Posjeta bilo kojeg, a posebno vrhunskog diplomate Bosni i Hercegovini izazivala je u prošlosti veliku pažnju i s istim takvim očekivanjima bivala valorizirana od naše javnosti. Šta je rekao i šta se može zaključiti iz rečenog, dominiralo je medijskim prostorom i nekoliko dana nakon odlaska. Sasvim razumljivo s obzirom na to da smo kroz historiju svjedočili prelamanju interesa velikih sila na ovom parčetu zemlje, odnosno stavovi i akcije tih ljudi dobrano su se ticale i odnosa unutar naše domovine. A dolazili su nakon uspostave mira i potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora doista najznačajniji državnici i diplomatski predstavnici svjetskih “igrača” u Sarajevu.

Ipak, nekoliko je stvari koje posjetu gospodina Lavrova, ministra vanjskih poslova Ruske Federacije, čine do sada jedinstvenom. Zbog odnosa koji je pokazao prema državi Bosni i Hercegovini tokom razgovora u Lukavici s predsjedavajućim Predsjedništva Bosne i Hercegovine gospodinom Dodikom, a prema osnovnim postulatima diplomatske prakse, Lavrov je napravio veliki gaf nepoštivanjem obilježja zemlje domaćina i njenih zakona. Ta je činjenica u potpunosti okrenula sama očekivanja od posjete ruskog ministra vanjskih poslova i konteksta poruka koje je odaslao, te naglasak stavila na to šta će predstavnici države, u prvom redu druga dva člana Predsjedništva Džaferović i Komšić, uraditi i kakav će biti njihov odgovor na ovaj diplomatski skandal.

Njihov odgovor bio je državnički! Nema nikakve sumnje da se radilo o neočekivanom obratu i nejasnom djelovanju gospodina Lavrova, koji niko nije priželjkivao niti je potom blagonaklono gledao na krah Lavrovljeve posjete Bosni i Hercegovini, no upravo je uvlačenje ruskog diplomate u dodikovanje – čak je i njegov razgovor s gospodinom Draganom Čovićem više nego dvojben i doprinio je ovakvom razvoju događaja – na sastancima vodilo u ovom pravcu. Očito su se dogodile određene stvari koje su usmjerene na ono čemu smo svjedočili 15. decembra 2020. godine, a odnosi se na otkazivanje sastanka dvojca iz Predsjedništva Bosne i Hercegovine s gospodinom Lavrovom. Jednostavno kazano, dan ranije održani su sastanci koji su u osnovi ciljano umanjivali značaj bh. državnosti i njenog suvereniteta. Od Dodika te nasrtaje viđamo svakodnevno, od Lavrova se takvo ponašanje ne očekuje. Od Džaferovića i Komšića očekivalo se dostojanstvo i bosanski ponos.

Nisam ni lično očekivao da bi na takav način neko ko predstavlja Rusku Federaciju mogao da postupi. Dan prije zakazanog susreta desilo se ono što je jednostavno stavilo pred dilemu ne samo Džaferovića i Komšića kao članove Predsjedništva već i sve patriote u BiH i ljude koji su ponosni na pripadanje ovoj zemlji. Kako god da je protokol bio definiran, on ne može uključivati nepoštivanje zemlje domaćina i njenih simbola. Razgovor s predstavnicima svjetskih sila jeste nužan, ali ne na način da sami sebe unižavamo kao državu i društvu. Gospoda Džaferović i Komšić poslali su nedvosmislenu poruku da Rusku Federaciju smatraju prijateljskom zemljom i ovom prilikom je trebala biti izrečena. No bez obzira koliku moć predstavljao bilo ko ko dolazi u Bosnu i Hercegovinu, treba poštovati institucije ove zemlje, zakone i odluke koje su donesene. To je bilo nešto što se trebalo desiti s nadom da će ta poruka biti razumijevana i da će se shvatiti i u Ruskoj Federaciji kao dobronamjerna.

Dosta je zanimljivo da je i MVP Ruske Federacije u svom saopćenju nastojao da minimizira ono šta se dogodilo u Sarajevu. Bez želje da koristim tešku terminologiju, mislim da su u priopćenju nastojali prikazati posjetu kao uredno odrađenom, a ne ostaviti dojam određenog diplomatskog šamara koji se desio. Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacije, jednostavno rečeno, težilo je ka pokazivanju uspješnog susreta gospodina Lavrova s ministricom vanjskih poslova Biserom Turković i nakon tog novog susreta, ovog puta u Predsjedništvu s Dodikom, čime je njegova misija izvršena. Jasno kako se radilo o pokušaju da se od jednog ovakvog kraha izvuče najviše šta može u ovom momentu.

S obzirom na to da je posjeta došla upravo tokom obilježavanja 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora, sve šta je pratilo ovaj događaj čini se dobrim razlogom da se izvuku i zaključci s tim u vezi. Svima nam treba postati jasno da Dejton nije sveto slovo, nego da je zamišljen da kreira temelj za dalji napredak Bosne i Hercegovine. Prvi korak jeste poštivanje i implementacija odredaba ugovora. No ukoliko svjedočimo kočenju implementacije i zaustavljanja Bosne i Hercegovine u statusu quo, onda je očito da tranzicija ka briselskoj Bosni i Hercegovini treba ići uz punu podršku međunarodnih subjekata, između ostalih i Ruske Federacije.

Nova američka administracija imat će, jasno je i vrapcima na grani, proaktivnu ulogu u regiji i pomagati našu zemlju na njenom evroatlantskom putu. To nam je također i prilika da na valu nove energije i odlučnosti dođemo do pozitivnog preokreta koji će narodima i građanima jasno dati do znanja da je prosperitet dokučiv samo na bazi naših jasnih opredjeljenja, međusobnog poštivanja i saradnje s liderima slobodnog svijeta. Snažna podrška Evropske unije, Sjedinjenih Američkih Država i drugih sila koje razumijevaju postupak Džaferovića i Komšića treba se desiti i dobro bi bilo da se ne čeka dugo.

Mi smo dosta osjetljivi i držimo do načina kako se tretira naša država od strane moćnih. Na svoj račun smo slobodni zbijati šale, čak i drugima to dajemo za pravo ukoliko su dobronamjerni. Valjda to svjedoči i našoj općepoznatoj širini. Činjenica je kako je Bosna i Hercegovina mala država brojem stanovništva i teritorijom. Mi nismo takmac Ruskoj Federaciji. Ali u međunarodnim odnosima nismo mali, država smo koja ima veliki značaj i simboličku težinu. Moramo toga biti svjesni i mi sami i odnositi se sukladno tome prema svima koji dolaze ili govore o Bosni i Hercegovini.