Politička borba između koncepata, paradigmi i konkretnih subjekata u toj areni je višeslojna, a odvija se u predstavničkim i izvršnim tijelima, akademskim krugovima te u medijskom prostoru. Dok se u prvima pokazuje praktična politička aktivnost, u drugoj dizajnira teorijska i ideološka pretpostavka i smisao postojanja subjekta kao takvog, treći nivo nudi prostor masovnom utjecaju i kreiranju slike o premoći. No, savremeni medijski prostor trpi svašta i trpi puno. Ulazak različitih društvenih grupa kao medijskih i/ili političkih agenata/tipova u, reklo bi se, ravnopravnu utakmicu sa tradicionalnim faktorima koji oblikuju javno mnijenje desio se u vrijeme općeg zagovora multiperspektivizma i pune slobode izražavanja. Zbog toga su medijski sadržaji vremenom postajali sve više nekonvencionalni, banalizirani i opterećeni primitivizmom, a s druge strane ekskluzivno artistički, samodovoljni i supremacistički. Ove krajnosti vremenom su dospjele u mainstream gdje ne pripadaju i gdje se ne smiju nalaziti. Razloga je puno ali je jedan dosta bitan.

Naime, u ovoj vrsti trvenja ozbiljna polarizacija pa čak i neprijateljstvo između društvenih grupa postaje neminovnost. U jednoj takvoj situaciji, sigurno teškoj ako je promatramo iz pozicije kulturnih radnika i kreatora kulturne politike, zvanične institucije svoje razračunavanje sa negativnostima koju porađa ovakav kulturni prostor ne dobijaju otvorenim sukobom već djelovanjem dugog trajanja. Odnosno, svojevrsna deradikalizacija u demokratskim društvima je postupna i vezana je za odgoj stanovništva.

Problem nastaje onda kada skupine koje imaju mentalitet osovljen na principu kulturne homogenosti (dodao bih i političke supremacije) definiraju kako bi društvo, država ili zajednica trebali idealno izgledati ali i kako to postići. Zygmund Bauman idealizaciju društva sagledava kroz paradigmu vrta, a pojedinci/trudbenici imaju mentalitet i obaveze vrtlara. Način koji je određen za ovaploćenje idealne slike vrta jasno daje do znanja da se vrtlar mora riješiti ‘korova’ (a tu se radi o različitim kulturnim zajednicama), koji mu ne pripadaju. U Baumeisterovom članku “The Holocaust and the Four Roots of Evil“ autor prihvatajući ovaj Baumanov koncept govori o različitim motivima i osjećajima koji upravljaju vrtlarom: neki mrze korov, neke iritantira, neki drugi su ravnodušni ali bez obzira na njihovo subjektivno iskustvo gotovo svi se slažu da korov mora nestati, makar samo zato što u zamišljenom idealu vrta za korov nema mjesta.

Iako se ovaj kulturni rasizam primjećuje u područjima rasne, etničke i nacionalne različitosti sigurno da kao takav ima svoje stjecište i u odnosima na manjim nivoima, tj. nivoima  na kojima se događa diferencijacija unutar manjih kulturnih i subkulturnih zajednica. Dočim je onda i kontekst kulturne subordinacije, dobro poznat iz američkog potiskivanja crnačkih vrijednosti iz njene kulturne matrice, faznim dijelom jednog takvog ‘vrtlarenja’. Jasno je da ovaj pristup pretežno operira sa predrasudama učitavajući određenoj društvenoj grupi poziciju unutar cjeline, dajući joj iz vlastite perspektive vrijednosnu poziciju uslijed osjećaja ugroženosti zbog prijetnje koju osjeća i želje za eliminacijom iste.

Upravo na ovom nižem nivou premijer kantonalne vlade je pokazao da o društvu u kojem živi i u čije ime drži poluge vlasti ne zna puno. Političku praksu koju gradi na umišljenoj kulturnoj supremaciji postavlja na potpuno porozne narativne stubove koji, ne da neće služiti kreiranju premoći nego će ga vjerovatno oduvati sa političke i medijske scene. Naime, u već sada dosta poznatom članku koji je objavio britanski Guradian Forto je napravio neoprostiv propust ali i ostao dosljedan filozofiji političkog subjekta kojeg vodi i kojem pripada. Priču o gradu Sarajevu u ovom listu sveo je na sukob urbanog i ruralnog gdje je potonje izvojevalo pobjedu i od grada u kojem je cvjetala kultura napravilo jedno veliko ništa. Pustoš. Taj uništeni vrt, tu oazu (Forto uzima osamdesete godine prošlog stoljeća kao vrhunac i dosezanja pozicije kulturnog središta) potrebno je obnoviti. Vrt treba svoje vrtlare, saveznike koji će pomoći njegovu političku borbu. Saveznici koji ga drže na poziciji ili nisu dovoljno jaki ili nisu idejno profilirani pa se mora posegnuti za dodatnim urbanoj paradigmi privrženim pojedincima i grupama.

Blasfemija se nalazi u premijerovom detektiranju grupe koja je za to kriva. Ruralci. Seljaci. Razumijevati ih se može kroz dvije kulturno-klasne slike koje postoje i koje vezujemo za ovu odrednicu. Kao stanovnike sela, zemljoradnike i stočare, odnosno doseljenike, migrante koji su postali kreatorima dominantna kulturna grupa nametanjem vlastitih kvazivrijednosti koje su osnava kiču i šundu. Selo i seljaci su sve samo ne pobjednici. Razoreno i uništeno, posebno bošnjačko selo, žrtvom je genocida, masovnih zločina i upravo kulturne subordinacije, čak i izopćenja, u mjestima zbjega u kojima su se našli. I u tom istom urbanom Sarajevu. Bošnjačko selo i bošnjački seljak najvećom je žrtvom agresije i svih njenih manifestacija.

Ali Forto, što je sasvim jasno, kada govori o pobjedi seljaka izostavlja klasni karakter grupe i promišlja je u njenom kulturnom ozračju. Sigurno je pripadao onoj vrsti ljudi koji su sa prijezirom gledali izbjeglice iz pretežno istočne Bosne koji nenaviknuti na gubitak voljenih, gubitak zavičaja i gubitak statusa nisu uspijevali postati integralnim dijelom novih mjesta življenja niti su urbana prebivališta doživljavali dobitkom. Barem ne za neko vrijeme. Efekt Hirošime, kako je rekao akademik Sidran, imao je trenutnu pogubnost i onu sa odgođenim djelovanjem. I upravo to odgođeno djelovanje, u smislu vidanja rana i liječenja trauma postavilo je temelj središnjim društvenim djelovanjima. Briga o porodicama ubijenih, nestalih, briga o invalidima, silovanim, protjeranim. Kultura koja je postajala životno značajna bila je ona pamćenja. Narod sa iskustvom genocida, grad sa groznom historijom opsade imao je preča posla od žala za koncertom Električnog orgazma ili Riblje Čorbe.

Ta poslijeratna stvarnost ostavljala je malo prostora za reminiscencije koje su Forti davale smisao. Postratno, postgenocidno, postsocijalističko, tranzicijsko društvo je u temeljima razoreno društvo. Upravo zbog ovog neshvatanja, nerazumijevanja utjecaja skore historije na sizifovske napore oporavka, pa i kulturne scene, sadašnji kantonalni premijer treba u potpunosti biti diskvalificiran. Hinjeni puritanizam i žal za kreveljenjem Neleta Nadrealiste s pravom izazivaju grozničave reakcije javnosti. Njegov stav je šamar i gradu i predgrađu kojeg on, izgleda, nije ni svjestan. A to je onda drugi razlog zašto ne može biti na čelu KS. Na kraju, izazovi sa kojima se susrećemo upravo sada trebaju iznjedriti borce koji će se potpuno posvetiti odbrani zemlje, a ne unutarnjim narcisoidnostima i ubermensch osjećajima.