Prije 86 godina, sudbina španske prijestonice Madrida bila je na kocki dok su pobunjeničke nacionalističke snage počinjale napad na grad i njegove republikanske branitelje.

Ključna vojna komponenta ofanzive, koja je započela 8. novembra i trajala je do pada grada u martu 1939., bili su marokanski vojnici koji su služili pod nacionalističkim vođom i kasnije diktatorom generalom Franciscom Francom u njegovoj Afričkoj vojsci.

Ta arapska prisutnost u Španskom građanskom ratu je činjenica koja je široko priznata u historijskim knjigama. Ono što je manje poznato je uloga Arapa u republikanskoj stvari.

Opsada Madrida, 28-mjesečni sukob u vezi sa kontrolom nad gradom koji je uslijedio nakon napada u novembru 1936., trajala je dugo i dijelom zbog podrške koju su republikanci dobili od međunarodnih brigada. Bile su to vojne jedinice sastavljene od stranih dobrovoljaca iz cijelog svijeta, uglavnom koji su pristigli braniti špansku vladu.

Do 9. novembra 11. internacionalna brigada, koja je brojala 1900 ljudi, bila je na madridskom frontu. Vrlo je vjerovatno među njima bilo i nekoliko arapskih dobrovoljaca.

Zbog ograničene dokumentacije malo se zna o Arapima koji su uzeli oružje kako bi obranili Španiju i zaštitili je od kandži fašizma. Kao rezultat toga, mnoga imena arapskih dobrovoljaca ostaju nepoznata. Određivanje njihovog tačnog broja takođe je težak zadatak, a neki historičari tvrde da se do 1000 Arapa pridružilo Internacionalnim brigadama.

Međutim, katalonski historičar Andreu Castells, koji je proveo opsežna istraživanja na tu temu, pronašao je 716 zabilježenih slučajeva. Razlika u brojkama bila je rezultat nepravilnog vođenja evidencije među republikanskim snagama, pogrešnih prevoda i zbrke zbog kolonijalnog državljanstva.

Mnogi Arapi koji su se dobrovoljno prijavili bili su registrirani kao francuski državljani, jer su mnoge sjevernoafričke zemlje još uvijek bile pod kolonijalnom vlašću kada je izbio Španski građanski rat. Osim toga, arapska imena su često bila pogrešno napisana i stoga registrirana više puta.

Otprilike polovina Arapa koji su se dobrovoljno prijavili u Španiju bili su Alžirci, a njih 493 se pridružilo republikanskim snagama, od kojih je 332 preživjelo.

"U to vrijeme u Alžiru je postojao prilično jak anarhistički pokret, što je mnoge motiviralo da se pridruže, ali praktično im je bilo lakše doći do Španije jer su postojali direktni brodovi od Orana do Alicantea", kaže egipatska rediteljica Amal Ramsis, koja je režirala You Come From Far Away, dokumentarac o Arapima u Španskom građanskom ratu.

Prema Castellovim podacima i Ruskom državnom arhivu društveno-političke historije, 211 Marokanaca, 11 Sirijaca, četiri Palestinca, tri Egipćaninaa, dva Iračana i jedan Libanac su uzeli oružje za internacionalne brigade.

Motivi arapskog učestvovanja u Španskom građanskom ratu su različiti, iako Ramsis vjeruje da su bili vođeni idealom vlastitog budućeg oslobođenja. "Arapski dobrovoljci nisu se prijavili samo iz solidarnosti sa Španijom već i da odbrane vlastitu budućnost", kaže ona. "Za njih bi republikanska pobjeda u Španiji dugoročno značila dekolonizaciju arapskog svijeta, bio bi to početak njihovog oslobođenja."

Jedan od najistaknutijih Arapa koji su učestvovali u građanskom ratu bio je palestinski komunistički novinar Najati Sidqi, koji je vjerovao da će propast evropskog fašizma omogućiti veće samoopredjeljenje i nezavisnost arapskih naroda. “Ne postoji isprika za isključivanje Arapa iz dobrovoljnih brigada. Ne tražimo li i mi slobodu i demokratiju?", napisao je u svojim Memoarima palestinskog komunista u španskim internacionalnim brigadama. "Zar arapski Magreb (sjeverozapadna Afrika) ne bi mogao postići svoju nacionalnu slobodu ako su fašistički generali poraženi?"

Sidqi se prisjeća kako se predstavio španskim lokalnim milicijama rekavši: “Ja sam arapski dobrovoljac došao sam braniti slobodu Arapa na frontu u Madridu. Došao sam braniti Damask u Guadalajari, Jeruzalem u Cordobi, Bagdad u Toledu, Kairo u Andaluziji i Tetouan u Burgosu.” Sidqi se nije službeno prijavio u internacionalne brigade, već ga je Komunistička internacionala (Kominterna) poslala u Španiju u propagandnu misiju destabilizacije nacionalističkih snaga.

Stigao je u zemlju u augustu 1936. predstavljajući se kao Marokanac pod pseudonimom Mustafa ibn Jala, a bio je zadužen za vođenje propagande s ciljem poticanja marokanskih snaga koje se bore na nacionalističkoj strani da dezertiraju.

Sidqi je pisao u komunističkim novinama Mundo Obrero, osnovao Hispano-marokansko antifašističko udruženje, orkestrirao radio emisije na arapskom jeziku, širio pamflete i obilazio rovove duž linija fronta pozivajući Marokance s druge strane da se pridruže Republikancima. Njegovi pokušaji da potakne masovno dezerterstvo uglavnom su bili uzaludni. Nekoliko Marokanaca napustilo je Francove redove ali je njegiova najveća greška bila to što je poruke slao na klasičnom arapskom, koji mnogi Marokanci koji su služili pod Francom nisu govorili niti čitali.

Ideali koje je republikanska strana navodno branila i koji su privukli mnoge Arape nisu uvijek bili provedeni u praksi. Mnogi Arapi, koji su se borili s Republikancima, bili su tretirani neprijateljski i iskusili su rasizam od strane njihove španske braće po oružju. Nepovjerenje prema Arapima bilo je uobičajeno u španskom društvu u to vrijeme, vođeno historijskim podjelama, rasnim predrasudama i negativnim stereotipima, a podržavano u republikanskoj štampi. „Slika koju su prikazali o Maurima i Arapima bila je ponižavajuća i potpuno dehumanizirajuća”, kaže novinar i historičar Marc Almodovar.

U jednom crtanom stripu pod nazivom "Kršćanska civilizacija", koji su objavile republikanske novine Fragua Social, prikazan je muslimanski vojnik kako napada ženu i dijete a  polumjesec i zvijezda jasno su vidljivi na njegovoj kapi. Sidqi piše o ovom raširenom nepovjerenju kada opisuje svoj prvi susret s republikanskim milicijama po dolasku u Barcelonu, gdje se prisjeća da su ga dočekali s nevjericom.

“Jesi li ti stvarno Arap? Ti si 'Moro' - Marokanac?" upitao ga je jedan muškarac. “To je nemoguće, Marokanci marširaju s fašističkim nasilnicima, napadaju naše gradove, ubijaju nas, pljačkaju i siluju naše žene", rečeno mu je. Velika prisutnost marokanskih vojnika u Francovim snagama ojačala je i pogoršala postojeće negativne stereotipe o Arapima.

Sidqijevi proarapski prijedlozi također su naišli na otpor španske Komunističke partije, posebice Dolores Ibarruri, poznate po sloganu "No pasaran!", izdanom tokom bitke za Madrid i jedne od najjačih stranačkih figura u to vrijeme. Stvaranje Sidqijevog Hispano-marokanskog antifašističkog udruženja takođe je izazvalo napetost u stranci.

Njegovi planovi da Francovim snagama oduzme topovsko meso poticanjem antikolonijalne revolucije u marokanskom Rifu bili su oštro odbijeni. Ibarruri je navodno prekinula svaki razgovor o savezu s "hordama Maura, zvjerskih divljaka, pijanica koji siluju naše žene i kćeri".

Frustriran neprijateljstvom među republikancima, Sidqi je napustio Španjolsku u prosincu 1936. "Postojao je potpuni nedostatak povjerenja prema bilo kojem Marokancu", prisjetio se on. "Više puta smo bili iznenađeni kada smo saznali o [republikanskim] ubojstvima marokanskih zatvorenika. U dnu srca sam razumio da moja misija propada."

Arapa koji su se borili na republikanskom frontu bilo je znatno manje od onih koji su bili pripadnici Francove afričke vojske, na koju se diktator uveliko oslanjao tokom cijelog sukoba. Afrička vojska se sastojala od otprilike 60.000 marokanskih vojnika, od kojih je oko 18-20.000 ubijeno. Afrička vojska bila je ostavština Rifskog rata 1920-ih i bila je sastavljena od lokalaca iz cijelog sjevernog Maroka. Mnogi su bili namamjleni da se pridruže nacionalističkoj stvari pod izlikom kolektivne vjerske dužnosti, protiv antireligijskih republikanaca, kao i zbog finansijskih nagrada za borbu. “Bilo je pokušaja da se regruti mobiliziraju na nacionalističku stranu govoreći o njihovoj zajedničkoj borbi protiv ateizma”, kaže Sebastian Balfour, historičar i profesor savremenih španskih studija na London School of Economics. “U osnovi je to bila prilika za vrlo, vrlo siromašne ljude da zarade nešto novca za svoje porodice.”

Iako su bili ključna komponenta Francovih snaga, Balfour objašnjava da su "u osnovi poslani kao topovsko meso u bitku." Ipak, nacionalisti su poklanjali posebno poštovanje i pažnju njihovim vjerskim potrebama, dovodeći sa sobom imame i omogućavajući im svakodnevnu molitvu. Na kraju rata, Franco je imenovao Guardia Mora, Mavarsku gardu, za svoju ličnu ceremonijalnu pratnju. Jašući konje i ogrnuti bijelim i crvenim ogrtačima s kapuljačom, Guardia Mora stajala je uz njegov Rolls Royce tokom službenih parada sve dok nije raspuštena 1956. godine.

Međutim, Francova zahvalnost Marokancima koji su se borili za njega bila je ograničena. Oni koji su služili bili su odmah stavljeni po strani po završetku rata, poslani natrag u Maroko često s ništa više od škrtih penzija. “Postojao je određeni stepen nezainteresiranosti za sudbinu veterana građanskog rata od strane novih nacionalističkih vlasti. Osim penzija, mislim da se nije mnogo pazilo na to u kakvom su stanju živjeli po povratku u Maroko”, kaže Balfour.

Govoreći u dokumentarcu Zaboravljeni, Marokanac koji se borio za nacionaliste sažeo je kratko svoje iskustvo: “Franco je bio nezahvalno kopile, nakon pobjede u ratu zaboravio je na nas. Više mu nismo bili korisni.”