Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

PRIREDIO: Šaban Gadžo

 

“Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 2110-2139/III, prvi dio (110)

 

Euzubilla, bismilla, elhamdulillah, salavat

Rabbi-šrahli sadri...

U posljednjem bejtu prošlog dersa kazao nam je hz. Mevlana: Priče započesmo iz žurbe. Ostadoše bez rezimea unutar ove knjige. Počeo je o Dekukiji, a vidjeli smo koliko je drugih nasihata (poruka) ubacio, a onda nakon ovoga bejta opet nas upućuje na jednu duboku poruku, pa da nam Allah, dž. š., pomogne da je na pravi način razumijemo i okoristimo se njome. Obraća se svom učeniku Husamuddinu pa mu kaže:

O, Zija-ul hak (Husamuddine)!

O, svjetlo Istine, srčani Husamuddine,

nebo i zemlja ne dadoše cara poput tebe!

Tako ga hvali i nastavlja:

Ti rijetko dođeš u dušu i srce.

Ej, srce i duša su dolaskom tvojim uzbuđeni i zadivljeni.

Hoće da kaže, takav si jedan rijedak božanski dar za dušu i srce; dolaskom tvojim srce i duša su uzbuđeni i zadivljeni. Jer dolazak Husamuddina podrazumijeva da se otvara ova riznica koja se zove Mevlana i da poteku ovi stihovi.

Koliko puta sam hvalio minule skupine.

Moj cilj od njih nužno si bio ti.

Iza pohvala velikih ljudi se kriješ ti. Ja sam ciljao na tebe. Od tog mnoštva ljudi, sad jedan Husamuddin. E vidjeli smo prije kako nam kaže hz. Mevlana kroz onaj primjer 7 ebdala, 7 svijeća, pa vidi jednu svijeću; sedam stabala, pa vidi jedno stablo, znači pohvala upućena svima ili jednom od ovih Božjih ljudi to je isto. Jer u svakom pojedinačno i grupno gori svjetlo istog kvaliteta: Nuri-ilahi, Božansko Svjetlo.

Dova (zazivanje) zna svoju kuću.

Ti ime koje god hoćeš hvali!

Ti znaš ko je u tvom srcu; riječima možeš nekoga hvaliti, ali samo ti znaš na koga misliš i kome su tvoje intimne misli upućene.

Radi skrivanja pohvale od nedostojnog,

Hakk je postavio ove priče i primjere.

Radi skrivanja pohvale od nedostojnog (da bi ostala skrivena ona osoba koju mi volimo i hvalimo od zlonamjernika i zavidnika), Hakk je postavio pred nas evo ovo što na ovoj sofri dolazi, ove priče i primjere. Sad možemo reći: kako je Hakk to postavio? Vidjeli smo kako hz. Mevlana kaže, a što mi ponavljamo na kraju svakog dersa:

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab

Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!

 (M: 1852/ IV)

Ovo nije gatanje po zvijezdama niti šaranje po pijesku, niti je san;

Ovo je nadahnuće od Hakka,

a Allah najbolje zna šta je pravo!

E sad ovo može za sobom povući pitanje, pa da neko kaže odakle da bude nadahnjujuća nekakva basna, nekakve priče o životinjama koje hz. Mevlana upotrebljava i možda nešto za što nemamo potvrde u historiji da se desilo. Volio bih da nam Gospodar pomogne da ovu stvar shvatimo na pravi način. Neki ljudi uložili su trud i filtrirali sve ovo što je preneseno do danas, kako bismo se mi sreli s autentičnim tekstovima; to je jedna dimenzija, i da Bog Uzvišeni nagradi te ljude. Drugo što bih volio da imamo na umu jeste to šta ova priča uradi s tobom i sa mnom, jer mi smo vidjeli da u Kur'ani-kerimu ima ajet koji upućuje na to: Kad se on (Kur'an) uči kjafiru (nekome ko pokriva Istinu), on mu povećava kufr, a kad ga uči istinski vjernik, njemu povećava iman (v. Isra, 82).

Vidite, problem je u meni i u tebi; kako ti prilaziš tome. Ti možeš sve iskoristiti, u smislu napredovanja ka Bogu, bez obzira na to što neko može da kaže da je to ružno i za odbaciti. Jer, zamislite, ako mi vidimo ružnu stvar, a ta ružna stvar nas uputi na ono što je lijepo, to automatski govori da mi posjedujemo kriterij i ta ružna stvar jedan je znak na Putu. Iz ove pozicije, šta je tu ružno za tebe lično, za tebe koji si iskoristio tu poruku i našao traženo? Jedan primjer da navedemo. Vidjeli smo unazad nekoliko dersova, sjećate se kad hz. Mevlana spominje onu dvojicu ljudi, jedan je šejh Aktab, bez ruke, i njegov drug koji dolazi i gleda to jedno čudo: kako se u trenucima njegova rada, dok plete korpe, pojavljuje druga ruka iz nevidljivog svijeta i radi to. I sad on kaže, u temuzu, julu, oni su se sreli. (I Arapi upotrebljavaju ovaj termin u svom kalendaru za ime tog mjeseca.)

I sad mi dođemo u kontakt s literaturom gdje se kaže da je Temuz sumersko božanstvo: primjer života, primjer pravde, poretka. Oni su ga tako štovali, ali u tom njihovom vjerovanju se kaže: on umire svake godine, a na tom putu njegovom, kad odlazi u taj donji svijet, prati ga njegova voljena, boginja Ištar. I nakon izvjesnog vremena opet se oni vraćaju na zemlju. Ovako, kad to čujemo, to je neka, da kažemo, idolopoklonička legenda – božanstvo ovo, božanstvo ono. A hajmo sad ovako prići toj priči: uzmimo ono što nam je potpuno jasno, a to je smjena godišnjeg doba; temuz, mjesec juli, kad sve buja, sve je ozelenjelo, to je simbol života – gledamo Allahovo sveumijeće, Njegovu svemoć pred nama. Dolazi zima, nestaje sve te ljepote, umire ta ljepota kojoj smo bili svjedoci, ide pod zemlju, prati ga ta Ištar, njegova voljena. Drugim riječima, pogledajte u vašem životu i u onome što mi čitamo šta se dešava na zemlji: dođe takav vakat, i kao da nam se kaže: više nije vakat ni života ni ljubavi, sad su se oni pod zemlju sklonili.

Treba čekati bolji period (Kako kaže hz. Mevlana: Kad ahmaci uzmu dizgine u ruke, onda se pametni pokriju jorganom po glavi!) dok ne prođe taj vakat i dok ponovo ne dođe vrijeme kad se pojavljuju život i ljubav u svojoj punoći. E onda ova priča ima sasvim drugi smisao, a to zavisi od mene i od tebe kako ćemo prići svemu tome. Dakle, u ovom bejtu kad kaže: Radi skrivanja pohvale od nedostojnog, Hakk je postavio ove priče i primjere, tj. evo ovo što vidite na ovoj sofri Mesnevije. Treba nešto da ostane sakriveno, da ne dođe do nedostojnog. Sad se opet možemo zapitati: Pa kako to, kad oni sve to čitaju? Tako je, znamo to, ali poruka ne dolazi do njih. Možda je možemo i napamet naučiti i sve ovo citirati, ali njenu suštinu takav nije dokučio. Zato, vodimo računa šta s nas radi, kako na nas djeluje određeni tekst s kojim se susretnemo, koji dođe u susret s nama. Da li nas on oplemenjuje? Ako se to desilo, to je istina za tebe; ne priča kô priča, nego njena poruka koja ima ulogu da te dovede do Hakka, da te dovede u Hakkovu blizinu. A ne zaboravimo da je jezik Mesnevije alegorijski jezik, a rečeno je: Alegorija je most preko kojeg se dolazi do Istine.

Premda ta pohvala pred tobom zbunjenost

i stid izaziva, ipak Bog prima trud neznatan.

Pohvala koju ti ja mogu pružiti, kaže hz. Mevlana Husamuddinu, izaziva stid, stid od malenkosti naše hvale (u tom pokušaju da te pohvalim na pravi način), ali ipak, Bog prima i neznatan trud. Može nam ovo biti čudno: govori Husamuddinu, a onda kaže: (...) ipak Bog prima trud neznatan. Vidjet ćemo kako se odvija ovaj govor dalje i kako nam otkriva ključnu tajnu, pa ako je razumijemo, blago nama.

Hakk prima i najmanju sitnicu i oslobađa,

jer iz dva oka slijepa dovoljne su dvije suze.

Prošli put nam je rekao da onu unutrašnju nečistoću samo suze mogu očistiti, suze pokajanja, a ne ova voda.

Ptice i ribe znaju tu dvosmislenost

kojom sam sažeto pohvalio to divno ime,

da bi zavidnici na njega manje uzdisali,

da bi predstavu o njemu zubima manje grizli.

Krije hz. Mevlana njegovo ime radi zavidnika. To nam govori koliko je hz. Mevlana cijenio Husamuddina, koliko je njegov hater pazio. Gdje se ovo dešava? Pa u džematu, na predavanjima Mevlaninim, i on krije njegovo ime radi zavidnika. Dobro razmislimo o ovome i preispitajmo sebe. Ovo stoji kao neka latentna opasnost pohranjena u našem nefsu, koja, kad se probudi, sve će spaliti ono dobro što smo uradili.

Da navedemo dva primjera koji će nam pojasniti kakva je ovo opasnost i na koji način bismo trebali da priđemo ovome problemu. Kaže se, kad je Isa, a. s., sazvao svoje učenike radi one Posljednje večere, u vrijeme Pashe, tog praznika izraelićanskog, oni su se okupili u kući. (Neki od nas su imali priliku da vide tu sobu, bili smo u njoj, tamo gdje se to odvijalo.) I učenici su došli malo na riječ između sebe. Šta je bio uzrok tome? Prvenstvo! Ko je sad najbliži Isau, a. s., i ko bi po tome trebao da nosi taj epitet prvenstva? Isa, a. s., to je gledao i ništa im nije govorio. A običaj je bio da, kad se za vrijeme tog praznika pozove neko da bude počašćen, sluga opere noge onih koji dođu. Sluge nema jer su samo oni (njih 13) bili prisutni. Sad bi trebao neko od njih da to uradi. Gleda ih Isa, a. s., niko ne ustaje... Kroz ovaj primjer razmislimo kakva se opasnost ovdje krije, kako bismo mi riješili taj problem. Jer sada, sigurno, ako je došlo do razgovora po tom pitanju, svako misli da prvenstvo njemu pripada, i sad onaj šaptač prilazi tim putem i kaže ti: pa nije za tebe da ti to radiš, neka to neko drugi uradi.

Kad je vidio Isa, a. s., da niko ne ustaje, on je ustao, uzeo peškir i oprao svima njima noge, da im pokaže, da znaju i oni, a i svi oni drugi do kojih dođe ovaj primjer, kako se treba vladati. Imati prvenstvo znači biti u hizmetu, služiti, a ne – tražiti prvenstvo da bi ti sjedio, a da tebi neko drugi služi. Jer ako si tako postavio stvari, to je služba tvome faraonu, njemu ugađaš, tvom egu. Imami Gazali, taj velikan, u 39. godini, kao najpoznatiji učitelj na Nizamiji, tadašnjem univerzitetu u Bagdadu – a pratile su ga sve hvale i pohvale – obratio se tamošnjem vladaru tražeći dozvolu da ode na hadž. Međutim, on je imao jedan poseban hal, vidio je na šta to sve liči, te pohvale njemu upućene, ta priznanja i gdje ga to vodi. I samo je tražio način da izmakne iz Bagdada, pa je onda rekao ovo da želi da ode na hadž. Vladar mu je to dozvolio, a on je otišao u Damask.

I u Damasku, vidjeli ste onu Omejevićku džamiju, onu veliku, centralnu džamiju (s njene sjeverne strane bila je tekija, uz taj zid, koja je napravljena na temelju kuće Omera ibn Abdulaziza), i on je imao tu svoj stan. Imami Gazali je došao tu u odjeći miskina, fukare, i pitao je za dozvolu da čisti klozet tekije, pa su mu oni tu službu dali. I on bi čekao tu na vratima, pa kad ga oni puste unutra, obavio bi taj posao. Na namaske vakte, kad nastupe, dođe u džamiju... Jedno jutro vidi kako je jedan beduin došao u džamiju da pita stručna lica za fetvu, treba mu nekakvo šerijatsko rješenje. I vidi kako taj čovjek odlazi nezadovoljan, nije dobio odgovor koji je tražio. Pita ga Gazali: “Brate, šta je tvoj problem?” On mu kaže to i to, nisam dobio rješenje. Pa mu Gazalija kaže da uradi ovako i ovako. Ovi su (muftije) vidjeli da on (beduin) priča s tim siromahom, zovnu ga i pitaju šta mu je onaj čovjek rekao, onaj fukaraš. Kaže to i to. Kad su to čuli, vide oni da to nije obični siromah, već da je to neki učenjak i oni priđu njemu i kažu mu: “Tako ti Boga, ko si ti?” Kaže on: “Muhammed el- Gazali.” “Haaa!?”, u čudu će oni.

Po tome vidimo koliko je poznat i slavan bio; njemu je već ta slava njegovo ime pronijela i dalje, preko Damaska do Kaira. Onda mu kažu: “Mi smo počašćeni tvojim dolaskom. Odmah od sutra kreni s predavanjem.” Kaže on hoću, a međutim, on je pobjegao iz Damaska i otišao u Jerusalem pa u Halilur-Rahman, u Hebron; tu je jedno vrijeme boravio i vratio se nakon nepune 3 godine u Damask, i onda je u toj džamiji, u munari, napisao svoje poznato djelo Ihja. Pogledajte kako postupa neko ko je vidio šta je to što se zove nefs. U hadisu nam je rečeno: Ko spozna sebe (ko spozna svoj nefs), spoznat će svog Gospodara. Ako to znanje ne zadobijemo, uzalud nam je svako drugo znanje. Ono će biti bez ikakvog rezultata. Ovo moramo prvo spoznati da bismo onda razumjeli kako se budi ova opasnost koja se zove zavist. Jer vidite, kad Jusuf, a. s., priča svoj san babi: Vidio sam, oče, na snu kako mi jedanaest zvijezda, i Sunce, i Mjesec sedždu čine. Babo mu kaže: Sinko moj, ne kazuj svog sna braći svojoj, da ti kakvu pakost ne smisle, jer šejtan je čovjeku otvoreni neprijatelj (Jusuf, 4-5). Sva jedanaestorica su bili divni ljudi. Ali pogledajte, i oni su pali na ovom pitanju prvenstva, jer kad su čuli taj san, rekli su sebi: on će biti iznad nas.

Sad ova konstrukcija, koju onaj šaptač priča, okupira braću Jusufovu: (...) jer šejtan vam je otvoreni neprijatelj; nije babo rekao samo ovo: da ti ne pozavide, jer ova pakost je zavist, i nije tu zaustavio svoj govor nego je rekao: jer šejtan je čovjekov otvoreni neprijatelj. Nismo svjesni kakva je to opasnost, koja se tu podlost krije. Jakub, a. s., to je vezao za šejtana. Dakle, nemojmo bagatelisati tu opasnost. U sekundi će se poigrati s nama, a nama neće ostati takva slika da smo mi zavidni nego, onako, reći ćemo sebi kako mi imamo potpuno pravo, jer to je tamo nekakav – takav i takav i njega je najbolje u bunar smjestiti. I onda, možemo dostići ne znam koliko znanja, na bilo kakav visok položaj se ispeti, a da nismo ni svjesni da smo uništeni i koji je to gubitak. Eto što krije Husamuddinovo ime i zašto izbjegava da ga spomene među svojim slušateljima, a sve je ovo, skriveno, prisutno i među nama.

Samu predstavu o njemu gdje će zavidnik naći?

Kad će papagaj u mišijoj rupi zaspati?

Ispravnu predstavu (predodžbu, viziju, sliku) o Husamuddinu i takvim sličnim ljudima zavidnik neće steći, kao što ni papagaj u mišijoj rupi neće zaspati. To se nikad neće dogoditi. Nikad. A s druge strane nam se kaže: A želiš li da budeš “Jusuf” (a trebali bismo da to želimo; to već jesmo, samo što to ne otkrivamo, pokrile su nas ovakve smetnje), dakle, želiš li to, e onda se pripremi na zavist, na bunar, na zatvor pa ako to sve prođeš, čeka te “vlast” u “Misiru”.

Ta njegova predstava biva iz priviđenja.

To je dlaka njegove obrve, ne mlad mjesec.

Njemu (zavidniku) dlaka se spustila na oko... To je ono što smo maloprije kazali: šejtan će ti sve drukčije predstaviti i kazati – uljepšati taj tvoj hal, a ti ćeš uobraziti da je to hilal, mlad mjesec (nešto što ima tendenciju da se puni i da zasja u pravom svjetlu), a ni svjestan nisi da to tebe vodi u rupu, u jamu. Radi se o dlaki jednoj. Tako mi zanemarujemo i ovog vanjskog i onog skrivenog neprijatelja.

Tebi pohvalu iskazujem izvan pet i sedam.

Ti sada piši: “Dekukija je naprijed prošao.”

Kaže hz. Mevlana Husamuddinu: Tebi pohvalu iskazujem izvan pet i sedam, tj. izvan pet osjetila i izvan sedam nebesa. A ti, Husamuddine, sada piši: Dekukija je naprijed prošao, jer ona sedmorica mu kažu: de, istupi naprijed, i budi nam imam.

Pa da se vratimo na tu priču.

Prvi dio 51. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 26. 5. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.