Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
Priredio: Šaban GADŽO
Treći svezak, bejtovi: 1598-1633/III, drugi dio (89)
NOVO POGLAVLJE
Priča o onom dervišu koji se povukao u planinu i pojašnjenje toga kakva se slast krije u odvojenosti od ljudi, osami i stupanju na tu stazu jer je rečeno: Ja sam drug onome ko Mene spominje (ko Mene zikir čini) i prisni Sam prijatelj onom ko traži Moje društvo da sa Mnom razgovara!
Ovaj hadisi-kudsi hz. Mevlana će izreći i jednim bejtom u kom izražava Allahovu misao, pa nam ovako kaže u tom bejtu, a sve je to dio naslova:
Ako si sa svim, kad si bez Mene, bez igdje ikoga si.
A ako si bez svih, kad si sa Mnom, sa svima si.
/To jest: Moje društvo dovoljno ti je i više ti niko ne treba! Tako poručuje Allah, dž. š., jednom svom robu koji traži samoću i žudi za razgovorom sa svojim Stvoriteljem.
Ima lijepa misao od hz. Attaullaha Skendereje, kud-dise sir-ruhu, u kojoj on kaže ovako: “Kada te Allah osami od ljudi, znaj to dobro da On želi da ti otvori vrata druženja s Njim.” Tj. bliskog, prisnog druženja, razgovora sa Stvoriteljem.
Prije nego što krenemo s novim bejtom, samo da skrenemo pažnju na sljedeće: Hz. Mevlana sad hoće da nam objasni šta je halvet, šta je osama. Da sad ne pomislimo da treba pobjeći u planinu (mada je i to način za nekoga: ako su učitelji pravi, znaj to, pa ako su nekome i to preporučili, oni znaju zbog čega su to uradili). Međutim, vidjet ćemo, daleko je ispred ovoga hala hal osobe koja je sa svijetom, a zaokupljena zikrullahom i ne zaboravlja na Stvoritelja. Na to nas i ajeti-kerim upućuje kad je riječ o trgovcima, pa kaže: Oni čija ih trgovina (prodaja i kupovina) ne odvraća od zikrullaha (En-Nur, 37). Pa bi se moglo reći, oni su tijelom, vanjštinom svojom, sa svijetom, ali srcem sa Stvoriteljem. Mogli smo to i da vidimo u emisijama o životinjama na nekakvim pustim otocima gdje su vjetrovi žestoki, gdje nema visokog rastinja, a neke male ptice tamo u nekakvim izbočinama, u stijenama, mirno sjede, ili na jajima u svom gnijezdu, dok tamo žestoki valovi udaraju, dube stijene. I usred te jedne oluje one su potpuno smirene. E, takvi su Allahovi robovi na koje mnoštvo ne djeluje u smislu da zaborave na Stvoritelje, ali ovdje hoće hz. Mevlana da nam objasni šta znači ova fizička odvojenost, pa ovako počinje:
Jedan se derviš nastanio u planinskom predjelu.
Osama mu je bila i počivalište i sabesjednik.
Kad mu je od Stvoritelja stizao sjeverac,
bio je umoran od nefesa muškaraca i žena.
/Dakle, kad mu je stizao sjeverac, hladni vjetar, koji je hladio njegova osjetila... (a upravo je to ono što nas i dovodi u taj hal sljepila, pa ne vidimo šta se krije ispod ove forme); jer toliko smo preko ovih svojih osjetila okrenuti vanjštini da teško možemo da registriramo šta je u nama skriveno. Pa sad ovdje kaže ovo: Kad mu je od Stvoritelja stizao sjeverac (podrška preko hladnog vjetra koji hladi žestinu osjetila), bio je umoran od nefesa muškaraca i žena, od dahova, od te blizine razgovora. Evo, vidite, poput one djevojke koja se povukla i ozdravila./
Kao što je nama lahko boraviti na jednom mjestu,
tako je nekim ljudima lahko putovati.
Na taj način neko je ašik na starješinstvo,
a neko je ašik na kovački zanat.
/Opet nam i u ovom bejtu spominje vlast: neko je ašik na starješinstvo, na vlast, ali kako smo to kazali – s našim nefsom smo dobili taj jedan poriv koji želi što više vlasti. Vodimo onda računa o dvije stvari: ako nam i zapadne vlast, ne samo na državnom nivou nego i niže, u firmi, u društvu, u klubu, u džematu, onda dobro vodimo računa o dvije stvari: Želiš li s tim da postigneš moć da bi upravljao nad drugim, onda nek znaš da si u vlasti (zarobljenik) svog nefsa, svog ega, svog enanijeta, a zarobljena misao ne može biti nešto ni vrijedno ni realno, pa ako je stvar takva, onda je svaki tvoj zaključak i potez bolestan. To ne može izdobriti nikako. Drugo, ako ti je želja bogatstvo da tim putem stekneš, jer preko vlasti će to doći, onda znaj da nikad ne možeš uspostaviti pravdu, ne možeš biti pravedan. Pa vodi računa, čovječe, o ovome dvome; moraš biti slobodan od ovoga da bi ono što ti se povjerilo išlo pravim tokom./
Svaka osoba je radi naročitog posla stvorena.
Sklonost tome je u njegovo srce ubačena.
/Da prvo navedemo jedan hadisi-šerif: Svako je pripremljen i prilagođen za onaj posao za koji je stvoren. Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: Svima njima, i jednima i drugima, dajemo darove Gospodara tvoga, a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni, nisu nikome nedostupni (El-Isra, 20). Ovaj ajeti-kerim spominje se i u hadisi-kudsiji u kojoj nam Gospodar ovako veli: “Među Mojim robovima (muminima) ima takvih u kojih će iman biti ispravan i zdrav (njegovo vjerovanje bit će ispravno i zdravo) samo ako budu bogati, imućni. (U kojih bogatstvo čini njihov iman zdravim i ispravnim.) Kad bih mu dao siromaštvo, to bi pokvarilo, oslabilo njegov iman. Među Mojim robovima (muminima) ima takvih kod kojih iman čini ispravnim njegovo zdravlje! Kad bih mu Ja dao bolest, ona bi pokvarila, oslabila njegov iman! Među mojim robovima (muminima) ima takvih kod kojih iman čini ispravnim i zdravim – njihova bolest! Kad bih im Ja dao zdravlje, ono bi pokvarilo, oslabilo njihov iman! Ja određujem i upravljam poslovima Mojih robova, Svojim znanjem i Svojom odlukom! Ja znam šta se krije u njihovim srcima!'” I onda završava s citiranim ajeti-kerimom: Svima njima, i jednima i drugima, dajemo darove Gospodara tvoga, a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.
Ovaj bi nam hadisi-kudsi trebao biti dovoljan da svakim svojim damarom budemo zahvalni na onome što nam Gospodar daje. Jer On zna šta je najbolje po nas. Evo vidite raznih kategorija, a Allah time štiti iman dotične osobe. Kad bi mu dao suprotnost, izgubio bi iman ili bi oslabio u imanu./
Kad će se ruka i noga bez sklonosti pokrenuti?
Kad će trn i suha trava bez vode i vjetra otići?
(Da nije sklonosti njihove ka nečemu i želje da nešto postignu i ostvare, ne bi ni došlo do pokreta.)
Ako vidiš svoju sklonost k nebu usmjerenu,
krila sreće otvori kao Huma.
/Ako kod sebe registruješ uzvišenu sklonost prema nebu, da te to zaokuplja, onaj istiniti svijet, onda krilo sreće otvori kao Huma, kao ptica Feniks, koja se, kako se za nju govori, iz pepela rađa i onda razvija svoja krila. To je ono što nam je u minulim dersovima rekao: Kad se prođeš pretpostavke i kad znanje pogledaš u lice, zadobit ćeš i ono drugo krilo i tako ćeš, poput Džebraila, put neba se vinuti.
Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: “Reci: Neka se raduju Allahovoj blagodati i milosti, to je bolje od onoga što gomilaju (Junus, 58).” Tj. to je bolje od imetka.
A sad ovaj dio kad kaže krila sreće otvori kao Huma, za tu pticu se govori: koga ona natkrili, taj bude car, pa ćeš i ti otvoriti ta krila. Iz ovog zaključujemo: prije nego su se otvorila krila, trebala je i tebe ovakva sjena da natkrili pa da u tebi otkrije duhovnog cara, a to je društvo muršidi-kjamila, savršenih učitelja. Pa ćeš onda i ti, kao ta ptica Huma, otvoriti krila i nekome drugom poslužiti kao utočište na putu obistinjenja sebe kao Božijeg roba, jer to je najveća čast koju možeš da imaš. Vidimo šta naš Poslanik izabire; i bio je najsretniji da za sebe kaže da je Abdullah – Božiji rob, Allahov rob./
A ako vidiš svoju sklonost k zemlji usmjerenu,
(prema niskosti)
nariči i ne prestaj jecati!
/Da se uz ovaj bejt prisjetimo ajeti-kerima i dove: Rabbena la tuzig kulubena ba'de iz hedejtena ve heb lena min ledunke rahmeten, inneke Entel-Vehhab – Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kad si nam već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj Koji mnogo daruje (Ali-Imran, 8)! /
Pametni kukaju na početku.
Neuki se na kraju udaraju po glavi.
/Pametni je na početku budan, pa će se zbog toga radovati na kraju, a gafili, nemarni ljudi, udaraju se po glavi na kraju jer su živjeli bezbrižno, ne vodeći računa šta ih sutra čeka. I čim je ovo rekao, odmah hoće da nam svrati pozornost: Razmisli, čovječe, o izlasku prije ulaska. Pa nam kaže:
Prije započetog posla sagledaj mu kraj,
da ne budeš postiđen na Sudnjem danu.
/Upućuje nas na ajeti-kerim, esteizubillah: Teško meni (ovako će gafili/nemarni govoriti na kraju) koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio, čak sam se i izrugivao (Ez-Zumer, 56)! Sad će nam slikovito, u nekoliko bejtova, pojasniti kako treba da gledamo oko sebe, da ne žurimo, da promislimo, i posebno u ovome pogledu: da tako postupimo prije nego što prihvatimo ono što nam se nudi (a ono što nam se nudi sigurno je lijepo upakovano, tako lijepo reklamirano da mi osjetimo žudnju za tim). Jer čovjek je takav stvoren, stvoren je od žurbe i za čas pruži ruku za onim što ne posjeduje. A i to će uraditi zato što dovoljno ne zahvaljuje Allahu na onome što ima. Kad bismo sad kroz onaj hadisi-šerif sagledavali sve što nam se nudi, puno bi nam bila jasnija slika. Ne bismo tražili ono što nemamo, što nam ne pripada, nego bi Allahu šukur činili na onome što imamo, pa bismo bili preplavljeni Njegovim darovima./
Poslušajmo sad ovaj divni primjer! (Kad sam naišao na ovo, prisjetio sam se onog vremena kad smo ovaj ders slušali kod Hadži Hafiza, opet mi je došlo u pamet, u sjećanje, kad je rekao: Mevlana nije evlija, on je genije evlija!)
NOVO POGLAVLJE
Zlatar je vidio konac posla i na stanovištu toga govorio s posuditeljem vage
Jedan čovjek dođe zlataru i reče:
“Daj mi vagu da izvagam zlato.”
Zlatar će na to: “Idi, ja sita nemam.”
On odvrati: “Vagu mi daj, prođi se tog ismijavanja.”
Zlatar nastavi: “Metle nemam u dućanu.”
On reče: “Dosta, dosta! Te šale ostavi!
Daj mi vagu koju tražim.
Ne čini se gluhim. Na sve strane ne skači!”
(Ovo izbjegavanje direktnog odgovora zbunilo je posuditelja vage, pa kao da kaže: Ve la havle, ja mu tražim vagu, a on mi metlu i sito spominje!?)
Zlatar reče: “Čuo sam govor. Gluh nisam.
Ne smatraj da sam besmislen.
(Ove odgovore koje ti dajem ne smatraj besmislenošću. Dobro sam te čuo.)
Čuo sam to, ali ti si drhtavi starac.
Ruka ti se trese. Tvoje tijelo nije živahno,
a to tvoje zlato su sićušne i nevrijedne
strugotine. Ruka će ti zadrhtati,
pa će se zrnca zlata prosuti.
Onda ćeš reći: Gospodine, metlu mi daj
da potražim svoje zlato u prašini.
Prilikom metenja prašine ćeš nakupiti,
pa ćeš mi se obratiti: Sito mi treba, o, odvažni!
Ja sam na početku vidio kraj cijeli.
Na drugo mjesto idi, odavde – Ves-selam!”
/Selam ti bilo! Idi na drugo mjesto i traži vagu.
Pogledajmo kako nam ovdje hz. Mevlana jednostavno pojašnjava kako, čovječe, moraš biti oprezan i da sagledaš u šta bi mogao ući prije nego što se odlučiš da nešta prihvatiš. Jednostavno, ovaj zlatar gleda starca kome drhte ruke dok drži strugotine zlata i vidi, ispast će mu to u prašinu, a onda će tražiti metlu da pomete zlato, s tim strugotinama pomeo bi i prašinu, onda će mi tražiti sito... Da ja ne bih u sve to ulazio – ves-selam! Hajde ti na drugo mjesto pa to potraži! A na jednom drugom mjestu, sjećate se, kako nam je lijepo rekao hz. Mevlana: O, ti mušice koja oblijećeš oko vatre, a ne znaš ili zaboravljaš, da vatra može opržiti! Pogledaj na sagorjela krila one mušice koja se suviše približila vatri! Čovječe, (po)gledaj oko sebe, nemoj letjeti odmah okvir da praviš, to jest da konačni sud donosiš; gledaj – pred tobom je sve! Pred tobom je istina! Ali od puno nečega što nas je uslovilo, mi ne možemo da to vidimo.
Pošto je ovdje bilo o vlasti govora, to posebno podvlačimo jer nemojte misliti samo na predsjednike! Svi smo mi u ovoj situaciji! Faraon je u nama, onaj nefs koji žudi za vlašću!
Pa da završimo s ovim primjerom kad babo ostavlja u emanet sinu da hiljadu dukata dadne najvećoj budali. Pa babo preselio, sin ide po svijetu i traži najveću budalu (on ima neku svoju viziju kako bi ta budala izgledala). Koga god vidi nenormalnog pomisli: Pa nisam siguran da je ovo najveća budala, ma može biti još neka veća. I kad je gotovo izgubio nadu, u jednom gradu vidi nekakva gužva, ljudi se oko nečeg kupe. On dođe tamo i pita: Šta je ovo? Evo, kažu mu, vezir je izašao iz blagonaklonosti svog vladara i zbog nekog prekršaja osuđen je da mu se glava odsiječe. Sad će mu ovdje biti izvršena kazna i odmah će na njegovu poziciju sjesti drugi vezir. Jer je takav, kažu mu, običaj pa će ovaj novi trebati da prekorači tog kome je glava odrubljena i da sjedne na svoje prijestolje. Kad on priđe tamo, vidi, odrubiše čovjeku glavu i onaj novi onako radostan prijeđe preko onoga i sjede na vezirsku stolicu. A ovaj mladić odmah se progura između onoga svijeta, dođe do vezira i dajući mu dukate, reče: “Evo, ovo je tebi; babo mi je ostavio emanet da ti to dadnem.” Vezir kaže: “Ja ne znam ni tebe ni tvog oca. Zašto meni?” Mladić mu kaže: “Rekao mi je babo: 'Sine, emanet ti ostavljam, najveću budalu kad sretneš, dadni njoj ovih hiljadu dukata.' Eh, evo, ja sad tebe vidjeh pa tebi dajem.” “Pa zar ti ja” – kaže mu vezir – “ličim na najveću budalu?” Mladić mu odgovori: “Kad sam vidio kako prelaziš preko svog prethodnika kome je sad glava odsječena, još ti drago, još se raduješ i smiješ... Ne pada ti napamet da te sutra može ista sudbina zadesiti, pa sam onda sam sebi rekao: ovo je zaista najveća budala, i to ne da si najveća, ti si car budala! I hvala Bogu dragom da sam mogao da ispunim emanet svoga babe.”
In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!
El Fatiha!
Drugi dio 38. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 27. 1. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
