Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

PRIREDIO: Šaban Gadžo

 

Treći svezak, bejtovi: 2358-2414/III (prvi dio)

Euzubilla, bismilla, elhamdulillah

Rabbi-šrahli sadri...

 

Nastavljamo onu hikaju o čovjeku koji je učio dovu da mu Allah podari nafaku bez truda. Sad on na sve one optužbe od strane onog nazovivlasnika vola daje svoj odgovor. Obratimo dobro pažnju slušajući ove bejtove, vidjet ćemo kako nam hz. Mevlana ukazuje na naš životni put, na našu komunikaciju s onima koji nas okružuju, pa iz toga uzmimo pouku. Jer je ovo ključna stvar, sigurno. Ovako kaže ovaj siromah:

On reče: „U pogledu ovog prestupa, slijepcem me nazvao

taj netačnog viđenja.

To je sasvim šejtanska analogija, o, Bože!

Pazimo sad dobro na ovo slijepcem me nazvao taj netačnog viđenja. E, zato: Ya, Rabbi! Pokaži nam stvari onakve kakve jesu! Jer, ako krivo vidiš, kriv je i zaključak, a onda ćeš krivo govoriti i ko zna u šta sve otići. Onda kaže: To je sasvim šejtanska analogija, o, Bože! Upućuje na one poznate šejtanove riječi: Ja sam bolji od njega! Mene si stvorio od vatre, a njega od zemlje (Sad, 76). Šejtan je vidio samo vanjštinu i uporedio elemente pa je za njega element vatre bolji nego zemlja, ali on nije vidio ono što je Allah pohranio u tu zemlju. Tako i svi ovi, ova svjetina koja ne vidi dalje od nosa, na čelu s ovim čovjekom koji traži „svog“ vola, zaključuju da sam ja kriv. Jer nemaju uvid u suštinu stvari i njihov zaključak je naopak.

Dalje kaže:

Kad sam ja dovu činio poput slijepih?

Kad sam, osim Stvoritelju, drugom ruke pružio?

(Ja to nikad nisam uradio.)

Ovaj nam bejt ukazuje na to ko je suštinski slijepac. To je onaj koji dovu čini nekom drugom mimo Jedinog, koji ti jedini može dati i odgovoriti na tvoju dovu. Dakle, ja nikada, osim Stvoritelju, drugom nisam ruke pružio.

Slijepac, u pogledu stvorenja, silnu žudnju ispoljava, iz neznanja.

Ja od Tebe tražim jer Ti svaku tegobu olakšavaš.

Zapitajmo se koliko smo mi vezani za ljude i koliko smo ubijeđeni da nam drugi mogu izaći u susret i odgovoriti na naše zahtjeve. Ovaj nam bejt govori da je takav pristup pristup slijepca. I vidite da na toj osnovi imamo i probleme. Nešto mi treba, ja tražim to od tebe, ti nećeš da mi odgovoriš na to i odmah imam problem s tobom, a ni nàkrāj pameti mi nije to da još uvijek ne shvatam ko je taj koji daje. Allah daje i uskraćuje. Ali vidjeli smo prošli put (ne zaboravimo to) koliko je značajan onaj bejt gdje se kaže: Oni koji nisu iz Elesta, s te Prve Sofre, ponijeli onaj san, ono što su tada kazali i čemu su svjedočili kada ih je Gospodar upitao Nisam li Ja vaš Gospodar?, a sve duše odgovorile Jesi! – Bela!, kao što ga je Jusuf, a. s., ponio, tj. taj haber koji će ga nositi tokom njegovog boravka na ovom svijetu, u iščekivanju da se to ostvari – ko to nije ponio, ko je to zaboravio, nema od njega na ovom svijetu ni roba ni murida.

Molim vas, zapamtite dobro ovaj bejt što je rekao! A poslije toga kaže: Ako to i bude: rob i murid... (klanja čovjek, posti, eto – robuje Gospodaru; murid – izabrao duhovnu stazu i prikučio se nekom tarikatskom džematu, ali...), onda nam hz. Mevlana objašnjava šta se dalje s njim događa: On je kolebljiv u tome, jedan korak naprijed napravi, dva unazad, jedan trenutak se zahvaljuje, godinu se žali na Gospodara! Ako zaista pošteno istražimo ovo kod sebe i vidimo da se nalazimo u tom halu, to nam je dokaz da se nismo obistinili kao robovi Božiji, a ni kao muridi. Dakle: Slijepac u pogledu stvorenja silnu žudnju ispoljava..., obija njihove pragove – de mi vi izađite u susret! A vidite šta on kaže, ovaj istinski Božiji rob: Ja od Tebe tražim jer Ti svaku tegobu olakšavaš! Drugim riječima kazano: Ja znam, Gospodaru, da si Ti kazao: O, vi ljudi! Svi ste vi fukare i ovisni o Allahu! (Fatir, 15) Kako ću od fukare tražiti, kad ja nemam k'o i ti što nemaš. Znači, jedino ako nam to Gospodar da, onda ćemo i imati.

Taj čovjek smatra me za jednog od slijepaca.

On nije vidio nijaz duše i moj ihlas.

On je, poput Iblisa, vidio samo moj lik i moju vanjštinu, a nije prodro u moju dušu.

On nije vidio ovu moju potčinjenost Gospodaru, predanost Gospodaru i moju iskrenost jer se služi šejtanskom analogijom. Ovo nas možda zbunjuje zato što nam je ovakav primjer naveo: Čini dovu, da mu Allah da nafaku bez truda, pa možemo reći da je to neumjesno. Ne zaboravite, ovo je sve vezano za Dekukiju, za Musa, a. s., i za Hidra. Hoće da nam tajnu otkrije hz. Mevlana pa da na pravi način prilazimo životu. Vidjet ćemo na kraju, ovaj što se poziva na njegovo pravo je ubica babe ovog čovjeka u čiju je kuću upao vo – ubio mu babu i uzeo sav imetak! A vidjeli ste, ovaj što je upućivao takvu dovu kaže: Ja sam, kao Jusuf, dobio haber... To je pravi Allahov rob, velijullah, i on zna o čemu se radi kad čini ovu dovu. Neka nas to ne zbunjuje, jer on po emru to radi: Jer si Ti, Gospodaru, ubacio u moje srce tu dovu i ja je po emru činim! A sad mi, s vana kad gledamo stvari, mi smo zbunjeni i pitamo se kako to?! Sve nam je to oko ovog slučaja hz. Mevlana prosto nacrtao, što bismo mi rekli: zdesna i slijeva, i sprijeda i straga, kako bi nam sve objasnio.

Dalje ovaj siromah kaže:

Ovo moje sljepilo je sljepilo ljubavi.

Jer ljubav čini slijepim i gluhim, o, Hasane!

Ovdje je u ovom drugom polustihu naveo hadisi-šerif u kome Poslanik, a. s., kaže: Tvoja ljubav prema nečemu čini te slijepim i gluhim. A ovo o, Hasane! aludira na Husamuddina: o, Husamuddine!, kaže hz. Mevlana.

Prema čemu ga ljubav čini slijepim? Sad će nam to objasniti:

Slijep sam u pogledu onog što je mimo Boga.

S Njim vidim. Ljubav to zahtijeva. Pa reci!

Hoće da kaže: Pa reci, zar nije ovako kako ti velim? Da ponovim ovaj bejt: Slijep sam u pogledu onog što je mimo Boga. Ovakav Allahov rob ne vidi ništa drugo osim Stvoritelja. Kao što se prenosi da je hz. Alija, r. a., rekao: Kad pogledam neku stvar (ako mi dođe u vidokrug), ja prije te stvari vidim Allaha; iza te stvari vidim Allaha i s tom stvari vidim Allaha! Ovo što mi nazivamo pojavni svijet njih ne odvraća od Stvoritelja, ovakve Allahove robove, pa ovaj siromah to i kaže: Slijep sam u pogledu onog što je mimo Boga, jer s Njim vidim, i normalno da vidi stvari onakvim kakve jesu. Ljubav to zahtijeva.

Dalje se obraća Gospodaru:

Ti koji vidiš ne drži me za jednog od slijepaca.

Ja se okrećem oko Tvoje dobrote, o, Stožeru!

Kao što si Jusufu Siddiku san pokazao

i on mu osloncem postao,

Tvoja dobrota je i meni san pokazala.

Ta moja neprestana dova nije bila igra.

Dakle, kao što si Jusufu Istinoljubivom pokazao onaj san u početku i on mu osloncem postao u svim tegobama: u bunaru, zatvoru, objedi – On mu je oslonac bio, jer je sve vrijeme imao pred očima to što mu je rečeno i pokazano, i to mu je davalo snagu da izađe sačuvan iz svih iskušenja kroz koja je prolazio, tako isto – Tvoja dobrota je i meni san pokazala – iz Svoje beskrajne dobrote pokazao si mi ovo što ćemo mi, ako Bog da, na kraju, kad završimo priču, saznati o čemu se radilo. Ta moja neprestana dova nije bila igra. Nisam ja to onako činio.

Svjetina ne poznaje moje tajne.

Blebetanjem smatraju moje riječi.

Ovako svjetina reaguje i vidimo najboljim ljudima šta su govorili. Govorili su im da su lašci, da su luđaci, da su čarobnjaci, vračari… Oni njihove riječi blebetanjem smatraju jer ne poznaju tajnu, a čovjek onome što ne zna postaje neprijatelj. Pa hoćemo li i mi dozvoliti da ne budemo svjesni toga? Naprotiv, ovo će nam sada hz. Mevlana rasvijetliti, tu stvar, zato – jezik za zube! Pa ako nam izgledaju neke stvari i čudnovate, sačekajmo malo, ne izlijećimo brzopleto. Vidjeli smo kako nam hz. Mevlana pri kraju prošlog dersa kaže: Ako ti se žuri, de malo sačekaj, pogledaj na „Elem neš rahleke“. Volio bi čovjek da brzo tegobe prođu, ali poslije toga će doći sigurno last, to je za tvoju fajdu, čovječe. I ovako izađemo, ne dao Bog, na teren, napadnemo Božijeg roba, a nismo svjesni ko je to. I onda, šta smo uradili? Izazvali smo Uzvišenog, objavili rat Bogu! Jer je On rekao: Ko uznemiri mog prijatelja (evliju), Ja mu navijestim rat! A tu smo mi, sigurno, gubitnici.

A onda ovako kaže:

Oni imaju pravo jer ko poznaje tajne skrivenog

osim Poznavaoca tajni i Pokrivatelja mahana?

Sebi su dali za pravo iz ove pozicije: ono što ne znamo, toga i nema! I čovjek to napada. Međutim, Onom Poznavaocu, Allahu Uzvišenom, ništa nije skriveno; On pokriva mane i otkriva od Svojih tajni onome kome On hoće. Kaže nam u ajeti-kerimu, esteizubillah: On tajne zna i On tajne svoje ne otkriva nikome osim onome koga On za poslanika odabere (Džinn, 26-27). Sad možemo kazati da se  to odnosi na poslanike, a ovaj čovjek nije poslanik. Imamo drugi ajeti-kerim u suri Jusuf, gdje se kaže: Reci: „Ovo je moj put. Ja pozivam Allahu na osnovu jasna uvida. Ja, i oni koji me slijede...“ (Jusuf, 108) Evo vidite, ima i druga kategorija. To su Allahovi bliski robovi koji dobivaju od Gospodara uvid u ono što masa ne vidi, kao što je ovaj Allahov rob iz vakta Davuda, a. s.

Parničar mu reče: „Lice meni okreni! Pravo govori!

Zašto si lice k nebu okrenuo, o, amidža?

Prevarant koji zna šta je uradio ovako mu govori! Ovaj nam bejt pokazuje da se upravo takvih trebamo dobro čuvati. Kad se neko puno poziva na pravo i pravdu, treba ga se čuvati! De, lice meni okreni – pravo govori!, kaže ovaj prevarant, kad vidi lice siromaha okrenuto prema nebu, jer se on ne okreće nikom drugom osim Hakku Uzvišenom. A vidimo iz ovog bejta kako sve ima tendenciju da te sebi okrene: Lice meni okreni! A to čovjek ne smije dozvoliti. Ako se to desi, onda je prevaren i okrenuo se na stranu fukare, odakle ništa neće dobiti, osim ono što mu je sudbinom određeno. I dalje ovaj prevarant nastavlja da se obraća ovom fakiru, sirotanu – ne sirotanu po pitanju neimanja imetka, nego u smislu onog siromaštva koje podrazumijeva potpunu svijest da ovisi o Bogu Jedinom, zato se samo Njemu i obraća.

Obmanom se koristiš. Nepravilnost širiš.

Aškom i kurbom se razmećeš.

Gledajte kako ga samo optužuje: Varaš, dakle nepravilnost širiš aškom; izdaješ se za ašika, zaljubljenika u Allaha i kurbom se razmećeš, tj. tvrdiš da uživaš Hakkovu blizinu.

S kakvim obrazom si, kad ti je srce umrlo,

lice k nebesima okrenuo?“

Odakle ti takva smjelost?!, pita ga ovaj i još mu govori da mu je srce umrlo.

Graja nastade u šeheru zbog ovog slučaja.

Taj musliman spusti lice na zemlju

govoreći: „O, Bože, ovog roba nemoj osramotiti!

Ako sam i loš, moju tajnu nemoj otkrivati!

Kroz sve ove bejtove uči nas hz. Mevlana lijepom ponašanju i vidite kako na sve ove napade istinski Božiji rob reaguje. Digla se graja, svi su na strani tužitelja, a šta on (optuženi) radi u tom trenutku, odnosno šta mi treba da uradimo kad dođemo u jednu tešku situaciju? Sedžda, na sedždu Gospodaru pasti jer smo tu najbliži Njemu. Obratite pažnju na govor optuženog, on ne ističe nikakve svoje vrline, već kaže: O, Bože, ovog roba nemoj osramotiti! Iz zilleta, iz poniznosti, obraća se Gospodaru: Ako sam i loš (znači, pripiši sebi svu manjkavost), moju tajnu nemoj otkrivati! Tj. ti si es-Settar, dž. š., koji pokrivaš tajne pa pokrij i mene slabića – pokrij me lijepom pokrivkom!

Uz ovaj bejt mi je palo na pamet nešto što sam ne jednom već više puta vidio na sijelima kod Allahovih robova; moglo se desiti da se tu pojave ljudi različitih usmjerenja, sumnjivih rabota, pa je nama mlađim to bilo čudnovato: otkud oni tu, s kojim ciljem, s kojom namjerom ili čak zadatkom?! Međutim, ovaj bejt nam fino to pojašnjava: oni, ti odabrani Allahovi robovi, okitili su se svojstvom es-Settar (Onaj koji pokriva) i oni pokrivaju mahane ljudi. Jer neko je fukara pa došao: tu je našao hljeba da pojede i da se skloni; neko je možda bio drumski razbojnik pa ga on, primajući ga u svoju blizinu, drži na odstojanju od jednog tako nečasnog posla... Iz ove pozicije, vi koji ste mlađi, a i mi stariji, ako bismo se ponovo našli u toj situaciji, vodimo računa – nemojte napadati te ljude, nemojte im činiti boravak tijesnim, nego, naprotiv, učinite im boravak prijatnim. Allah zna šta radi i kako vodi robove Svojoj kapiji. A ovi istinski Njegovi robovi okitili su se ovim svojstvom, i to pokrivaju.

Ti znaš, a i duge noći

da sam Te prizivao sa stotinu nijaza.

Sa stotinu izraza pokornosti i odanosti. Ti, Gospodaru, znaš to, a i duge noći to znaju. Nisam spavao, ja sam bdio Tebi na sedždi i prizivao Te sa stotinu nijaza. A onda završava ovo svoje kazivanje, ovaj monolog:

Iako kod svijeta ova dova nema vrijednosti,

kod Tebe je poput svjetlećeg čiraka.“

Znam ja da su ovi ljudi koji to ne razumiju uzeli ovu moju dovu za nešto s čime mene napadaju, ali kod Tebe je ta dova poput blistavog čiraka. Gdje se gubi ovaj uvid koji je duša svakog od nas imala u Elestu, u Praiskonu? Učitelji na duhovnoj stazi su nam kazali: Ima ljudi koji na ovaj svijet dođu kao životinje i odu s njega kao životinje. Ima onih koji dođu kao životinje i odu kao ljudi, prevaspitaju te svoje hajvanske osobine; pristanu na pravi terbijet i obistine se kao ljudi. A ima i ljudi koji su na ovaj svijet došli kao ljudi i otišli kao ljudi. Ko su ti? E to su oni koji nijednog trenutka nisu zaboravili onaj haber iz Elesta – Elestu bi Rabbikum? (Nisam li ja vaš Gospodar?) Došli su kao ljudi i otišli s ovoga svijeta kao ljudi. Nijednog trenutka ta veza s Izvorom ili s tom riznicom koju su nosili u sebi nije bila prekinuta. Jedan slikovit primjer da navedemo.

Jedan čovjek okopavajući bašču trnokopom udari u nešto tvrdo, kad pogleda, tamo sanduk, a u sanduku prava riznica blaga. On to ponovo zakopa, zagrne zemljom, postavi jedan zelenkast lijep kamen kô išaret gdje se to nalazi. Ode svojoj supruzi i kaže šta im je Gospodar poslao. Imali su dvoje djece, djevojčicu i dječaka starosti 12-13 godina. I sad taj zelenkasti kamen pao je u oči njihovoj kćerci i ona pita majku: Kako je interesantan ovaj kamen, privlačan, lijep. Kakav je ovo kamen? Majka ne može da otkrije tajnu dok ne dođe vrijeme za to, pa kaže: To je kamen koji sreću donosi. Djevojčica uzme kamen, pogleda ga i vrati na isto mjesto, a onda ode u školu. Desilo se da je imala taj dan jedan težak ispit i položi ga.

Zaključila je: Vidi, stvarno je taj kamen takav – kamen koji donosi sreću! Sutra je ona našla sličan kamenčić pa ga donijela tu. Pita je majka: Zašto si to donijela? A ona kaže: Majko, ako je jedan kamen donio sreću, a sličan je ovome što sam ja donijela, sad dva takva kamena mogu sreću uvećati. I počela se ta hrpica kamenja povećavati. Jednog dana sin je to vidio i pita majku: Zašto je ova hrpica baš na ovom ovdje mjestu? Bio je uporan s pitanjima i ona mu kaže: Otiđi babi pa njega upitaj. Babo mu kaže: Sine, sutra ćemo to vidjeti, nek ova stvar još malo pričeka. Tu noć sin nije mogao ni zaspati. Ujutro, poslije sabaha, uđu u baštu i babo odgrne kamenje i pokaže mu riznicu, a onda mu kaže: Vidiš, sine, ovo je blago naše porodice. Ovako ćeš i ti čuvati ovu tajnu, a kad dođe vakat, onda narednoj generaciji, nekom od svojih potomaka koji bude za to podoban, ovo ćeš otkriti, a on će dalje čuvati i tajnu i blago.

I tako je to bilo sve dok nije umro jedan od tih nosilaca tajne ili se nešta drugo desilo. Uglavnom, kamenje je ostalo napolju, ali niko više nije znao za riznicu. Ljudi su hvalili tu hrpicu lijepog kamenja, govorili o tome sve najljepše, a niko nije znao za onu riznicu dolje, ispod tog kamenja. Tako se ovo kamenje, koje je trebalo da bude putokaz prema riznici, pretvorilo u cilj. E tako sve može da ima ovakvu ulogu. To smo i prije govorili: bila to pripadnost školi, mezhebu, ovome-onome; bila to težnja za položajem, zvanjem i slično. Sve to može biti jedan divni kamen koji treba samo da bude sredstvo na putu do otkrivanja ove riznice koju ti nosiš u sebi. Međutim, nešto se desilo – zaboravio je to čovjek. E tako i ova naša duša koja se spustila iz visokih svjetova, gledajući te prizore kroz koje je prolazila, zaspala je i zaboravila na ovu riznicu koju nosi sa sobom. I onda, ovo što je spolja postane cilj. Da nas Allah sačuva od toga i da nas sve, sve ljude, probudi! I dova je jedna riznica, a vidjeli smo u prethodnim dersovima kako nam je tu riznicu hz. Mevlana objasnio i kako to bude bagatelisano kod svjetine, kao što je to i na primjeru ovog siromaha pokazano.

Prvi dio 57. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 14. 7. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.