MESNEVIJA: Pola čovjeka je pčelinji med, pola – zmijski otrov

Sedmični list “Stav” u dogovoru s hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

NN: „Mesnevija“, treći svezak, bejtovi: 3266-3328/III (drugi dio)

 

Slobodna je volja u ibadetu, kao so u jelu,

inače, ovo nebo i nebeska tijela, okretali bi se preko volje.

Eto kako je definirao slobodnu volju, kao so: slobodna je volja u ibadetu, kao so u jelu; kao što jelo ne bi bilo ukusno bez soli, tako ni ibadet bez slobodne volje ne bi imao slasti. Sad je do tebe, hoćeš li pristati na to, hoćeš li dobrovoljno Allahu Uzvišenom pasti na sedždu. A ona slast u ibadetu, onaj sjaj i nur, koji ulazi u srce jednog mumina kad on padne na sedždu – to uživanje u ibadetu dolazi kao plod slobodne volje jednog čovjeka. Nebesa i zemlja nemaju slobodne volje; oni su pod emrom Uzvišenog Gospodara – onako kako Gospodar naređuje – pokorni su toj naredbi, a čovjeku je dato na izbor. E sad, hoće li to upotrijebiti na putu Allahova zadovoljstva ili će izabrati ovaj drugi put, slijedeći svog šejtana i nefs (ne dao Bog!), to je dato čovjeku na izbor. A onda nam dalje to pojašnjava:

Njegovo okretanje nema ni nagrade ni kazne,

jer vrijednost slobodne volje vidjet će se prilikom polaganja računa.

(Misli se na nebo, nebesa i nebeska tijela.)

Čitav svijet tespih čini Allaha Uzvišenog, ali

za taj prisilni tespih nema plaće.

Upućuje nas na ajeti-kerim, esteizubillah: Njega (Allaha Uzvišenog) veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga, ali vi ne razumijete veličanje njihovo. On je, doista, blag i mnogo prašta. (El-Isra, 44)

Pokornost neba i nebeskih tijela, koja se okreću po nalogu Svevišnjeg, bez učešća je njihove slobodne volje (oni je i nemaju). Za njih nema ni nagrade ni kazne. A čovjek ima slobodnu volju i bira: ili pokornost ili nepokornost. Ako izabere pokornost, bit će sretan; ako se odluči na nepokornost Stvoritelju i ne prihvati ibadet i itā'at (skrušena pokornost i poslušnost), onda će udariti na belaj i nesreću... Ako se opredijeli i okrene svome nefsu i njemu stane ugađati, ostavljajući ibadet i itā'at, bit će kažnjen. Tako stvari stoje s čovjekom, koji ima slobodnu volju. Sa stvarima i predmetima, kao i s nebeskim tijelima, nije tako; jer njihova pokornost ne dolazi od slobodne volje nego se pokoravaju po Allahovom emru – tako im je naređeno.

Gospodar se obraća Musau, a. s.:

„Sablju mu u ruku stavi! Od slabosti ga otrgni

da bi postao gazija ili drumski razbojnik.

Daj mu to sredstvo, da bi postao gazija ili drumski razbojnik. Daj mu to, taj govor životinja, koji on želi da zna, to je poput sablje – evo ti je u ruku! E sad, hoćeš li je iskoristiti na putu Allahova zadovoljstva, da pravda pobijedi tiraniju, pa da budeš gazija, ili ćeš to koristiti (ne dao Bog) radi niskih stvari, a onda si drumski razbojnik! Izbor je na tebi.

Zato što smo čovjeka odlikovali slobodnom voljom.

Pola čovjeka je pčelinji med, pola – zmijski otrov.“

Ovo je veoma značajan bejt. Ovdje je riječju kerremna, uputio na ajeti-kerim, esteizubillah: Mi smo odlikovali sinove Ademove... (El-Isra, 70) Čovjek je kruna stvaranja i kao takav predmet Božije pažnje, posebnog nazara. A u drugom polustihu nam kaže kakva nam je unutarnja struktura: Pola čovjeka je pčelinji med, pola – zmijski otrov. Dakle, razdiru te, čovječe, suprotnosti koje su u tebi: duša i strast, melek i šejtan... Šta će sad zagospodariti? Ne dao Bog da bude ova niska strana, ovaj zmijski otrov.

Šihabuddin Suhraverdi, k. s., navodi jedan lijep primjer. On kaže: – Vladar imao prekrasan vrt, i u sva četiri godišnja doba u njemu je bilo sve ono što bi čovjek mogao da poželi: ptice, tekuća voda, zelenilo – trajna ljepota koja nije prestajala. A između sve te ljepote bilo je i jedno jato paunova. Jedan dan dolazi naredba od vladara da jednog pauna ušiju u kožu, tako da sebe više ne može vidjeti, i da ga takvog stave ispod jedne košare; a onda na toj košari naprave rupu kroz koju će mu davati zrnevlje da jede. Vrijeme prolazi, paun zaboravlja ko je on – zaboravlja vladara, zaboravlja vrt... Već se odomaćio na taj svoj ambijent i vjeruje da nema prostranijeg kraja od toga u kom on živi, da nema bolje hrane od tog zrnevlja koje uzima i bolje odjeće od te kože u kojoj se nalazi. Ali, s vremena na vrijeme, kad puhne povjetarac iz tog vrta kroz onu rupu na onoj košari i dođe do njega, on osjeti nekakav poseban hal, i kao nekakav zov da poleti. On bi sad poletio, a ne zna šta je to, ne može da odgonetne o čemu se radi. U neko doba, taj vjetar donese mu i cvrkut ptica iz tog vrta, ali paunu ne polazi za rukom da se oslobodi. I tako, živeći u takvom halu, jedan dan čuje kako vladar kaže: – Dovedite mi tog pauna. Doveden je pred vladara, skinuta mu je ta odora, i sad on, gledajući sebe, tek tada počinje da se sjeća šta je bio nekada. Vidi sad tu ljepotu koja je pri njemu, vidi vladara, vidi taj vrt... i onda počinje da žali jadikujući: – Teško meni, u šta sam vrijeme proveo; koga sam sve uzeo za prijatelja! Kamo puste sreće da sam poslušao poziv poslanikā pa se njima odazvao! To je ovaj hal: – Danas vam je pogled oštar; bili ste u gafletu po pitanju ovoga! A dolazili su poslanici i govorili nam o tome. Vidimo tu naš hal: kako je čovjek spušten iz tog vrta u ovu kožu tijela, i sad taj „paun“ koji se krije – ta neopisiva ljepota od Boga darovana u čovjeku – pokrila se vremenom; zaboravio si skroz na to stanište. A onda dolaze ovi Božiji ljudi da te podsjete ko si, odakle si... Hoćeš li, ne dao Bog, kao ovaj mladić tražiti da te uče nekim drugim stvarima, i nazivati to vjerom?! Vidjeli ste kako je on lijepo kazao – ja bih to želio, da moja vjera osnaži... A nije ni svjestan (zapravo, svaki od nas, pojedinačno, nije svjestan) šta će se desiti kad nam se da to što tražimo!

Mumini su majdan meda, kao pčele.

Kjafiri su majdan otrova, kao zmije.

Jer mumin se hrani probranim rastinjem,

tako da, kao kod pčele, njegova pljuvačka postaje život.

Kao što se pčele, po nadahnuću Božijem, hrane s cvijeta na cvijet probranom hranom (v. En-Nahl, 68), takav je i mumin (istinski vjernik). Ovdje nas je uputio na ajeti-kerim, esteizubillah: U medu je lijek za ljude... (v. En-Nahl, 69) Takvi su i ovi veliki Allahovi robovi, istinski mumini – oni nose „med“; njihova su djela lijepa, riječi slatke; oni privlače druge svojim vladanjem i postupcima… A ove druge lijepo je u stihu opisao Musa Ćazim Ćatić:

Ti znaš da bijah nevin poput rose

I poput lijera u proljeću ranom;

Al' ljudi, med što pod jezikom nose,

Otrov mi dadoše u bokalu pijanom,

Mada sam bio nevin poput rose.

I tako, izgubi čovjek tu čistoću; i sad, ako ne dođeš u kontakt s ovim izvorima (ne dao Bog!), ostade paun zatočen u ovoj koži, nesvjestan ko je on.

S druge strane, kjafir pije piće od kapljevine

i od takve njegove hrane u njemu se otrov pojavljuje.

Pod ovim otrovom se misli: kufr i asiluk. A na Ahiretu azab. To je rezultat i posljedica harama (taj otrov izlazi na vidjelo – vidi se na licu haramije). On je slatkorječiv, elokventan – sve to lijepo upakuje, poput meda, a to je, suštinski, otrov.

Ovom riječi saddīd – kapljevina upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: (...) i on će biti pojen odvratnom kapljevinom (Ibrahim, 16). To su ovi kjafiri-poricatelji; u njemu se otrov pojavljuje, a to je otrov poricanja – kufra i asiluka – buntovništva Bogu Uzvišenom; ta njegova nepokornost tako se manifestira na ovom svijetu, a sutra, na Ahiretu, čeka ga azab: Pred njim će Džehennem biti – i on će biti pojen odvratnom kapljevinom! Mučit će se da je proguta, ali je nikako neće moći proždrijeti i smrt će mu sa svih strana prilaziti, ali on neće umrijeti; njega će teška patnja čekati! (Ibrahim, 16-17) Da nas Allah sačuva od toga!

Od Boga nadahnuti (ehli-ilham) izvor su života.

Od heve zavedeni smrtni su otrov.

Ehli-ilham (od Boga nadahnuti) izvor su života; oni su prāvo, istinsko vrelo čistog, duhovnog napitka. A oni od heve (strasti, hira, želje) zavedeni – smrtni su otrov!

Upućuje nas na ajeti-kerim, esteizubillah: Ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, i koji strast (hevu) svoju slijedi; njegovi su postupci daleko od razboritosti (El-Kehf, 28). To su oni koji žive raskalašeno, razuzdano, pa – ne slušaj takve ljude, prenijet će ti ovaj otrov! Traži ove medonosne!

Na ovom svijetu, ove hvale, počasti i aplauzi,

slijede kao izraz slobodne volje i nadgledane obaviještenosti.

Kad smo zadivljeni pred nekim djelom ili riječima pojedinih ljudi, mi to popraćamo aplauzom, s riječima – aferim, divno, bravo!

Svi prestupnici, kad dopadnu zatvora, postanu

muttekije i zahidi i Hakka u dovi prizivaju.

Kad čovjeka snađe nevolja, kad upadne u nevolju, on postaje muttekija-pobožnjak i zahid, onaj koji se odriče ovosvjetskih ukrasa. I ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: Kada čovjeka snađe nevolja, on Nam se moli: ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći. A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja kao da Nam se nije obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila. Tako se prestupnicima čini lijepim ono što rade (Junus, 12).

Kad snaga ode, posao stagnira.

Pazi da ti sermiju edžel ne odnese!

Kad snaga ode, kad dođeš u starost, posao stagnira (djela padaju i gube vrijednost), tad svi kuvveti opadaju (nema više one borbe s nefsom i šejtanom koji čovjeka napadaju dok je mlad i zdrav i koji ga odvraćaju od ibadeta). Zato – Pazi, da ti sermiju edžel ne odnese! Tj., pazi dobro da te smrt ne pretekne, pa da ti sermiju (zdravlje, mladost, tjelesna snaga, slobodno vrijeme koje si imao na raspolaganju) ne odnese!

Tvoja snaga je sermija koja ti donosi korist.

Zato, dobro pazi i otvori oči: Čuvaj tu snagu,

u vrijeme kad je najjača i kad raste i buja!

Ne propuštaj te prilike, da sačuvaš svoju snagu i da je na dobro iskoristiš. Sad je iskoristi, u cvijetu svoje mladosti, da bi onda mirno dočekao starost, ako bude suđeno.

Čovjek na jahalici „kerremna“ jaše.

U ruci njegova razuma su uzde ihtijara.

Čovjek na jahalici „kerremna“ (odlikovanosti: inteligencija, slobodna volja) jaše... Opet se vraća na onaj ajet: Mi smo odlikovali sinove Ademove... (El-Isra, 70)

(uzde ihtijara – uzde slobodne volje su u ruci razuma.)

E zato, čovječe, radi i trudi se! Allah će vidjeti tvoj trud, i Poslanik, i mumini. Sve što stekneš, sebi si stekao – ili da bude dokaz za tebe, ili protiv tebe. Ako radiš dobro, sebi si ga uradio; ako je riječ o zlu, to je protiv tebe, tako da sutra nećeš moći nikoga drugog koriti osim sebe.

Sad se vraća ponovo ovoj priči, koja je poduga; nećemo je večeras ni završiti...

Opet mu Musa ljubazno savjet uputi

rekavši: „Od murada za kojim žudiš preblijedjet ćeš.“

(Od te želje za kojom žudiš preblijedit ćeš; pazi se toga! Bježi odatle!)

Ostavi tu ludu želju i poboj se Hakka.

Demon ti daje lekciju radi varke.

Šejtan hoće da te navuče na tanak led, pa da propadneš. Uzvišeni Gospodar nam kaže: O, vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objasni... (El-Ma'ide, 101)

A znamo da nam se i u hadisi-šerifu kaže – da ima stvari koje je Allah Uzvišeni pokrio, ne iz zaborava, nego iz milosti prema vama, zato to ne istražujte!

TAJ TRAŽITELJ ZADOVOLJIO SE TIME DA GA MUSA, A. S., PODUČI JEZIKU DOMAĆIH ŽIVOTINJA KOKOŠIJU I PASA I ODGOVOR MUSAA, A. S.

Mladić reče: „Barem me nauči jeziku psa koji stoji

na kapiji i jeziku kokoši koja spada u krilate životinje.“

Musa mu odvrati: „Pazi dobro, ti već to znaš.

Idi, dobio si ono što želiš! Jezik tog dvoga, tebi je otkriven.“

Eto, sad je već pri tebi to znanje; dobio si što si tražio. I mladić odmah ujutro izađe u avliju da provjeri šta je dobio:

Sabahile, radi pokusa,

stajao je on, iščekujući na pragu.

Služavka bošču istrese i iz nje ispade

komad hljeba, koji preko noći ostade.

Horoz ga dograbi kao hipoteku.

Pas odvrati: „Ti si meni zulum učinio! Idi, bježi mi s očiju!

Ti si u stanju jesti pšenično zrno, a ja

sam nemoćan time se hraniti, u mom staništu.

(Zašto mi uzimaš taj komad hljeba, to je moja hrana, a za tebe je zrno, jer ja ne mogu to iskljucati...)

Pšenicu, ječam i ostalo zrnevlje ti možeš

jesti, a ja ne – o, pjevaču!

Ovaj komad hljeba, a hljeb je naš udio,

grabiš, premda vidiš koliki je ispred pasa!“

ODGOVOR HOROZA PSU

Nàtō mu horoz reče: „Smiri se! Ne brini!

Jer Bog će ti, u naknadu za ovo, dati nešto drugo.

(Za ovo što te je mimoišlo Bog će ti dati nešto drugo što je puno bolje za tebe.)

Konj našeg gazde će uginuti.

Sutra jedi do sitosti! Tužan ne budi!

(Konj našeg gazde past će – slomit će se i uginuti, pa će biti hrane za pse.)

Smrt konja bit će praznik psima.

Biće obilna opskrba, bez truda i stjecanja.“

A onaj čovjek, kad to ču, odmah se dade na posao, da izbjegne zijan:

Kad čovjek ču te riječi, odmah prodade konja.

Pred psom postiđen ostade taj njegov horoz.

Narednog dana na isti način hljeb zgrabi

taj horoz, a pas, prema njemu, usta otvori,

rekavši: „O, horoze, s izljevima naklonosti, dokle ova laž!?

Ti si zalim, lažljivac i bez sjaja!

Konj, koji je po tvojim riječima trebao uginuti – gdje je?

Ti si slijepi munedždžim i mahrum od istine!“

(Ti si slijepi gatar koji nešta po zvijezdama gataš a ne znaš istine.)

Taj obaviješteni horoz mu reče:

„Njegov konj je uginuo, ali na drugom mjestu.

On je konja prodao i pobjegao od zijana.

On je taj zijan bacio na druge.

Ali sutra će mu mazga uginuti.

Psima će to biti itekakav nimet.“

Brzo mazgu prodade taj pohlepnik.

Izbavljenje nađe, od brige i zijana, tog trena.

(Sad vidimo ko je gazda u njegovoj kući, ko kolo vodi – pohlepa, dok njegova suština spava i ne zna šta radi.)

Trećeg dana pas se obrati tom horozu:

„O, prinče lažova s bubnjem i talambasom!“

Horoz će nàtō: „Mazgu je žurno prodao.“

Pa dodade: „Sutra će mu rob umrijeti!“

Kad njegov rob umre, akreba (rodbina) će komade

hljeba, psima i prosjacima razdijeliti.“

Ovo ču (mladić) i tog svoga roba prodade.

Izbavi se od gubitka i lice mu zablista.

Šukr čineći i radost ispoljavajući, govorio je:

„Ja se u času spasih od tri incidenta.

(Zahvaljuje Bogu Uzvišenom, sretan kako je gubitak izbjegao!)

Otkad jezik kokoši i pasa naučih,

oko zle kobi zaših.“

Znači, oko zle kobi (da me ne pogleda), ovim novim znanjem sam zašio; zla sudbina zašivena je otkad naučih ovaj govor.

Pogledajte ovaj dio priče kako se završava! Imamo još jedan bejt, a već možemo nazrijeti o čemu se radi. Dobro vodimo računa o ovome: vidjeli ste, u početku, kako on lijepo kazuje i obrazlaže svoju želju. On kaže da ga na ovo potiče vjera – hoće da to zna kako bi bio bolji u vjeri (da bude bolji vjernik)... Tako mi imamo razne želje, a nismo ni svjesni šta će biti kad nam to bude dato. Vidite, njemu ne pada na pamet da on svojim postupkom izaziva gubitak na drugoj strani, naprotiv – on šukur čini Bogu: – Hvala Bogu dragom, mene nije poklopio nikakav gubitak! A što je iskoristio to znanje da taj gubitak adresira drugom – nek to propadne kod drugog – njemu ne pada na pamet! Ne! On šukur čini Bogu Uzvišenom, zahvaljuje Mu na tome! Upitajmo se da li mi ovakve stvari radimo!? Ne pada nam na pamet, zašto su nam neke stvari zakočile u životu, kome mi prodajemo nešto ovako! Sad možemo postaviti pitanje: Kako ćemo to znati? Pojavila nam se neka želja, izgleda nam to lijepo (nije zabranjeno), pa daj, ako možeš, pomozi mi oko toga! Kako ću ja znati da se ovo može ovako završiti? Pa vidite, od početka čovjek mu govori – nemoj to tražiti! Znači, sigurno ćeš imati onoga koji će te upozoriti. Ali, ako ti begenišeš svoju pamet, ako je ovaj tvoj paun sputan unutra, ako je tvoj Jusuf zaspao – ništa onda, ta upozorenja ne dolaze do tebe – kolo vodi pohlepa, ona je domaćin i ona ti diktira! U ovom slučaju, pohlepa je vodič njegovom postupku: daj meni, da ja prigrabim sve sebi i, hvala dragom Bogu, kod drugog je sav zijan ostao! Vidite šta je traženje i šta je pitanje! A ko od nas zna pitati? Pitati zna onaj koji zna poslušati. Eto, zapitajmo sami sebe, zapitajmo se kako postupamo? Pa, čovječe, ko je taj ko ti odgovara kad postaviš pitanje? To je Bog Uzvišeni! On će izabrati preko koga će ti odgovoriti, jer ne može ti niko drugi ni pružit odgovor! Ali, ako sam ja isforsiran ovakvom žudnjom (Nemoj mi to uskratiti – o, Musa! Nemoj me mahrum učiniti!), onda ja ne čujem šta mi govori čovjek... Musa, a. s., toliku brigu ima za mladića i govori mu: – Nemoj to tražiti, bolan ne bio! A ovaj istrajava u traženju, i evo – zahvaljuje na kraju, blistav od sreće!

I posljednji bejt:

Sljedećeg dana taj pas, mahrum, reče:

„O, brbljivi horoze! Gdje su par i nepar?“

Pas, koji je mahrum (prikraćen) ostao za ono što mu je horoz obećao, ruži ga i pita: – Gdje je rezultat tih tvojih praznih naglabanja?!

Inšallah, vidjet ćemo za sedam dana kako se ovo završilo, u kojem je smjeru ova želja njegova krenula. Pa da nam Allah pomogne! Pogledajte šta nam je kazao večeras! Jedino ako smo blentavi toliko da ne možemo da razumijemo... Pa hoćemo li dozvoliti da nas vodi nefs i da se šejtan poigrava s nama?! Jer, nemamo opravdanje – sve nam je kazano, ništa nije nejasno! Nemoj da mislimo: ovi su ljudi davno živjeli... Sve je to tu. Ako ti zaista kucaš na Hakkovu kapiju, dobit ćeš odgovor, sigurno. Ali nemoj da slijediš svoje konstrukcije, pa ti se ne sviđa odakle to dolazi... Onda nisi taj koji traži zaista to... Takav bi želio da mu neko potvrdi tu njegovu glupost i da rekne – bujrum, to je divno što si zamislio, uradi tu stvar tako!

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab

Vah-ji Hakk-vallahu a-lem bis-savab!

El-Fatiha!

Drugi dio 77. dersa iz trećeg sveska „Mesnevije“, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 29. 12. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.