Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

PRIREDIO: Šaban Gadžo

 

Treći svezak, bejtovi: 1721-1762/III, prvi dio (94)

 

Euzubilla, bismilla, elhamdulillah, salavat

Rabbi-šrahli sadri...

 

NASLOV VEČERAŠNJEG DERSA

Sebeb odvažnosti Faraonovih sahira po pitanju odsijecanja njihovih ruku i nogu

 

/Po samom naslovu vidimo da hz. Melvana nastavlja dalje da nam kazuje koliko je izlišan strah od smrti, jer s rastakanjem ovoga fizičkog tijela ne nestaješ ti kao insan u pravom smislu, pa nakon što nam je to pojasnio na primjeru šejha Aktaa, kome je ruka odsječena (sjećamo se tog dersa), sad uzima drugi primjer, isto tako dobro nam poznat, s Faraonovim sihirbazima, kojima je on odsjekao ruke i noge unakrst.

Nije li, sihirbazima, prokleti Faraon

zaprijetio kaznom na zemlji,

rekavši: “Poodsijecat ću vam ruke i noge unakrst,

a onda ću vas povješati, nemajući za vas opravdanja!”

 /Upućuje nas na ajeti-kerim, esteizubillah: “(...) poodsijecat ću vam ruke i noge vaše unakrst i sve ću vas porazapinjati! 'Ništa strašno!' – rekoše oni – 'mi ćemo se Gospodaru svome vratiti.'” (Eš-Šu'ara, 49-50)/

On je smatrao da su oni i dalje u istoj

uobrazilji, strahu, dvojbi i podozrenju,

tako da će se tresti, zastrašiti i tjeskobno osjećati,

od uobrazilja i prijetnji nefsa.

/Jer mi znamo, nakon što je Faraon vidio sedždu koju su oni učinili i potvrdili vjeru u Musaa (a. s.) da je on njima rekao: Vi ste se to dogovorili u gradu prije, on je vaš učitelj. E zato ću vas ja primjereno kazniti: poodsijecat ću vam ruke i noge unakrst! Pa da znate i vi ko žešće kažnjava, da li ja ili Musaov Bog! On je računao da će ovom prijetnjom prepasti sihirbaze, ali on ne shvata šta se desilo u međuvremenu, u tom trenutku njihovog susreta s Istinom. O tome smo već imali dersove i bit će ih još, ali ovdje je vrlo interesantno da je završio bejt s riječima od uobrazilja i prijetnji nefsa. Ovo kaže meni i tebi. Znaj dobro da te nefs stalno plaši smrću, odvaja te od te pomisli, a znamo da nam je preporučeno da se što češće sjećamo smrti. Ali ako smo mi ograničeni na ovaj način, računajući da smo mi ovo što vidimo, sve ćemo učiniti što je do nas da zaštitimo ovu formu. I tako ćemo biti zatočenici tih naših nazovizaštita. Eto vidimo i tu šta znači poistovjetiti se s nečim takvim. Pogledajmo samo koliko smo spremni da žrtvujemo kako bi uljepšali i sačuvali naš izgled: i šminka, i zatezanje, i sve ostalo što ide. Zamislimo kad bi makar bogdu toga posvetili našoj duši od toga koliko vremena posvetimo da uljepšavamo ovo što će sutra biti rastočeno. A zašto to radimo? Zato jer ne znamo uopće ko smo! Znamo mi citirati mnogo toga, ali mi ne živimo taj hal. Znamo šta nam ajeti-kerim o tome kazuje, šta nam hadisi-šerif kazuje, sve to znamo, a izostaje primjena tog znanja.

Faraon računa na strah, tj. tvoj nefs i moj nefs računa na strah, da će te prepasti s te strane. Pa da o prirodi ovoga straha spomenemo jedan primjer. Jedan učenik obraća se učitelju i kaže: “Evo, sve znam citirati iz Kur'ani-kerima, iz predaja; mnogo toga što je rečeno o smrti, o drugom životu, o svemoći Allaha Uzvišenog da ponovo oživi čovjeka onakvog kakav je bio, i jagodice njegovih prstiju, ali kad god se sjetim toga, jeza me prožima.” Kaže njemu učitelj: “Ja ću ti sada objasniti kolika je dubina tog straha kod tebe. Zamisli da se u jednoj mrkloj noći vraćaš kući poznatom stazom, koja vodi iznad neke provalije, i u jednom trenutku ti se oklizneš; počeo si da padaš s tog puta. Osjetio si neku granu, uhvatio si se za tu granu, grčevito se držiš i sad razmišljaš o tome šta će sve s tobom biti, jer znaš kojom si provalijom išao. Sad, ako ta grana popusti ili ako ti ne mogneš da je više držiš, šta će biti?” (A to je bilo pred zoru, kad je najgušći mrak. I sad se on hud – možemo zamisliti kako mu je bilo – bori da ostane. Poče se razdanjivati, kad on pogleda ispod sebe, vidi jedna stijena dolje, jedno pola metra ispod njega, a dobro široka. On se pusti, doskoči na tu stijenu, pa se sam sebi nasmije kad je vidio koliko je ta stijena široka; mogao je tu fino noć provesti, bez ikakvih problema, i odspavati lijepo, ali on je doživio jedan pravi košmar.) “E” – kaže mu učitelj – “takva je tvoja situacija i takva je dubina tvog straha! Sad je do tebe hoćeš li izabrati da se grčevito držiš za tu granu, što će za sobom povući agoniju, jednu noćnu moru, koja ti neće dati ni oka da sklopiš, ili ćeš pustiti tu granu, fino doskočiti i uspraviti se na svoje obje noge. Je li ti sad jasna dubina tvog straha? Vidiš da nema potrebe za tim.”

Sve će nam sad hz. Mevlana dalje bejtove u tom smislu govoriti, da nam pojasni ovo pitanje koje teško pada ne nama nego našem nefsu.

On nije znao da su se oni izbavili

i na prozoru srčanog svjetla zasjeli.

/Faraon ne zna šta se desilo s njima. Jer oni kad su se sreli s Istinom, dobili su odmah takav jekin, takvo uvjerenje da se ni najmanje nisu plašili ove njegove prijetnje. I vidimo ovdje ovo zasjeli su na prozoru srčanog svjetla, tj. otvorile su im se srčane oči; otkrili su svjetlost srca i ostali pred njom zadivljeni. Nisu slijepe ove fizičke oči, nego srca u prsima, kako i ajeti-kerim kaže: (...) ali oči nisu slijepe, već srca u grudima. (El-Hadž, 46)

Da su svoju sjenu od sebe razaznali

i bili okretni, čvrsti, ugodnog stanja i izvanredni.

/Ovo Faraon ne zna, ne zna da su svoju sjenu od sebe razaznali – potpuno im je jasno šta znači ova tjelesna forma i ko su oni zapravo, a što i mi moramo da saznamo za vrijeme ovoga našega života. Pošto je ovo toliko bitno, da se opet podsjetimo još jednog bejta, gdje kaže hz. Mevlana: Ti si Jusuf! Ovo je moja i tvoja priroda: savršeni sklad, savršeni lik! Izađi iz tog bunara i pokaži svoju ljepotu! I ovi munedždžimi su u susretu s Musaom vidjeli Istinu i ovo spoznali. Zato se ne boje, nemaju straha, ako se rastoči ovo što svakako mora proći./

Kad bi ih nebeski havan stotinu puta

udario, drobeći ih u ovoj močvari,

pošto su asl ovog sastava vidjeli,

od ogranka uobrazilje ne bi zazirali.

/Oni su vidjeli asl (temelj, korijen) ovog sastava, ove naše fizike; oni su vidjeli izvor toga, šta je u srčici, u srži tog sastava i onda: od ogranka uobrazilje ne bi zazirali. Ovo je jedna uobrazilja-vehm (plod mašte) koju pokušava Faraon, odnosno naš nefs, da nam nametne i kako kod ovih ljudi koji su vidjeli Istinu nema puta ni prostora da ih preplaši... U bejtu još kaže u ovoj močvari. Govorili smo o lotosu; kazali smo kako izgleda taj cvijet, a i fizički smo ga vidjeli. Lotos raste u močvari, u blatu i vodi, ali kad izađe na površinu, izbaci onakav divan cvijet. Ovi i slični ljudi su vidjeli ovaj cvijet, a ne samo ovaj sastav od vode i blata, tj. ovu (našeg tijela) vodu i zemlju. Zato ova uobrazilja koju želi nefs (Faraon njima, munedždžimima) da nam nametne, da nas optereti i zavede, kod ljudi koji su vidjeli Istinu nema prolaza./

Ovaj svijet je san. U to ne sumnjaj!

Ako u snu ruka ide, nema štete.

/Prenosi se da je hz. Alija, k. v., rekao: “Dunjaluk je san, Ahiret je java (budnost), a mi (ljudi), između toga dvoga, nepostojani, gledamo snove.“ Ovaj svijet, dunja, jeste san; Ahiret, onaj svijet, to je java, to je budnost, a mi ljudi smo između toga dvoga; u jednom stanju kolebanja gledamo snove./

Ako ti u snu bude glava odsječena,

hem ti je glava na mjestu, hem ti život produljio.

/Može se i ovakav san usniti da ti neki od tvojih dijelova bude odsječen, ali kad se probudiš, sve je na svom mjestu, a i život ti se produljio; sad vidiš kako to izgleda, pa čemu strah?! Dakle, ovo što mi držimo budnošću to je san. Jer u hadisi-šerifu je rečeno: “Ljudi spavaju, kad umru – probude se!”

Ako u snu sebe vidiš raspolovljena,

kad ustaneš, tijelo ti je čitavo, nisi bolestan.

Iz tog slijedi: Tjelesni nedostatak u snu

nije šteta, makar tijelo bilo i na

dvjesto dijelova raskomadano.

(Nema mjesta strahu.)

Za ovaj svijet koji je formom postojan

Pejgamber je rekao: “San spavača je.

/Upućuje nas na jedan hadisi-šerif koji prenosi Džabir ibn Abdullah (r. a.). Rekao je: “Bio sam s Vjerovjesnikom (s. a. v. s.) kad izbi, pojavi se čovjek bijela lica, svijetla lica, obraća se Poslaniku: O, Allahov Poslaniče, šta je dunjaluk? Alejhisselam mu odgovara: San spavača (upravo ovo što nam hz. Mevlana navodi u bejtu). To je dunjaluk. Sad ovako doslovno pita: Koliko je između dunjaluka i Ahireta? (Ili ovako, malo slobodnije to prevesti: Čime mi možeš opisati taj jedan razmak između ta dva staništa ili dva svijeta?) Poslanik mu odgovara: Treptaj oka. (S treptajem oka to bi ti mogao pojasniti. Razumljivo, Allahov Poslanik zna s kim razgovara i ovaj zna šta pita, ali to je radi prisutnih, radi nas, da ovo čujemo.) Sad dalje pita ova osoba: Koliki je karar na njemu, na ovom dunjaluku, (koliko čovjek ostaje na njemu ili koliko se može smiriti na njemu)? Može se smiriti poput nekoga kome je karavana pobjegla. (Zamislimo ovu situaciju: u pustinji karavana pobjegla, koliko sad ta osoba može imati smiraja na takvom mjestu i u takvom halu? Hoće da kaže koliko je nestalan ovaj svijet, koliko je kratak.) Potom ode ovaj čovjek, a Alejhisselam reče prisutnim: Ovo je Džibril-i Emin, došao je da vas potakne na zuhd u odnosu na dunjaluk (na odricanje i čuvanje od dunjaluka) i da u vama probudi žudnju za Ahiretom. To je taj hadis iz kojeg je Mevlana uzeo ovaj dio da je dunja san spavača. Teško je ovu stvar sebi predočiti, ali evo jedan primjer: Ako pored tebe spava neko, a ti si budan, to što vidi taj čovjek u svom snu je potpuno realno za njega. On ne zna za nešto drugo. Mi znamo koliko to može izgledati realno – može čovjek u snu jesti, da osjeti kad se probudi užitak te hrane, i mnogo štošta drugo. Ako neko upita šta ovaj radi onoga koji sjedi pored njega, on će reći spava, možda i sanja, jer je taj koji odgovara u budnom stanju. I mi se možemo zapitati: Da li mi sad sanjamo ovo što vidimo? Pa ne sanjamo. U odnosu na nas, ovo je zaista realnost, mi smo budni. Ali u odnosu na nekoga što pored nas stoji, sjedi (Božiji Poslanik, Božiji poslanici, evlije – Allahovi prijatelji), mi smo u snu. Spavamo. Zato nam oni kazuju – Svijet spava, kad umre probudit će se! (Tek tada!) Ili, kad nam se u ajeti-kerimu kaže: Danas vam je oštar vid, tj. na Ahiretu. Vi ste bili nemarni po pitanju ovoga, ali danas vam je oštar vid! Ne dao Bog da se tek tada probudimo, da tek tada, na Ahiretu, vidimo stvari onakve kakve jesu!

Onda nam hz. Mevlana kaže:

Putem taklida ovo si prihvatio.

Salik je to jasno vidio i bez izvješća.

 /Hoće da nam kaže: vi sad sigurno znate ovo, čuli ste ko zna po koji put šta je zbilja. Ali kakva je vaša slika svega toga, a putem taklida (slijepog oponašanja) to ste prihvatili? Vjerujemo slijepo, kao slijepi oponašatelji, a ko to živi? Ko živi ovaj hal da je ta stvar takva? Pa, Allahovi prijatelji. Znate kako je ono Uvejsa Karaniju neko upitao: “Kako si osvanuo?” Uvejs mu kaže: “Kao neko ko ne zna hoće li omrknuti.” Možemo reći da to svi znamo. Znam da znate svi, ali ko to živi? Znači, nije problem, svi smo mi informisani o ovome, a ko živi ovo?! A salik (putnik, pravi putnik; istinski tragalac na stazi Allahova zadovoljstva) je to jasno vidio i bez izvješća. Čak ako do njega i nisu došle ove predaje, u njega je ova fitretska dimenzija (ovo lijepo lice) probuđena i sad dobiva sve tu, na tom Izvoru.

Danju si uspavan. Ne govori – ovo nije san!

Sjena je grana, a korijen nije dòli mjesečina.

/Sjena nema tijela, a korijen nije dòli mjesečina. Zato, daj prostor toj svjetlosti da se otvori, da dođe do izražaja, pa će se ukloniti i ova sjena i (li) ova tmina.Vidimo ovdje kako nam velikani govore: Danju si uspavan. Ne govori – ovo nije san! Čak ako i ne razumiješ ovo što ti govorim, nemoj se suprotstavljati ovome. Stani malo. Pokazat će ti se. Potrudi se da budeš salik na ovoj stazi. (Na dan smrti, kad ugledaš ahiretski dan, onda ćeš, zapravo, biti budan. Hadisi-šerif: “Ljudi spavaju! Kad umru, onda će se probuditi!”)

Taj tvoj san i tvoja budnost, znaj, o

podržavatelju, liče spavačevom viđenju

koji se u san zaveo.

/Sad se obraća nama koji ovo slušamo: taj tvoj san kako ga ti držiš i ta tvoja budnost kako je ti držiš liče spavačevom viđenju koji se je u san zaveo. Znači, radi se o snu u drugom snu. (San i java, šta je to? To je san u snu!) Ovom riječju – podržavatelju također kazuje nešto o slušačima Mesnevije; kao da kaže: ipak ti podržavaš ovo; zato si i došao. A čim si došao da ovo čuješ, otvoren si da podržiš ovaj jedan odnos – tebe kao nekoga koji treba da prihvati ovaj govor i onoga koji to iskustveno zna i kazuje ti. Pa nemoj, kad ti sad kažem, u ovom bejtu iznad, nemoj govoriti – ovo nije san! Prihvati to što sam ti kazao, da bi ti jednog dana postalo jasno o čemu govorim! Kao da i nas u ovom bejtu, a na ovom našem putu, i sam hz. Mevlana hrabri, bodri i podržava! A takav je i odnos između učitelja i učenika./

On pomisli: Ovog trena zaspah, a bihaber

je u pogledu toga, da je on u drugom snu.

/Ovako govori neki čovjek o kom nam hz. Mevlana kazuje: Ovog trena zaspah, a pojma nema da je to sad dupli san, da je to san u snu! Iz jednog sna ulazi u drugi, dublji! I još je dalje od zbilje i jave. Prvi san je tvoj život u gafletu. Drugi san je san tijela. Mi smo tu, u prvom snu, a ovaj drugi, tjelesni san, tj. ono što mi nazivamo snom, to tek trebamo na pravi način shvatiti. Rečeno je da je san, onaj istinski san (snovi), 46. dio nubuvveta, pa da bismo na pravi način dokučili maniju (značenje) njegovu i okoristili se porukama koje nam mogu doći s te strane, moramo uložiti napor i riješiti se onog prvog sna, a to je – gaflet. Moramo se kutarisati gafleta, da bi onda postavili stvari (onakve kakve zaista jesu) na njihova mjesta koja im odgovaraju. Da navedemo još jednom onaj ajeti-kerim koji smo maloprije spominjali: Ti nisi mario za ovo, pa smo ti skinuli koprenu tvoju, danas ti je oštar vid! (Qaf, 22) Bio si u gafletu po pitanju ovoga da će doći dan kada ćeš se probuditi i vidjeti stvari onakve kakve jesu, pa – danas ti je pogled oštar!

Grnčar, ako vrč razbije,

kad poželi, iznova ga uspostavi.

/Sve nam ovo govori o proživljenju, jer toliko je čovjek u nekoj sumnji, u neznanju po tom osnovu. Grnčar, tj. Stvoritelj, koji je ovaj svijet stvorio i čovjeka na njemu – ako ovaj svijet uništi, a čovjeku smrt dadne, On može opet takav isti svijet stvoriti i čovjeka u istom liku proživjeti. Ali ovi dunjalučki ljudi – pošto im je perda pred očima – ovu istinu ne vide nego vazda žive u strahu od smrti i njeguju svoje tijelo (jer doživljavaju da su to tijelo oni). Dobro razmislimo i molimo Gospodara da nam ovu perdu skine, pa ćemo i taj trenutak (našu smrt), koji je vrata ka susretu s našim Stvoriteljem, drukčije dočekati i, ako Bog da, pripremiti se za taj trenutak, jer Grnčar, ako vrč razbije, iznova ga uspostavi; Allahu je to lahko; On je Svemoćan.

Navest ćemo ovdje dva primjera od dvojice velikana, pa nek znamo to. Možda je ovo (i sigurno jest) teško sebi predočiti, ali nek znamo da ima i ovo: koliko je jednom i drugom Allahovom robu Gospodar pokazao nešto od Svoje Svemoći i kako to Stvoritelj čini. Hz. Ahmed Rifaji, k. s., (čuli smo za njega i za rifajiski tarikat), razmišljajući jedanput o Stvoritelju, doživio je nešto nesvakidašnje. Na krilima predispozicije, te duhovne snage koju mu je Gospodar dao, skoncentrisao se na to i to ga je podiglo u više sfere. Na četvrtom nebu je vidio jedno ogromno more i sad se skoncentrisao na to more ne bi li vidio njegov početak i kraj, ali nije mogao da vidi. A onda je ta njegova snaga, usmjerena na to more, proizvela da mu se ono sve više i više približava. Kada mu je postalo mnogo jasnije nego u taj prvi trenutak, kaže: Vidio sam da to nije more vode, nego more sastavljeno od sitnih zrna pijeska. A onda sam, kaže, tu snagu koju mi je Gospodar darovao skoncentrisao na taj pijesak. Kad mu je to sad dovoljno blizu bilo, kaže: Vidio sam da je svako to zrno jedna zemlja poput naše zemlje, koja je ispunjena stvorenjima i da na njoj, također, žive sinovi Ademovi, ali ne od ovog našeg Adema.

Da navedemo i drugi primjer, da nam ova stvar bude malo jasnija, mada je ovo teško razumu da dokuči, ali nek znamo za ovo, tj. kolika je Allahova svemoć i koliko smo mi mali u tome svemu; pa kad čovjek hoće da se uzdiže, da pokazuje nekakvu svoju dominantnost, superiornost, neka se sjeti ovoga. Muhjuddin ibn-ul Arebi, k. s., u svom Futuhatu kaže: “Jedanput sam, između sna i jave, tavafio Kabu i vidim u tavafu meni nepoznate ljude. Uspostavim kontakt s jednim od njih i počnemo razgovarati. On me pita: Poznaješ li ti mene? Ne, kažem mu ja. Ja sam, reče mi, tvoj praprapredak. Upitah ga: Koliko ima da si ti preselio, umro? On odgovara: Nešto više od 40.000 godina. Ja mu kažem: Pa naš praotac Adem, a. s., nije tada živio, ne odgovara ta cifra i ta daljina njegovoj pojavi! (Jer, po dostupnim nam predajama, spominje se da je, otprilike, 7.000 godina unazad Adem, a. s. spušten na ovaj svijet. A on me pita: Na kojeg Adema misliš? Je li na onoga koji je najbliži tebi? Ja se, kaže Ibn Arebi, onda sjetih hadisa koji prenosi Ibn Abbas, r .a., u kom kaže da je Allahov Poslanik rekao: Allah je stvorio 200.000 Adema! Nakon toga je hz. Muhjuddin imao susret s Idrisom, a. s.: Vidio sam Idrisa, a. s., i sve mu to ispričam: O, Allahov vjerovjesniče, imao sam susret u tavafu oko Kabe s takvim ljudima, pa su mi to i to kazali, a ja ih to i to pitao, a oni mi odgovorili: 'O kojem Ademu nas pitaš?' Kaže Idris, a. s., njemu: Tačno ti je rekao čovjek. Ja sam Allahov vjerovjesnik i ne znam kad je Allah stvorio ovaj svijet, od kad datira taj svijet. Ali znaj dobro, ljudi umiru kad nastupi edžel – čovjek živi onoliko koliko mu je određeno. I znaj da Allah Uzvišeni stalno stvara, i na dunjaluku i na Ahiretu. Ja sam ga upitao za jedan od predznaka Smaka svijeta, pa mi je rekao da je to upravo najbliži Adem, dolazak najbližeg Adema tebi. I na kraju sam ga upitao: A je li prije dunjaluka bilo još ikakvo boravište? Odgovorio mi je: Boravište je jedno, ali je dunjaluk postao s vama, s ljudima.”

Eto nek znamo ovu predaju, možda nam pomogne da vidimo koliko je čovjek sićušan, ali, istovremeno, i koliko je velik ako otkrije ovu tajnu koju nosi u sebi. Tad će saznati ono što Mevlana kaže: Ti si svojom vanjštinom kapljica, a svojom suštinom more!

Ove primjere smo naveli da bismo vidjeli šta je sve dostupno istinskim Allahovim robovima. Sad nam, normalno, i mašta proradi, pa ćemo se i sami zapitati da li ima tih drugih svjetova, a čim počnemo učiti Fatihu, mi zahvaljujemo Gospodaru svih svjetova, dakle u množini, a Allah najbolje zna kako je pravo! Mi možemo, u tom smislu, da imamo pred sobom ovaj ajeti-kerim: I od znakova je Njegovih stvaranje nebesa i Zemlje i živih bića koja je rasijao po njima; On ih je kadar sve sabrati kad bude htio (Eš-Šura, 29). Rečeno je min dābeh – živa bića; ova riječ dābe isključuje da se radi o stvorenjima koja mogu da lete (meleki i džini) – ne, nisu to oni – dābe znači nešto poput čovjeka, nešto što je vezano za površinu, za tlo. Takva su bića rasijana između nebesa i zemlje i Allah je kadar da ih sve sabere kad bude htio. To znači – sigurno će biti svi sabrani! I evo, Allahu alem, pred Muhjuddinom se to dešava, a on je jedan od ljudi koji su izašli iz ovih tjelesnih okvira, iz ograničenja i prostornih i vremenskih, pa takvi ljudi ovako vide i govore...

 

Prvi dio 41. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 17. 2. 2021. u Mevlevijskom  kulturnom centru –  Jekovac.