Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je neobavezujuću Rezoluciju o genocidu u Srebrenici kojom se 11. juli, između ostaloga, proglašava Danom obilježavanja tog genocida i nalaže državama članicama (iako neobavezno) da nizom aktivnosti, od školskih programa do drugih manifestacija, organiziraju trajno sjećanje na taj genocid.
POBJEDA ILI...
Tri su aspekta usvajanja ove rezolucije značajna, bez obzira na oduševljenje u bošnjačkom političkom i nevladinom sektoru. Prvo, Rezolucija je usvojena sa 84 glasa ZA (UN ima 193 države članice), dakle manjina je glasala za Rezoluciju. Ogroman broj država, čak 68, suzdržao se od glasanja, dakle, po definiciji nisu je podržali. Čak je 19 nacija bilo protiv. Neke nisu niti glasale. Razumski je pitati se zašto.
Naredno i logično pitanje jeste – šta je to tzv. bosanska diplomatija učinila da tekst Rezolucije bude rezolutniji i da se ovaj velik broj suzdržanih smanji? Srbija je poduzela snažne diplomatske napore da nagovori što veći broj zemalja članica Ujedinjenih nacija da se barem suzdrže, koristeći se i lažima kako Rezolucija optužuje kolektivno “ceo srpski narod”. Bosna i Hercegovina se nije zamarala diplomatskim naporima, čak niti da intervenira u tekst ili ga, ako je to bilo nemoguće, sa zahvalnošću, diplomatski odbije. Znatan broj država tzv. Globalnog juga, posebno nakon izraelskog genocida nad Palestincima koji gledamo u direktnom prijenosu, ne žele se svrstati uz od Zapada sponzorirane prijedloge ovakve vrste jer ih, s pravom, smatraju licemjernima. Quod licet Iovi, non licet bovi (Ono što je dozvoljeno Jupiteru nije dozvoljeno volu), stara latinska maksima bolno je vidljiva baš za vrijeme izraelskog genocida nad Palestincima. Treba samo pročitati reakcije SAD-a i Njemačke, naprimjer, na prijedlog Glavnog tužitelja Međunarodnog krivičnog suda Karima Khana za hapšenje Netanyahua i Gallanta, čak i u paketu s Hamasovim liderima, praćenim i prijetnjama njemu i njegovoj porodici!
Nadalje, većina suzdržanih pozivala se na nepostojanje konsenzusa u Bosni i Hercegovinu o Rezoluciji, što je bio dobar diplomatski trik, doduše, utemeljen na nekim pravilima. Suzdržana je bila, recimo, Armenija, kojoj bi itekako trebalo biti stalo do ovakvih rezolucija, vjerovatno da umiri Rusiju, koju je optužila da joj nije priskočila upomoć u posljednjem ratu kojim je izgubila okupirani dio Azerbajdžana. No, tu je i Azerbajdžan, koji je taj rat dobio izraelskim oružjem i izraelskim vojnim savjetnicima.
I tu je zakazala tzv. bosanska diplomatija. Umjesto da pojasni tim državama kako je logično da oni koji slave genocid ili ga negiraju, od kojih su mnogi bili aktivni članovi vlasti, zakonodavnih tijela ili trupa koje su genocid naredile, organizirale i počinile, ne mogu biti saglasni čak niti s ovako razvodnjenom rezolucijom, zadovoljila se naznakama da će zbog velikog broja suzdržanih i malog broja glasnih oponenata Rezolucija biti usvojena. To nije diplomatska pobjeda, a kamoli velika diplomatska pobjeda.
Drugo, Rezolucija je, kao i sve koje donosi Generalna skupština, za razliku od onih koje usvaja Vijeće sigurnosti, neobavezujuća. To znači da obilježavanje, a posebno ugradnja u školske kurikulume nije obavezna čak niti za one članice koje su ju podržale i/ili sponzorirale.
I konačno, razvodnjen tekst Rezolucije ne spominje ni žrtvu ni počinitelja. Već je podugo širom svijeta uobičajena sintagma “Bosanski genocid”, a ovom će rezolucijom ta neistinita i realtivizirajuća sintagma biti samo dodatno poduprta. Postat će “istinom”.
Prava istina – da je riječ o genocidu nad Bošnjacima koji su počinile formacije tada ilegalne Republike srpske, specijalne jedinice iz tadašnje SR Jugoslavije, odnosno Srbije – ostat će zabilježena u presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnog suda pravde (MSP), ali se neće, temeljem ove Rezolucije, takvom prikazivati. Nazivanje Genocida nad Bošnjacima, i to ograničenog samo na teritoriju jedne općine (kao da postoje općinski genocidi iza kojih stoje neke paravojne formacije, a ne susjedna država), Bosanskim genocidom ravno je travestiji kao da, naprimjer, Holokaust nazovete Njemačkim genocidom. Jer takav naziv implicira da su svi sudionici rata, svi Bosanci, činili genocid. Za istraživanje istine po presudama međunarodnih sudova malo ko će biti zainteresiran kada mu se, ako će se to uopće dogodi, servira narativ o “bosanskom genocidu”, što implicira onu Hoobesovu Bellum omnium contra omnes (rat svih protiv svih), dakle građanski rat, a ne agresiju na Bosnu i Hercegovinu, međunarodno priznatu članicu Ujedinjenih nacija. To nije pobjeda istine, a kamoli trijumf i zadovoljenje pravde.
POLITIČKA, A NE ETIČKA REZOLUCIJA
Jedina svrha ove i ovakve rezolucije jeste pritisak na Srbe, na koji će oni odgovoriti još većom tvrdoglavošću i negiranjem, do granice ludila i... secesije i rata. Koristi isključivo ratnoj struji u zapadnim elitama koja se služi provokacijama, posebno propagandom saturiranih nacija (Srbi, Rusi, Jevreji) i koje uvlači u rat i u nove genocide. Dok oni, ispod i iznad stola, pomažu obje zaraćene strane, na različite načine, u vidu britanske kolonijalne prakse gang-countergang operacija. Ali, svrha je i pritisak na Bošnjake da pristanu na ustupke koje će tražiti njemački OHR, baš kako je to bilo i s potpuno neefikasnim i neprovedivim izmjenama krivičnog zakona koje su tretirale negaciju genocida, na čemu su Bošnjaci, kao i na ovoj rezoluciji, potrošili dragocjenu energiju, dok im se država urušava, sve više.
Šta je slijedilo usvajanjem Inzkovog zakona – suspenzija Ustava, nametanje manjinske vlade, predaja svih poluga u ruke dvojca SNSD–HDZ, korupcija tužilaštava i suda. Kada su se pobunili legitimni predstavnici Bošnjaka, odgovor je bio – šta hoćete, dobili ste izmjene krivičnog zakona. Sami dižite optužnice protiv negatora genocida.
Sada treba udovoljiti zahtjevima srpskih i hrvatskih politika. Prvi je na redu izbor izvjesnog činovnika Marija Vukoje u Ustavni sud, i to na način da se krši Ustav. Tu je, naravno, i izmjena izbornog zakonodavstva prema HDZ-ovim zahtjevima. Nakon toga slijedi udovoljavanje Miloradu Dodiku usvajanjem Zakona o državnom vlasništvu, prema njegovim željama. Liči to na razmjenu koju su američki nasilni kolonisti davali američkom domicilnom stanovništvu – mi vama staklene perle i vatrenu vodu, vi nama zemlju. A i to samo u početku, kasnije se prešlo na čistu otimačinu, poput onoga što Izrael čini Palestincima. A u našem slučaju – tzv. međunarodna zajednica nama neprovedive zakone i rezolucije bez efekta, mi njima državu. Srbija je odigrala dobru, iako neukusnu, predstavu za većinu članica. Dobila je šta je tražila, a to što Vučića zbog teatralnosti prozivaju zapadni mediji nema nikakvog utjecaja.
Na koncu, šta su Bošnjaci kao žrtve genocida dobili ovakvom Rezolucijom? Od Ujedinjenih nacija potvrđen narativ o “Bosanskom genocidu”, što u prosječnoj percepciji, uglavnom neinformiranih ljudi, posebno o nečemu što se dogodilo prije tridesetak godina, implicira podjednaku odgovornost i krivnju počinitelja i žrtve. Ovime se otvara put za sličnu relativizaciju “Gaza genocida”. Sve su strane iste, krive i zločinačke, bez obzira na dokazivu i/ili dokazanu i odlično dokumentiranu, čak i pravomoćno presuđenu istinu. Optužnica Međunarodnog krivičnog suda koju je pripremio Karim Khan tome kao da svjedoči.
