Sedmični list “Stav” u dogovoru s hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

Priredio: Šaban GADŽO

“Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 3383-3418/III (drugi dio)

PRIČA O JEDNOJ ŽENI KOJOJ SU DJECA KRATKO OSTAJALA NA ŽIVOTU, NA ČIJI JE VAPAJ DOŠAO ODGOVOR: “TO TI JE ZAMJENA ZA TVOJ RIJAZAT I MJESTO DŽIHADA, TVOJA MUDŽAHEDA.”

Znači, izostao je kod tebe ovaj rijazat, ta disciplina, zalaganje i borba na Allahovom putu, pa je ovo iskušenje koje te je snašlo (zadesilo), to je sad tvoja mudžaheda i ono je u službi tvog spasenja, jer je čovjek često nemaran, spava čvrstim snom u gafletu.

Ovim poglavljem nas hz. Mevlana podsjeća na hadisi-šerif: – Kada umre dijete Božijeg roba, Allah Uzvišeni se obrati melekima: “O, Moji meleki! Uzeste li dijete moga roba?” Oni odgovaraju: “Da, Gospodaru!” “Uzeste li plod njegova srca?” (Vidite kako je rečeno “plod njegova srca”! Allah postavlja pitanja, a On sve zna. Ovo ovako nama treba, da se odgajamo na ovim porukama.) Odgovaraju meleki: “Da, o, naš Gospodaru!” Allah Uzvišeni onda kaže: “A šta veli Moj rob (šta on sad kaže u tom teškom halu, rastanku sa svojim čedom)?” Meleki odgovaraju: “Zahvaljuje ti, Gospodaru, i govori: Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un! – Mi smo Allahovi i Allahu se vraćamo!” Onda Allah Svevišnji kaže: “O, Moji meleki! Izgradite za Moga roba kuću u Džennetu i nazovite je Kuća hamda (zahvale)!”

Na ovaj hadisi-šerif upućuje ovo poglavlje.

Ta žena je svake godine rađala jednog sina.

Više od šest mjeseci dijete ne bi poživjelo.

Živjelo bi tri ili četiri mjeseca pa bi umrlo.

Ta bi žena, uzdišući, vapila: “Ah, o, Bože!

(Kao da intimno, u sebi, kaže: “Ja Rabbi! Što mi uze i ovo dijete?!”)

Devet mjeseci je moje breme,

a tri mjeseca moja radost. Moj nimet brže prođe

od duge na nebu!”

(Taj moj nimet, moje uživanje u gledanju svog djeteta, ta moja radost, kraće traje od duge na nebu!)

Pred Božijim ljudima ta je žena

žalosno uzdisala od potresne boli.

(Od tog derta koji je imala. A vidite u bejtu ovo “pred Božijim ljudima”! Vidite kome se ona povjerava po pitanju svog hala, jer nam je rečeno: “Tražite čista usta, da vam ona dovu prouče!”)

Dvadesetoro djece tako je u grob otišlo.

Vatra je u njihove duše brzo upala.

Dok joj se jedne noći ne pokaza bašča

vječnog zelenila, ugodnosti i svake ljepote.

Baščom nazvah nimet neuporedivi,

jer je (ta bašča) izvor nimeta i skup bašči.

Znači, to je takav nimet koji je neuporediv s bilo čim što bih mogao kao primjer da navedem toj njenoj bašči koju je vidjela. Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: (...) u njemu (u Džennetu, u toj bašči vječnoj) će biti sve što duše zažele i čime se oči naslađuju... (Ez-Zuhruf, 71)

Ova žena sad vidi tu bašču...

Inače “oko nije vidjelo”. Zašto onda o bašči govoriti?

Za svjetlo gajba Bog je rekao “svjetiljka”.

U prvom polustihu ubacio je dio hadisi-kudsijje gdje je Allah Svevišnji rekao: “Pripremio sam za Svoje dobre robove (u Džennetu) takve nimete kakve oko nije vidjelo, uho nije čulo, niti je moglo pasti na hater čovjeku (njegovo srce ne može ni osjetiti šta je to).”

Pošto “oko nije vidjelo” taj neusporedivi nimet, ja vam ne mogu opisati tu bašču, pa zašto onda o bašči govoriti?! Za svjetlo gajba (za svjetlo nevidljivog) Bog je rekao svjetiljka, aluzija je na ajeti-kerim iz sure Nur: Allah je svjetlost nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka… (En-Nur, 35) A na drugom mjestu, u suri Sedžda, Uzvišeni kaže: I niko ne zna kakve ih (džennetlije) skrivene radosti čekaju, kao nagrada za ono što su radili (za dobra djela koja su činili) (Es-Sedžda, 17).

Svojstvo dobrih ljudi takvo je da oni pokrivaju svoja dobra djela, jer rade to samo radi Allahova zadovoljstva, onda je i Allah pokrio ove ljepote, da ih s njima na ahiretu posebno iznenadi.

Ovo nije jednakost, ovo je primjer

da bi osjetio miris onaj ko se snebiva.

Sve su ovo, što god se navede, primjeri, a to nije isto što i ono o čemu se govori, ali primjer služi zato “da bi osjetio miris, onaj ko se snebiva”, ko je zbunjen, ko ne shvata, kako se to kaže u ajeti-kerimima, esteizubillah: To su primjeri koje Mi ljudima navodimo, ali ih samo učeni shvataju (El-Ankebut, 43). I drugi ajeti-kerim: Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili (Ibrahim, 25).

Ženino viđenje rezultiralo je njenom opijenošću.

Od te pojave ta slabašna pade u ekstazu.

Od tog zevka, od te ljepote koju je vidjela, ona je doživjela jedan poseban hal, tako da je sva veza s ovim svijetom iščilila iz njenog srca – odbaci od sebe svaku težnju i sklonost ka ovom svijetu...

Vidje na jednom dvorcu napisano njeno ime.

Da je njen (dvorac), znala je ta omiljene vjere.

Obratimo pažnju na ove riječi “ta omiljene vjere”! Takva je vjera bila pri ovoj ženi.

A onda joj se meleki obraćaju:

Potom joj rekoše: “Ovi nimeti su za one

koji se iskreno bore za vjeru, stavljajući

i život na kocku.

Treba puno hizmetiti,

da bi se došlo do ove sofre.

(Evo opet hizmet spominje. Dakle, treba puno uložiti truda na putu Allahova zadovoljstva da bi se došlo do ove sofre.)

Kad si bila nemarna u pogledu pribjegnuća,

te musibete, kao naknadu, dao ti je Bog.”

Kad si bila nemarna u pogledu pribjegnuća, tj. da zatražiš utočište u Hakkovom hladu, da pribjegneš na tu stranu (a čovjek je svakako nemaran!), onda su došli musibeti, ti udarci koji su te pogodili, a koje ti ustvari Bog šalje, kao naknadu za onaj rijazat (za one ibadete) koje si propustila. On ti šalje te musibete kao kefaret (iskupljenje) kako bi te očistio i pripremio za ovu baštu koja te čeka, a koju si u tom svom halu i ugledala... Vidite šta je to pribjegnuće u Hakkovo okrilje! Kako ono kaže Musa Ćazim Ćatić:

Ja sad bježim u okrilje Tvoje,

I Tvog Kur'ana, Tvoje vječne riječi!

Gospode, grijehe odriješi moje

I bolesnu mi dušu izliječi –

Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje.

Kako je ovo lijepo rekao! Allah rahmetejle!

Žena će na to: “Ja, Rabbi! Ti podaj da me sto

godina i više prate takvi musibeti!

Prolij i krv moju!”

(Sad kad je vidjela to sve, tu nagradu i ljepote džennetske, spremna je i sam život žrtvovati na tom putu!)

Kad u tu bašču dublje zađe,

vidje u njoj svu svoju djecu.

Sad ona hoda, ulazi korak po korak, u džennetske perivoje, kad tamo – sva njena djeca! Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: Onima koji su vjerovali, i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela, priključit ćemo djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti; svaki čovjek je odgovoran za ono što sam učini (Et-Tur, 21).

Ovdje vidimo – djeca koja su se povela za roditeljima, čestitim vjernicima, i ako i budu na nižem položaju, Gospodar će ih dovesti na položaj njihovih roditelja; bereket roditeljskih dobrih djela prosto će izvući tu djecu na mekam roditelja kako bi bili zajedno. A ima djece koja su iznad roditelja (na višem mekamu) po pitanju dini-imana, pa će onda ona izvući svoje roditelje na svoj mekam da bi bili zajedno. Jer mi znamo da nam je u predaji rečeno: Kad čovjek preseli, onda se knjiga njegovih djela zatvara, osim u tri slučaja... A treći slučaj je dijete, čestito dijete koje ostaviš iza sebe, koje ti dovu čini; i eto, ta dova će izvući roditelja vjernika koji – recimo – nije na mekamu svoga djeteta...

Žena reče: “Za mene su izgubljena, a za Tebe nisu!”

Bez dva tajna (duhovna oka), osoba ne može

postati čovjek.

Pogledajte ovaj bejt! Za mene su izgubljena (ja sam to vidjela – nestaju iz mog života), a za Tebe nisu! Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je! (En-Nahl, 96)

A bez dva tajna (dva duhovna oka, dva srčana oka) osoba ne može postati istinski čovjek. Ne postaje se dakle s ovim očima vanjskim istinski čovjek, nego tek kad se, uz Allahovu pomoć, otvori srčani vid, srčane oči, e onda će čovjek i vidjeti stvari onakve kakve jesu, i onda neće moći napraviti onakav previd kao onaj mladić koji (kao žrtva svoje želje) nema toga vida. Njemu je na srčanim očima bila perda pa nije vidio pred kim stoji – pred Musaom, odnosno mi pred Musaom svoga vremena. Stepen merdi-kamila – savršenog čovjeka na može dostići onaj ko ne posjeduje oči srca, koje mu omogućuju da posmatra duhovni svijet...

Kaže nam sad ovako hz. Mevlana:

Ti nisi puštao krv, pa ti iz nosa teče višak krvi,

da bi se, od groznice, tvoja duša spasila.

Znači, naoko ta krv koja poteče iz nosa, izaziva neprijatnost... Međutim, pošto ti nisi puštao krv, onu otpadnu krv, da izađe iz tebe, zbog toga ti iz nosa teče višak krvi, a na ovaj način ti se olakšavaš i bivaš spašen – tvoja duša se spasila od groznice. Hoće da kaže da čovjek može kefaretom (čin kojim se iskupljuje za grijehe i propuste) nadomjestiti ono što ga je minulo, što je prošlo.

Srž ploda bolja je od kore.

Znaj da je tijelo – kora, a srž njen dost.

(Srž, to je duša, a to je ono što je vrijedno u tijelu.)

I posljednji bejt:

Na koncu, krasnu srž ima čovjek!

Jedan tren to potraži, ako si od tog daha!

Duša je ono što je u čovjeku skriveno, to je njegova srž, to je ta ljepota koju ima čovjek i po tome i jeste insan... Pa, jedan tren to potraži (svrati pogled na tu stranu), ako si od tog daha! Vidite ovo: sebi se vrati, čovječe, ako si od tog daha; tu ademovsku zbilju sam u sebi potraži, jer je to ono po čemu si ti zaista pravi insan; i to je ona savršena slika, savršena ljepota, na koju je Allah stvorio svakog čovjeka.

Da ponovimo još jednom ovaj bejt:

Na koncu, krasnu srž ima čovjek!/ Jedan tren to potraži, ako si od tog daha! Pa pogledajte kako, recimo, izgleda naš pogled na svijet, i kao jedinke i kao pripadnika grupe? Gledamo neke stvari koje nam se ne sviđaju u javnom životu i odmah, pošto gledamo sa strane, kažemo kako bi te stvari trebalo lijepo da izgledaju, da se postavi sve na svoje mjesto. I onda ti kažeš – ja bih to umio uraditi! Tako je i onaj mladić sve divno rekao: ja bih volio da znam taj govor životinja, jer mi je dosta ovih naglabanja dunjalučkih o jelu, pilu i uživanju; a to želim da znam kako bih ibret uzeo za svoj din! Pogledajte lijepih riječi! Da svoj din uljepšam preko govora životinja..., a u srži, vidjeli smo šta je – pohlepa! Pohlepa je u pitanju – želim da posjedujem nešto što drugi nema! Možemo li otkriti kod sebe onu pravu srž našu? Kaže nam hz. Mevlana: Jedan tren to potraži..., a kao da nam kaže: i taj tren će ti se isplatiti! Po ovome vidimo koliko se rijetko mi ovako, na ovaj način, zaokupimo sobom. A čitali smo: Božiji poslanici kad dolaze svojim narodima, prije nego što počnu pozivati, budu izvedeni u samoću i pripremljeni, pa tek onda vraćeni u kal ovoga svijeta, da bi nas spašavali... Mi odmah izletimo na taj teren i, normalno – utopimo se, kao onaj mladić! Ne znamo plivati – ni roniti, ni plivati, a poplava! Znači, moramo imati ovaj jedan izlazak iz ovoga svega. Ne kažem da trebamo naći neku pećinu pa se skloniti. Naše okupljanje oko Allahovih robova, koji nas upućuju na Pravi put, to je naša pećina. Tu se mi pripremamo, kad sutra izađemo u život, da znamo plivati u ovoj jednoj općoj poplavi... I da ne budemo kao sin Nuha, a. s., koji analogijom rezonuje kad kaže – znam ja plivati, sklonit ću se na najviše brdo! Nema, moj sinak, u toj poplavi spasa osim da uđeš u Nuhovu lađu! Eto, naše su lađe ta mjesta gdje se toči čisti din – napitak ljubavi! Kako lijepo kaže Omer Hajjam:

Zbog ljubavi Tvoje neka me ne plaše!

Neiskusni njene snage ne spoznaše!

Napitak ljubavi, to je za ljude!

Neljudi se nisu dotakli te čaše!

Pa da nam Allah natoči taj napitak! Amin!

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab

Vah-ji Hakk-vallahu a-lem bis-savab!

El-Fatiha!

 

Drugi dio 79. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 12. 1. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.