Dragiša Cvetković i Vladko Maček
Vođa Hrvatske seljačke stranke nakon ubistva Stjepana Radića i tvorac Banovine Hrvatske Vladko Maček rođen je 20. jula 1879. godine. Maček je doktorirao pravo u Zagrebu, nakon čega otvara odvjetnički ured u Svetom Ivanu Zelini. Član je Hrvatsko pučke seljačke stranke od njezinog osnuivanja te bliski saradnik Stjepana Radića. Kao časnik sudjelovao u I. svjetskom ratu, a nakon rata preselio se u Zagreb, gdje je uhapšen zbog protudržavne djelatnosti 1919. i 1925. godine. Nakon Radićevog zaokreta i napuštanja republikanizma pušten je iz zatvora.
Nakon smrti Stjepana Radića postaje predsjednik HSS-a te supredsjednik Seljačko-demokratske koalicije zajedno sa Svetozarom Pribićevićem. U početku prihvaća uvođenje diktature kralja Aleksandra vjerujući da će ona dovesti do rješavanja hrvatskog pitanja unutar Kraljevine. Iz tog doba ostala je poznata njegova izjava: “Kako vidite, lajbek je raskopčan. Vidovdanski ustav koji je preko 7 godina tištio hrvatski narod, srušen je. Srušen je ne samo u svijesti naroda nego i faktično rješenjem Nj. Vel. kralja. Posve sam siguran u slogu i zrelost, a prema tome i jakost hrvatskog naroda te s obzirom na veliku mudrost Nj. Vel. kralja, da će nam uspjeti da ostvarimo ideal hrvatskog naroda: da Hrvat bude gospodar u svome domu, u svojoj slobodnoj Hrvatskoj.” Ubrzo je uvidio da su njegove nade iluzorne te je počeo okupljati opoziciju iz cijele Kraljevine Jugoslavije u svrhu promjene režima.
Godine 1935. kao vođa Udružene opozicije dobija gotovo sve hrvatske glasove te postaje neupitni vođa Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji. Sličan uspjeh ostvaruje i na izborima 1938. nakon čega knez Pavle Karađorđević (regent Kraljevine nakon ubistva kralja Aleksandra 1934.) počinje s njim ozbiljne pregovore da se riješi hrvatsko pitanje. Napokon 1939. dolazi do sporazuma sa predsjednikom vlade Dragišom Cvetkovićem kojim je uspostavljena Banovina Hrvatska.
Naime, predsjednik jugoslavenske vlade Dragiša Cvetković i vođa Hrvatske seljačke stranke (HSS) Vladko Maček potpisali su 26. augusta 1939. sporazum koji je u biti sadržavao dvije tačke: (1) osnivanje koalicione vlade Cvetković–Maček; i (2) osnivanje Banovine Hrvatske. U državno-pravnom smislu sporazum je izražen donošenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj, koja je obnarodovana istog dana kada je potpisan sporazum, 26. augusta 1939. godine.
Sporazum i rješenje "hrvatskog pitanja" izvedeni su potpuno na račun Bosne i Hercegovine, a posebno Bošnjaka. Prema Uredbi o Banovini Hrvatskoj u njen sastav ušle su dotadašnja Savska i Primorska banovina te kotarevi Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Budući da su Primorskoj banovini odranije pripadali znatni dijelovi Bosne i Hercegovine, u sastavu Banovine Hrvatske našlo se trinaest bosanskohercegovačkih kotara. To su bili: Brčko, Bugojno, Derventa, Duvno, Fojnica, Gradačac, Konjic, Livno, Ljubuški, Mostar, Prozor, Stolac i Travnik. Time je izvršena dalja podjela Bosne i Hercegovine i potpuno cijepanje njenog povijesnog tkiva.
Razgraničenje Banovine Hrvatske s preostalim teritorijem Drinske, Vrbaske i Zetske banovine izvršeno je uz pretpostavku da Bošnjaci uopće ne postoje, odnosno da ne žive na tim prostorima. Uredbom o Banovini Hrvatskoj, odnosno njenom realizacijom, izvršena je temeljna revizija Oktroiranog ustava iz 1931. godine. Uspostavljanjem Banovine Hrvatske konačno je napušten šestojanuarski koncept narodnog i državnog jedinstva te vještačka ideja “jugoslavenskog naroda”.
Velikosrpski krugovi odmah su istupili s idejom da se nasuprot Banovini Hrvatskoj formira srpska banovina, pod nazivom Srpske zemlje. Prema sačuvanom Nacrtu uredbe o organizaciji banovine “Srpske zemlje”, u njen sastav ušle bi teritorije Vrbaske, Drinske, Zetske, Dunavske, Moravske i Vardarske banovine, a sjedište bi joj bilo u Skoplju. Po toj koncepciji dotadašnja Dravska banovina postala bi Banovina Slovenačka. Takvo unutrašnje preuređenje države, koje se trebalo postepeno ostvarivati, sadržavalo je u sebi određene elemente federalizma.
Preuređenje države trebalo se ostvariti na potpunu štetu Bosne i Hercegovine, koja je u svim planovima tog preuređenja negirana kao povijesna, politička i državnopravna cjelina. Sporazum o Banovini Hrvatskoj, s planovima o banovini "Srpske zemlje", nisu nudili nikakva konačna rješenja državnopravnih i unutrašnjih teritorijalnih pitanja tadašnje Jugoslavije. Svojom neodređenošću i nedorečenošću rješenje s Banovinom Hrvatskom samo je otvorilo cijeli niz drugih pitanja i problema. Njihovo rješavanje presječeno je izbijanjem rata, početkom aprila 1941. godine.
Ubrzo nakon napada Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju i odlaska vlade u izbjeglištvo Vladko Maček je ostao u zemlji te je svoje mjesto prepustio Juraju Krnjeviću, glavnom tajniku HSS-a.
Maček se zatim vraća u Zagreb gdje ga dočekuje nemoralna ponuda nacista i fašista da preuzme Hrvatsku pod njihovom zaštitom. Kao pragmatični Maček to odbija riječima: “Vi ćete izgubiti rat, a ja neću da hrvatski narod bude na strani poraženog fašizma.” Iako je nakon uspostve NDH pozvao pristaše i cijeli hrvatski narod da budu lojalni novom režimu, Pavelić ga je zatvorio u Jasenovac, a nakon intervencije predstavnika njemačkih vlasti interniran je na svom imanju u Kupincu i Zagrebu. Tamo je i dočekao kraj rata, te je pred nadolazećim partizanima otišao u emigraciju, isprva u Francusku a zatim u SAD. Ondje je bio jedan od suosnivača Međunarodne seljačke unije u kojoj su se nalazili prvaci predratnih seljačkih stranaka. Zastupao je ideju kako bi Jugoslaviju trebalo urediti u duhu sporazuma iz 1939. godine, a od 1956. isticao je da bi Jugoslaviju trebalo preustrojiti u konfederaciju. U emigraciji je napisao opsežne memoare koji su u Hrvatskoj objavljeni 1992. godine.
Vladko Maček preminuo je 1964. godine u Washingtonu, a 1996. njegovi posmrtni ostaci preneseni su na zagrebačko groblje Mirogoj.
