Sedmični list “Stav” u dogovoru s hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
Priredio: Šaban GADŽO
“Mesnevija”, treći svezak, 3419-3470/III (drugi dio)
HAMZA ODGOVARA LJUDIMA
Hazreti Hamza odvrati: „Kad sam bio mlad,
na smrt sam gledao kao na rastanak s ovim svijetom.
Zar bi neko, sa čežnjom, u smrt išao?
Zar bi, pred aždahu, goloruk izašao?
(Pogled na smrt kao na aždahu koja je zinula prema golorukom čovjeku i hoće da ga proguta!)
Ali, pod uticajem nura Muhammedova, ja sada,
nisam ovom prolaznom gradu potčinjen.
Pod prolaznim gradom misli na ovaj svijet: ja više nisam, da kažem, ni njegov stanovnik, ni podanik! Vidite sad ovo: Dozvolite da je neko nekada, recimo prije 20 godina, napisao knjigu, kome se, možda, danas prigovara. Tako nešto je neumjesno. Možda se i taj čovjek (autor) do sad deset puta pokajao što je to napisao! Ali, mi ne dozvoljavamo nikome da ima taj jedan put ispravke, na putu ka Gospodaru! Hz. Hamza kaže – ja sada nisam ovom prolaznom gradu potčinjen, to je bilo prije, kad sam bio mlad – ali, pod uticajem nura Poslanikova, s. a. v. s., ja više ovom svijetu nisam muhtač. Sad možemo postaviti pitanje kako to na njega, kao amidžu Poslanikovog, djeluje nur njegov, a ne djeluje, recimo, na drugog amidžu, Ebu Leheba, koji je bio i ostao sve do kraja zakleti neprijatelj svog bratića – kako to? Pa hz. Hamza ga je vidio kao Poslanika. Prenosi se kako je jedan od vladara došao da zijareti velikana hz. Ebu Jezida Bistamiju, k. s. (On je preselio otprilike prije hiljadu sto devedesetak godina.) Obavio je zijaret i pita: – Da li ima iko prisutan ko pamti ovog čovjeka? Jedan starac u poodmakloj dobi, izađe i kaže: – Ja ga pamtim. Bio sam njegov učenik. Vladar ga upita: – Možeš li mi nešto reći od njega što si upamtio? – On je rekao – reče starac – ko mene vidi, spašen je od vatre! – Kako to, ve la havle?! Poslanika je vidio Ebu Džehl pa nije bio spašen?! – čudi se i pita vladar. – E nije on Poslanika vidio; on je vidio Ebu Talibovo siroče, ali Allahovog Poslanika nije vidio! – reče starac. Vidite i po ovome kako ljudi jednu istu stvar drukčije vide. Zato trebamo učiti dovu: Gospodaru, pokaži nam stvari onakve kakve jesu, a ne onakve kako se to nama čini! Kako možemo uzeti sebi za pravo da kažemo, sa stopostotnom sigurnošću, da je pravo ono što mi vidimo, da je to zaista istina?! Otkuda ta sigurnost i takvo ubjeđenje? Pitamo li se, da nismo, možda, od onih koji spavaju snom gafleta dok to gledamo?! I sad treba da se desi – a desit će se, inšallah, ako imamo lijep nijet – da budemo probuđeni, pa da onda potvrdimo istinu.
Izvan osjetila vidim tabor Cara,
i vidim vojsku, nurom Hakka ispunjenu.
Hoće da im kaže: Namjesto ove vojske pred nama, izvan ovih naših, tjelesnih osjetila, a pod uticajem Allahovog nura, ja vidim (i meni se pokazuje), jedna druga velika vojska. Eto, ovo drugi ne vide!
Čador do čadora, uže do užeta.
Šukr Onom, Koji me probudio iz sna!“
Hvala Bogu, Jednom Jedinom, Koji me je probudio iz sna gafleta, pa je meni sad pogled oštar i ja vidim stvari onakve kakve jesu.
Dalje nam hz. Mevlana daje ovaj savjet:
Taj, pred čijim očima je smrt, helaćluk,
naredbe – La tulku – čvrsto se prihvatio.
La tulku je dio ajeta kojeg smo spomenuli: (... ) ne bacajte se svojim rukama u propast! Dakle, taj pred čijim očima je smrt helaćluk (propast) i koji je na takav način doživljava, on se drži ove naredbe – ne bacaj se u propast!
A tome, pred kim smrt predstavlja otvaranje
vrata, odgovara – sari'u – u hitabu.
Sariu – Požurite!, dio je ajeti-kerima, esteizubillah: Požurite prema magfiretu (prema oprostu Božijem) koji vam nudi Allah (tj. žrtvujte se na Allahovom putu da biste mogli magfiret biti) i da steknete Džennet, prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje-za muttekije (Ali-Imran, 133).
Ovakvima smrt predstavlja vrata koja se otvaraju u vječnost, i za njih je hitabu-riječ, govor, naredba – Sariu!
Oprez, o vi koji smrt gledajući pretičete!
Naprijed, o vi koji hašr vidite! Požurite!
(...) vi koji smrt pretičete, tj. pretičete jedan drugog u strahu od smrti, bježeći od toga, dakle oprez toj kategoriji! A vi, koji vidite hašr-proživljenje; vi koji vidite poprište proživljenja – požurite, da što prije stignete u Džennet! Njegova vrata su pred vama otvorena!
Pogledajte ove dvije kategorije i to njihovo gledanje na smrt. Uredu je, recimo, ovakav tvoj doživljaj ili tvoja slabost... Ako si takav, drži se ovoga – La tulku!, jer si ti onda pod hukmom ovog ajeti-kerima: Ne bacajte se svojim rukama u propast! Ali, nemoj drugog, koga vidiš da ovako kidiše na ta vrata, nemoj da ga napadaš i kažeš da pogrešno radi! Jer, neko drugi, ko doživljava smrt kao vrata otvorena ka Bogu, prema vječnoj sreći i Njegovom hadretu, onda on žuri da što prije završi sa ovim prolaznim svijetom!
Dobro došli – o, vi, koji (u smrti) vidite dobrotu – radujte se!
Belaj za vas – o, vi, koji kahr vidite – zabrinuti ostanite!
Vi, koji u smrti vidite kahar (bol, tugu i žalost), vi onda zabrinuti ostanite, jer vam nije data ta dalekovidnost da vidite ovo što vidi Hamza vašeg vremena! A vi, koji u smrti vidite lutf (ljubaznost, dobrotu i nježnost) – dobro došli, i – radujte se!
Ko god gleda na smrt kao na Jusufa, svoju dušu žrtvuje za nju.
Ko god gleda smrt kao vuka, okreće od Pravog puta.
Ko god smrt doživljava lijepom, kao što je lijepo lice Jusufovo, on svoju dušu žrtvuje za nju i tako joj iskazuje dobrodošlicu. A ko god gleda smrt kao vuka, kao vuka koji samo što nije skočio da ga rastrgne, takav se udaljuje i okreće od Pravog puta. Pogledajte koja je ovo sve dubina! Da nam Allah pomogne da se okoristimo ovim nasihatima. A sad će nam to objasniti, na nama samima.
Svakome je smrt, o sinak, njegove boje.
Prema dušmanu – dušman, prema dostu – dost.
Znači, svakome je smrt slična njegovim vlastitim osobinama. Prema dušmanu Božijem, smrt je neprijatelj. Prema dostu – dost. U hadisi-šerifu se kaže: Ko želi susret sa Allahom i Allah želi susret s njim. A ko zazire od smrti, zazire i Allah od susreta s njim.
Pred Turkom, ogledalo je svijetle boje.
Pred tamnoputim, ogledalo je tamno kao i on.
Smrt je ogledalo, i svako u njemu vidi svoje lice. Sad će nam to hz. Mevlana kazati: Nije smrt ružna, ti si ružan!
Taj koji je, strahujući od smrti, u bijegu,
taj od samog sebe strahuje – o, dušo, imaj to na umu!
Eto – o, ti, koji se bojiš smrti i bježiš od nje, ti bježiš sam od sebe, budi toga svjestan!
Tvoje lice je ružno, a ne lice smrti!
Tvoja duša je kao drvo, a smrt – lišće!
Ti si, svojim ružnim djelima, svoje lice učinio prljavim i ružnim, i to tvoje takvo lice, ogleda se u smrti kao u ogledalu; to je odraz tvoga unutrašnjeg lica koje se krije pod ovom maskom tvoga spoljašnjeg lica.
Iz tebe je izniklo, bilo dobro ili zlo.
Svaka tvoja misao, neprijatna i prijatna, od tebe je.
Zato nam je, u poznatom hadisi-šerifu, rečeno da se djela vrednuju prema nijetu; to iz tebe izlazi. I sad, ako mi ne znamo kakav je nijet nekoga preko puta nas (za svoj smo sigurni, jer to znamo) sačekaj malo i pogledaj u kojem smjeru ide njegovo djelovanje, a onda će ti biti potpuno jasno šta ga motiviše. Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: Reci: „O, Jevreji! Ako tvrdite da ste vi od svih ljudi jedini Allahovi miljenici, onda smrt poželite ako istinu govorite.“ Ali, neće je nikad poželjeti, zbog onoga što ruke njihove rade (zbog grijeha koje čine). Allah dobro poznaje prestupnike. Reci: „Smrt, od koje bježite, zaista će vas stići. Zatim ćete Onome Koji poznaje i nevidljivi i vidljivi svijet vraćeni biti i On će vas o onome što ste radili obavijestiti.“ (El-Džumu'a, 6-8)
Mi znamo da su Izraelićani (i kroz ajeti-kerime nam je to navedeno) držali za sebe da su odabrani narod; i bili su odabran narod dok su slijedili Božije poslanike, ali kada su na sebe navukli Allahovo prokletstvo jer su bigajri-hak ubijali Božije poslanike, onda su izgubili tu ulogu odabranog naroda. E sad, oni i dalje, i s dolaskom islama, drže da su odabran narod. Vidite kako ih ovi ajeti-kerimi pozivaju: ako je to tako kako vi govorite, pa poželite smrt! Ali (odmah nam odgovara Gospodar) nikad je neće poželjeti, zbog onoga što rade. Šta su sve uradili svojim rukama! A smrt će doći baš u onaj trenutak kad je i određeno. Ali, uz ove ajeti-kerime, nemojmo sada samo misliti o Benu Izraelićanima, pogledajmo sad kako se mi ponašamo. I mi vjerujemo da smo odabrani jer, zaista, Allah nas je počastio da smo sljedbenici Posljednjeg Božijeg poslanika, koji je pečat svih poslanika, svih objava koje su bile prije. A svi poslanici su o jednoj vjeri kazivali, jednom Bogu pozivali, pozivali na pokornost Jedinom Stvoritelju Koji nema druga. E sad, zapitajmo se, kako mi, kao sljedbenici Knjige (jer mi slijedimo posljednju Knjigu) postupamo? Šta će nam najbolje pomoći da sebe onako dobro preispitamo i kao zajednica i kao pojedinci? Pogledajmo kako je na nekoliko mjesta Allah Uzvišeni opisao Benu Izraelićane: nepokorni (oni koji nisu bili istinski vjernici), koji su se odmetnuli... Koje su osobine bile pri njima? Srca im nadojena zlatnim teletom (zlatom, bogatstvom). Pogledajte ima li to pri nama!? Na drugom mjestu, kada su pozvani da se pokore Allahu, preko poziva poslaničkog koji im je upućen, oni kažu „čujemo ali se ne pokoravamo“! Koliko mi stvari čujemo i ne popraćamo to pokornošću!? Gospodar ih pita: zar u jedan dio Knjige vjerujete, a u drugi ne vjerujete? Koliko kod nas ima toga da vjerujemo u jedan dio Kitaba, a za drugi kažemo – ne mogu ja ovo!? Ili kad kažu: Idite pa pitajte za presudu Muhammeda Ebu Kasima, pa ako vam kaže ovako i ovako, (tj. kako njima odgovara), vi se složite s tim, a ako vam presudi drukčije, nemojte to prihvaćati! Pogledajte je li to i naša osobina, ima li kod nas toga?! Da li bi mi, na sudu Kur'ani-kerima i Sunneta Poslanikovog, izabrali taj sud?! Ajet nam kaže: Nećete biti mumini sve dok u međusobnim sporovima za presuditelja ne izaberete Poslanika, pa onda sa onim što vam on presudi, potpuno se pokorite bez ikakvog negodovanja (En-Nisa, 65). Na drugom mjestu Gospodar ih opisuje, ove nepokorne Izraelićane, da vole ovaj život više nego i idolopoklonici, i kad bi hiljadu godina živjeli, to bi njima malo bilo, ali ih to neće moći sačuvati od kazne!(v. El-Bekara, 96) Ne samo njih, nego sve koji na ovakav način postupaju. Neka nam ovi ajeti-kerimi budu poticaj da sebe preispitamo, da li bi mi danas poželjeli smrt, ako smo zaista istinski vjernici, jer bi to bila vrata u Hakkov hadret u Njegovu blizinu. Time bi pokazali da želimo taj susret.
Ako te trn povrijedi, pa sam si ga posijao.
A ako oblačiš svilu i kadifu, pa sam si to otkao.
Ako si radio dobra djela, obukao si svilu i kadifu, skupocjenu odjeću! Ali, hz. Mevlana ne govori o tkanini kao odjeći već cilja na takvaluk-bogobojaznost: (...) odjeća bogobojaznosti, to je ono najbolje (El-A’raf, 26). Tu odjeću si sam sebi istkao i ta odjeća je nemjerljiva, nemjerljive ljepote. A ako te trn povrijedi, pa sam si ga posijao. Nije problem ako te ubo trn, važno je kako si ga dočekao. Vidjeli smo u prošlim dersovima da Allah taj „trn“ šalje kao kefaret: čovjek je radio nešto u stanju gafleta, nije znao, e onda dolaze kao otkup razni ubodi. Hoćemo li to prihvatiti na način saglasnosti sa Allahovom odredbom i onda uspjeti (onda će to imati koristi po nas), ili ćemo gunđati na to iskušenje. Kako da mi znamo šta je kazna, a šta kefaret (otkup)? Kad smo u takvoj dilemi, sjetimo se kako je hz. Abdul Kadir Gejlani, k. s., odgovorio na ovo pitanje: kako da mi znamo šta je kazna, a šta kefaret (otkup)? On je rekao: „Kad dođe iskušenje u tvoj život, pa ako se kod tebe pojavi negodovanje – odakle ovo da mi Gospodar dadne, pa ja nisam radio ovakve stvari; zašto meni? Nek znaš da je to kazna, a ako to otrpiš, osaburiš i budeš zadovoljan sa Allahovom odredbom, onda će to biti čišćenje, to će biti kefaret, otkup za one propuste koje smo uradili.“ On je naveo i treću kategoriju i rekao: „A ima i onih rijetkih, koji se raduju kad dođu ti udarci.“ E to su oni koje Allah Uzvišeni diže na više mertebe, na više položaje.
E sad hz. Mevlana hoće da nam pojasni ovu komplikovanu stvar: šta nas zbunjuje kad nam Gospodar daje naknadu za naša djela, pa će ovdje obraditi dvije kategorije: kako to izgleda kod vjernika, a kako kod onih koji to nisu. Mi ćemo večeras ders zaokružiti sa vjernicima, a sljedeći put, ako Bog da, nastaviti sa ovom drugom kategorijom.
Znaj da posao nije istovjetan sa nagradom.
Hizmet ne može nikako biti iste boje kao dar.
(Hizmet – služenje, usluga, nije isto što i dar koji dobiješ za učinjenu uslugu.)
Nadnica nadničara ne sliči urađenom poslu.
Jer ta nagrada je izložena, a rad predstavlja
jednu vrijednost, koja je stalna i vječna.
Rad nije materija, a nadnica je materijalizirana, nju vidimo. Rad predstavlja jednu vrijednost koja je stalna i vječna, jer to što sada radiš, to ima odjek u vječnosti, pa gledaj, čovječe, da posiješ ono što je dobro.
Sav rad je tegoba, pritisak i znoj.
A sva nagrada je srebro, zlato i jelo na tabacima.
Ako te, sa jednog mjesta, neko optuži,
to je dova u nevolji, onog, kome si zulum učinio.
Znači, ako se desi optužba na tvoj račun, vidite šta kaže – to je dova u nevolji, onog, kome si zulum učinio. Neko je sad pod pritiskom tvog zuluma uputio bed-dovu i sad te to pogodilo, ta optužba ili nekakva druga neugodnost, i sad odmah to traži kod sebe – ne napadaj tu tamo osobu, nego gledaj šta si to uradio. Pogledajte kako nas uvijek vraća sebi! Samo tu možeš riješiti problem, a onda i pomoći drugima da riješe istu stvar kod sebe.
Ti kažeš: „Ja sam nedužan.
Nisam nikoga optužio.“
Ti si đunah počinio, ali sasvim drugačijeg izgleda.
Sjeme si posijao. Gdje da zrno nalikuje plodu!
Tebe zbunjuje to što je došlo kao posljedica nekog tvog đunaha (grijeha, prestupa). Zbunjuje te jer ne liči na tvoje djelo, na ono sjeme koje si posijao. A onda kaže hz. Mevlana: Gdje da zrno nalikuje plodu! Iz tog sitnog zrna, izniklo je ogromno stablo, i ti si zbunjen, pa ćeš reći: ja nisam nikome ništa uradio, ja sam nedužan! Da nam to još jasnije bude, kaže dalje hz. Mevlana:
Neko zinaluk počini i kazna mu bude sto štapova.
On (pravdajući se) govori:
„Kad sam to ja nekoga udario štapom?“
(Hoće da kaže: što me ljudi udarate, pa ja nikoga nisam udario, jer mu ne liči kazna na djelo koje je uradio.)
Nije li kazna za taj zinaluk bio ovaj belaj?
Pa gdje će štap biti sličan zinaluku
počinjenom u tajnosti?
Zahiren gledano, nema nikakve sličnosti ni veze udarac štapom sa bludom – prestup sa kaznom. Zašto se ovako stvari odvijaju, zašto su uzroci različiti od posljedica, to je Allahova mudrost.
Zar je zmija slična štapu, o Kelim!
Zar je bolest slična lijeku, o hakim!
Kelim je nadimak Musaa, a. s., Sagovornika Allahova, a znamo da se u njegovoj ruci štap pretvarao u zmiju. U drugom polustihu kaže: Zar je bolest slična lijeku, o hakim! Svima nam je jasno da to nema nikakve veze – lijek koji koristimo i bolest koju trpimo.
Ti, mjesto onog štapa, kad izbaciš mušku vodu,
od nje postaje jedna naočita osoba.
Ti si, čovječe, kao ovaj Musaov štap: kad izbaciš mušku vodu (meniju, spermu) u ženinu matericu, od tog se rađa jedno novo, lijepo ljudsko biće, jedna naočita osoba, a nikakve sličnosti između sjemena i tog novog bića nema!
Tebi je prijatelj ili zmija, ta tvoja muška voda.
Pa zašto se onda čudiš Musaovom štapu?
Nemoj se čudit što se štap pretvorio u zmiju, kad se, evo, tvoje sjeme pretvori u čovjeka! A vidite ovo: Tebi je prijatelj ili zmija, ta tvoja muška voda. Dakle, taj evlad koji će doći na ovaj svijet, možda će se pokazati u ova dva lica: ili prijatelj ili zmija. Sjećate se da nam je u prošlom ili pretprošlom dersu rekao da je čovjek pola pčela i med, a pola zmija i otrov. Znači, uvijek je pri nama to prisutno i zato smo pozvani da se probudimo i da ovu dimenziju držimo pod kontrolom, jer ako ona podigne glavu, zatrovaće sve oko sebe, a u protivnom, sputana, e onda se iz tebe izlijeva med koji je lijek...
Pa, liči li, muška voda, djetetu? Nikako!
Liči li šećernoj trski, šećer? Ne liči!
Kad nam je ovo na ovom svijetu pokazao kako to izgleda, sad ide i prema drugom svijetu, pa kaže:
Kada čovjek posije ruku'a i sedždi,
na onom svijetu njegove sedžde postaju Džennet.
Kaže Šejh Sadi u jednom stihu:
Čast i ugled čovjeka je u darežljivosti,
a keramet (počast, odlikovanje) je na sedždi.
Ko to oboje nema, bolje bi bilo da i njega nema!
Danas vidimo pregibanje (ruku i sedžde u namazu), a sutra te čeka ovo lijepo stanište – Džennet, a to ne liči na ove kretnje.
Kad iz njegovih usta poleti hamdi-Hakk,
džennetskom pticom ga učini Rabbul-felek.
Kad iz usta čovjeka poleti zahvala Hakku Uzvišenom, Rabbul-felek – Gospodar zore, učini to džennetskom pticom. Ovdje nas upućuje na hadisi-šerif u kome se prenosi da kad čovjek kaže La ilahe illallah – Nema Boga osim Allaha, onda Allah od svake te kelime (od svake riječi) stvori pticu sa zlatnim kljunom i perjem od merdžana.
Tvoj hamd i tespih ne sliči na pticu,
premda je i ptičije sjeme – badi-hava.
Tvoja zahvala Gospodaru i tespih (slavljenje Gospodara) ne sliči ptici, a Allah od toga, od tih riječi, svori pticu, mada nikakve sličnosti tu nema, a i ptičije sjeme je badi-hava (kao vjetar i zrak), nije vrijedno spomena.
Kad iz tvoje ruke niknu dobra djela, sadaka i zekjat,
ta ruka, postat će, na ahiretu, palma i livada.
Kad iz tvoje ruke izađe sadaka (milostinja), kad daješ zekjat, ono obavezno davanje na imovinu koja prekogodini preko nisaba, na ahiretu te čeka palma i livada. Dijeljenje imetka pokazat će se na ahiretu kao palma – puna hurmi, ili kao neka druga voćka puna plodova. Jednom se desilo nema Behlula (brata Harun er-Rešida; kažu da je to bio njegov brat, koga su smatrali malo luckastim, a on je bio veliki evlijullah, a tako se pokrivao). Vidi ga Harun er-Rešid i kaže mu: – Pa gdje si ti, otkad te nismo vidjeli?! A on mu kaže: – Ja bio u Džennetu i Džehennemu! Nasmijao se Harun er-Rešid pa ga pita: – Bogati, šta si vidio tamo? On mu kaže: – Ništa! – Kako ništa?! – čudi se Harun er-Rešid. – Pa nema ništa tamo! kaže mu Behlul. – Kako bolan nema ništa?! opet će Harun er-Rešid. Behlul mu kaže: – Vdio sam samo ljudi idu i svako nešto nosi. Neko nosi vatre u ruci, neko nosi ciglu, neko ćerpič, neko sadnicu...
Pogledajte na koji način je objasnio kako se to dešava! Znači, ti ovdje pripravljaš to tamo. Kaže se, kad proučimo: Subhanallahi ve bi hamdihi, subhanallahil azim, da se od tih riječi stvori jedna sadnica, jedna palma u Džennetu; Allah od te kelime stvara te sadnice.
Voda tvoga sabura postat će rijeka vode Hulda.
Rijeka mlijeka Hulda je tvoja naklonost i ljubav.
Huld je jedno od imena Dženneta. Plod tvoga ibadeta i tvoje ljubavi prema Allahu, dž. š., na ahiretu će biti ove rijeke džennetske....
Zevki-taat postat će rijeka meda.
Tvoju opijenost i čežnju rijekom vina promatraj!
Ko uživa u ibadetu, robovanju Gospodaru Uzvišenom, ko nalazi slast u namazu, postu i ostalim ibadetima, ta njegova pokornost i odanost pretvorit će se u Džennetu u jednu rijeku od meda, a opijenost tim ibadetima, onaj duhovni zanos, e to je rijeka vina. Evo slike Dženneta koji je obećan pobožnima! Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: U njemu su rijeke slatke (neustajale vode); i rijeke od mlijeka, nepromijenjena ukusa; i rijeke od vina, prijatna onima, koji piju; i rijeke od meda, procijeđenog; tu ima i svakovrsnog voća, a tu je i oprost grijeha od Gospodara njihova (Muhammed, 15). I drugi ajeti-kerim: I da je čovjekovo samo ono što sam uradi, i da će se trud njegov sigurno iskazati... (En-Nedžm, 39-40)
Ovi sebebi nikako ne liče na one esere, ali
niko ne zna, kako to On, namjesto tih sebeba
daje i izvodi ova djela.
Niko ne zna kako Allah Uzvišeni od ovih sebeba (uzroka) izvodi ovakve esere (posljedice) i ovakva djela koja nisu nalik na te uzroke! Kako se ovi naši ibadeti preobraze u Džennet!
Kako su ovi sebebi tvom fermanu podvrgnuti,
tako će ti i četiri rijeke služiti.
Sad će nam reći na šta cilja, tj. šta je to pod našim fermanom (našom naredbom), koji su to uzroci. E tako će i sutra, ako Bog da, u ovom lijepom staništu i ove rijeke biti tebi podvrgnute, pa ćeš moći da ih razvodiš kamo ti želiš.
Imamo još šest bejtova pa ćemo završiti, ako Bog da.
Na koju god stranu želiš, usmjeravaš ih.
Dejstvu na ovom svijetu odgovara kvalitet na onom svijetu.
(Eto, duša žanje ono što je posijala!)
Kao tvoja muška voda, koja je pod tvojim fermanom,
isto tako i njen plod, pod tvojim emrom hitro odgovara.
(Kako je tvoja muška voda pod tvojom naredbom i tebe sluša, tako isto i njen plod, dijete koje će se roditi, leti tebi u susret.)
To tvoje dijete, po tvome emru, trči tebi
(i kao da ti govori): „Ja sam dio tebe koji si pohranio!“
Dakle, leti ti sad taj plod u susret, i kao da ti govori – ja sam dio tebe koji si pohranio u matericu moje majke, a ona je taj emanet sačuvala!
Sjećate se u prošlom dersu ovoga bejta: Ako ti ta disciplina dolazi spontano (misli na rijazat, odricanje, vježbu, terbijećenje tijela) bez učešća tvoje slobodne volje, onda položi glavu i budi zahvalan, o sretniče! (Budi zahvalan Allahu na tom daru koji ti je dao). Znači tebi to spontano dolazi... Šta hoću da vam kažem? Pogledajte koliku blagodat imaju naše sestre! One od starta imaju ovo uza se, ovaj rijazat, a mi to trebamo da postignemo; one moraju trpiti devet mjeseci sve ono što ide sa trudnoćom, dok nose plod, a onda u mukama rađaju, i sve to drage volje čine! Koliko onda treba besanih noći provesti u bdijenju nad čedom; koliko samo žrtvuju sebe, svoje vrijeme i svoj vudžud, i sve se to odvija prirodno – Allah im je to dao! Evo, u ovom drugom polustihu, kaže: Ja sam dio tebe koji si pohranio! (Ti pohranio, a ta druga strana emanet izvršila do kraja.) Pogledajte šta je sve Gospodar dao njima, ali nažalost, eto, stvari su tako blizu, ali nekako ne možemo da to vidimo, i onda pod uticajem našeg nefsa i šejtana, pokušavamo da to nađemo negdje daleko, na drugoj strani. A znate kako nam je lijepo rekao hz. Mevlana: Ti si do koljena zagazio u rijeku života, a sanjaš jednu oazu tamo daleko; i sad, trčiš prema toj oazi, da dođeš do te vode, ali znaj, čovječe, što si bliže toj zamišljenoj oazi, sve si dalje od realne vode, a ti do koljena u toj vodi stojiš!
Evo ovo je i nama pouka, a i njima jedan poticaj da otkriju ovaj fadilet koji one obavljaju, a da nisu vjerovatno ni svjesne koja je to blagodat koju im je Gospodar dao... A mi se moramo, idući kroz život, obistiniti na ovom putu kroz rijazat (odricanje i terbijet).
Kao što je kvalitet, na ovom svijetu, bio po tvom emru,
tako će, također, po tvom emru, te rijeke teći.
(...po tvom emru – po tvojoj volji, sutra, u Džennetu, teći će te rijeke onako kako ti hoćeš i kako ti poželiš!)
Džennetsko drveće tebi je pokorno, jer
to drveće je, od tvojih kvaliteta, plodonosno.
Ono daje plodove prema onim tvojim lijepim sifatima (svojstvima), koje ti imaš i po kojima se vladaš.
I posljednji bejt:
Kad su ovi kvaliteti, ovdje, podvrgnuti tvojoj
volji i komandi, tako isto će, tamo, nagrade
za tvoja dobra djela, biti po tvojoj volji i tvom izboru.
In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji Hakk-vallahu a-lem bis-savab!
El-Fatiha!
Drugi dio 80. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 19. 01. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
