Jučer Kinezi, danas Ukrajinci. Rusi oduvijek i zauvijek, Zapad kada zatreba. Nestalnost jeste jedina konzistentnost srpske vanjske politike, naravno uz vječnu glad spram prostora i resursa okolnih država. No činjenica je da Srbiji takva politika prolazi jer umjesto da bude kažnjena ona je redovno nagrađena ustupcima na račun manje prevrtljivih susjeda.

Posjeta kineskog predsjednika Xi Jinpinga Srbiji je samo koristila u kontekstu odnosa sa Zapadom, jer je demonstrirala da Srbija itekako ima izbora te da joj zbog “viših” kolektivnih interesa Zapada valja udovoljiti na “sitnijim” zapadnobalkanskim pitanjima. To je samo potvrđeno posjetom prve dame Ukrajine Olene Zelenske i šefa ukrajinske diplomatije iskorištenim da Srbija veže pitanje Kosova s pitanjem okupiranog Krima te tako dodatno oslabi poziciju Kosova na Zapadu.

Takva Vučićeva politika ne samo da je u skladu s tradicionalnom praksom srpske vanjske politike ona je i kopija svojevremenog titoističnog hlandoratovskog žongliranja između kapitalističkog Zapada, komunističkog Istoka te ideje nesvrstanosti. Koliko je takva politika u konačnici nanijela štete samom razvoju i na kraju opstanku Jugoslavije drugo je pitanje, no činjenica je da tokom pola stoljeća objektivno mala i slaba Jugoslavija nije bila žrtva već profiterski korisnik gigantskog sukoba dva suprotstavljena globalna bloka.

Istovremeno to je i realpolitika jedne male i slabe države prepune unutrašnjih kontradiktornosti. Teško je i zamisliti šta bi i kako bi se drugačije mogla ponašati država koja ima neostvarene ambicije i partikularne interese te ne želi da ih se odrekne i da se potpuno utopi u nadržavne asocijacije. No, ako je već tako, zašto Bosna i Hercegovina, tačnije bošnjačka politika, ne može voditi politiku koja bi bila barem približno slična?

Prvo je pitanje političke težine, jer Srbija tu preteže sve ostale države bivše Jugoslavije. Drugo je pitanje realnog upliva i utjecaja koji Srbija ima u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu ali i drugim državama u kojima postoje srpske “manjine” ili u slučaju Bosne i Hercegovine, konstitutivni srpski narod. Treće, i najvažnije, mada male države poput Srbije u današnjem svjetskom poretku imaju realno ograničen suverenitet, opet ga imaju, kakvog takvog.

S druge strane, Bosna i Hercegovina je protektorat kojim daleko više upravljaju strane ambasade i institucije poput visokog predstavnika koji direktno utječu na formiranje vlasti čak i kroz jednodnevne suspenzije entitetskih ustava. To je posljedica činjenice da se bošnjačka politika svojevoljno odrekla statusa jedinih nosilaca suvereniteta kojeg je imala u ratu i odlučila ga podijeliti s dojučerašnjim agresorima i što je danas još važnije, s međunarodnim institucijama nad čijim djelovanjem nema nikakav utjecaj a kamoli kontrolu. Rezultati su potpuno očekivani, prije svega nemogućnost da se vodi vlastita vanjska politika. Najvažnije, bošnjačka politička misao i dalje se temelji na aksiomu da potpuno utapanje u neke nadržavne asocijacije (jučer razne monarhije ili Jugoslavije, danas EU ili NATO) nema stvarnu alternativu, jer Bošnjaci, a time i Bosna i Hercegovina, navodno ne mogu opstati kao zaista samostalni.

Na sve to treba dodati odlično zadokumentirane predrasude najvažnijih zapadnih sila spram Bošnjaka kao suštinski Drugih, muslimanskog naroda čije se ambicije i politički život moraju pažljivo nadgledati i kontrolirati. Ne samo da su nakon potpisivanja DMS-a te ulaska međunarodnih trupa i institucija planski napadnuti, problematizirani i kriminalizirani bošnjački politički i diplomatski odnosi s prijateljskim muslimanskim državama, takav stav je prisutan i danas, čemu svjedoči politički prevrat koji je izveden protiv autentičnih bošnjačkih političkih predstavnika, jednim značajnim djelom jer su pokušali voditi vanjsku politiku u interesu bošnjačkog naroda a koju Zapad nije odobravao.

Činjenica je da bošnjački narod danas ne može na vlasti imati vlastite političke predstavnike, jer su tako odlučile i preko institucije visokog predstavnika provele strane ambasade a kamoli da vodi svoju vanjsku politiku. Štaviše oni koji to i pokušaju bivaju urnisani od medija i kojekakvih nezavisnih i nevladinih pojedinaca i grupacija koji odgovaraju stranim centrima a ne ovdašnjoj javnosti.

Ono što zaista boli jeste što takva situacija nije bila 1995. godine na kraju rata. Umjesto da napreduju, Bošnjaci, u kontekstu posjedovanja vlastitih mehanizama zaštite svojih interesa i uopće kapaciteta za vođenja državotvorne politike, samo nazaduju dok dojučerašnji agresori konstantno jačaju. No tako to biva kada se ne želi voditi nacionalna, ili što bi ovdašnji politički petokolonaši rekli, nacionalistička, politika. Gdje nema ideje, nema ni djela te stoga ne može biti ni rezultata. Na hajr.