Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
PRIREDIO: Šaban Gadžo
“Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 2176-2224/III, prvi dio (114)
Euzubilla, bismilla, elhamdulillah
Rabbi šrahli sadri...
DEKUKIJA JE USRED NAMAZA ZAČUO VAPAJE S JEDNE LAĐE KOJA JE TONULA
Vidjeli smo da su Dekukiju onih sedam velikana propustili ispred sebe da im on imami.
Taj Dekukija predvodništvo preuze.
Na obali u namaz stupi,
a taj džemat iza njega na kijamu.
Kakva lijepa skupina i kakav odabran imam!
Kao da nam veli hz. Mevlana: Hajde, potrudite se, bacite pogled na ovakvu skupinu; nemojte biti kao većina svijeta koja prolazi ne okrećući svoj pogled na ovu stranu, ne vide tu ljepotu. Da navedemo jedan ajeti-kerim, esteizubillah: Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku bit će u društvu vjerovjesnika i pravednika, istinoljubivih (siddikin), šehida i dobrih ljudi, kojima je Allah milost svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti! (en-Nisa' 69) Vidite, kao posljedica te poslušnosti (nagrada za nju) je ovako divno društvo. Pa bacite pogled na ovu stranu.
Ima u jednoj predaji vezanoj za velikana Ebu Medjena, kuddise sirruh, to je jedan od učitelja Muhjuddina ibn Arebija, kuddise sirruh, koji ga je i nazivao šejhu-šujuh (“šejh šejhova”). On kaže da ga je jednom Allah Uzvišeni uveo u Svoju blizinu i da ga je zovnuo: O, Šuajbe (to mu je ime)! Šta ti je to s tvoje desne strane? On kaže: Tvoje blagodati, Gospodaru. – A šta ti je to s tvoje lijeve strane? – Odredba, odgovara Šuajb. I onda mi je, kaže Ebu Medjen, rekao: Ovo sam ti umnožio, a ovo poništio, uklonio. Blago onome ko tebe vidi, ili ko je vidio onoga ko je tebe vidio! Vidite u ovom primjeru šta znači samo vidjeti takve izvore, pa ovo: Kakva divna skupina i kakav odabran imam, kao da nam se kaže: Bacite pogled na tu stranu, pogledajte ih, taj džemat i tog imama! Pomozi nam, ja, Rabbi, da sretnemo ovakve ljude i uspostavimo s njima vezu na pravilan način!
Neočekivano, njegov pogled k moru skrenu,
kad začu iz pravca mora vapaje.
U Kur’ani-kerimu, u četiri sure, Allah, dž. š., spominje ovaj momenat opasnosti pred brodolomom i kako Allah, dž. š., ukazuje Svoju pomoć i spašava, odazivajući se na vapaje onih koji su već vidjeli da dolazi smrt. Tu se govori i o nezahvalnosti ljudi na Allahovoj pomoći koju im je ukazao izbavljajući ih iz te opasnosti. On vam omogućava da kopnom i morem putujete. Pa kad ste u lađama i kad one uz blag povjetarac zaplove s putnicima, te se oni obraduju tome, naiđe silan vjetar i valovi navale na njih sa svih strana i oni se uvjere da će nastradati, iskreno se mole Allahu: “Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!” A kad ih On izbavi, oni odjednom bez ikakva osnova čine nered na Zemlji! O, ljudi, nepravda koju činite da biste u životu na ovome svijetu uživali – samo vama šteti; Nama ćete se poslije vratiti i Mi ćemo vas o onom što ste radili obavijestiti! (Junus, 22-23) (v. sure: Isra, 67; Ankebut, 65-66; Lukman 31-32)
Kako shvatiti u bejtu ovo: (…) njegov pogled (u namazu) k moru skrenu? Čuli smo u predaji da su unuci Poslanika, s. a. v. s., dok je on u namazu znali da se igraju tako što bi se penjali na njegova leđa, i kad bi to Poslanik osjetio, ako je bio na sedždi, nije dizao glavu sa sedžde dok se oni ne bi sklonili. A znamo i to da je kad bi čuo plač djeteta skraćivao namaz. Pogledajmo kako postupa Ponos Svjetova: zbog radosti djeteta – produžava namaz; zbog plača djeteta – skraćuje namaz! A Poslanik je vidio i iza sebe kao i ispred sebe. Druga stvar koja nam ovo još više može približiti: u Kurani-kerimu je rečeno: Čuvajte namaz, naročito srednji namaz... (el-Bekara, 238) Ima mnogo tumačenja o tome koji bi to namaz mogao da bude; jedni kažu ikindija, ali oni koji su upućeni u zbilju oni nam vele da je to namaz između namaza jer hadisi govore: Ko nakon klanjanja namaza ostane u takvom halu iščekujući naredni namaz, on je u stalnom namazu. A imajmo i ovo u vidu: Kako čovjek može biti u namazu a da prati ovo šta se dešava na drugoj strani?
Usred valova on vidje lađu
u nevolji, belaju i teškom položaju.
Hem noć, hem oblaci, hem veliki valovi.
Ove tri tmine, i uz to, strah od vira.
Kako nam se i u jednom ajeti-kerimu slikovito kaže: (...) zulumatun ba’duha fevka ba’din – razne tmine sve jedna iznad druge (Nur, 40).
Žestok vjetar, poput Azraila, nastupi.
Talasi se uzburkaše lijevo i desno.
Ljudi na lađi od straha onemoćaše.
Vapaji, u stanju teškoće, podigoše se.
Vidite kako ovi Allahovi robovi nisu gluhi ni na ove stvari, na potrebe drugih (Dekukija je u namazu, ali potreba drugih nije kod njega zanemarena) pa će oni učiniti dovu Gospodaru za naše spasenje. Mi nismo ni svjesni kako nam s te strane dolaze olakšanja i rješenja raznih naših problema.
Rukama, u kuknjavi, po glavi su se udarali.
Nevjernik i bezbožnik, iskreni vjernici su postali.
Jer u situaciji neposredne opasnosti po život, kad smrt postaje očita – ne postoje više ove kategorije nevjernika, bezbožnika – svi postaju muvehhidi, monoteisti, jer se u tom trenutku gube sve iluzije i te konstrukcije koje je čovjek prakticirao u svome životu.
Toga časa, obraćajući se Bogu, sa stotinu poniznih molbi,
cijelom dušom su se obavezivali i zavjetovali.
Na što? Na to da će se popraviti i da se više nikada neće vratiti tom starom načinu života, tom bezbožničkom i nezahvalnom životu.
Gologlavi na sedždi, ti koji svojim licima
nikada Kiblu ne vidješe od zapletenosti.
Koji se svojim licima nikada nisu okrenuli u pravom smjeru, zbog svoje zapletenosti, zbog heve, strasti, kako se u ajeti-kerimu kaže: Oni koji su svoju strast za boga uzeli...( v. el-Džasije, 23; el-Furkan, 43)
Ranije su govorili: Bez fajde je ovo obožavanje.
Tog časa vidjeli su u tome stotinu života.
Za života su bili takvi, gledajući ljude koji vjeruju, slave Gospodara, govorili su: kakve fajde u tome ima, sve je to beskorisno i nepotrebno! Ali tog časa (kad vide da valja ići s ovoga svijeta) u tom su vidjeli stotinu života. Kao da nam kaže hz. Mevlana: Pazi, čovječe! Imao si stotinu prilika u životu da se dozoveš i opomeneš, a ti si se s vjerom izigravao. Sad da imaš stotinu života – šta ti to vrijedi kad ti valja seliti?! Zato, nemoj da dočekaš ovaj trenutak jer onda nema povratka. Upućuje nas na ajeti-kerim, esteizubillah: Ali nije im koristilo vjerovanje njihovo kad su Našu silu vidjeli! Takav je Allahov zakon koji vrijedi za sve robove (ljude). Tu su nevjernici izgubljeni! – Slijedi kazna i propast njihova. (Mu'min, 85)
Sve do trenutka, kako nam je u hadisu rečeno, dok duša ne dođe do grla, ima prostora za tevbu. Kad se to desi, onda je uzaludno kajanje.
Nada im se potpuno presjekla, u pogledu
svakog: prijatelja, daidže, amidže, babe i majke.
Zahid i fasik tog trena postaju muttekije,
poput nesretnika, kad se s dušom rastaje.
(zahid = neko ko se suzdržava od ovoga svijeta da ga ne bi zaveo; fasik = neko ko je grešan, poročan, razvratan)
Vidimo kako se u ovakvim trenucima takvaluk javlja i kako je to uvijek obilježje insana bilo, njegov potencijal, ali se nije otkrio sve do trenutka kad to što je bilo u njemu ne pomaže više. Zato trebamo znati u našoj međusobnoj komunikaciji da je čovjek u svojoj suštini dobar, ali se kasnije dese neke stvari (izgubi se kriterij po pitanju dobra i zla) i onda nastaje ovaj haos u našim odnosima, pa ja gledam tebe, čudim se tebi, tvojim postupcima, a ti se čudiš meni šta to ja radim, uvjereni da svi radimo pravo, i onda se sjetite ajeti-kerima gdje se kaže da svaki hizb, svaka stranka, misli da je na pravom putu: A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine, svaka stranka radosna onim što ispovijeda (el-Mu'minun, 53). Raduje se jer je uvjerena da to što ona zastupa da je to istina. Znači, samo je problem u ovome: izgubio se kriterij, furkanijjet, a on se dobiva samo takvalukom, jer, ako vi budete takva sahibije (muttekije), dobit ćete furkan-kriterij: O, vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti i preko ružnih postupaka vaših će preći i oprostiti vam. – A Allahova dobrota je neizmjerna (el-Enfal, 29). Blizina smrti daje ti taj kriterij, ali ne dao Bog da se to desi tek tada! Kad smrt nastupi, nema koristi od takvaluka!
Ni s njihove lijeve, a ni desne strane ne bi izlaza.
Kad domišljatosti zamru, vrijeme je dovi.
Ovdje, s ovim bejtom, završava sve kretnje i pokrete u namazu. Sjećate se da nas je pozvao da sebi predočimo stajanje pred Gospodarom kao naš ulazak u namaz: tekbir – klanje našeg nefsa; onda na kijamu stojimo i Allah, dž. š., traži da položimo račun za ono što smo radili, pa se od stida čovjek spušta na ruku', a Gospodar mu kaže diži se i polaži račun, pa se on ponovo diže, preispituje se i ne može da se spusti na ruku', pa mu Gospodar opet kaže diži se i polaži račun, on se diže, preispituje i u tom halu ne može da ostane na nogama i pada na sedždu. Opet mu dolazi naredba diži glavu, odgovaraj, potanko ćeš biti pitan. Diže glavu, ali se više ne može podići na noge, sjede pa opet pada na sedždu i poslije toga ostaje da sjedi gledajući prvo na desnu pa na lijevu stranu, tj. predaje selam, nadajući se zauzimanju: s desne strane – od strane poslanika i evlija; s lijeve strane – od svoje porodice. Nigdje nema odgovora ni s jedne ni s druge strane. Sjećate se bejta kad poslanici kažu: Dovoljno si gaco u našoj krvi, pusti nas sada! Sad u ovom bejtu kaže: Ni s njihove lijeve, ni desne strane ne bi izlaza, pa kad domišljatosti (naši dunjalučki trikovi i smicalice; pogrešan stav koji smo formirali vlastitim mišljenjem) zamru, vrijeme je dovi. Kao da nam kaže: Ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će sve grijehe oprostiti. On je Onaj Koji prašta i Koji je milostiv, ali pošteno to, čovječe, uradi, vrati se Gospodaru, s namjerom da se više nikada ne ponovi ono što si prije sebi dozvoljavao.
Dovili su, vapili i uzdisali.
Od njih se, put neba, crn dim izvijao.
Demon, tog časa, iz neprijateljstva, povika:
“Rastanak! Rastanak! O, štovatelji psa, eto dvije bolesti!”
O, vi koji ste svog psa štovali, tj. svoj nefs, jer ja vam (demon, šejtan) ne bih ni mogao prići da nisam našao njega kao svog saveznika, a onda (...) eto dvije bolesti! Sad će nam reći, u sljedećem bejtu, koje su to dvije bolesti. A s ovim bejtom i govorom šejtana upućuje nas na ajeti-kerim: Slični su onima koji su tu nedavno svu pogubnost svojih postupaka iskusili; njih čeka nesnosna patnja. Slični su šejtanu kad kaže čovjeku: “Budi nevjernik!” Pa kad on postane nevjernik, on onda rekne: “Ti se mene više ne tičeš, ja se zaista Allaha, Gospodara svoga, bojim!” Obojicu ih, na kraju, čeka vatra, u kojoj će vječno boraviti. A to će biti kazna za sve zulumćare – silnike, nevjernike (Hašr, 15-17). I sad onog koji je svoju insansku prirodu zamijenio za šejtansku prirodu, njega, koji je pozivao nekog drugog i taj drugi koji mu se odazvao na taj poziv, obojicu ih na kraju ovo čeka – vatra! Jer ima ljudi šejtana i među ljudima i među džinima, to ćemo vidjeti u narednim bejtovima.
Smrt i jad, o, poricatelji i licemjeri!
Na koncu, ovo će se dogoditi.
To je ono što je rekao gore: O, štovatelji psa, eto dvije bolesti: bolest kufra i nifaka (poricanja/nezahvalnosti i licemjerstva) na koncu, ovo će se dogoditi:
Oči će vam ovlažiti, nakon spašavanja,
pa ćete, radi šehveta, specijalan demon postati.
Šta se dešava kad prođe opasnost, kad ste plakali i tražili spasenje, pa kad se to desilo, kad ste spašeni, vi ćete ponovo, radi šehveta, izabrati put kojim ste i prije išli; zaboravit ćete na ono što ste se zavjetovali Gospodaru – ako vas spasi, da se više nikada nećete vratiti takvom putu, onda ćete, radi šehveta, specijalni demon postati – jedan kompletan šejtan u ljudskom suretu! Da nas Allah sačuva ovoga i susreta s ovakvim ljudima!
I nećete se sjetiti da je jednog dana, u opasnosti,
Stvoritelj vaše ruke prihvatio i iz kadera vas izbavio!
Sudbinu je promijenio jer je i to u Njegovom znanju bilo (ta promjena) i nećete se sjetiti, a zašto? Zato što je srce bilo nadojeno sklonošću prema ovakvim stvarima, koje od tebe čine kompletnog šejtana. (Ne dao Bog da ovakvi budemo!)
Ovaj glas dolazi od demona, ali
ovaj govor čuje samo dobro uho.
Demon ti govori budi kafir, a taj govor može čuti samo uho duše. Možemo ovom bejtu i ovako prići: Ovaj glas dolazi od demona, a taj glas može čuti samo ovo duhovno uho, uho duše, a može biti da i ovo hoće da nam kaže hz. Mevlana: Ovaj govor, evo ovo što vam Kur'ani-kerim govori, ovo na što vas ja sada upozoravam, to čuje samo dobro uho, jer mi ovo sve možemo čuti i ponoviti, ali čuti u smislu da živimo po ovome, to može samo dobro uho. Uz ovaj bejt da proučimo dva ajeti-kerima, esteizubillah:
Zato obraduj robove moje, one koji slušaju Riječi i slijede najbolje, takvi su oni koje je uputio Allah, a takvi su razumom obdareni. (v. ez-Zumer, 17-18) Pogledajte šta nam je Gospodar rekao u jednoj rečenici: Zato obraduj robove moje, one koji slušaju Riječi... (prvi šart: otvori uho da čuješ poruke Kitaba, Kur'ani-kerima); dalje: i slijede najbolje, to sad podrazumijeva da si zaista pošteno prišao slušanju: sad, razmišljaš o poruci, analiziraš to što si čuo, a onda dolazi: i slijede najbolje – izabiraš ono što je najbolje za tebe; kad si tako sve uradio: slušao kako treba, razmislio na pravi način o tome, izabrao najbolje, onda nam kaže Gospodar: takvi su oni koje je uputio Allah, eto šta je Božija uputa, eto kako ćeš se naći pod okriljem hidajeta (upute). I završava ajet: a takvi su ulu-l-el-bab – razumom obdareni, tj. oni koji su dokučili srčiku, jezgru stvari. U suri Ali-Imran na kraju Gospodar nam objašnjava ko su to ulu-l-el-bab: (...) oni koji Allaha zikir čine, i stojeći i sjedeći i ležeći, i koji o stvaranju razmišljaju (o stvaranju nebesa i zemlje) i kažu da Allah to nije uzalud stvorio... (Ali-Imran, 191).
Vidimo ovdje koje su dvije stvari povezane: zikr i fikr; ako je samo u pitanju sjećanje, a nema fikra, nema razmišljanja, onda ne možeš očekivati da je ta osoba ulu-l-el-bab, ili potencirati samo na razmišljanju, zanemarujući zikr, opet je isti rezultat – fali jedno krilo, a da bi bio u ovoj ulu-l-el-bab kategoriji, trebaju ti oba ova krila. Ako ovako ne postavimo stvar, ako ne znamo slušati Kitab, ne znamo analizirati i uzeti ono što je najbolje, onda nismo na Pravom putu i nismo pametni. Normalno da će naši zaključci i naši potezi biti nakis, nepotpuni... Razmislimo o ovim ajetima. Mi sad slušamo sve ovo, ništa nam nije strano, a gdje je posljedica?! Možda milijarda ljudi sluša Kur'ani-kerim, a gdje je rezultat toga?! Rezultat su potezi koji nisu pametni! To možemo da svjedočimo i na sebi, a i na zajednici, kao i na cijelom čovječanstvu, jer je Kur'an cijelom svijetu uputa.
Pravo nam je kazao Mustafa,
Kutb, Car careva i Čisto more (znanja):
To što će neznalica vidjeti na koncu
pametni vide na prvom koraku.
Pametni vide posljedicu, a neznalica to ne vidi već srlja u propast. Prenosi se da je Poslanik, s. a. v. s., rekao: Pametan je onaj čovjek koji sebe često ispituje polažući račun pred svojom savješću, i koji radi poslove koji će mu valjati i koristiti poslije smrti; a džahil (neuk, ludak, slabić) je onaj čovjek koji udovoljava svome nefsu i svojim prohtjevima, a onda se nada da će mu Allah pomoći! (Sam ruši kuću, ono što je izgradio!)
Prvi dio 53. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 9. 6. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
