Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
Priredio: Šaban GADŽO
Da se prisjetimo posljednjeg bejta iz minulog dersa. Hazreti Mevlana nam je rekao Osjetilno oko je poput dlana i – dosta! Dlan nije u stanju obuhvatiti cjelinu, ovo je bejt nakon one priče o slonu. Nastavlja dalje hz. Mevlana pa nam kaže:
Oko Mora je jedno, a pjena drugo.
Pjenu ostavi i putem oka Mora gledaj.
/Gledanje ovim osjetilnim okom jeste poput doticanja dlana (u ovoj priči slona). Ti ljudi koji su na osnovu mjesta koje su dohvatili svojim dlanom zaključili kako izgleda to stvorenje bili su daleko, daleko od cjelovite slike. Tako je i ovo osjetilno oko daleko od zbilje. Ono može da vidi pjenu jer je usmjereno na ovu vidljivu formu, vidljivu stranu – vidi samo pjenu. Šta je lijek za to? Hazreti Mevlana nam u ovom bejtu kaže Oko Mora je jedno, a pjena drugo. Pjenu ostavi i putem oka Mora gledaj. Kako zadobiti ovo oko Mora? U onome poznatom kudsi-hadisu (sjećate se kako ide taj postupak): prvo Allah Uzvišeni kaže da mu se robovi ne mogu ničim boljim približiti osim ispunjavanjem onoga s čim ih je zadužio, farzovima. A onda dalje kaže: rob se nastavlja neprestano približavati Gospodaru nafilama. Dakle, donio je farzove na mjesto, one stroge obaveze, a sada on iz ljubavi i dalje sve više istrajava u raznim vidovima ibadeta i dobročinstava, sve dok ga Ja ne zavolim. A kada ga Ja zavolim, Ja postajem njegov vid s kojim on gleda. Eto kako se zadobiva to oko. A da bi zadobio ovo oko Mora, valja pristati na ovaj put, a neće se to moći postići (osim izuzetaka) bez Allahovih robova. Valja prići istinskim Allahovim robovima koji će nam pokazati taj put, ako budemo zaista na pravi način uspostavili vezu s njima i držali se onoga uzvišenog edeba jer je to Hakkova blizina (blizina tih Allahovih robova) ili Hakkova kapija. Ako sve to donesemo na mjesto, inšaallahu teala, onda se zadobiva ovakav vid i onda on prodire kroz pjenu, a ne zaustavlja se na pjeni.
Pjena se giba iz mora dan i noć.
Pjenu vidiš, a more ne. Čudnovato!
/Bili smo na moru, znamo kako to izgleda, ta morska pjena, i koliko ona traje; valovi budu izbačeni na površinu i brzo se vraćaju. Koliko traje vijek te pjene? A formira se tako što se val diže. (I mi smo svi tako poput tih valova: podignemo se, pojavi se pjena na vrhu toga vala i onda nam to daje dojam onoga JA. A šta će biti s tog vala u sljedećem trenutku? Rastočit će se i nestati u moru.) Dakle, htjeli mi to ili ne, to će se desiti, mora se Gospodaru vratiti. Mi smo od Njega i Njemu se moramo vratiti, ali je stvar u tome da to svjesno uradimo. S punom sviješću. Ako je ona prisutna, onda se neće dozvoliti ovom egu da podigne glavu i da kaže – JA. Čudi se hz. Mevlana pa kaže: Pjenu vidiš, a more ne. Čudnovato!
Mi se kao lađe sudaramo.
Naše oči su zamračene, a u čistoj vodi smo.
/Sa svih strana, poput riba, voda nas je ta opkolila, ali mi se poput lađa sudaramo. Jer smo mi zatočenici ovakvog pogleda koji je skoncentriran na površinu i eto, to je ta horizontala gdje se mi sudaramo međusobno i eto sukoba! Dohvatili smo tim dlanom, odnosno osjetilnim okom površinu i uvjereni smo da je to Istina, da smo mi sada dobili potpun uvid, kako u razumijevanje samih sebe, tako i drugih i same biti stvari, kao što nam je pokazano u ovoj priči o slonu. Međutim, to je daleko, daleko od Istine; to je jedna tmina, jer su, kako nam kaže, naše oči zamračene i mi se sudaramo. Moramo što prije promijeniti perspektivu, a promijenit ćemo je ako zadobijemo ovo oko Mora i onda, uz Allahovu pomoć, počinje uspinjanje. Kada mi kažemo da je islam srednji put, šta bi to trebalo značiti? Šta bi bio taj srednji put? Ovdje se radi o jednoj ravnoteži. Nema skretanja ni desno ni lijevo jer ako, čovječe, ne zadobiješ tu ravnotežu, ne penji se onda gore, bez ravnoteže past ćeš! I pošto u većini slučajeva mi nemamo tu ravnotežu, izabiramo (od straha) da ostanemo u ovoj horizontali, na površini – i tu imamo ove sukobe. Jer – gore, ili u dubini – dolje, nema sukoba. Na površini mora vidjeli smo kakve su bure i valovi, a toga nema dolje ispod morske površine./
O, ti koji si u lađi tijela zaspao!
Vodu si vidio! Gledaj u Vodu vode!
/Tijelo je kao lađa u kojoj plovi duša, a pravo more je More duša. More po kome duše plove. Zaspala ti je duša u ovoj lađi tijela, a ti si (ta lađa) u moru – voda te okružuje sa svake strane: Vodu si vidio! Gledaj u Vodu vode! Probaj da prođeš ovu površinsku vodu, da vidiš Vodu koja stoji iza nje, da vidiš Pokretača. Kao kada bi, kaže hz. Mevlana u Fihi ma fihi, sada ti vidio jednog, recimo, kamenog goluba, ili neku drugu skulpturu, a na njena usta teče voda. Normalno, svaki pametan zna da ta voda nije od te skulpture. Ona ima skroz drugi izvor s druge strane. Zato ovu vodu koju ti ovako površinski vidiš probaj da vidiš onu Vodu vode. Sada će nam to u sljedećem stihu pojasniti:
Ima Voda vode, koja ovu vodu tjera.
Ima Duša duše koja ovu dušu zove.
/Ovdje u ovom bejtu kao da nam kaže hz. Mevlana: sve vam ovo govorim radi toga da vas podsjetim na vaš Izvor. Ovo smo zaboravili, pa vratimo se i prisjetimo se odakle smo došli. Došlo je do prekida ove duše s Dušom duša. Hazreti Mevlana kaže Ima Duša duše... U ajeti-kerimu se kaže: Kada u njega udahnem od Svoga Ruha... (Sād, 72). Svi mi nosimo tu iskru koju je Gospodar u nas udahnuo. Ona vapi za povratkom. Ona je odsječena i, dok god ona ne bude ispunjena, da nam sva blaga ovoga svijeta budu na raspolaganju, mi ćemo biti prazni i, ne dao Bog, ko zna kako završiti. Zato ljudi traže utjehu u raznim opijatima, a, recimo, sve imaju. Jer, kada je on prvi put okusio šta znači pobjeći iz ovakve zamke kušajući drogu ili alkohol, on se prvi put urahatio. On je tek tada osjetio neku ljepotu, samo je ovo pogrešan put. Traje vrlo kratko i poslije toga dolazi mahmurluk kao posljedica. E, sada treba naći ono piće koje ne opija, a posljedica njegovog konzumiranja jeste da će tvoja ljubav (tvoje srce) ohladiti po pitanju ljubavi prema ovom svijetu. Ovo naše sudaranje i sada ovaj bejt koji nam ukazuje na jednu drugu dimenziju koju treba otkriti podstakli su me da još nešto kažemo o ovome. Čovjek može, sigurno, biti prevaren i na tjelesnoj i na misaonoj razini, ali na ovoj vezi duša, ove duše s Dušom koja je pokretač njen, neće doći ni do kakve vrste prevare. Jedan primjer da navedemo. Prenosi se da je rekao Isa (a. s.): Musa (a. s.) je rekao da ne činite bluda (Evo, to je fizička stvar, ta ravan fizičkog), a ja vam kažem: Nemojte pomisliti na blud, a kamoli ga učiniti. (Evo sada misaone ravni.) Te dvije stvari, fizička i misaona, obje te mogu prevariti. Sada pojašnjava kako te ova misaona stvar može prevariti, kako izgleda ta prevara slikovito: Ko pomisli na blud, to bi bilo kao da zapali vatru u jednoj kući s prelijepim slikama, pa ako ta vatra i ne zapali tu kuću, uništit će svu tu ljepotu. Dakle, treba ovo dvoje izdići na ovaj nivo da duša vapaj pusti prema Iskonu svome. E, onda tu neće ovaj niski svijet i naš nefs, koji mu je glavno oružje, ništa moći postići./
Musa i Isa, gdje su bili, kad je Sunce (hakikatsko)
njivi mevdžudata vodu davalo?
/Gdje je bio Musa i Isa (a. s.) kada je Sunce hakikatsko, Sunce zbilje, njivi postojanja-mevdžudata vodu davalo? Nisu bili, to je bilo prije njih. Šta hoće da nam kaže? Kakva je veza između nefsi-rahmani – božanske duše, jer ovamo govori ima Duša duše, kakva je veza sada između ove božanske duše i vode što je u ovome stihu spominje? Veza je takva što je manevi voda, ova značenjska voda, latif-prefinjena. Te s ovim sifatom, s tom osobinom, ima moć prodiranja kroz sve pore i onda svemu daje život. A to nam i ajeti-kerim kaže: (…) Od vode smo stvorili sve živo. Pa zar neće vjerovati? (El-Enbija',30)
Adem i Havva gdje su bili tada
kada je Bog ovu tetivu na luku nategao?
/Oni su tada bili u zamišljenom svijetu koji se počeo pokazivati ispaljenom strijelom sa Sunca u manevijatsku vodu. Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: Zar je to davno bilo kada čovjek nije bio pomena vrijedan? (Ed-Dehr–EL-insan, 1). Bili smo u svijetu nepostojanja, normalno, u Allahovom znanju, pa smo došli na ovaj svijet. I opet ćemo kada dođe vakat otići s ovoga svijeta i ponovo se tamo vratiti. Sada kada je to rekao upućuje nas na taj jedan proces koji mi ne registriramo. Pa nam kaže, kao uvod u pojašnjenje toga:
Ovaj govor također nakis je i ebter.
Taj govor koji nije nakis jeste onostrani.
(ebter: manjakavo i prikraćeno; nakis: manjkavo)
Ako govori odatle, okliznut će se tvoja noga.
A ako ništa od toga ne govori – ah, teško tebi!
/Upućuje nas na hadisi-šerif: Govorite ljudima prema sposobnosti njihova shvatanja. Jer čovjek postaje neprijatelj onoga što ne razumije. Ako govori odatle, kao što nam hz. Mevlana govori, okliznut će se tvoja noga s te druge strane. Ali on koristi primjere pa da nas polahko tim primjerom kao mostom prenese na drugu obalu, ko bude na pravi način razumio te njegove poruke. A ako ništa od toga ne govori – ah, teško tebi! Eto u neku ruku govor je siromašan da bi ove stvari mogle govorom da se objasne. Sve je ovo stvar iskustvena, ali uz Allahovu pomoć, trudom, zalaganjem, davanjem od sebe što se više može na tom putu i dobit će se to. Ko kuca – otvori mu se, ko traži – nađe.
A ako govori u formi primjera,
za tu formu ćeš se prilijepiti, o, mladiću!
/Kao što vam ja govorim, kaže nam hz. Mevlana: a, ti mladiću, ti ćeš se sad prilijepiti za tu formu. Ako ostaneš na toj formi, onda je to poput dlana na slonu, ili poput oka na pjeni. Ostat ćeš prikraćen za onu Vodu, More ili za kompletnost Slona./
Onda nam sad ovako lijepe primjere navodi ocrtavajući naše stanje:
Ti si nogom vezan kao trava za zemlju.
Glavom mičeš pri vjetru bez uvjerenja.
/Ti klimaš glavom odobravajući sve što slušaš, iako pravi smisao ne shvataš. Ti si poput trave, ona je ukorijenjena dolje, u zemlju: vjetar puše, ona se savija..., e tako i ti radiš i postupaš, bez uvjerenja, bez jekina, bez sigurnog znanja – ti čuješ, ali pravi smisao ne shvataš!/
Ali ti nemaš nogu da se premjestiš,
ili, možda, nogu, da se iz toga blata iščupaš.
(Nemaš ovu manevi nogu, zbiljsku nogu, toga nema kod tebe!)
Kako izvlačiti nogu? Tvoj život je iz tog blata.
Ovom tvom životu odlaziti je vrlo teško.
/Kaže nam: ja tebi govorim kako bi to bilo lijepo da izvučeš tu nogu iz tog blata, ali je to tebi tako teško. Zašto? Zato što je čovjek rob navike. Svega će se lahko osloboditi, ali navike vrlo teško. Zato narodi poslanicima govore: Mi smo zatekli naše pretke na ovome. Poslanici ih zovu spasenju, a oni se drže onoga što ih vodi u sigurnu propast. Kako se u ajeti-kerimu govori za faraonov narod: oni se povedoše za faraonom i on ih odvede u vatru. (Esteizubillah: (...) ali se oni povedoše za faraonovim naređenjem, a njegovo naređenje nije bilo razumno. Na Sudnjem danu on će svoj narod predvoditi i u vatru ga uvesti, a užasno je mjesto u koje će doveden biti! (Hud, 97-98)
Kada život od Hakka dobiješ, o ti koji rasteš (napreduješ),
tad ćeš postati neovisan od blata
i moći ćeš se vinuti, poletjeti (osloboditi se toga).
/Vidite ovo Kada život od Hakka dobiješ... , dakle, ti koji si ovo čuo sad traži to. Jer mi smo, naša je struktura takva, od vode i blata, a Gospodar nam jedan prekrasan primjer u svojoj kreaciji pokazuje u cvijetu lotosa. On je poput insana, korijen mu je u blatu, a vidjeli smo kakav se lijep cvijet na površini pojavi kada procvjeta. Dakle, kada zadobiješ ovaj život od Hakka, onda imaš snagu da tu svoju nogu izvučeš iz tog blata i da onda ovaj tvoj potencijal (evo, ovo je tvoja iskonska narav, ovaj cvijet lotosa) dođe do izražaja. I kaže: moći će se vinuti i poletjeti. E sada, može biti da mi budemo i zbunjeni (pošto mi o sebi sigurno imamo svi lijepo mišljenje!) pa da pomislimo da je ovo što mi vidimo prava stvar. Onda, vrednujući tim krivim pogledom, govoriti kao oni što su govorili Karunu – blago li se njemu i sličnim ljudima. Vidjeti nekog koji se vinuo, uzdigao pa sada sjedi na nekom položaju i sada mi (po)mislimo kako se ova osoba mogla vinuti, osloboditi toga, a ne vidimo ovu dimenziju jekina, one zbiljske uvjerenosti u Istinu.
Ima jedna priča, može nam to lijepo pojasniti i kao upozorenje da nam bude. Ide kokoš tužna oko deve. Gleda je deva i pita je zašto si tako tužna. A ona kaže: Pa ja sam ptica, evo i krila imam, a ne mogu nikako da poletim, a sve bih dala za to. Deva joj kaže: U mene je moja balega izuzetno korisna, hranjiva, dat će ti snagu, pa pojedi nešto od toga. (Mi znamo da se od deve sve koristi. Allah je dao, to je takva životinja od koje se sve koristi.) Kokoš je to probala i osjetila snagu i u skoku jednom na drvo se popne. Međutim, tamo negdje u šumarku nekom lovac je vrebao ptice i sada kada je vidio svoju lovinu (ne vidi on kokoš iz daleka; ne može mu ni pasti napamet da je kokoš sletjela na drvo) nanišani je i obori. Deva je gleda i kaže joj: Jadna majko, vidi šta se desi!
Može zaista da se desi da se neko i preko “balege” uzdigne, ali neće se dugo zadržati gore, brzo će pasti. Tako i ovo: Svaki onaj koji nam se predstavlja “velikim” i “uzdignutim”, brzo će pasti s te visine, ako ne bude poletio na ovom daru od Boga Uzvišenog, tim životom od Hakka darovanom./
Kad se dojenče od dojilje odvoji,
čvrstu hranu uzima i nju ostavlja.
Vezan si za zemaljsko mlijeko kao sjemenka.
Tēži sām, odbijanju od dojenja, putem srčane hrane.
/Daj sve od sebe na ovom putu! Tako budi marljiv, nemoj biti inertan. Vezan si za zemaljsko mlijeko kao sjemenka, kao ona trava; i dok god si u tom halu, ti ćeš klimati glavom. Ti ćeš možda biti i prisutan gdje se biseri nude, ali čovjek to ne poima. Zato, teži sam odbijanju od dojenja, to je izlazak iz jednog ambijenta koji je blato u odnosu na ono što te čeka van toga, putem srčane hrane.
Jedan sufija, derviš, gledao narod kako živi, pa se prepao. Vidi u šta to sve vodi, koliko je svijet zaboravio na pravi put. Kaže: Ja odoh bježati odavde da sačuvam svoj iman. I on se zaputio u šumu. Pošto je izvjestan dio puta prešao, umorio se i sjeo u hlad. Razmišlja sada kako će dalje: o nafaki svojoj... Kad vidi jednu lisicu kojoj su prednje noge odsječene, vjerovatno u nekakvu zamku upala i ostala bez nogu, ne može da se kreće, ali ga začudilo, vidi lijepo je ugojena. Daleko od toga da ona može da lovi u ovoj divljini, kako onda ovako izgleda? On je sjedio tu i razmišljao o tome. U neka doba pojavljuje se lav, donosi joj zeca i stavlja pred nju. Ona to pojede. Kaže on sebi: Elhamdulillah, Allah Er-Rezzaq, dželle-dželaluhu, i mene će hraniti, nema brige za to, kada je ovo jedno slabašno stvorenje ovako nahranio i ovako ga pazi, čemu moja briga?! I kaže da neće ništa okusiti osim ono što mu Gospodar dadne. Dan za danom, nema hrane, ne nailazi ni na kakvu hranu. Pet-šest dana, već je klonuo i sada u takvom halu jedan od Allahovih robova, velikih Allahovih robova, koji je prolazio tuda, vidi ga i pita: Čovječe, šta je s tobom? I on mu sada ispriča svoj hal. Kaže: Vidio sam to i to, razumio sam da nema potrebe da se brinem za nafaku. Allah će me hraniti. A evo sad sam zbunjen: lisica hranjena, a ja nemam hrane. Ovaj njemu odgovara: A zašto nisi uzeo primjer lava, zašto nisi to uzeo za primjer pa da postupiš kao lav? Nego, vrati se ti među ljude i hizmeti. U hizmetu i trudu dobit ćeš sve. A ti bi da ti je ovaj život lisice, da ti drugi dolaze i da ti u usta stavljaju hranu! Dakle teži, trudi se! Pogledajte kako nam je rekao: Teži sam odbijanju od dojenja putem srčane hrane! A moli Gospodara da ti da ovaj srčani život, pa ćeš sve dobiti.
Riječ mudrosti upijaj, jer je postala skrivena
svjetlost, o, ti koji ne primaš svjetlo bez hidžaba,
da bi se osposobio, o, dušo, da primiš svjetlo
i da bez zastora gledaš skriveno.
/Upijaj riječi mudrosti! Kako nam je lijepo rečeno i u hadisu: Mudrost je izgubljena stvar mumina, gdje god je nađe, uzet će je. Ako si zaista ašik na mudrost, onda ćeš znati da je to ono što si izgubio. I ne postavljaj pitanje ko je kazao, ko je napisao, gdje se to nalazi itd. Ko je sve mogao da kaže. Ona je morala izaći na usta Božijih poslanika, sigurno. Jer, Allah bira usta preko kojih će kazati, a oni su poslati da upute čovječanstvo... Sada, s kojih će usta do tebe doći ta istina, nije tvoje da o tom dvoumiš. Prošli put nam je rekao za Božije poslanike, za Allahove prijatelje – ne gledaj u staklenku, gledaj u svjetlo, jer ako budeš gledao u staklenku, bit ćeš zbunjen. Tu se desio spektar, vidjet ćeš raznih boja, zato gledaj svjetlost koja je bezbojna, a ona je ista u svakoj toj lampi, tj. u svakom Božijem poslaniku i Božijim prijateljima./
Prvi dio 31. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 9. 12. 2020. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
