Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

PRIREDIO: Šaban Gadžo

 

Treći svezak, bejtovi: 1924-1972/III, drugi dio (102)

 

Novo poglavlje

POVRATAK PRIČI O DEKUKIJI

(Opet će sljedeći bejt imati vezu s ovim posljednjim.)

Aliju je u primjeru lavom nazvao.

Lav ne liči na njega, premda se tako izrazio.

Poslanik, s. a. v. s., za hz. Aliju rekao da je Esedullah-Allahov lav, pa sad hoće da kaže šta je ovo: nakis stvar je ispričana radi primjera, pa razumi šta je primjer. Kad hz. Pejgamber za hz. Aliju kaže da je Allahov lav, a lav ne liči na njega... Zbog čega je to rekao, zbog čega se tako izrazio? Hoće da te uputi na njegovo junaštvo; dakle, radi se o osobi koja je na Allahovom putu, junačna poput lava.

Od primjerā, pouke i te razlike idi

k priči o Dekukiji, o, mladiću!

Hajde, nemoj više o ovome da raspravljamo, teška je stvar, vratimo se Dekukiji:

Tom koji je u fetvama imam ljudi bio i koji je

lopticu takvaluka od meleka prisvojio.

(Opisuje nam Dekukiju, kako je bio učevan i pobožan. Tom Dekukiji koji je ljudima izdavao fetve, pravna rješenja, i koji je bio imam u tome, on je lopticu takvaluka od meleka prisvojio (asocira na polo igru), znači, toliko se visoko uzdigao zbog takvaluka, zbog svijesti o Uzvišenom, da je u tome nadmašio meleka, jer tamo gdje čovjek može doći, ne može melek! E on se toliko visoko uzdigao, pa je lovorike (pobjedonosni trofej) s tog terena pokupio!

Tom koji je u putu mjesec matirao

i kom je, u odanosti dinu, i sam din zavidio.

Pogledajte kako ga opisuje! ...koji je u putu mjesec matirao – njegova svjetlost nadilazi svjetlost mjeseca! Ova duhovna svjetlost, kad bi je mogli vidjeti, kod takvih Allahovih robova jača je od svjetlosti mjeseca, tako oni sijaju! Takav je ovaj Dekukija, kom je, u odanosti dinu, i sam din zavidio.

S takvim takvalukom, virdovima i kijamom

on je opet stalno tražio Hakkove odabranike.

Bez obzira na to što je bio takva-sahibija i što je tako revnosno učio, devamio svoje svakodnevne zadaće, virdove koje je imao, pojačane još i kijamom (noćnim namazom), on je opet stalno tražio Hakkove odabranike. Vidite kako nas sada uvodi u nešto neočekivano, kako se prelijeva ovaj ders, takav kakav je bio, ovo sve što sam ti o njemu ispričao, on je opet stalno tražio Allahove odabranike!

Nadahnuće se može zadobiti samo putem znȁmēna (znamenje, obilježje, znak-simbol) ili kroz česte posjete produhovljenom čovjeku. Kroz utjecaj koji isijava od evlije ili od mezara evlije i time pasivne navike nefsa savladati.

U putu najveći mu je bio to murad

da bar na tren na odabranog roba naleti.

Da odabranog roba bar na tren sretne, da ga vidi – to mu je najveći murad bio, najveća želja njegova.

Ovako bi govorio dok bi putem hodio:

“Učini me pratiocem odabranih, o, Bože!

Ja Rabbi, tim koji poznaju moje srce,

ja sam rob pritegnutog pojasa i sažet.

Znači, o, Gospodaru, ti koji poznaju moje srce, čiji pogled prodire u moje srce (a može prodrijeti samo zato jer si im Ti dao Svoj nur: Čuvajte se muminskog prozirnog pogleda, jer on gleda s Allahovim nurom!); njima koji poznaju moje srce, ja sam rob! (...) pritegnutog pojasa – spreman da budem u hizmetu odmah – kad oni okom, a ja ću skokom; i sažet – malo ću govoriti, neću ja tu previše pričati, šutjet ću pored takvih Allahovih robova.

A te koje ne poznajem, Ti, o, Stvoritelju duše,

u pogledu kojih sam zastrt, učini dobrostivim!”

Hoće da kaže: Ti si u hadisi-kudsiji kazao da su Tvoje evlije ispod Tvojih kubeta i da ih niko ne zna osim Tebe. Znači, ima posebna kategorija evlija za koje niko ne zna osim Allah, dž. š., i sad Dekukija, znajući to, kaže: A te koje ne poznajem, Ti, o, Stvoritelju duše, u pogledu kojih sam zastrt (jer si ih Ti pokrio), učini dobrostivim – dobrostivim prema meni, jer s te strane je kapija s koje puše Božiji inajet (pomoć i ljubav Božija). Eto, ovo je ono što izgleda mnoge kategorije teško mogu da razumiju o čemu se radi! Da nam Allah pomogne da ovo na pravi način shvatimo! Dakle, ovo što isijava iz takvih Allahovih robova, pa to je jedini način da budeš nadahnut, čovječe. Pored svih ovih fadileta, kud god da krene, on opet ima jedini, najveći murad, a to je da makar na tren naleti na takvog čovjeka. Jer je Allah njih odabrao i odatle ti to dolazi, pa što češće, ako je to moguće, naći se u prisustvu takvih Allahovih robova, da bude čovjek izložen ovakvim dahovima. A ako ga i fizički nema, na kaburu se velikih Allahovih robova to isto dešava. Evo i ovo, on će to napadati. Vidjeli smo prošli put primjer kako jedan od učenjaka govori da to treba sve poravnati kad se ukaže prilika, jer on u tome vidi širk. Kad god ovo spomenem, nemojte misliti da ja ružim te ljude i da kažem ja znam stvar onako kako jest. Ne, ja s vama dijelim ono kako ja razumijem tu stvar. Ta osoba (veliki je to učenjak) ima sigurno svoje argumente zašto to govori. Međutim, ajet je potpuno jasan: Ne recite za šehide da su mrtvi, oni su živi, ali vi to ne osjetite. (El-Bekara, 154) A šehidi su treća kategorija u nizu posebnih Allahovih robova, kako ajeti-kerim kaže koja je to divna skupina: nebijjuni –  vjerovjesnici, onda siddikuni – istinoljubivi, potom šehidi dođu na trećem mjestu, a na četvrtom dobri ljudi. Pa kad ovi na trećem mjestu nisu mrtvi nego živi, šta kazati za ove prve dvije kategorije!? Ako dođeš na mezar jednog Božijeg poslanika, ili na mjesto jednog siddikina, kakav je hz. Ebu Bekr es-Siddik, r. a., i sad ti po svojoj percepciji prilaziš: on je mrtav jer ga nema, ne hoda po zemlji! Ako je to takav pristup, to je tvoj pristup, a mi nećemo takav pristup imati! Zato ćemo se okoristiti, biiznillah, kad odemo na ta mjesta, i kako nam je to lijepo Imami Gazali rekao, mi ćemo na lijep, na edebli način tu prići; biti svjestan da će se, prema mertebi koju ta osoba uživa kod svog Gospodara, i na tebe spustiti bereket u toj mjeri. I onda, iskoristi to! Nedavno sam pročitao jednu knjigu, tako isto jedan poznati učenjak, Karni se zove (vidjeli ste, puno njegovih knjiga ima prevedenih, lijepe knjige, ali opet kažem: molim vas, ne govorim ništa protiv tih ljudi, nego su napisali javnu knjigu i sad s vama dijelim razmišljanje kad dođem do ovakvih bejtova). On kaže tamo na jednom mjestu: Zašto ne bismo tražili da nam dovu čine dobri ljudi? Upućuje na to da to treba tražiti, čista usta da ti dovu učine, a onda kaže, dva uvjeta za to imaju: mora biti živ i mora biti dobar! Dakle, nikako otići na mezar jer kaže, ako to uradiš, onda si učinio širk, to je mnogoboštvo! Vidite, neko to tako gleda. Znači, za njega je živ ovaj svijet za koji Poslanik, a. s., kaže: “Ljudi spavaju, kad umru – probude se!” Rijetki su ovi koji su probuđeni. Za njega su ovo živi ljudi, a, recimo, oni velikani koji su preselili su mrtvi! Mi ćemo prilaziti ovim stvarima drukčije: oni su živi, a mi smo mrtvi! Nama treba taj ruhanijet, bilo da uživo vidimo ili da posjetimo kabur velikog Allahovog roba, ali potpuno svjesni – ne tražiš od tog čovjeka ništa! Allah je taj koji daje, ali Allah je s njim, Allah njega voli. On je bio predmet božanskog nazara dok je hodao zemljom, i sad je, dok je u berzahu, i Sutra će biti, u Svijetu vječnom! Pa vidite, i Božiji poslanici u svojim dovama uče: priključi nas dobrim! Uvedi nas među dobre! Ibrahim, a. s., i Jusuf, a. s., i Sulejman, a. s, svi oni čine takvu dovu: uz džennetske blagodati, oni u dovi traže: i uvedi nas među svoje odabrane robove! (v. sura Jusuf,101; En-Neml, 19; Eš-Šuara', 83-85)

Vidite kako je to hz. Mevlana rekao: A te koje ne poznajem, Ti, o, Stvoritelju duše, u pogledu kojih sam zastrt, učini dobrostivim! Zato ima ljudi koji su prešli ovaj Put a da fizički nisu imali učitelja, ali su u svijetu duha imali, vodio ih je neko od ovakvih Allahovih robova, po Allahovom emru.

Iz Njegova hadreta mu stiže glas: “O, ti čiste duše,

kakav je to ašk i kakva je to žeđ?

Vidite sad kako pravi jedan skroz drugi pristup, a time hoće da nam ovo potpuno objasni. Dolazi mu glas na njegov sirr, u tajnu njegovu (a rekli smo kako se to dešava Allahovim dobrim robovima): O, ti čiste duše, kakav je to ašk i kakva je to žeđ – kakva je to kod tebe ljubav i žeđ? To mu od Hakka dolazi.

Moju ljubav imaš, zašto tražiš nešta drugo?

Kad je Bog s tobom, kako to da tražiš čovjeka?”

Pogledajte pitanja! Za trenutak, rekao bi čovjek, zbunjeni budemo! Otkud sad ovo?!

Dekukija reče: “Ja, Rabbi! O, Ti Koji tajne poznaješ,

Ti si otvorio u mom srcu put nijaza.

Put te prisnosti, prisnog munadžata, obraćanja ašika Mašuku, zaljubljenog Voljenom. Ti si otvorio taj put. Pa kad se to tako desilo, šta nam dalje kaže hz. Mevlana na usta ovog velikana?

Ako bih i nasred mora sjedio,

silno bih žudio za vodom u zemljanom vrču.

Kad bi mi Ti dao da sve more bude moje, a sad tamo negdje vidim jedan vrč-testiju posebno odvojen od tog mora, iz tolike ljubavi za Tobom, ja bih žudio da mi je i onu testiju, da ni ona nije odvojena. Sad vidimo kako nam je pravio uvod: cjelina i dio, ne odvaja se od toga. Zašto ovi probuđeni Allahovi robovi žele da sve ove ajeti-kerime prihvate na pravi način? Jer sve ovo što dolazi u tvoj život nosi poruku. Od koga? Pa od Voljenog. Ako Ga voliš, onda ćeš od svakog tog ajeta uzeti pouku. On može da bude, možda, i neprijatan naizgled. Pitali Lukmana, a. s.: “Od koga si se naučio uljudnosti?” On odgovara: “Od neuljudnih!” Evo, neuljudnost je jedna loša osobina, ali kad to vidiš i prepoznaš kao loše, vidiš da te to upućuje Hakku Uzvišenom. Dakle, kaže Dekukija, ja sam od onih robova koji se ne zadovoljava, makar sve da je njegovo, ako ima još nešto iznad toga, ja i to tražim. A ima, jer se taj Put ne završava: “Što mi se više otkrivaš” – kaže Poslanik u jednom munadžatu svom Gospodaru – “sve te manje znam!” Sve veća i veća žeđ za spoznajom, i to ide u beskraj. Pogrešno razumjeti i kazati – završen je put, time si sam sebe zatvorio za ovakve dahove. Sad još to pojašnjava sljedećim bejtom:

Poput Davuda sam. Imam 99 ovaca

pa opet, u pogledu ovce moga ortaka, žudnja mi se pojavila.

Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, pa da ga pročitamo u prevodu:

A da li je do tebe doprla vijest o parničarima kada su preko zida hrama prešli, kad su Davudu upali, pa se on njih uplašio. “Ne boj se” – rekli su – “mi smo dvojica parničara, jedan drugom smo nažao učinili, pa nam po pravdi presudi; ne budi pristran i na Pravi put nas uputi. Ovaj prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu, i on mi reče: 'Daj ti nju meni!' – i u prepirci me pobijedi.” “Učinio ti je, doista, krivo!” – reče Davud – “time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim; mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo” I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se. I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak Nama i divno prebivalište ga čeka. (Sad, 21-25)

Na šta upućuje ovaj ajeti-kerim? Ima puno predaja, a Allah najbolje zna kako je pravo. Poslanici su savršeni, sačuvani od propusta i grešaka. A šta je ovaj ukor, vezano za Davuda, a. s.?! Pa evo, samo ćemo jednu od tih predaja spomenuti. U šerijatu Benu-Izraelićana nije bilo zabranjeno da, recimo, jedan čovjek priđe drugom, svom ahbabu, i da mu kaže: Da li bi se ti razvjenčao od svoje žene da bih je ja mogao vjenčati? Kao što je, kad su Muhadžiri došli u Medinu, pa sjećate se tog primjera, jedan od Ensarija kaže Abduramanu ibn Avfu, s kojim ga je pobratio Poslanik, s. a. v. s,: “Brate, ja imam dvije supruge, izaberi koja ti se više sviđa da je pustim, pa kad iddet njen prođe, da je ti oženiš.” Abdurahman ibn Avf nije to htio, on je samo tražio da mu on pokaže gdje je pijaca pa je tako počeo da radi i brzo se obogatio i oženio. Znači, taj zakon je bio prisutan kod Benu-Izraelićana. Davud, a. s., od jednog svog vojnog zapovjednika, Urija(h) se zvao, zatražio je da mu da svoju ženu i on mu je da. Do tada je imao 99 supruga i onda je nakon iddeta oženio i ovu suprugu koja će mu roditi sina Sulejmana, a. s. Allah, dž. š., mu šalje kušnju: dolaze dvojica meleka; vrata su zatvorena u vaktu kad je on posvećen ibadetu i kad niko ne može prići da ga poremeti. Oni su prešli preko zida i našli se pred njim. On se prepao njih, čudeći se kako su uopće mogli ući, i onda mu oni kažu: Ne boj se! Kroz ovaj primjer s ovcama htjeli su da njega vrate (podsjete) na njegov slučaj, a što je značilo: “Nisi trebao to uraditi!” Ali u ovome smislu treba to shvatiti: “Dobra djela čestitih su grijesi kod mukarrebina.” Ovo koristi hz. Mevlana da ukaže na batin ovog spora, jer je vidio jedan poseban ajet u tome: onaj koji zna da je sve stvoreno samo odraz Hakkov, on to želi sebi i traži da dođe do toga, pa kao kad bi sve more bilo moje, a da je tamo jedna testija, ja bih i nju tražio. Ovakvi Allahovi robovi, koje i Dekukija traži, to su sve testije koje nose neku tajnu Hakkovu, zato žudim da me s te strane sreća obraduje, da mi s te strane dođe takva jedna podrška. Možete li ovo razumjeti o čemu nam govori? Koliko je samo duboka ova stvar što hoće hz. Mevlana da nam pojasni!

Žudnja za Tvojom ljubavlju je ponos i čast.

Žudnja za nečim mimo Tebe je sramota i izopačenost.”

Tako se Dekukija obraća Gospodaru. Znači, sve ovo što je prisutno to je samo iz ljubavi prema Tebi jer taj znak-ajet si uveo u moj život, a on upućuje na Tebe, zato žudim da ga imam, on je van mene, a žudnja za nečim mimo Tebe je sramota i izopačenost! Ko god bi sad (po)mislio da takvi ljudi žude za nečim drugim, on kaže ovdje, to bi bila sramota i izopačenost. E onda hz. Mevlana ovako slikovito hoće da nam to u dva-tri nasihata pojasni, pa kaže:

Strast i žudnja bivaju preimućstvo muževnih,

a sramota i loš običaj kod ženskastih.

Ne govori ovdje o polovima, već hoće da kaže: Žudnja za velikim ljudima, da se u njihovom društvu nađemo, da od njih učimo i da njima služimo – to čovjeka vuče naprijed i uzdiže, a žudnja za niskim i pokvarenim ljudima (želja da se bude u njihovom društvu) srozava čovjeka – to je očit moralni pad.

Vidite sad kako ovo kaže:

Žudnja muževnog ispoljava se sprijeda.

Žudnja ženskastog ide straga.

Muževan, u značenju onaj koji je stvari postavio onako kako treba; on je poklopio dunjaluk – on upravlja dunjalukom, a onaj ženskasti: njegova žudnja ide straga – njega je dunjaluk poklopio. Upućuje nas na hadisi-kudsi: “O, dunjaluče! Ko je Meni pokoran, ti budi pokoran njemu (njemu budi podložan), a ko je tebi pokoran pa ti ga zauzdaj – uzjaši ga!”

Ta prva žudnja je od punoće muškosti,

a ta druga žudnja je bruka i ravnodušnost.

U jednom hadisi-šerifu Poslanik, s. a. v. s., kaže: “Dva čovjeka koja žude za nečim ne mogu se zasititi: onaj ko traži nauku i onaj ko traži dunjaluk. Ko traži nauku prema njemu se stalno povećava Allahov rizaluk (Allahovo zadovoljstvo), a ko traži dunjaluk kod njega se stalno povećava nezadovoljstvo, potištenost, brige.” Onda je Pejgamber, s a. v. s., proučio dva kratka ajeti-kerima: Allaha se istinski boje učeni ljudi (Fatir, 28). Drugi ajet: Čovjek se osili (uzobijesti) kad vidi da se obogatio (El-'Alek, 6-7).

E sad hz. Mevlana kao da nam kaže, možda si postavio pitanje: Kako sam ovako rekao u kazivanju kroz bejtove šta znači tražiti Allahove robove, a sad dolazi od Gospodara pitanje: A što će ti neko drugi mimo Mene kad Mene imaš? Da bi ti to sad potpuno pojasnio, bez ikakve šubhe, slušaj ovo:

Ah jedna je tajna u tom vrlo skrivena,

da je k Hidru Musa žurio.

Tajna koju obični ljudi ne razumiju, a to je tajna o žudnji za velikim ljudima (s pravim nijetom, normalno). Potrebno je da nijet bude potpuno čist jer, po ovome, vidimo kako se može tu upetljati šejtan i da taj nijet pokvari.

Poput tražitelja vode koji se od vode nije zasitio,

na svemu što si našao, tako ti Allaha, nemoj ostajati!

Nemoj se samo s tim zadovoljiti. Idi dalje i traži u ime Allaha, dž. š.!

Svak se, osim ribe, zasiti vode.

Ko oskudijeva u hrani, teški su mu dani.

To nam je na početku Mesnevije rekao: svi se, osim ribe, zasite vode... Znači – budi takav, i onda nas hz. Mevlana zaklinje: Tako ti Allaha, nemoj zastajati! (Šta god da si do tad našao na ovom putu, traži još, sve više i više, iz dana u dan!) Tako ti Allaha, nemoj ostajati na tome! Budi kao Dekukija, koji žudi i za tom testijom tamo, za tim nečim što vidi da je van njega.

 

Beskrajan je hadret ovog dvorca.

Pročelja se prođi! Tvoje pročelje je staza!

Vidite ovaj stih: Beskrajan je hadret ovog dvorca, Hakkovo prisustvo: Kada te Moji robovi upitaju za Mene, Ja sam, zaista, blizu (El-Bekara, 186). Pročelja se prođi – nemoj udovoljavati nefsu koji ti govori da ti je sad sjesti gore, u pročelje, jer je to onda završen put. Došao si do podvrh, nije to put; tvoje pročelje je staza, ili što bi rekli u kineskoj mudrosti Tao-Put. Tvoje pročelje je staza, jer na ovom putu ti si u svakom trenutku u situaciji licem ka Licu: Ma gdje se vi okrenuli, tamo je Vedžhullah! (El-Bekara, 115), tamo je Njegovo (Hakkovo) Lice, u svakom trenutku ti si licem pred Licem. A samo zato, da nam Allah pomogne, valjamo zadobiti ovu budnost, pa da u svemu Njega vidimo. Tako nas mnoštvo ne bi odvratilo od Hakkove Jednote. Zato: Pročelja se prođi! Tvoje pročelje je staza! Pa zamislite samo koliko je prisutna ovakva hoća: da nam je, na raznim poljima gdje se nalazimo, postići ovo pročelje; da nam je da ùvrh zasjednemo! I mislimo da smo onda posebno počastvovani. A iz ove pozicije duhovnog napredovanja, tu je tvoj put završen. Gotovo je, sam si sebe zarobio. I sad, gledajmo kako obično završavaju oni kojima je to pročelje žudnja bila! Ne, naš je put staza.

Imamo još nekoliko bejtova, jedno kratko poglavlje koje moramo završiti, pa malo osaburite.

 

Novo poglavlje

TAJNA MUSAOVOG TRAŽENJA HIDRA, UPRKOS SAVRŠENSTVA POSLANIČKOG I BLIZINE ALLAHU

Sad će nam ovo biti jasno. Hazreti Mevlana kaže, uprkos tome što je Musa Resulullah, Allahov poslanik, specijalno odabran kod Gospodara, koga je specijalno Uzvišeni Allah volio i koji je uživao blizinu Allahovu i s Njim razgovarao, on takav, sa svim tim počastima, traži Hidra.

Od Hakkova Kelima uči, o, plemeniti!

Gledaj šta, iz gorljive čežnje, govori Kelim!

O, ti koji ovo slušaš, gledaj šta Kelim-Musa, a. s., govori:

“S takvom čašću i takvim pejgamberlukom

ja Hidra tražim; od gledanja sebe sam čist.”

Na ovaj način ga jedino možeš naći. Pun sebe, ne može se uspostaviti taj kontakt, s onim bremenom drva koje su ti drugi kroz život tovarili, takav – ne možeš uspostaviti ovu vezu. Valja se rastati od svega toga.

“O, Musa, ti si svoj narod napustio.

Na tragu dobrog, zbunjen hodiš.

Zadivljen božanskom veličanstvenošću, Musa, a. s., kreće na sastav dva mora da se sretne s Hidrom, kome je Gospodar, od Svog znanja, dao znanje. I ide Musa, a. s., da se sretne s njim.

Ti si Kejkobad, slobodan od straha i nade.

Koliko još hoditi? Koliko tražiti? Dokle?

Kejkobad je perzijski car poznat po svojoj pravednosti. Pripada dinastiji kasnijih perzijskih vladara. Dugo je vladao, kažu oko 100 godina. Prema perzijskoj mitologiji, čuveni junaci, Rustem i njegov otac Zal, pomogli su Kejkobadu da oslobodi Iran od silnika Efrasijaba. Pa pošto su ovakvu osobu krasila tako lijepa svojstva, hz. Mevlana to vidi i kod Musaa, a. s., pa mu kaže – Ti si Kejkobad.

To što tražiš s tobom je, i po pitanju toga, i ti si upućen.

O, nebeski svode, koliko ćeš još zemlju premjeravati?”

E vidite, to što tražiš s tobom je; to je taj biser što ga nalazi onaj mladić kad se probudio, ona poruka koju vidi da mu je već davno utisnuta u njegovo srce. To što tražiš s tobom je, i po pitanju toga ti si upućen. O, nebeski svode, o, ti Musa koji si se visoko uzdigao do neba, koliko ćeš zemlju premjeravati? Ali da bi ovo shvatio, moraš napraviti iskorak iz samog sebe i izaći na Put. Hz. Alija, r. a., rekao je: Devāuke fīke – Lijek je u tebi, čovječe! (Za ovu bolest.)

Musa odvrati: “Taj prijekor umanjite.

Putu sunca i mjeseca manje prigovarajte.

Ovo je uputa svima onima koji imaju prigovor na one koji žude da se sretnu s Allahovim robovima (podvlačimo: na ispravan način, s ispravnim nijetom), želeći tu susret s Hakkom, na toj kapiji, a ne nešto drugo.

 

Ja ću ići do sastava dvaju mora,

da postanem pratilac sultana vremena.

Sad na arapskom kaže bejt:

Edž-alu Hidre li emrī sebeba,

zāke ev emdī ve esrī hukuba.

Učinit ću Hidra, za moj posao, sebebom,

makar godinama putovao.

S ova dva bejta, upućuje nas na ajeti-kerim, esteizubillah: A kada Musa reče momku svome (Jušau, koji tad nije bio poslanik, a kasnije će nakon Musaa biti): “Sve ću ići dok ne stignem do mjesta gdje se sastaju dva mora, ili ću dugo, dugo ići.” (El-Kehf, 60) Ova riječ hukuba znači cijeli život: ako treba i cijeli život ću putovati samo da se sretnem s njim. Obratimo pažnju na ovaj polustih: Učinit ću Hidra, za moj posao, sebebom (uzrokom), znači, da to budu vrata do onoga čemu sam ja pošao, a radi Hakka je krenuo na ovaj Put.

Godinama s krilima i perjem ću letjeti.

Šta godinama!? Hiljadama godina!”

I ovdje završava ovo Musaovo kazivanje.

Ako treba, i hiljade godina ću ići da bih se susreo s ovom osobom. Dobro nam je poznato kur'ansko kazivanje o ovome susretu, ali da ovo povežemo s jednim bejtom koji nam je prošao nedavno, u kojem (opisujući kategoriju onih posebnih Allahovih robova koji ne čine dovu da se izmijeni situacija, makar nešto i tegobno bilo u životu, makar se radilo i o gubitku najbližih) kaže hz. Mevlana da oni nose husni-zann, to lijepo mišljenje o svom Gospodaru, a što je Gospodar u njih utisnuo. Zato oni ne nose odjeću plavu, tj. odjeću žalosti. Od tajni koje krije ovaj susret jeste i ta da shvatiš, čovječe, da ma kakav naizgled gubitak bio, on nije gubitak, jer za sve ono na što je reagovao Musa, a. s. (Probio si lađu – šteta je načinjena; ubio si nedužno dijete – uradio si jednu nečuvenu stvar...) došlo je pojašnjenje, pa smo saznali o čemu se radi. Bušenjem lađe, pravljenjem zahiren štete, spašava lađu, jer lopov krade. Neki je silnik bio koji je uzimao zdrave lađe, a na ovaj način Hidr spašava lađu; ubija dijete koje, da je odraslo, odvelo bi svoje roditelje, koji su bili mumini, u kjufur; Allah to dijete uzima Sebi i vidite, ne samo da roditeljima čini dobro već i djetetu, jer to dijete, da je poraslo, bilo bi zalim, kjafir koji bi otišao u Pakao. Pošto je umrlo kao maloljetno, ići će u Džennet – dijete spašeno i roditelji spašeni da ne odu u kjufur, a sve to Hidr nije učinio po svom rasuđivanju već po Allahovom emru. Uzmimo pouku iz ovoga. Na ovoj stazi šta god da ti se desi, reci: Ja Rabbi, slabi smo, pomozi nas da to iznesemo! Pa, šta god da ti se desi, imaj husni-zann o Gospodaru i vidjet ćeš da si za nešto što si mislio da je po tebe dobro ustvari loše bilo, i obratno. Znaj dobro, Allah je taj koji zna, a mi ne znamo!

I u posljednja dva bejta hz. Mevlana nam ovakvu poruku kazuje:

“Ja ću ići”, znači: “nije li to vrijedno? Ne smatraj

ljubav prema Voljenom manje vrijednom od ljubavi za hljebom!”

Uzima sad iz ovoga ajeti-kerima pa hoće da nam to podvuče: Pazi na ove riječi ja ću ići! Šta to znači – ma nije li to vrijedno, pitam te?! Zamisli kad ovako Musa, a. s., kaže. Zar to nije izuzetno vrijedno kad kaže da će ići ako treba cijeli život i onda završava taj bejt: Ne smatraj ljubav prema Voljenom manje vrijednom od ljubavi za hljebom! Pogledaj, čovječe, koliko žrtvuješ da dođeš do hljeba, koliku ljubav i trud ulažeš (i to, naravno, treba: Gospodar je taj koji nas hrani, a opet valja izaći i na dozvoljen način svoju opskrbu zaraditi), ali pazi, čovječe, gdje si se sad okrenuo više, jer ta žudnja za hljebom tolika je da si zaboravio na ljubav prema Voljenom, a On je Rezzak pa izaberi Njega – sve ćeš drugo dobiti!

I posljednji bejt:

Ovaj govor nema kraja, o, amidža!

Priču o tom Dekukiji kazuj! (1972/III)

 

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab

Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!

El-Fatiha!

 

Drugi dio 46. dersa iz trećeg sveska “Mesnevije”, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 24. 3. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.