Kolonijalni mentalitet teorijska je sintagma koja definira stanje kolektivne svijesti naroda pod kolonijalnom ili nekom sličnom formom okupacije u gotovo dvostoljetnom iskustvu modernog kolonijalizma zapadnih imperijalnih sila nad narodima i zemljama Afrike i Azije.

Označava kolektivnu nesposobnost pokorenih naroda da izađu iz sjene kulturnih obrazaca kolonizatora, njegovih institucija, društvenih, ekonomskih i tehničkih normi i standarda. Pretpostavlja trajnu ovisnost o metropoli, odnosno sjedištu imperije, i posljedično trajnu ograničenu slobodu u kojoj domicilni narodi ne reagiraju na iscrpljivanje vlastitih prirodnih i ljudskih resursa, u početku otvorenih, a danas prikrivenih, netransparentnih.

KOLONIJALIZAM I NJEGOVE INAČICE

Moderni kolonijalizam, za razliku od antičkog, temelji se na istom porivu osvajanja teritorija i resursa drugih naroda u svrhu razvoja vlastitih, ali uz otvorenu upotrebu kombinacije vojne sile, pravnog nasilja, uvođenja finansijskih mehanizama discipliniranja kroz multiplikaciju dugova, do uvođenja kulturnih i civilizacijskih obrazaca i normi, policijskom silom nametnutih zakona koji istiskuju domaće, bez obzira na kojem su nivou civilizacijskog razvoja.

Ovdje svakako treba istaknuti i plansko naseljavanje stanovništva iz metropole koje pravnim smicalicama preuzima vlasništvo nad resursima, pauperizirajući domaće stanovništvo koje se gura u stanje trajnog, neizlječivog siromaštva i ovisnosti, ekonomske i fizičke (opijati različitih vrsta koji su se planski podmetali domaćem stanovništvu, recimo opijum u Kini, alkohol u današnjim SAD). Pritom se pažljivo odabiru pojedinci i grupe (socijalne, etničke, vjerske) koje se pridobiva za novi poredak korupcijom, manjim brojem ustupaka, čime oni dobivaju lažan status elite (Tutsi u Ruandi, Berberi u Alžiru). Takvima se omogućuje školovanje čak i na najboljim univerzitetima u metropoli, na kojima se oni potpuno akulturiraju, djelimično asimiliraju i kao takvi služe kao transmisija interesa iste te metropole i njezine vlasti, posebno u svrhu iscrpljivanja resursa.

Takva lažna elita postaje neprijatelj, ne okupatoru, već vlastitom narodu. Kroz dugotrajnu vlast nad određenim teritorijama i narodima, neke su imperijalne sile primjenjivale staru rimsku taktiku divide et impera, forsirajući jednu, najčešće etničku grupu naspram druge ili mijenjajući naklonost i svoju podršku s jedne na drugu, time ih zavađajući do krvi.

Dakle, vojna sila, tehnološka premoć, bezobzirnost, neutaživa glad za resursima, pravno i finansijsko te policijsko nasilje (koje u nekim slučajevima ide i do genocida), nametanje kulturnih i drugih obrazaca i korupcija kombinacija je instrumenata i metoda kojom su imperijalne sile poput Britanije, Francuske, Njemačke, Belgije, Italije i Nizozemske, ranije Španije i Portugala, zavladale velikim dijelom svijeta, do mjere da su ga čak i crtanjem mapa (povlačenjem crta linijarima) mogle među sobom podijeliti, vrlo često presijecajući stoljetne veze istog naroda, gurajući različite narode u iste administrativno-pravne cjeline i politički ih zavađati do mjere potpune kontrole, koja se u britanskoj tradiciji zvala gang-counter gang operations. Odnosno, imperijalne su vlasti, naizmjenice (vojno, politički i finansijski) podržavale jednu ili drugu grupu u međusobnim borbama i time ih potpuno kontrolirale te zadržavale vlast.

Istovremeno, ista je imperijalna sila različitim teritorijama, koje je vojno i ekonomski kontrolirala, davala različite statuse i time sprečavala njihovu saradnju, odnosno zajednički nastup njihovih antikolonijalnih pokreta koji su bili opterećeni i novostvorenim podaničkim odnosom prema snažnoj imperiji i njezinim tekovinama, pa u dobrom dijelu kolonijalnog perioda nisu imali svenarodnu podršku.

Tako je tadašnji Alžir (nije uključivao saharsko područje koje je bilo kolonija pod nazivom Francuska Sahara) bio jedan od francuskih departmana, dakle potpuno integriran u državno-pravni sistem Francuske, dok je susjedni Maroko imao status protektorata, a Mali, zemlja južno od ove dvije, bila je obična kolonija. Tako su se razlikovali i tretmani, posebno nove frankofonizirane elite, ali i ostatka stanovništva, što je samo produbljivalo frustracije i trajno priječilo nužnu saradnju koloniziranih naroda u oslobodilačkoj borbi.

Britanci su čak i priznali partnerski status arapskim emiratima u sporazumu o primirju 1853. godine, koji im je omogućio “britanizaciju” tih zemalja, ne toliko nametanjem kulturnih obrazaca, koliko tehnološkim imperijalizmom koji se osjeća i dan-danas. Glavni je interes bio i ostao nesmetana eksploatacija nafte i plina. Tako je moguće i formalno nezavisne zemlje (nakon Versajskog sporazuma 1919., poput Iraka, ili Transjordanije, smatrati kolonijama jer su njihove elite (uza sve unutrašnje otpore) bile potpuno ovisne o metropoli.

Katkada je, ali ne u pravilu, status određivala i stvarna snaga kolonizirane ili osvojene teritorije, zatečena politička i vojna infrastruktura, stepen jedinstva i političke svijesti društvenih grupa. Stotinu godina trajala je ta kolonijalna idila tokom koje su, kako je to naglasio palestinski teoretičar Edward Said, orijentalistički, ergo s teškim predrasudama vlastite kulturno-civilizacijske superiornosti kao opravdanja, zapadni narodi u metropolama živjeli sve bolje, na račun potpunog iscrpljivanja pokorenih, sve do tzv. Prvog svjetskog rata, odnosno velikog imperijalističkog sukoba za novu raspodjelu kolonijalnog kolača i promjenu odnosa moći u Evropi.

Kako je taj rat samo privremeno prekinut, katastrofa tzv. Drugog svjetskog rata, najkrvavijeg zamislivog nastavka, toliko je iscrpila ekonomije imperijalnih sila da su one u postratnom (Francuska i u ratnom) periodu odlučile da se povuku iz pokorenih zemalja i teritorija, uz zadržavanje utjecaja kojim se može i dalje, drugačijim modusom, crpiti bogate resurse kolonija. Naime, nova narastajuća imperija, Sjedinjene Američke Države, njima je nudila izravnu i neizravnu ekonomsku pomoć kroz Marshallov i ostale planove obnove Evrope, pa ih je djelimično i u kritičnom trenutku rasteretila brige o vlastitom razvoju na vlastitim resursima i omogućila im da traže i nađu modele daljnjeg parazitskog ponašanja koji su se kasnije zvali postkolonijalizmom. Načini na koje su to uradili te vrijeme koje je bilo potrebno da se procesi završe bili su katkada dramatično različiti, a u mnogome su ovisili i o statusu, stvarnom ili zamišljenom, pojedinih “prekomorskih” posjeda u metropolama.

Međutim, nisu kolonije postojale samo u Africi i Aziji. Velike evropske sile 19. stoljeća kolonizirale su i potčinile evropske zemlje na sličan način, uz drukčije izgovore i korištenjem tradicije evropskih sukoba od srednjeg vijeka nadalje. Tako je, recimo, Bosna i Hercegovina postala kolonijom Austro-Ugarske imperije, uz očuvanje formalnog osmanskog suvereniteta, odlukom o okupaciji donesenom na Berlinskom kongresu 1878. godine. Ta je imperija nastojala i u dobroj mjeri uspjela u vrlo kratkom periodu nametnuti pravni okvir uz izrazite političke restrikcije svog ustavno-pravnog sistema i uvesti kulturno-civilizacijske obrasce i norme koje su se posebno dramatično odrazile na bošnjački narod. Zbog šireg nezadovoljstva srpske i bošnjačke elite, ove prve u kontekstu velikosrpskog nacionalizma, bila je prisiljena na stalne promjene modaliteta, ali bez odricanja od prvotnog cilja integracije Bosne i Hercegovine u svoj imperijalni projekt, sve do aneksije 1908. godine.

Ruska je imperija, osvajajući osmanske i druge teritorije od 1820-ih godina njih integrirala u svoj ustavno-pravni sistem, služeći se svim instrumentarijem i metodama koje smo prethodno naveli. Naravno, sve to ne bi bilo moguće da te zemlje i teritorije nisu bile prvenstveno tehnološki, ali onda i u nužnim promjenama društvenih odnosa zaostale i time prijemčive za nametnute promjene. Uzroci njihove tehnološke i naučne zaostalosti predmet su sasvim druge analize. Nacistička Njemačka okupirala je i brutalno pokorila nekoliko država istočne i srednje Evrope, smatrajući ih ne samo izvorom resursa već i životnim prostorom njemačkog naroda, čime je, posebno u holokaustu, in extremis dovela metode kolonizacije i iscrpljivanja resursa.

ANTIKOLONIJALIZAM, NEOKOLONIJALIZAM I POSTKOLONIJALIZAM

Upravo je tzv. Drugi svjetski rat ojačao postojeće, osim u Indiji i donekle u Indokini te Alžiru, relativno slabe antikolonijalne pokrete koji su na različite načine (priklanjanjem uz određenu sukobljenu stranu ili institucionalnim i izvaninstitucionalnim otporom, oružanom borbom ili bojkotom ili kombinacijom sviju) pokušali iskoristiti slabost imperija zabavljenih strašnim ratom i međusobnim istrebljenjem, ali i političkim deklaracijama, posebno savezničkih država o pravima na samoopredjeljenje, antikolonijalizam, novu međunarodnu organizaciju temeljenu na načelima, promociju međunarodnog prava i slično. Nakon rata, osnivanjem Ujedinjenih nacija, potaknuti Poveljom te organizacije, antikolonijalni pokreti, ohrabreni dekolonizacijskim ustupanjem metropola, ali i protukolonijalnim mentalitetom stanovništva u imperijalnim centrima, odlučili su se za isticanje zahtjeva za nezavisnost i slobodu.

Kolonijalne sile, isprva nisu odgovorile pozitivno, želeći da same određuju tempo, ritam i modalitete dekolonizacije kako bi zadržale utjecaj i mogućnost daljnje eksploatacije, pa je u mnogim zemljama došlo do oružanih borbi, katkada i dugotrajnih s velikim žrtvama. Ti su se oružani pokreti oslanjali na vojnu pomoć iz Zapadu suprotstavljenog ideološkog bloka komunističkih zemalja, Sovjetskog saveza i Kine, što ih je poslije uvuklo u njihovu sferu utjecaja. Neki su antikolonijalistički pokreti ostvarili konačnu pobjedu relativno brzo (Indonezija), neki su završili u ideološkim sukobima i trajnim podjelama zemlje (Koreja, koju su sovjetska i američka vojska oslobodile od japanske okupacije), a neki su, doduše tek nakon druge polovine pedesetih godina 20. stoljeća stekle političku nezavisnost i međunarodno priznanje bez oružane borbe (Maroko i Tunis). Protukolonijalna borba nastavila se sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća, nezavisnošću Zimbabvea, prije toga Angole i Mozambika, portugalskih kolonija koje su, nakon desetljeća borbe, naglo stekle nezavisnost, nakon pada fašističke diktature u Lisabonu.

Sve su te oslobođene zemlje i novopriznate države postale članice Ujedinjenih nacija, stekle pravo na vlastiti razvoj, ali bile su uglavnom uhvaćene u dvostruku zamku. Prvo, odredbe sporazuma po kojima su stekle nezavisnost bile su restriktivne, ograničenog suvereniteta, posebno u monetarnom aspektu (nacionalna se valuta vezala za bivšu metropolitansku), višedecenijskim plaćanjima “odšteta” vlasnicima kolonijalnih posjeda koji su se iselili (i dan-danas Alžir u svome budžetu ima stavku isplate te odštete, dakle od 1962), te potpunom ovisnošću o tehničkim standardima i normama bivšeg kolonijalnog gospodara. Ako su prihvatile pomoć, recimo Sovjetskog saveza, bile su uvučene bilo u ideološki sukob blokovski uređenog svijeta, ili u sada ruske tehničke i tehnološke standarde i norme.

Dobar dio njih pridružio se zemljama koje nisu imale, barem ne formalno, postkolonijalni status, u Pokretu nesvrstanosti, ali ni politički, a kamoli ekonomski, nisu se mogle osamostaliti. To se u političkoj teoriji druge polovine 20. stoljeća zvalo neokolonijalizmom.

Političke elite bile su korumpirane na gotovo istovjetan način kao za vrijeme komunizma i aktivno su doprinijele izostanku sposobnosti za samostalan razvoj i stvarnu nezavisnost. Promijenio se donekle modalitet, ali ne i suština. Kulturnim obrascima Zapada pokušalo se parirati nedovoljno osmišljenim reafirmacijama vlastitih tradicija i nasljeđa, ali to nije doprinijelo emancipaciji jer je nedostajala ona tehnička, naučna i tehnološka, ekonomska, pa time i stvarna politička. Taj bi mentalitet bilo ispravnije nazvati postkolonijalnim. On, naravno, ima svoje različite pojavne oblike i intenzitet, u polifunkcionalnoj ovisnosti o različitim varijablama (status prije nezavisnosti, civilizacijski stepen prije kolonizacije, političko jedinstvo, etnička i vjerska raznolikost, historija međusobnih odnosa prije i za vrijeme kolonizacije, dubina prodora kolonijalnih obrazaca u stanovništvo i elite), ali karakteristike su mu opće i univerzalno prepoznatljive.

Posebno je zanimljiva ona, naizgled paradoksalna. To je simbioza dva temeljito suprotna osjećaja – tajnog divljenja i javnog prijezira, prikrivene ljubavi i otvorene mržnje. Divim se načinu života u bivšoj metropolitanskoj zemlji, ali prezirem njihov utjecaj na moju zemlju. Drag/a mi je engleski kralj/kraljica i pratim u stopu nevolje kraljevske obitelji i ne hajem za pljačku mog nacionalnog kulturnog blaga po muzejima u Londonu, ali mrzim ih zbog njihovog rasizma i/ili šovinizma. To me ne sprečava da ih u tom šovinizmu i rasizmu oponašam, posebno prema stranim radnicima u svojoj zemlji. Gdje god mogu govorim njihov jezik, čak i u svojoj domovini, ali ne volim njihovu ignoranciju moje kulture. Moja djeca, ako si to mogu priuštiti, studiraju isključivo na britanskim i američkim univerzitetima, za ostale (recimo njemačke ili italijanske) i ne znam, ali mrzim šta ih na tim univerzitetima podučavaju. Štedim u metropolitanskoj valuti, u njihovim bankama, ali psujem na njih što mi ograničavaju monetarni suverenitet. Čuvam svoj kulturni identitet noseći odjeću koju njima zabranjujem u svojoj zemlji, ali čim pređem granicu, oblačim odijela ili jeans. Postajem zapadnjak, iako duboko u sebi znam da me oni doživljavaju lažnjakom.

Za evropske kolonije ruskog i austrougarskog carstva karakteristično je da su svoje antikolonijalne napore kanalizirale kroz lažno nadnacionalne projekte poput Jugoslavije i Sovjetskog saveza, pa su u nekoj mjeri ostale kolonije, odnosno u nekoj vrsti postkolonijalnog statusa, s više ili manje pokušaja samostalnog vođenja razvoja, sve do kraja 20. stoljeća, što je kod njihovih naroda zaustavilo proces mentalne dekolonizacije, vidljiv i danas, u neutemeljenim, mitskim nostalgijama, tehnološkoj ovisnosti, primitivnim subkulturnim obrascima, ali i kulturnoj produkciji, mimo nacionalnih težnji i interesa te simbolici.

Naravno, Bosna i Hercegovina je tu singularan primjer jer su se njezina tri konstitutivna naroda većinski različito odnosila prema prvoj i drugoj Jugoslaviji, a država Bosna i Hercegovina imala je unutar jugoslavenske federacije kratke periode pokušaja i djelimičnih uspjeha u kreiranju vlastitog razvoja, naravno u skladu s jugoslavenskim razvojem koji je, makar i plagijatorski, pokušao uvesti vlastite, posebno tehničke norme i standarde, započevši dug i mukotrpan proces pune emancipacije federacije.

Ti su bosanski pokušaji uvijek bili osujećivani kada bi Bosna i Hercegovina “previše digla glavu”. Moć nametnutih kulturnih obrazaca, historijskih narativa, posebno onih lažnih i mitologijskih, upravo se u Bosni i Hercegovini pokazala najsnažnijom i najizdržljivijom, čak i za razliku od centralnoazijskih, a posebno baltičkih i drugih evropskih država koje su bile pod ruskim, odnosno sovjetskim kolonijalizmom.

Romantična slika neke jugoslavenske Arkadije, koja nikada nije postojala, zamućuje pogled u istinu stvarnih društvenih, a posebno nacionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini, čak i nakon posljednjeg genocida. Ne želi se znati za stalnu ekonomsku krizu dirigirane privrede, visoku inflaciju, nestašice kao pravilo, od struje i vode, do goriva i nekih osnovnih potrepština. Na koncu, ne želi se znati da u Jugoslaviji punih 26 godina Bošnjaci nisu bili priznata nacija, čak se ne želi znati za činjenicu da im niti tada nije omogućeno da sebe nazivaju svojim imenom.