Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
PRIREDIO: Šaban Gadžo
Njihovi pametni i pronicljivi jednodušno
postadoše negatori, u pogledu te bašče i odmetnici!
Govori o učenjacima – ti pametni i pronicljivi, u pogledu ove bašče, džennetske bašče na dunjaluku, a to su Allahovi poslanici i evlije – postadoše negatori i odmetnici!
Ima jedan divan primjer iz života hazreti Mevlane, pa da ga navedemo.
Jedan poznati učenjak gramatike (jezikoslovac) sa svojim učenicima dolazi kod hazreti Mevlane pod izgovorom: – Idemo da ga upitamo nekoliko mesela. (Ali ne, oni imaju cilj, i učitelj vodi svoje učenike da njima pokaže, jer je on umišljen u svoje ogromno znanje koje ima, da im pokaže kako Mevlana nije dobar poznavalac arapskog jezika.) I kad je on došao sa svojim učenicima, sjeo je kod hazreti Mevlane. On im je nekoliko mudrih stvari kazao, a onda kaže: Da vam ispričam jednu priču. (Ko kad je Gospodar dao ovim svojim posebnim robovima da gledaju Njegovim nurom, pa je i Mevlana vidio kakav je nijet potakao te ljude da ga posjete.) – Pošla na put dvojica prijatelja. Jedan je fakih-pravnik, koji nije baš bio posebno učevan, već onako, malo; nije ga krasila ta vrlina. Drugi je gramatičar, izuzetno učen. I kad su došli, tako šetajući, do jednog bunara, kaže ovaj pravnik-fakih: Ve bīrin muat-taletin (Bunar nije u funkciji). (Ovdje hazreti Mevlana ubacuje ajeti-kerim, a ajet je iz sure Hadž, gdje se spominje zapušteni bunar: I koliko bunareva ima zapuštenih - El-Hadždž, 45, čime je pokazao i njima, a i nama kakav je poznavalac ne samo književnog arapskog već i arapskog kao jezika Kur'ana. U priči je taj pravnik rekao ve bīrin, a ispravno je bi'rin – s hemzetom-apostrofom.) Gramatičar odmah skoči: – Kako ćeš tako reći! Reci: bi'rin! I počinje polemika. Argumenti jedan za drugim, jedan za drugim – noć pala, nit' se kući vratiti, nit' ima naselja nekog blizu; zanoćili su tu, a ne prekida se mesela. U neka doba, nepažnjom, gramatičar upadne u taj bunar. Kad je upô, on sad odozdo pomaže: – O, iskreni prijatelju, samilosni pravniče, spasi me iz ovog tamnog bunara! Pravnik mu kaže: – Hoću, ali pod jednim uslovom: izbaci to hemze (apostrof) iz bi'rin! I šta će, hudi gramatičar, pobijeđen, pristaje na to. Onda kaže hazreti Mevlana: – Tako isto, dok iz sebe ne odbaciš/izbaciš “hemze negiranja-odbijanja ” i sve dok ga, kao Hamza, od sebe ne odvojiš, nećeš se spasiti iz tamnog bunara samozaljubljenosti, a to je bunar prirode i ega vašeg opisan kao gajabetil džubb – dno bunara, bunar dubine (Jusuf, 10), nikada nećete stići na nepreglednu poljanu koja se naziva ve erdullahi vasiah-a Allahova zemlja je prostrana (Ez-Zumer, 10).
Vidite šta sve ljude potiče da jedan drugog obore i ponize!
Dalje nastavlja Dekukija:
Ili sam divanija i smeten postao,
ili mi je demon nešto u glavu ubacio?
Oči trljam svakog trena, da
sanjam i gledam priviđenje u vremenu.
Čudim se, šta se ovo dešava!? Vidite kako nam hz. Mevlana u ova dva bejta govori o tome šta znači zdrava sumnja. Da li je iko od nas ikada posumnjao u sebe samog? Sve sumnjamo u druge i onda nam izgleda da su svi drugi naopaki a da nisi ni svjestan kad tako kažeš da ti sebe ustoličavaš kao nekog ko je kompletan i bez mahane! A evo ovdje nam je rečeno da ima i zdrava sumnja, iz pozicije potrage za Istinom, a ne iz toga – neću da te poslušam zato što si ti neko ko se meni ne sviđa. A vidite da nam se govori da treba i sebe preispitati: vidio si neku čudnu stvar koju ne možeš da razumiješ, čudiš se i to ne prihvataš, pa upitaj se da nije nešto s tobom uredu!
U sljedećem bejtu dolazi odgovor Dekukiji:
Kako bi mogao biti san?! Pa ja idem prema stablima.
Njihove plodove jedem. Kako da ne vjerujem!?
Dekukija je pravilno usmjeren, a šta je s drugima, s onim poricateljima koji se u odnosu na ovaj bostan (na ovu baštu džennetsku koja je tu) s druge strane drže, kazuju nam sljedeći bejtovi:
S potpunom potrebitošću i siromaštvom, koji u žudnji za pola nezrela kisela grozda dušu prodaju, koji, iz želje i pohlepe za jednim listom stabla,
udarani tom bijedom, teško uzdišu,
i bježe od ovih stabala i od ovih plodova,
a na hiljade hiljada ih je,
iznova govorim: Čudnovato! Da nisam svijest izgubio? Da nisam ruku stavio na granu uobrazilje?
Opet se čudi Dekukija tim ljudima koji su, uprkos njihovom siromaštvu i očitoj potrebi i ovisnosti o Gospodaru: O, ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je bogat i hvale dostojan – Fatir, 15. Dekukija se čudi kad vidi tu njihovu toliku potrebu i ovisnost, a oni opet iz pohlepe dušu prodaju za nešto mizerno, pa, udarani tom bijedom, uzdišu i viču: Časti, masti, vlasti, slasti!
Kad ovo sve vidim, pored ovakve bolesti pri njima, oni opet od ovih Allahovih posebnih robova bježe, pa iznova govorim da nisam svijest izgubio?! Ne može sebi da dođe od čuđenja: da nisam ruku stavio na granu uobrazilje, da me nije vehm (mašta) prevario; da se možda ne hvatam za vjetar?!
Potom nam hz. Mevlana ovo njegovo čuđenje pojašnjava kroz ajeti-kerim, koji upućuje na hal poslanika koji su preživljavali kada ih njihovi narodi nisu htjeli da poslušaju i da se pokore onome čemu su ih oni pozivali: I kad bi poslanici gotovo nadu izgubili i pomišljali da će ih lašcima proglasiti, pomoć Naša bi im došla; Mi bismo spasili one koje smo Mi htjeli, a kazna Naša ne bi mimoišla narod nevjernički (Jusuf, 110).
U bejtu je to ovako rečeno:
Uči: I kad bi poslanici nadu gubili...,
do – i pomišljali da će ih lašcima proglasiti...
Sad, u sljedećem bejtu, slijedi jedna finesa arapskog jezika, koju nam kroz ovaj ajeti-kerim pojašnjava hz. Mevlana:
Ovako uči, jer ublaženo kuzib (bez teštida) znači da su pejgamberi sebe vidjeli onemogućenim da djeluju.
Malo arapskog:
kuzibe – pasiv I vrsta
kuzzibe – pasiv II vrsta
kezebe = lagati
kuzibe = biti oblagan
kezzbe = nekoga u laž utjerati
kuzzibe = biti u laž utjeran
Ovo će gramatičarima biti potpuno jasno. Nama je malo teže, ali onoliko koliko nam je dato, reći ćemo: Ovaj glagol se može proučiti na dva načina, s teštidom i bez teštida, a što mijenja njegovo značenje. E sad ovo kako se uči: ili kuzibū ili kuzzibū, upućuje na ova dva značenja:
kuzzibu – poslanici su bili uvjereni da su ih njihovi narodi već proglasili lašcima; kuzibu – tj. narodi su pomišljali da su ih poslanici već slagali u pogledu poslanstva ili pomoći njima. Hazreti Mevlana kaže: Uči ovaj ajeti-kerim kuzibū, bez teštida, pa nam to sad i sljedeći bejt pojašnjava:
U sumnju su padale duše vjerovjesnika,
od saglasnosti nesretnih poricatelja.
Ne sumnjaju poslanici u Gospodara niti u ono što im se objavljuje, već u to da će im se iko od ovih ljudi odazvati na njihov poziv, pa u ovom kontekstu Dekukijevog čuđenja hz. Mevlana uvodi gornji ajeti-kerim da nam to bude potpuno jasno kako je bilo teško poslanicima.
I u sljedeći bejt ubacuje dio tog ajeti-kerima (nasruna – Naša pomoć):
Nakon njihove sumnje, stigla im je Naša pomoć.
Te nesretnike ostavi, a za stablo duše se prihvati!
Prođi se ti ovih, kaže Dekukija sam sebi, što te u čuđenje bacaju (taj njihov stav prema ovim velikanima), a za stablo duše se prihvati – nemoj ti dozvoliti da tebe to maši, tj. digni se ti u duhovne visine.
Jedi i daji drugima koji u tome udio imaju.
Svakog trena i svakog časa pouku crpi iz toga.
Jedi i dijeli plodove tog stabla; gledaj, posmatraj i proučavaj te tajne i druge upućuj i daji im duhovne lekcije.
Ovdje nam je predstavio ulogu tih probuđenih duša: Ti jedi od tih stabala i daji drugima, nemoj biti od onih koji će to zaustaviti i reći ovo je moje, kako bolesni rade. Pa i za znanje koje ti Gospodar daje, kad kažeš da je tvoje, ima posljedica: onda ćeš ga sigurno upotrijebiti za prestiž i polemiku, kao onaj jezičar iz one priče, i takva ulema, odnosno džuhela, suštinski neuki ljudi, pala je kao žrtva oholosti i nasilja. Znači, pazi dobro! To je nešto izuzetno vrijedno što ti Allah daje, pa ti budi uz to stablo: jedi i daji drugima koji u tome udio imaju. Ne budi kao farizeji, koji kad im Isa, a. s., kaže: – Vi stojite na putu tog nimeta božanskog; uzeli ste ključ, nit' vi ulazite tamo, nit' date drugima da uđu! (U Hakkov hadret.) Zamislite koliko ovakvih stvari ima prisutnih! I onda završava drugi polustih: Svakog trena i svakog časa pouku crpi iz toga, znači ne smiješ biti u gafletu po pitanju tog trenutka u kojem se nalaziš, jer onda, u sekundi, što bismo mi rekli, otići ćeš, bit ćeš prebačen na drugo polje gdje si gubitnik a da nisi ni svjestan toga. Pa da se prisjetimo one Senekine izreke gdje govori o najnesretnijim ljudima koji najkraće žive: – To su oni koji zaboravljaju prošlost (jer iz nje trebaš poruku crpiti, ona se i desila zbog toga); zanemaruju sadašnjost (evo, to je ovo iz bejta: Svakog trena i svakog časa pouku crpi iz toga, jer to su sve znakovi od Gospodara), a plaše se onoga što dolazi. (Pa moraš se plašiti kad si ovako postavio stvari; nisi iskoristio priliku koja stoji pred tobom.) I onda lijepo završava: – Kad dođe takva osoba na kraj života (vidi, gotovo je, valja seliti), onda u toj tuzi i žalosti (potpuno svjesna kako je život provela), onda u tom jednom takvom halu, postaje svjesna da je predugo bila zauzeta ne radeći ništa.
Pa nemojmo dozvoliti da nas zauzmu raznorazne stvari, čemu je čovjek uvijek bio izložen, ne samo danas; mi danas živimo u ovom vremenu, i ono je najbolje vrijeme za nas, moramo ga iskoristiti na pravi način. Hoćemo li dozvoliti da nas opet onaj šaptač svuče u horizontalu pa da jedan drugog napadamo i da zaudaramo na onaj mulj u kojem se nalazimo, ili ćemo, biiznillah, izabrati uzvišeno stremljenje, život po dubini i po visini?
Ljudi govore: O čuda! Kakav je ovo glas?
Jer pustinja je lišena stabla i ploda!
Pustinja, to je ovaj dunjaluk, a ljudi u gafletu, ne vide dušu jednog evlije; čuju njegov glas, ali ne shvataju i ne razumiju njegove riječi (ne vežu to s Izvorom) nego se čude i pitaju: Kakva je ovo budala?! Toliko ih je zaveo dunjaluk. Ne vide Istine ni prave stvarnosti.
Raspamećeni, postadosmo od riječi ljubavlju
obuzetih: “Blizu vâs je bašča i sofra!”
Ove ljude raspamećuje govor onih ljubavlju obuzetih, jer istinski ašici, a to su u prvom redu Allahovi poslanici i Njegovi prijatelji, govore Blizu vâs je bašča i sofra! Eto, to raspamećuje ovu kategoriju, ovu masu hiljada i hiljada koje prolaze pored njih, dodirujući ih u prolazu, a opet tako reaguje ta pokrivena, zaprljana duša... Moramo nešto od nas ukloniti, ima nešto pri nama što nam ne dozvoljava da to vidimo, a šta bi to moglo biti? Lijepo je rekao Seid Husein Nasr, kad su ga pitali o Firdusijevoj Šahnami i o Mesneviji, pa je on rekao da jedna drugu nadopunjuje. “Taj prvi ep, grandiozni ep, govori o predislamskoj Perziji, a ovaj drugi grandiozni ep, Mesnevija, tu su sad uloge podijeljene islamskim junacima, i ona govori ne samo Perziji već cijelom svijetu.” I onda ovako kaže: “Ova prva – Šahnama, moglo bi se reći da je ona mali džihad, a ova druga – Mesnevija, to je veliki džihad!” Kako ovo razumjeti? U Mesneviji je težište borbe preneseno u dušu, u tebe; ona te uči da budeš sa sobom u ratu, a u miru s drugima, a Šahnama o borbi s onim preko puta tebe, zato je to mali džihad. On ovdje ima na hateru hadisi-šerif kad su se ashabi vratili iz jedne teške borbe, Poslanik im kaže: “Vratili smo se iz malog džihada u veliki džihad.” Na pitanje ashaba koji je to veliki džihad, Poslanik odgovara: “Borba sa samim sobom.” Mesnevija te ovo uči: prebaci bojno polje u sebe i sa svojim nefsom budi u ratu, a u miru s onim vani. Ovo će nam, ako Bog da, skinuti ovu perdu pa da ne budemo od onih nedozvanih koji su raspamećeni kad im se kaže pa tu su ti ljudi. Ti pitaš gdje su. Blizu vâs je bašča i sofra! Evo vidite ovu sofru ovako blizu nas dok slušamo šta nam hz. Mevlana govori, pa pogledajte šta nam sve iznosi na tu sofru. Ali loše mišljenje o drugima, o vjernicima ne da nam pristup toj sofri i da ovo u pravom smislu shvatimo.
Oči trljamo, ovdje bašče nema!
Ili je ovo pustinja ili težak put?!
O čuda! Zar tako dugo, ovo kazivanje, može biti apsurdno! Ako stvarno postoji (bašča), gdje je?
Ti se nedozvani ovako čude i pitaju, zar ovoliko dugo treba da traje ovako apsurdna priča (apsurdna od ovih velikana), pa ako stvarno postoji ta bašča (taj makar jedan evlija) u ovoj pustinji, gdje je, daj da je vidimo! Pa kako ćeš je vidjeti kad ti je na oku perda, ova o kojoj govorimo sve vrijeme, kad si pogrešno okrenut, kako možeš prepoznati te ljude?
Ima jedna lijepa zgoda iz života prvih muslimana. A i ime te osobe je interesantno. Bio je jedan čovjek, beduin, i zvao se Zahir. On bi s vremena na vrijeme dođi u Medinu; nešto bi on od tih pustinjskih plodova, od onog što može pustinja dati, donosio Poslaniku, a. s. Poslanik je to primao, pa kad bi Zahir obavio svoj posao u čaršiji, on bi njega isprati lijepo, s darovima iz Medine. Poslanik bi govorio: “Zahir je naša pustinja, a mi smo njegov grad.” (Ovo Zahir znači nešto vidljivo, pojavno, ali nije bio privlačne vanjštine, nije mu Gospodar dao tu ljepotu.) I jednog dana, kad je došao u Medinu, priđe mu Poslanik, a. s., (jer ga je mnogo volio), iza leđa i pokrije mu oči. On se počeo migoljiti i pita se ko je ovo – Pusti me! Kad je osjetio da je Poslanik, samo je svoja leđa pritisnuo uz njegova prsa. Onda Poslanik kaže: “O, ljudi, ovaj rob je na prodaju! Ima li neko ko ga želi kupiti?” A on odgovara Poslaniku: “Tako mi Allaha, nema niko ko bi dao i dinar za ovako bezvrijednog roba!” A Poslanik reče: “Nije tako, o, Zahire! Tvoja vrijednost kod Allaha je veoma velika i cijena veoma visoka!”
Evo vidite, to je osoba koja o sebi ima ovakav stav. Ja, Rabbi! Pomozi nam da i mi dođemo u ovakvo stanje pa da i sami to istinski živimo, a ne samo da formalno govorimo da smo niko! E onda si zaista neko, sigurno! Eto vidite, niko na njega ne obraća pažnju, a Poslanik otkriva kakvu tajnu sa sobom nosi ova osoba: Nije tako, o, Zahire! Tvoja vrijednost kod Allaha je veoma velika i cijena veoma visoka!
Ja također govorim kao oni (druge evlije) o, čuda!
Zašto je takav pečat utisnulo, stvaranje Rabbovo?
Od ovih prigovora Muhammed je bio u čudu.
Također u čudu je ostao i Ebu Leheb.
Poslanik se čudi, pa kako ti ljudi ne vide!? Što njegovi sugrađani, i pored tolikih mudžiza koje im pokazuje, opet ne vjeruju?! Kako ne mogu da vide šta Gospodar pokazuje njima preko Poslanika, šta je on njima donio – sreću i ovog i onog svijeta! A oni ga smatraju ludim! A i Ebu Leheb se čudi: Zar ovakvog (pošto on govori svašta ružno na Poslanika), zar da ovakvog, neuzubillah, mazluma neko slijedi?! Čudi se, dakle, i jedna i druga strana.
Od ovog čuđenja do tog čuđenja je razlika duboka.
To, šta će Vladar Veličanstveni uraditi, Sutra ćemo vidjeti.
Pogledajte ovog nebeskog ahlaka! Pored svega, ja opet neću reći da je neko definitivno propao. Kao da nas podsjeća na onaj jedan prethodni bejt gdje velikani u svojim dovama (i kad su kjafiri u pitanju, i kad se ne odazivaju na njihov poziv) kažu: Gospodaru, ne zatvaraj vrata u potpunosti! Ti si Svemoguć da opet probudiš tu iskonsku čistoću u svakoj osobi pa da se vrate s krivog puta.
Dekukija, požuri naprijed! Pazi! Šuti!
Dokle ćeš govoriti, dokle, kad je uho rijetkost?!
Požuri – leti, Dekukija, tim stablima, u taj njihov hlad! Požuri prema evlijama koji ti otkrivaju Istinu! Pa i ti (svaki od nas) koji si ovo čuo – pazi (budi pažljiv; nemoj da bi promašio put), nemoj dozvoliti da te sad onaj šaptač koji te zove da ti sad kaže hajde ovamo na ovu stranu, jer on uljepšava ono što je ružno. Možda ova istinska strana nije tako privlačna, pa će on to iskoristiti da ti svoju ponudu upakuje lijepo i da ti kaže pogledaj kako je ovo ovamo lijepo. I pošto čovjek sebe ne poznaje, onda je izmislio sliku o sebi i drži da je to tako, pa vidimo često da je neko i našao neku kapiju, a pošto na toj kapiji nije dobio sve ono što njegov nepokorni nefs traži, rekao je ta kapija ne valja, i počne tražiti drugu, pa treću itd. Dakle, pazi! I vidite ovo: Šuti! Dokle ćeš govoriti, kad je uho rijetkost, kad nema niko da te čuje? Nema ljudi koji bi željeli da te čuju. Ne dao Bog da smo mi od tih koji smo sve ovo čuli a da ostanemo gluhi za ove nasihate.
Da nam Allah otvori duhovni sluh i vid pa da stvari vidimo onakve kakve suštinski jesu! Amin!
In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!
El-Fatiha!
Drugi 48. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 10. 4. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
