Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

Priredio: Šaban GADŽO

 

Treći svezak, bejtovi: 1598-1633/III, prvi dio (88)

 

Euzubilla, bismilla, elhamdulillah, salavat

Rabbi-šrahli sadri...

 

NASLOV DERSA

Majke dječakā otišle su posjetiti učitelja

 

Jutrom dođoše te majke.

Učitelj je ležao kao teški bolesnik.

U znoju, od toliko pokrivača,

glave povezane, lica zastrta.

Tiho je uzdisao

 i sve žene “La havle!” zavikaše.

/Vezano za riječi La havle, prenosi se u hadisi-šerifu da je Poslanik, s. a. v. s., upitao hz. Aliju: “Hoćeš li da te podučim riječima koje ćeš izgovarati kada te zadesi kakva šteta?” “Svakako, Allahov Poslaniče”, odgovorio je hz. Ali. Onda mu Poslanik, s. a. v. s., veli: “Kada te zadesi neka šteta, reci Bismillahir-rahmanir-rahim – U ime Allaha Milostivog Samilosnog; La havle ve la kuvvete illa billah – Nema snage ni moći osim s dozvolom Allaha Svevišnjeg, Veličanstvenog! Zbog izgovora ovih riječi, Allah, dž. š., otklanja nevolje koje On hoće.”/

“Hajr bila, učitelju, ova glavobolja!

 Tvoje nam duše, o tom ni pojma nismo imale!”

 (To da si bolestan.)

On odvrati: “Ja također, bio sam bihaber od toga.

 (Pojma nisam imao!)

Ovi kopilani mi na to pažnju skrenuše.

I onda ovako završava učitelj:

 Ja sam bio zaokupljen podučavanjem,

 a u nutrini mi se pojavila ozbiljna bolest.”

 /Još nekoliko bejtova i završava se ovo kazivanje Mevlanino vezano za učitelja i ove dječake, u kojoj priči nam je pojasnio šta je to vehm (uobrazilja) i šta je zann (pretpostavka).Vidjeli smo prošli put kako privodi kraju ovu priču: podvukao nam je šta znači ovaj dan koji nam je ostao na raspolaganju, a to je ovaj naš život, koji je dan, ili dio dana. To je rečeno riječima majki koje djecu kore veleći im: Pa ovo je dan za učenje, a nije za igru. Djeca bi da se igraju, a majke žele da ona uče. Pa smo mi prošli put lijepo pojasnili da nama hz. Mevlana upućuje i prijekor, a i poruku vrlo značajnu: Nemojte se igrati, nemojte biti matora djeca! Ne zaboravite da je ovaj svijet, kako je u Kur'ani-kerimu rečeno, zabava i igra. Ne dozvolite da vas ta igra toliko zanese pa da zaboravite da nemate puno vremena na raspolaganju.

Sad nam opet to podvlači na jedan drugi način, veleći nam ovako: Neopaženo ti u tvoj život dođe bolest, a ti si zaokupljen i dušom i tijelom nekim poslovima, recimo važnim poslovima na dunjaluku. I u neka doba, kad te već ophrva bolest, ti se onda zapitaš šta ovo bi. Hoće da nam hz. Mevlana kaže: tako će vam Azrail zakucati na vrata, pa nemojte dozvoliti da budete zatečeni, zaokupljeni nekim “važnim” poslovima... I onda “ah-vah!”, u zadnjem trenutku, jer nas sada napušta onaj šaptač koji nas je navraćao na loše i naš je nefs već na izdisaju, slika nam postaje jasna, ali tada nema fajde od tog saznanja. Sad možemo vidjeti zašto je, Allahu alem, u kazivanju ovome što smo imali u nekoliko dersova prije, naveo primjer Faraona. I kako je vehm (uobrazilja) djelovao na njega. Narod je njemu skandirao, njegovoj vlasti klicao da je on božanstvo i on je poput aždahe zinuo na to sve, želeći još više tih pohvala. Zašto faraon? Sad na kraju učitelj ovako govori. Ovdje hz. Mevlana prekida priču o učitelju, a hoće da nam ukaže na nešto drugo i da to podvuče i dobro, dobro podeblja, da znamo. Znači, Faraon tek biva svjestan svog vehma, svoje uobrazilje, u trenutku gušenja. Ili učitelj, n-ti učitelj, svaki od nas, ne dao Bog, biva svjestan kad nastupi smrtna agonija, da je život upotrijebio ili zaokupio nečim što mu sada pred onim što mu dolazi u susret neće biti od koristi. A nije se potrudio, kako je u ajeti-kerimu rečeno: Toga dana neće koristiti ni imetak ni sinovi, koristit će samo to ako si došao čistog srca (Eš-Šuara,88-89). I on (Faraon), kad se guši, tek tada veli: Ja vjerujem u Boga Benu Israila! I on je sve vrijeme, na svoj način, izgovarao onu rečenicu što smo pozvani svi kao robovi Božiji da potvrdimo: La ilahe illallah, ali ta rečenica u Faraona i u sviju nas, ne dao Bog, ako smo u vlasti našeg faraona, izgleda La ilahe illa ene – Nema boga osim mene! I onda, kad ovo “mene” dođe na prag odlaska s ovog svijeta, pošto je to bila iluzija, ona nestaje i čovjek se susreće sa zbiljom, s istinom. I onda će sigurno reći kao što je Faraon rekao: Ja sad vjerujem u Boga Benu Israila!

Molimo Gospodara da nas otrijezni prije toga, da ne bismo, ne dao Bog, bili u ovakvoj situaciji. Jer mi smo došli na ovaj svijet sa zadatkom. Ako taj zadatak ne izvršimo, džaba svi ti neki drugi poslovi koje smo radili. O tome nam hz. Mevlana na jednom drugom mjestu govori, navodeći primjer onih koji nisu izvršili zadatak. Kaže, to bi bilo kao da te sad car pošalje s nekim zadatkom u neku zemlju da obaviš neki posao. I ti uradiš stotinu drugih poslova, a ne uradiš onaj zbog kojeg te je car poslao. Kakav je rezultat toga? Ne smijemo dozvoliti, biiznillah, da budemo prevareni i odvojeni na ovaj drugi kolosijek, zaokupljeni na takav način da onaj prioritet naš zaboravimo. A koji je to prioritet? Džine i ljude sam stvorio samo da Mi robuju (Ez-Zarijat, 56), da Me spoznaju. Da se obistinimo kao robovi. A u nama samima je upravo ovaj faraon koji kô aždaha želi vlast. Jer imati vlast, onda su tu i pare, i sve ostalo što ide: i čast i slava. Svi to imamo u sebi, tu takvu jednu klicu. Jer ako to zadobijemo, onda čovjek računa, sve ću ostalo imati... Eto, to je taj faraonluk u nama. A kad je Poslaniku, s. a. v. s., ponuđeno da bude Car Poslanik, on je izabrao da bude Rob Poslanik. Rekao je: Ja jedem kao rob i sjedim kao rob. Ako smo sljedbenici, a jesmo inšallahu-teala, Ponosa svjetova, moramo biti svjesni šta je ovo. I kad nas ovaj nutarnji faraon gura tom željom da zaimamo vlast, slavu, čast..., postavimo sebi pitanje: Kako ćemo se sačuvati ako nas je uhvatila ovakva bolest?

Nedavno sam pročitao jednu lijepu priču, istinitu priču. Jedna Amerikanka, djevojka od 30 godina, oboljela je od teškog karcinoma i trebala je hitno da se izvrši operacija, a onda slijedi kemoterapija, pa zračenje. Ona je to sve odbila i odlučila je u to nekoliko mjeseci, koliko su joj još ljekari davali mogućnosti za život, da svoj život drukčije provede. Na jedan drukčiji način. Šta je učinila? Počela je sa šetnjama. Pošto je to Sjeverna Kalifornija, pa tu je puno svakojake šume, ona je šetala šumom svaki dan, a svoje bi tijelo izlagala dugim kupkama. Dok bi to radila, dok bi šetala i bila u kadi, zamišljala je kako s neba padaju male zvjezdice, tako joj je to nadošlo. I sad kad ta zvjezdica dohvati tu kancerogenu ćeliju, ona je imala takav svoj, kako bismo rekli, jedan umišljaj (tako je to doživljavala) da se sad ta bolesna ćelija rastače ili puca kao balon. Jela je samo čistu hranu. Prekinula je druženje sa svim osobama koje su joj donosile nelagodu, ili, da kažemo, prenosili onu negativnu energiju, kako kaže hz. Mevlana: Čuvaj se takvih ljudi koji su poput hladnog kamena, koji ne samo da uzimaju tvoju toplotu nego ti prenose svoju hladnoću. Dakle, ona je sve takve napustila; dvije su samo osobe ostale koje je voljela, s njima se družila. Provodila je vrijeme u razmišljanju i čitanju nadahnutih knjiga. Iz dana u dan je osjećala kako sve više može da hoda, duže su bivale te šetnje. Nakon devet mjeseci, kad je došla na pregled, ni traga nije bilo od te bolesti.

Zašto sam ispričao ovaj primjer? Ovo je priča o fizičkoj smrti, o fizičkoj bolesti, opasnoj bolesti. Koliko je tek opasna bolest ova “nesvijest” o svom Stvoritelju?! Ali ako mi primijenimo i uvedemo u svoj život ovaj princip, kao što je to uradila ova djevojka, nadati se je i našem duhovnom ozdravljenju. Šta je ona uradila? Potpuno je promijenila svoje okruženje: evo je u prirodi, mnogo je u doticaju s vodom (a kažu, ta voda, kad se čovjek kupa svaki dan, da to pojačava elektrone u tijelu) i to sada biva kao jedan najbolji antioksidans – otklanja ovu opasnost od te bolesti. Onda je tu razmišljanje, nadahnute knjige, čista hrana i vidite koja je posljedica bila. Ako vidimo da smo zaglibili po pitanju ove duhovne dimenzije, pa naš faraon zauzeo mjesto, na što nas upozorava hz. Mevlana u jednom prethodnom bejtu, kad na usta dječaka kaže: On se kao granit uhvatio za svoju poziciju, a neće se šale taj faraon odreći tog mjesta... Zato, primijenimo, uz Allahovu pomoć, ove savjete; nek nam ovo bude jedna vodilja na ovoj duhovnoj stazi, pa da eliminiramo simptome ako su se pojavili, a kamoli ako je to uzelo maha, jer ne smijemo gubiti nadu u Allahovu milost, pa čak ako pomislimo da je sve došlo do dna dna, opet, ne zaboravimo, samo kjafiri mogu izgubiti nadu u Allahovu milost. Allah će sve grijehe oprostiti ako se čovjek istinski pokaje i vrati Njemu. I onda, ako se čovjek i boji (a sigurno često čujemo pitanje: Kako li će to biti kad budemo selili s ovoga svijeta?), i na to pitanje lahak je odgovor: Kako živiš, znaj da ćeš tako i umrijeti, a kako umreš, tako ćeš biti i proživljen. Odmah pristupimo promjeni našeg ambijenta, gledanja svega ovoga što nas dovodi u situaciju da ova duhovna bolest uzme maha, bivajući sve žešća./

Sad hz. Mevlana privodi kraju ovaj ders s nekoliko bejtova:

Kad čovjek bude ozbiljno zaokupljen,

on, u pogledu viđenja svoga bola, biva slijep.

/Čovjek se preda jednom poslu, ozbiljno, svim žarom, i dušom i tijelom, i toliko se zanese da ne vidi da mu se uvukla bolest u tijelo, tj. ne vidi da mu se približava kraj života i smrt. On se zanio dunjalukom, a Azrail kuca na vrata!/

E, sad će nam navesti primjer da nam pokaže koliko čovjek može da bude zanesen:

 

Putem misirskih žena, Jusuf je postao predmet

sijela, jer zanesene njegovom ljepotom,

na sebe su zaboravile.

Isjekle su svoje podlaktice.

Duša očarana, pa ne vidi ni sprijeda ni straga.

/Poznato nam je šta se desilo s misirskim ženama. One pred prizorom Jusufove ljepote posjekoše svoje ruke a da nisu osjetile ni bol niti registrirale krv iz ruku. Jedan od učenjaka je upitan, nakon što je rekao da će muminima duša biti u času smrti uzimana poput vađenja dlake iz putera, upitan je bio koji dokaz ima za to, kad ima rivajeta gdje se kaže da je smrtna bol poput sedamdeset udaraca sablje. Onda je on naveo ajeti-kerime koji govore o ovome slučaju iz sure Jusuf. Kada su vidjele tu ljepotu, nisu osjetile ništa od ovoga bola koji se fizički zaista manifestirao, ali one to nisu ni osjetile ni vidjele. Tako, inšallahu-teala, istinski vjernici, kad dođe vakat da popiju ovo samrtno šerbe, pred tim prizorom ljepote koji će im Allah, dž. š., pružiti ispustit će svoju dušu a da neće osjetiti ove tegobe. Amin, da budemo od takvih!/

O, mnogo li je hrabrih ljudi kojima je

u ratu ruka ili noga udarcem odsječena!

On je upravo tu ruku nosio u sukob

misleći da je ona postojana.

(U žaru bitke u kojoj se našao nije ni osjetio da je ruku izgubio.)

Tek, potom, vidjet će da je ruka u sukobu otišla.

Mnogo mu je krvi isteklo a da o tome pojma nije imao.

Čim je o udovima počeo govoriti, hoće hz. Mevlana da nam odmah skrene pažnju na nešto drugo, a sad ćemo vidjeti o čemu se radi.

 

NOVO POGLAVLJE

Pojašnjenje toga da je tijelo kao odijelo za dušu i ova ruka rukav za ruku duše, i ova noga čizma za nogu duše

(Drugim riječima, hoće da nam hz. Mevlana kaže da se duša odjenula tijelom i sakrila za njega. U našoj ruci krije se ruka duše; u našoj nozi nalazi se nevidljiva noga duše; duša koja je još skrivenija i tajanstvenija nego njeni udovi.)

Slijede četiri bejta o tome:

Tako, treba da znaš da tijelo dođe kao odijelo.

Idi, traži zaodjenuto! Odjeću ne liži!

/Evo ovo, to je ključna stvar u svemu. Danas me baš pita moja Hatidža zašto smo ovako vezani za ovo što vidimo, za ovo prolazno. Pa mi je ovaj ders odmah došao pred oči i eto s njom sam malo progovorio kako razumijevam ovu stvar. Upravo zato nam je imperativno (zapovjednički) rečeno da mora čovjek, da bi uspio na ovome putu, spoznati sebe. Spoznati svoj nefs, svoju dušu, ono što stoji iza ovoga vidljivog. Ali, pošto mi sebe poistovjećujemo s ovom formom koju vidimo, mi mislimo da sam ja ovo, ovaj lik. Onda sve činimo da sačuvamo taj lik. Zato ne volimo nikakav spomen smrti, jer kad se rastoči ovaj lik, mislimo da i mi nestanemo, da nestajemo u potpunosti. Mi ćemo reći: Pa bit će, ako Bog da, Ahiret i sve kako je rečeno... Ali ko ovo zaista živi, ko je svjestan toga? Zato ovako grčevito i branimo sve ovo što prolazi. Zato nam gubitak prolaznog žešće pada nego recimo jedan namaz kad prođe! A ako bi nam jedan namaz od dva rekjata bio primljen, mi bismo bili spašeni. A pogledajte koliko nam teško biva svaki gubitak na dunjaluku, jer ne znamo šta se krije iza ove forme. A rečeno nam je lijepo da nas je Allah, dž. š., jaratisao u savršenom skladu, a onda imamo najnakazniji lik, ako se čovjek ne vrati ponovo i ostane na tom nivou, savršenog sklada u kojem je stvoren. Ako se ne povrati, onda je to nivo hajvana, ili nivo gori od hajvana! Imperativ je da se obistinimo (ostvariti se, postići željeno, ispuniti se, zaživjeti neku ideju) kao Allahovi robovi dok imamo ovaj dan ili dio dana na raspolaganju.

Pitali su jednom Gazaliju: “Zašto svijet voli toliko dunjaluk, a ne baš Ahiret, i vjernici mnogi?” Pa je on rekao: “Zato što su ovaj svijet izgradili, uljepšali, a onaj tamo srušili. Jer ne rade ništa za njega, pa razumljivo da im je odlazak u porušeno neprijatan. I sve bi učinili da ovdje što duže ostanu.” I kad nam ovdje hz. Mevlana kaže: Idi, traži zaodjenuto! (to što je zaodjenuto ovom formom), odjeću ne liži! , moramo se zapitati šta je to sad iza ovoga, iza forme i lika, šta je to zaodjenuto? Iza toga stoji nefs, iza nefsa stoji ruh, ruh – ono od Allaha udahnuto. Ne znamo o tome mnogo pa nećemo ni ulaziti u to, ali nam je u Kur'ani-kerimu lijepo rečeno: Kada ga oblikujem (oformim Adema), kaže Gospodar, i udahnem u njega od Svoga ruha... (El-Hidžr, 29). Dakle, imamo tijelo, imamo nefs, imamo ruh. Ruh je netaknut; on je čist, savršen, ali na ovo drugo dvoje da ukažemo. To dvoje, tijelo i nefs, jesu kao dva stakla, ili ogledala na koja pada prašina, zato moramo izaći u potragu za spoznajom na ovom putu da bismo, uz Allahovu pomoć, slijedeći jaču pamet, polahko skidali prašinu s ovoga stakla i onda se sreli s ovom zbiljom koja je u nama, s ovom iskrom od Boga udahnutom u čovjeku. I kako je ono rekao jedan od pjesnika da je Vatan (Domovina duše) nebo, a domovina ovoga tijela zemlja. Zato se kaže, smiluj se garibu koji jeca za svojom Domovinom, duši koja jeca za svojim Vatanom. I u hadisu je rečeno: Ljubav prema Vatanu je od imana. (Misli se na ovu Vječnu, Iskonsku Domovinu; tvoju i moju Domovinu.)

Eto, opet prvi bejt iz Mesnevije u kojem je sve to rečeno: Slušaj ovaj naj koji jeca, tuguje! Zbog čega? Žali se na rastanak! A kad kaže Slušaj taj naj..., vidite da je on svjestan potpuno šta je izgubio i sad hoće i svakog od nas da zovne na tu kapiju; zato i nas i čitav dunjaluk hz. Mevlana zove: Dođi, dođi, da ti ovu tajnu otkrijem! Da ti kažem šta si izgubio, čovječe; da se probudiš po ovom osnovu; da ne budeš slijep! Da ponovimo opet ovaj bejt: Idi, traži zaodjenuto! Odjeću ne liži! Ne gladi odjeću previše; ima i ona svoj hak, normalno, daj joj njen hak: budi uljudan, uredan, lijep – sve donesi na mjesto kako treba... Jer, ne znači ovaj Put sve to odbaciti i zapustiti, to nikako, jer ona ima svoju funkciju, ova forma; ona čuva sadržaj.../

Duši je Allahov tevhid prijatniji.

Osim vidljive ruke i noge, ima druga ruka i noga.

Ruku i nogu u snu vidiš i njihovu povezanost.

To smatraj zbiljom, a ne ispraznošću.

 /Kakvu povezanost? Povezanost s duhovnom cjelinom. To smatraj zbiljom... Šta ? Pa taj san o kom ti ja sad pričam. A to smo, vjerovatno, svi imali priliku vidjeti, sebe na snu; e to smatraj zbiljom, a ne ispraznošću. Postoji, zaista, druga ruka i druga noga, one pripadaju duši./

 I onda nam završava ovo kratko poglavlje otkrivajući nam jednu tajnu:

Takav si da bez tijela imaš tijelo.

Onda ne strahuj kad iz tijela duša izađe!

(Dakle, ono tijelo koje ti vidiš na snu, to je tvoje pravo tijelo.)

 

Prvi dio 38. dersa iz trećeg sveska “Mesnevije”, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 27. 1. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centaru – Jekovac.