Nakaradni hrvatski mitovi o Bosni i Hercegovini i Bošnjacima

U demokratskim društvima jako su rijetke situacije i teme u kojima većina političkih opcija ima isto mišljenje. Do takvih situacija najčešće dolazi kada je riječ o nekoj elementarnoj nepogodi ili pak o ratnim situacijama. U Hrvatskoj je tokom rata bila aktualna Vlada nacionalnog jedinstva, koju je vodio Franjo Gregurić. Međutim, čak i u situacijama kada se politički akteri slažu oko neke teme često se razlikuju u pristupima i mehanizmima, pa tako neko smatra da u obnovu kuća nakon potresa država treba uložiti više ili manje, da kuće trebaju biti energetske samoobnovljive, dok neko drugi smatra da je to finansijski prezahtjevno itd. I takve su situacije normalne u demokratskim društvima.

Međutim, u Hrvatskoj godinama postoji tema oko koje nema zasebnog opozicijskog mišljenja i koja se pokušava nametnuti kao apsolutni državni interes. Dakako, riječ je o položaju i pravima Hrvata u Bosni i Hercegovini. Trenutno dominira HDZ-ovo gledište konstruirano u Mostaru koje HDZ pokušava prikazati kao interes svih građana Republike Hrvatske. U parlamentarnoj areni ne postoje političke opcije koje bi artikulirale i zastupale oprečne stavove. Doduše, trenutno u Hrvatskoj ne postoje dominantne političke opreke niti na drugim temama. Kako god bilo, moramo se zapitati kako je do toga došlo.

Čini se da su u pitanju dva razloga, prvi se odnosi na mitove koje je Hrvatska demokratska zajednica konstruirala, a koji su se uspješno „primili“ u hrvatskom društvu, a drugi je nešto plošniji. Naime, u Hrvatskoj ogroman utjecaj na medije, politiku, finansije, kulturu i sport ima hercegovački lobi koji se često trudi više od domaćeg stanovništva dokazati koliko voli Hrvatsku. Iako njihova ljubav često kreće iz džepa, a ne iz srca. Razlog zašto su ljudi koji često nemaju niti adekvatno obrazovanje niti adekvatne intelektualne sposobnosti pa ni one osnovne menadžerske (čast izuzecima kojih doista ima) uspjeli ostvariti toliki utjecaj leži u činjenici da su apsolutni vladari na jednoj trećini Bosne i Hercegovine i da imaju svu potrebnu političku moć koja im asistira u ostvarivanju poslovnih uspjeha. Za ovaj tekst važniji je prvi razlog, a radi se o mitovima koji su konstruirani kako bi se moglo lakše manipulirati javnošću i kontrolirati situacija za ostvarenje političkih ciljeva.

1. MIT – HRVATSKA JE OBAVEZNA ŠTITITI I POMAGATI HRVATE U BiH

Hrvata u Bosni i Hercegovini, prema popisu stanovništva iz 2013. godine, ima 544.780. Ovdje je važno uzeti u obzir da se popis stanovništva dogodio prije ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, što znači da se ova brojka drastično smanjila, o čemu govore i sami predstavnici Hrvata u BiH. Pretpostavke su da je brojka došla i do 300.000. Kada pogledamo hrvatsko iseljeništvo, vidimo da postoje države u kojima postoji puno veća hrvatska dijaspora. Primjerice, u Njemačkoj živi više od 500.000 Hrvata koji su iselili ili su potomci iseljenika, u Sjedinjenim Američkim Državama više od 1.200.000, što je skoro tri puta više od broja koji trenutno živi u BiH.

I u Austriji živi više od 100.000 Hrvata, u Argentini 250.000, u Australiji 250.000 itd. Ipak, nikada nismo čuli o zalaganju Republike Hrvatske za Hrvate u Njemačkoj, SAD-u, Argentini, Australiji itd. Razlog je jednostavan, jer ne postoji geopolitički interes i, još važnije, Hrvatska to ne može raditi jer je riječ o zemljama s puno većim međunarodnim utjecajem i ugledom. Bosna i Hercegovina je u zoni hrvatskog geopolitičkog interesa od uspostave modernih i nezavisnih država nastalih nakon raspada bivše Jugoslavije. Franjo Tuđman s razlogom u Washingtonu i Daytonu nikada nije zahtijevao treći entitet, iako, da jeste, imao bi velike izglede da ga i dobije. Tuđman i tadašnji politički vrh, čiji politički učenici danas predvode politički vrh Hrvatske, smatrali su da će se Bosna i Hercegovina brzo raspasti pa, ako se već raspada, onda je bolje da to bude na dva veća dijela nego na tri manja.

Tuđman je smatrao da bi Hrvatska lako „progutala“ svoj dio, a da tome pripomogne, masovno je dijelio hrvatsko državljanstvo po gradovima Krajine. Njegova politika preuzeta je i u modernim vremenima. Hrvatska je u svoj Ustav navela da je obavezna brinuti o pravima Hrvata u BiH i na to se uredno poziva ne mareći za to da Ustav RH ne vrijedi izvan Hrvatske. Da pojednostavimo, to je jednako situaciji u kojoj imate broj telefona Jennifer Lopez i zbog toga kažete da bi se ona trebala dopisivati s vama ili možda čak i izaći na piće. Na svakom sudu biste vjerovatno bili osuđeni za seksualno uznemiravanje. Tako je otprilike i s hrvatskim zastupanjem teze da „mora“ voditi brigu o Hrvatima u BiH jer to stoji u Ustavu RH. Osim toga, Hrvatska je u Ustav izričito navela samo Hrvate u BiH, a ne, naprimjer, i Hrvate u Njemačkoj, Kanadi ili SAD-u zato što samo s Hrvatima u BiH Hrvatska to može jer su dejtonski propisi do te mjere nakaradni.

DRUGI MIT – HRVATI U BiH SU UGROŽENI

Mit koji se uvjerljivo najsnažnije primio je onaj kako su Hrvati u Bosni i Hercegovini „ugroženi“. Nikada se ne ulazi baš u detalje od koga i od čega su ugroženi. Ponekad se spomene „bošnjački unitarizam“, koji bi u ovome slučaju morao biti nasilan i militantan jer sama hrvatska enciklopedija kaže da biti ugrožen znači da je nešto u „izumiranju“. Hrvati u Bosni i Hercegovini na taj način ugroženi su jedino od iseljavanja u inozemstvu, i to većinom iz krajeva u kojima HDZ ima apsolutnu vlast i dominaciju zadnjih 30 godina. Dakako, u Hrvatskoj se ne govori o tome, već o nedovoljnom broju političkih pozicija za Hrvate u BiH.

U tom slučaju ne mari se za činjenicu da vjerovatno ne postoji na svijetu  manji narod po brojnosti unutar jedne države s većim političkim pozicijama i utjecajem. O tome nam govore i brojke iz prošlog mandata, kada je u Vladi Federacije BiH bilo 9 Bošnjaka i 5 Hrvata, u Vijeću ministara BiH, sukladno Daytonu, po tri Hrvata, Bošnjaka i Srbina, u Predsjedništvu također, samo što ovaj Hrvat koji je bio izabran u Predsjedništvo ne zadovoljava dovoljno HDZ-ove kriterije „hrvatstva“, u agencijama i institucijama na državnom nivou bilo je 16 direktora Bošnjaka, 17 direktora Hrvata i 19 direktora Srba. Još su frapantnije brojke na razini rukovodećih pozicija u ministarstvima, agencijama i privrednim društvima; po stranačkoj pripadnosti u ministarstvima i upravama imamo 17 članova SDA, 12 HDZ-a, u agencijama i fondacijama imamo 105 članova HDZ-a i 77 članova SDA te 49 članova SBB-a.

Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, postotak Hrvata u Federaciji je 22,43 posto i, sukladno tome, treba provoditi proces imenovanja. Međutim, postotak Hrvata imenovanih u Federaciji je 33,6 posto. Po svim ovim brojkama i pokazateljima, najprije bi se moglo reći da su u Bosni i Hercegovini ugroženi Bošnjaci.

Još dva mita deriviraju iz opisana dominantna dva, a to su da je HDZ jednako Hrvatska te da svi oni koji misle drugačije su izdajnici. Vrlo je jasno što je HDZ-ov interes: zadržati stanje u kojem imaju apsolutnu političku moć desetak puta veću od one koju bi imali da je Bosna i Hercegovina politički uređena na liberalno-demokratski način. I sve dok Hrvatska ne zaokrene svoj kurs i ne počne se prema Bosni i Hercegovini odnositi kao i prema drugim državama, neće biti napretka u odnosima.

HDZ mora prestati Bosnu i Hercegovinu promatrati kao svoju avliju u kojoj može raditi što poželi, a još važnije, treba prestati nametati stranački interes kao apsolutni državni interes, jer povijest je pokazala da se takav pristup vraća kao bumerang.