Pojava takozvanog non-papera podigla je proteklih dana opravdano mnogo prašine u Bosni i Hercegovini, ali i u susjedstvu. Teško da je i ijedan patriota ove zemlje ostao ravnodušan pred spominjanjem njezinog nestanka, odnosno podjele. Pa ipak, historija nas uči da takve mahinacije velikih sila uopće nisu nešto novo. Krajem 18. stoljeća Rusija, Pruska i Austrija podijelile su Poljsku, koja je de facto i de jure nakon tih podjela prestala postojati, a Poljaci su potom na obnovu državnosti čekali više od 120 godina.

Ipak jedan drugi slučaj iz historije daleko više podsjeća na scenarij predviđen non-paperom. To je takozvani Minhenski sporazum, potpisan 30. septembra 1938. od strane Velike Britanije, Njemačke, Francuske i Italije. Ovim sporazumom Njemačkoj je dopušteno da anektira Sudete, oblast Čehoslovačke u kojoj su živjeli uglavnom Nijemci. Time je Čehoslovačka osakaćena, a grabež njene teritorije nastavljen. Dva mjeseca poslije, Mađarska je okupirala jug Slovačke, naseljen Mađarima. Slovačka je potom proglasila nezavisnost, opet na mig Njemačke. Nakon ovih silnih sakaćenja, Čehoslovačka, jedna od najrazvijenijih prijeratnih evropskih država, koja je bila među stubovima sigurnosti u Srednjoj Evropi, prestala je de facto postojati. U martu 1939. godine ostatke ostataka Čehoslovačke okupirala je Njemačka uspostavivši protektorat Češka i Moravska. Samo zahvaljujući činjenici da je uskoro izbio Drugi svjetski rat, u kojem je Njemačka do nogu potučena, Česi su obnovili svoju nezavisnost i sačuvali svoju egzistenciju.

RUŠENJE MEĐUNARODNOG PORETKA

Jedan od osnovnih motiva evropskih sila da podrže Minhenski sporazum bio je pokušaj takozvanog appeasementa, da se Hitlerove teritorijalne ambicije i frustracija njemačkog naroda zbog teških uvjeta Versajskog sporazuma donekle ublaže. U tom smislu, Hitleru je dopušteno i da aneksira Austriju, čime su se stvorili uvjeti da svi Nijemci žive u Velikoj Njemačkoj. Naravno, historijski tok dešavanja pokazao je da je ova politika bila totalni promašaj, koji je Evropu zaveo u crno, odnio milione žrtava i doveo do holokausta.


Mahanje “paperom” britanskog premijera Chamberlaina po povratku iz Münchena

Američki pisac Mark Twain rekao je nekom prilikom da se historija nikad ne ponavlja, ali da se ona često rimuje. To je slučaj i s non-paperom. Pojedine političke struje u Evropi smatraju da se Srbima previše oduzelo raspadom Jugoslavije od 1991. do 1999. te sad appeasementom pokušavaju “popraviti” stvar. Historijska činjenica jeste da su Srbi etnički očišćeni iz Hrvatske, gdje su prije rata činili približno 13 posto stanovništva i brojali skoro 700.000 ljudi. Isto tako je činjenica da su velike sile, dopuštajući osamostaljenje Kosova, pogazile svoje principe i famoznu rezoluciju 1244. Međutim, isto je tako činjenica da je srpska politika pokrenula sve te ratove koji su završili srpskim porazom te da se pobjednicima pustilo na volju da rade šta žele. Hrvatska se politika nakon rata mudro ušutjela i kroz humano lice Stipe Mesića oprala svoj obraz čekajući trenutak da Evropa i svijet zaborave etničko čišćenje Srba kako bi se moglo krenuti u nove projekte ekspanzije, ovog puta na račun Bosne i Hercegovine.

S obzirom na to da se i srpska politika pomirila s činjenicom da su Srbi u Hrvatskoj svedeni na nivo statističke greške, došlo je do neformalnog sporazuma da se ambicije i jedne i druge zemlje namire preko leđa Bosne i Hercegovine, odnosno da se Srbima kompenzira gubitak Kosova, Hrvatske krajine i Istočne Slavonije teritorijama u Bosni i Hercegovini, dok bi se Hrvatska zadovoljila samo etnički čistim dijelovima Hercegovine. Srpski motivi sasvim su jasni, Srbi kao narod nikad nisu odustali od hegemonističkih tendencija u ovom dijelu Evrope te bi se zadovoljili s onim teritorijama koje je moguće priključiti matici uz što manju cijenu. To su prije svega entitet Republika srpska, dijelovi Crne Gore i sjever Kosova.

Paradoksalno je da u svim ovim kombinacijama i prebijanju starih dugova najveću cijenu trebaju platiti najveće žrtve raspada Jugoslavije – Bosna i Hercegovina i bošnjački narod. Zbog toga bi epilog kakav predlaže takozvani non-paper bio, u suštini, sunovrat moderne civilizacije. Poslije toga više niko ne bi mogao spriječiti velike i dobro naoružane zemlje da krenu u osvajačke pohode po bijelom svijetu. Ko zna, možda rušenje međunarodnog poretka i jeste cilj određenih struktura, ali one su zasigurno u manjini, što naravno ne znači da ih većina treba ignorirati.

PORAVNANJA PREKO BOŠNJAČKIH LEĐA

Za Bošnjake, ali i sve druge patriote, svaka podjela Bosne i Hercegovine bila bi katastrofa iz više razloga. Prije svega, nijedan Bošnjak nikad ne bi mogao pristati da mjesta poput Prijedora i Srebrenice, Zvornika, Žepe, Vlasenice, Višegrada i Foče budu prisajedinjena nekoj drugoj zemlji. Ne nakon silne krvi prolivene za tu zemlju, ne nakon silnih suza prolivenih za najmilije koji su tu izgubili život, ne nakon hiljada silovanih žena. To bi za ovaj narod značio gubitak ne samo teritorije nego i identiteta i časti. Bošnjaci bi izgubili svaki smisao postojanja kao naroda ako bi na to pristali. Drugi, nešto praktičniji razlog neizvodivosti ovog scenarija jeste geostrateška opkoljenost Bosne i Hercegovine Srbijom i Hrvatskom pa bi realizacijom ovog sporazuma bila svedena na mali geto u brdovitom terenu, bez mogućnosti otvorenog tranzita prema ostatku Evrope i svijeta. U roku od nekoliko godina ono Bošnjaka što bi ostalo u tom bošnjakistanu vjerovatno bi iselilo – većinom u Njemačku i Tursku. Doduše, nije da bi Nijemcima to smetalo, oni su pokazali kako sebično posmatraju Istočnu Evropu, odakle bez ikakve prepreke vrbuju godinama najperspektivnije mlade ljude.

Uočljiva je tendencija i to što se za hrvatsko i srpsko pitanje okvir postavlja na nivou bivše Jugoslavije, dok se za Bošnjake okvir ostavlja samo u granicama Bosne i Hercegovine. Kao da ne postoji Sandžak, u kojem živi približno 200.000 Bošnjaka. To je još jedan dokaz zlonamjernog tumačenja nacionalnih odnosa i perspektiva naroda na ovom području jer je jasno da se ovakvim dokumentom zapravo ide ne samo na rješavanje srpskih, hrvatskih i albanskih apetita nego i na uništavanje drugih naroda, prije svega Bošnjaka, Crnogoraca i Makedonaca.

Postavlja se logično pitanje: Zašto se poravnanja između Albanaca, Srba i Hrvata odvijaju preko leđa spomenutih naroda? Zašto nije u opticaju non-paper kojim se Srbima kompenzira etničko čišćenje iz Hrvatske dijelom Istočne Slavonije? Kako to da najveće žrtve u ratu budu i najveće žrtve u miru?

Odgovor ne ova pitanja treba, naravno, potražiti na relevantnim adresama, ali ne treba upirati prstom samo prema vani, mora se pogledati i unutra, u vlastito dvorište. Rasulo, koje je zavladalo u Federaciji Bosne i Hercegovine – konstantna prepucavanja političkih aktera za sitni šićar u vidu “ko je gdje zaposlen” i kroz montiranja afera – oslabilo je sposobnost otpora probosanskog bloka, onog koji je za cjelovitu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu svih njezinih građana i naroda. Pojedini protagonisti na političkoj sceni ne prezaju ni od čega da ostvare svoje političke ciljeve, ne obazirući se na štetu koju pritom čine, koljući tele zbog kile mesa. Krajnje je vrijeme da svi političari koji se kunu u ovu zemlju stvore zajednički front u odbrani vrijednosti kakve Bosna i Hercegovina predstavlja. Da se ne ponašaju poput onih koji su 1993. godine pred Narodnim pozorištem u Sarajevu govorili: “Nije ovo moj rat.” Ono što niste spremni braniti niste zaslužili ni da imate!