da ga je jednom pitala kako je živjeti sam, može li se to, a on je odgovorio: «Treba probati, pa znati». Katkad ju je salijetala misao da se i sama pokupi i ode za djecom, da im tamo bude na usluzi i dadilja unucima kada se rode. Ali čim prostre pogled po bašči, po proplancima i po polju, ugleda sebe malehnu, razigranu djevojčicu koja trči za plugom što ga drži njen tata i konjima koje vode njena braća. Odluci da ode priječila se i stara staza, kojom je davno otišla vođena rukom svog skrbnika i zaštitnika, put koji ju je stalno čekao i dočekao. Nije li povratkom kući, na ovaj osunčani brijeg, njen put kroz život zaokružen, cjelovit u svemu što je prošla. Punog života, ionako, nije ostalo još mnogo.

               Život joj je od tada počeo ličiti na život njenog prijatelja. Razlika je ostala samo u godinama starosti. Ona je, uglavnom zbog djece, još osjećala zadovoljstvo što postoji, makar blago, on nije. Jednom joj je već rekao da je živ samo kad je s njom. Od kada je otišao, u njemu se ugasio i taj posljednji topli osjećaj.

               Nedavno ga je srela, već prilično oronulog, na gradskoj pijaci. Prošao bi ne zamijetivši je da se ona nije javila. Tad je na njemu opazila nešto što nikada nije. Njegovo lice se tako preobrazilo što je vidi da je u trenu oživjelo, promijenilo vedrinu i boju a oči osvijetlile radošću kojom je i nju taknuo. Očito, on i nije mislio da će je još nekada vidjeti, a sad, kad jeste, pokrenula su se u njemu sva osjećanja koja su bila zapretena. «Ne, ne kupujem ništa niti kome šta nudim», rekao je kad ga je upitala šta radi tu, «već prosto hodam, lutam, gledam kako svijet postoji». Tad joj je, uz kahvu koju su pili u bašti hotela «Bosna», govorio kako već smišlja gdje će provesti starost i dočekati smrt. U postojećoj kući ne može, nije sva njegova, a i da jeste, nema ga ko dvoriti. Bratova djeca neće. Neće svejedno što im u naslijeđe nudi sve svoje nekretnine. Osim toga, iškolovani su i spremaju se za život u gradu. Jeza ga hvata kad pomisli da će ga neko naći kad već bude usmrđeni leš. Kad je ona za sebe kazala da razmišlja hoće li poći za djecom, mada je tuđina nimalo ne privlači, on je spremno kazao: «Bolje je i to nego biti sam. Sve je bolje nego živjeti sam. Samoća više ma od čega drugog navodi čovjeka na misao kako je glupo što je živ».

                               *

               Boravak u gradu Hamidu se lani završio. Samo su dva događaja vrijedna da ih pamti, jedan s posla, iz tvornice u kojoj je radio, drugi iz njegove podstanarske sobice.

               Tvornica je dobro poslovala i sticala je lijepe pare pa su joj fondovi neprestano rasli. Predsjednik radničkog savjeta joj bješe majstor Uroš Ilić, čovjek vrlo blizak i drag radnicima. On je bio kvalifikovani bravar, potom je na kursu u večernjoj školi završio za zanatskog majstora i dobio mjesto poslovođe u mašinskoj radionici. Plašio se da će izgubiti mjesto jer je upravo tih dana u pogon stigao diplomirani inžinjer mašinstva, koji bi, po stručnosti, trebao da vodi proizvodnju. Inžinjer nije imao te ambicije, ali je ipak doživio veliko razočarenje. Pred Hamidom se žalio: «Ne smeta mi, Hamide, što mi je Uroš šef, ne smeta mi ni što ima veći lični dohodak od mene, pa ni to što je samoljubiv, ali mi smeta što ne da da radim kako sam na studijama naučio. Ne cijeni moje znanje i traži da se radi onako kako sâm misli da treba». Uroš se zaista nije isticao stručnošću, ali jeste dugim jezikom, što su radnici cijenili. I Hamid je bio član radničkog savjeta. Jedne prilike Uroš Ilić mu je šapnuo na uho:

               - Hamide, imamo para. Mogli bismo dobiti po jednu dobru vanrednu plaću. Treba to «provući kroz uši» ostalima pa da se

izglasa odluka o podjeli.

               - Zašto «provući»? Ako je namjera časna, treba je obznaniti javno.

               - Do nas je. Po čemu smo samoupravljači ako sami ne

odlučujemo? - rekao je on.

               - Šta kažu direktor Kabelka, tvornički sekretar, sekretar Partije?...

               - Oni će se na zboru protiviti jer zastupaju vlast, ali neće pobiti našu odluku.

               - Nije korektno učiniti nešto što je van njihovog stava.

               - To da su protiv, samo je privid. Kao rukovodioci moraju braniti interese «šire zajednice». U biti i oni žele ovaj «višak». Kome ne trebaju pare? Želi se da inicijativa poteče «odozdo».

               Hamidu je tad palo na um da je neko od rukovodilaca uticao na Uroša da pokrene podjelu. A da li je ijedan protiv nje, ni on nije znao. Kako bilo da bilo, zbor radnika je sazvan. Kako se znalo da će se govoriti o parama, tako su se odazvali svi uposlenici, svi do jednog. Reklo bi se da nikada nije bilo takvog jedinstva oko neke odluke. Uroš je otvorio raspravu, ali prijedlog nije dao. «Stari

lisac», pomislio je Hamid, «umije paliti vatru a da se ne opeče». Mjesto njega, ili nekog člana Radničkog savjeta, prijedlog o podjeli «viška» dao je nekvalifikovani radnik iz pogona, očito onaj koji vjeruje svakome «višem» od sebe. Radnici su, jedan za drugim, podržavali prijedlog i već se vidjelo da će on glatko proći. Tada su rukovodioci, sva trojica, kazali kako odluka ne bi bila u skladu s «našom socijalističkom praksom, našim naporom da unapređujemo tvornicu» i doprinosom «široj zajednici». Pozvali su zbor da ne prihvati prijedlog. Tad je, osjetivši da će izgubiti pare, zbor proključao. Čula su se negodovanja i javili su se glasni protesti. Da bi ih stišao, iza stola je ponovo ustao partijski sekretar Nusret Kapetanović, brat palog narodnog heroja Ismeta Kapetanovića, visok stasit mlad čovjek, koji je i izgledom i riječju puno ličio na svog brata.

               - Drugovi i drugarice - rekao je - tačno je da imamo nešto novca, ali on će imati pravu vrijednost ako se kolektivno ojačamo njime. Rasitniti ga, trošiti pojedinačno, bez nužde, to je rasipništvo. Pojedincu neće puno koristiti, a zajednici hoće. Svakome po drvo - nikome šuma.

               Prolomili su se zvižduci, čula negodovanja, niko nije htio da ga sluša. Morao je povisiti glas.

               - Treba misliti i na sutra! Privredna reforma nam još traje. Moramo uvoditi bolje, savremene strojeve u pogone, dužni smo otvarati nova radna mjesta, masa je naših drugova i drugarica na birou rada...

               - Ua! - odgovorio je zbor. - Hoćemo sami da odlučujemo!

Hoćemo svoje pravo! Mi se pitamo!

               - Onda vam moram reći - nastavio je sekretar - da ću ovog časa izvijestiti Komitet i općinu. Vidjet će se ko je stariji!

               - Šta je onda samoupravljanje, druže Kapetanoviću? -

nadvladao je galamu jedan ozbiljan radnik. - Nije sad ni važno hoće li se prihvatiti prijedlog ili ne, ali jeste važno da odgovorite šta je samoupravljanje. Ovako izgleda da je to samo fraza, obmana, da ne kažem laž.

               - Tako je! - zagrmio je zbor.

               - Nismo na predavanju, druže - nešto mirnije kazao je sekretar. - Moram ponoviti da odluka o podjeli novca ne može proći.

               Tog časa se iz mase izdvoji sasvim miran, ali čvrst i odlučan glas:

               - Mislim, drugovi, da bi najbolje bilo kada bi drug sekretar uzeo svoju tašnu i napustio preduzeće.

               Prolomio se pljesak.

               Sekretar je izašao i nije se više vratio.

               Nakon dva dana radnici su dobili koverte sa iznuđenim novcem. Hamida je tada probola jedna opora misao: «Kuda ide privredna snaga ove zemlje?»

               Na desetak dana prije nego što će se Hamid iseliti iz svoje podstanarske sobe na čaršiji razboljela se njegova gazdarica Zekija, otišla je ljekaru i ovaj ju je zadržao u bolnici. Ovo također bješe lani, u poznu jesen, kad su hladne kiše neprestano obilato kvasile grad. Hamid je već bio položio prijemni ispit na višoj školi i otpočeo studij. Trebalo je još samo da nađe smještaj pa da se tamo i preseli. Sve vrijeme je provodio u stanu, s knjigom, ali i sa Zekijinom kćerkom Behijom. Uz knjigu nije osjećao tjeskobu prostora ni dosadu vremena, ali djevojka jeste. Danju je tumarala po kući, ponešto i radila, ali uveče nije znala šta će sa sobom. Dolazila je Hamidu donoseći kahvu ili čaj, i gledala da što duže ostane s njim. Nije mu smetala jer nije započinjala razgovor niti se kretala po sobi već je obično, kao kakva stvar, mirovala na mjestu na kome se našla. Ode a da on to ne opazi. U časovima umora odlagao je knjigu i sâm započinjao razgovor s njom. Zanimalo ga je zašto ne izlazi, šta nalazi u samoći.

               - Ništa - kazala je. - Ne nalazim ništa ni kada izlazim. Muškarci me ne vide. Ni oni vani ni oni koji nam prolaze kroz kuću. Mamu gledaju, mene ne. Ružna sam. Znam da sam veoma ružna i odvratna.

               - Neće biti - kazao je. - Ljudska vrijednost nije u tjelesnoj ljepoti nego u dobroti, u naravi. Ti si dobra i čestita cura.

               - Ali sam ružna. Zašto ne kažeš i da sam ružna?

               - Meni ne izgledaš tako.

               - Zaista? - tada mu se sasvim primakla. - Zaista tako misliš, Hamide?

               - Iskreno ti kažem.

               - Ne bi ti se gadilo da me zagrliš?

               - Ne, zaboga, ne!

               - Onda me poljubi. Molim te, poljubi me.

               Prihvatio ju je i dodirnuo usnama. Dugo je ostao spojen s njenim. Uzbudila ga je njena nježnost i toplina. Potom mu se naslonila na grudi. Rukom joj je dodirnuo lice, nježno kao kad se uzima ruža. Osjetio je kako mu se podaje. Sva se privila uza nj i prošaputala:

               - Zagrli me jače. Tako. Molim te, zadrži me malo uza se. Ne puštaj me.

               Tijela su im se zagrijavala. Nimalo se nije opirala kad joj je počeo svlačiti odjeću. Ovaj put je momak vjerovao u sebe, u svoju snagu da će uspjeti u igri. Doveo ju je do vrhunca za oboje. Uživali su.

               Na kraju, pošto su odahnuli, kazao je:

               - Šta će ti reći mati ako za ovo sazna?

               - Ništa. Nema pravo da išta kaže. Ona je spavala sa svakim muškarcem koji je stanovao kod nas.

               - Ne misliš da sad imam neku obavezu prema tebi?

               - Ne. Nemaš. Znam da odlaziš i da se više nećeš vratiti. Želim da dosegneš sreću. I mene si, makar na čas, učinio sretnom. Nikada ovaj dan neću zaboraviti.