Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

PRIREDIO: Šaban Gadžo

 

Treći svezak, bejtovi: 1878-1923/III, prvi dio (100)

 

Euzubilla, bismilla, elhamdulillah, salavat

Rabbi-šrahli sadri.

 

Vidjeli smo u prošlom dersu kako nam je hz. Mevlana pojasnio jednu od ključnih stvari na Putu, a to je kako šutjeti da bi čovjek znao na pravi način čuti i kako u svemu tome osaburiti. Tako nam je naveo onaj lijepi primjer Lukman, a. s., koji vidi kod Davuda, a. s., nešto začudno i njemu nejasno, pa kaže sebi: Pitat ću ga šta je to, šta to on radi, a onda kaže: Ipak je bolje da šutim i da osaburim jer sabur je ključ uspjeha... I kad je Davud, a. s., priveo posao kraju, sam mu je rekao o čemu se radi. Pošto je ovo izuzetno važno, zadržat ćemo se još malo na ovoj temi, kako bi nam i ovaj večerašnji ders bio jasniji, jer je malo potežak: opisuje jednu posebnu kategoriju Allahovih robova.

Mi često spominjemo onu poruku našeg učitelja Hadži Hafiza, k. s., koji nam je govorio: Pažljivo slušajte Mesneviju, dobit ćete odgovor na svako pitanje. Znači, ko zna šutjeti i ko ima kvalitet slušanja, za posljedicu će imati odgovor na svako pitanje. Razmišljajući u ovom uvodu, pred očima mi je bio Hadži Hafizov život, pa da samo nekoliko stvari spomenemo. Čuli smo, kad je imao dvije godine da je njegov amidža (h. hfz. Muhamed-ef. Hadžimulić, Hatib-efendija), koji je bio imam Begove džamije, hafiz Kur'ana, velika ulema, rekao, kad je vidio da je on kao dvogodišnjak nešto napisao na komadiću papira: Ovo će dijete biti nešto izvanredno! U osmoj godini bio je hafiz Kur'ana, u školi je bio među najboljim učenicima ali, kad je došao u ovo mladalačko doba i krenuo na studije u Zagreb, vidimo da su se tu pojavile neke druge stvari u njegovom pogledu na život. Vratio se sa studija, a da nije želio da izađe ni na jedan ispit, tako on kaže u svom dnevniku. Sve mu se to zgadilo. Znamo da je imao jedan težak trenutak na ovoj Višoj šerijatskoj sudačkoj školi, neki nesporazum s jednim profesorom, što mu je veoma teško palo. Sve je to sada rezultiralo nečim potpuno novim – susret s novim poretkom: socijalistička država, komunizam, vjerska dimenzija potisnuta... U odnosu na ovaj novi svjetonazor, on kaže da je u tom jednom trenutku neke unutrašnje nedoumice pitao se: Gdje, na koju stranu da krenem? (Pretpostavljam, a Allah najbolje zna, da bi u ovome smjeru moglo biti to njegovo razmišljanje: naučio je mnogo toga do tad i sad vidi, kako bismo mi rekli, na terenu, sceni, nešto drugo: vjernici su u podređenom položaju, a oni koji se izjašnjavaju kao nevjernici vode državu i vjerovatno da je to na mladu osobu na neki način djelovalo šokantno.

U tom jednom svom raspuću (trenutku odluke kojim putem poći; situacija u kojoj treba donijeti odluku važnu za budućnost) on se našao u jednom poslijeratnom kulturno-umjetničkom društvu i sluša kako djevojka pjeva pjesmu: Ne plači, majčice mila, jer mene sad čuva Bog! Poslije toga kaže Hadži Hafiz: “Ja sam znao kuda krenuti. Podsjećam vas na ovo, vezano za ovu šutnju, tj. kako je znao da čuje poruku; začudna je, mi bismo možda prije očekivali da se to desilo u nekoj džamiji, u nekom vjerskom objektu, možda uz neko vjersko predavanje ali, vidite, kad neko čeka i šuti, a o svom halu nikome ništa ne govori (vidjeli ste to u njegovim dnevnicima – nikome nije ništa govorio – niko nije znao šta on u svojoj duši nosi) i sad, kad je čuo ovu pjesmu (to nama može izgledati malo čudno, pa da kažemo šta ima u tome posebno), njemu je bilo dovoljno da zna kako dalje...

I gdje ga je to dovelo? Na Božiju kapiju. Srest će sada učitelja koji ulazi u njegov život, taj jedan Božiji čovjek. On nam je rekao da ga je doživljavao kao vārisa Poslanikovog, dakle onog koji nasljeđuje, u ovom dinskom smislu, ono s čime je došao Poslanik, a. s. I tu je našao sve ono što mu je trebalo. Kasnije, kad smo ga i mi upoznali (uz Allahovu pomoć i neizmjernu dobrotu, da u naš život uđe jedna takva osoba), imali smo priliku da svjedočimo to što je nama bilo nasib, svakome pojedinačno. Ovaj njegov put me podsjetio na semu, derviški ples. Svi ste imali priliku da vidite kako izgleda i kako se izvodi taj ples. Vidjeli ste kako se derviši, oni u crnim odorama, lagano, korak po korak približavaju učitelju. Ta crna odora jedan je od išareta na tijelo u kom je zatočen duh, od Boga udahnuta iskra u svaku osobu. I sad oni polahko idu, a dok hode, slušaju naj, šute (nema nikakvog govora), a Mesnevija počinje s tim: Slušaj ovaj naj... (Slušaj ove Božije ljude koji su se potpuno ispraznili od sebe, a onda na taj “instrument” Hakk svira, zato je taj govor nadahnjujući – nije to šaranje po pijesku, gatanje i snovi, nego je to ilham od Boga Uzvišenog.) Dakle, šta rade ti derviši u semau? Slušaju naj i polahko prilaze učitelju, a vidjeli ste njihov položaj: ruke su im prekrštene i drže se za ramena i u tom vidimo jedan grč, taj hal qabda (stisnutosti), ali kad ih dovede to slušanje i hod do šejha, oni počinju da skidaju tu crnu odoru, ruke se šire, to je već hali-bast (jedna širina) i počinje taj ples. Lijeva noga je fiksirana na tlo, a desna je slobodna i pravi kružnicu. Znači, on je svojom nutrinom čvrsto vezan za onu iskonsku čistoću, za fitret, na kojem je Allah, dž. š., svakog čovjeka stvorio, a ona desna noga koja kruži pravi jedan krug kao da nam kazuje: takvi ljudi, koji su u fitretu ovako ukorijenjeni, oni izlaze na tu kružnicu, na tu periferiju, komuniciraju s nama, kao što i mi to naizgled radimo, ali u biti, oni su vanjštinom vezani za nas, a svojom nutrinom za Boga Uzvišenog. To je kategorija ljudi za koje se u ajeti-kerimu kaže: Ljudi koje trgovina ne odvraća od zikrullaha...(En-Nur,37). Ni jedan tren oni ne zaboravljaju Hakka. Kao takvi, oslobođeni ovoga oklopa – desna ruka okrenuta prema Nebu, lijeva spuštena prema zemlji – primaju te milosti od Gospodara, bereket, tu ljepotu koja im stiže od Njega, i šta rade? Oni to ne zadržavaju za sebe, jer to nije njihovo, oni to dobro znaju, i to daju drugima, i onda drugi na tim izvorima započinju svoje putovanje.

Vidimo kako izgleda taj put. Normalno, on ima svoju osobenost, jednu posebnost vezano za svaku osobu, ali, on otprilike, ovako izgleda.

I mi smo, kad smo djeca bili, imali taj jedan hal. Šta god nam neko kaže, mi kažemo tako je, jer to zahtijeva položaj dječaštva da tako odreaguje; stariji što nam kaže – tako je; u školi što nam kažu – to je tako, ne može drukčije biti... Međutim, kad čovjek malo izraste, postane punoljetan, kad mu neke druge stvari postanu bliže, onda može da dođe do razočarenja: da, recimo, u institucijama koje se nazivaju vjerske vidi u njima stvari koje, rekli bismo, malo šta imaju s vjerom povezano. E onda dolazi do pobune u čovjeku. Sad na sve ono što je govorio “da”, počne govoriti “ne”. Evo te raskrsnice! Hoće li sad čovjek na toj raskrsnici znati čuti ovu poruku i da li će biti svjestan tog momenta kao što je to bio naš Hadži Hafiz, koji je šutio i čekao da se pojavi taj znak, kao putokaz gdje i kuda da se krene, ili će možda otići u ovu drugu krajnost, gdje će onda sve to zanegirati i kako li će završiti, Allah najbolje zna. A šta rade derviši u semau? U tom trenutku blizine sa svojim učiteljem skidaju ove oklope sa sebe.

Sjećate se, prošli put smo vidjeli kako je jedan učenjak, odnosno učitelj pokazao svom učeniku taj primjer u čemu se sastoji ovaj naš put: podizanje i spuštanje drva, odnosno tih tereta. Puno, puno nekakvih tereta mi nosimo i, onda kad dođemo u kontakt s ovim kapijama, ne možemo da primimo ono što bi oni imali da nam daju. Kaže na jednom mjestu hz. Mevlana da su ti ljudi (ti Božiji odabranici) tako blizu, gotovo su vezani za tebe, priljubljeni uz tebe, ali ako želiš da ih vidiš – podigni glavu gore, nemoj dolje gledati, tj. probudi u sebi uzvišeno stremljenje jer su oni nebeski! Sjećate se kako nam je u onom bejtu rekao ko su ljudi Arša, a ko zemaljski. Moramo skinuti ovaj teret da bi u tom susretu s njima mogli da primimo ono što će nam oni prenijeti. Dakle, sve se vraća na to kako si se spremio da bi mogao čuti ono što će doći s te strane.

Neku noć mi kćerka Hatidža pokaza na internetu, negdje u Njemačkoj je to bilo, neki mladići su u korice Kur'ana stavili Bibliju i sad pitaju ljude napolju, na ulici, (pročitali su dva-tri stavka gdje se radi o raznim kažnjavanjima) i pitaju ih šta vi mislite o ovome. Oni se zgrožavaju, pa onda počinju govoriti svašta na islam, na Kitab, ne mogu da vjeruju da ima neko ko može vjerovati u takve stvari. A onda na kraju, kad im ti mladići što čitaju iz te knjige kažu: Imamo jedno iznenađenje za vas, ovo nije Kur'an, skidaju omot i kažu ovo je Biblija. (A oni su ih, usput, dok su čitali, pitali šta kažete za Bibliju u odnosu na ovo što ste čuli, oni kažu da je Biblija nešto izuzetno, blago, lijepo itd.) Pa kad vide odakle im se čitalo, začuđeni su pred tim saznanjem, a ne mogu ništa da kažu u svoju odbranu. Govorim vam ovaj primjer ne samo radi odnosa s ljudima drugog usmjerenja, već da ukažem na to kako se mi zaprtimo raznim stvarima, jer nam ambijent, škole i sl. to naturaju. Mi ne znamo koji su to tereti koji nam smetaju kad dođemo u kontakt s Božijim ljudima, pa ne možemo ništa da okabulimo, da primimo. Koliko primamo od ovih stvari koje nam hz. Mevlana govori?! Da nam Allah pomogne da na pravi način shvatimo o čemu se radi i da skinemo ove terete!

Pogledajte šta je predrasuda! I neko godinama uči da je to tako i možda nikad neće ni doći u situaciju da mu neko otvori tu stranicu pa da mu pokaže da ima i drugo, drugačije. Ali zato ti, ako si pravi tragalac, ne dozvoli da ostaneš cijeli život slijepi oponašatelj i da ono sve što ti drugi govore uzimaš zdravo za gotovo. Ispitaj, čovječe! Kako je velikan El Biruni, k. s. (treba da budemo ponosni na jednog takvog učenjaka iz X stoljeća), da bi napisao knjigu o Indiji, o hinduizmu, otišao u Indiju i 14 godina studirao sanskrt, našao najbolje učitelje od hindu religije da pred njima uči. Naučio je toliko dobro sanskrt da je jednu knjigu sa sanskrta preveo na grčki jezik. I na kraju je napisao divnu knjigu (Uvod u hinduizam), možete je pročitati, nedavno je prevedena, a ja sam imao priliku davno, prije nekih više od 20 godina, da tu njegovu knjigu o Indiji dobijem iz Njemačke pa sam se tu malo upoznao s tom religijom. On je pokazao da je u temelju hinduizma vjera tevhida, a mi znamo, i oni sami to govore, da ima 35 hiljada bogova! Međutim, kad učiš kod onih koji znaju, vidjet ćeš drukčije kako to izgleda. Dakle, nije studirao nešto da bi mogao da to napada, nego da može tebi približiti jedan ajet: zašto Allah čuva te ljude, hrani ih, zašto su oni tu, tako blizu tebe. Imaju, svakako, neku poruku. I onda je to Biruni tako lijepo pojasnio da će onaj koga interesuje ta tematika uživati čitajući tu knjigu; da vidi kako jedan drugi narod ima pristup vjeri i kako traži Boga Jedinog.

A da bi se moglo ovako prići tim stvarima, mora se skinuti ovaj teret, ovo breme drva koje mi nosimo na sebi, što nam je natureno. Ako nam bilo šta priđe što mi ne razumijemo, što nismo čuli, mi to odbacujemo! Ne moraš sve ni uzimati, ali ne moraš ni osuditi ono što ne poznaješ dovoljno! I tako ćete naći razne stvari koje govore o površnosti ljudi, i neukih i učenih. Nedavno sam pročitao Siru od historičara dr. Muhammeda Sallabija, izuzetan učenjak (imate mnogo njegovih knjiga prevedenih na bosanski: Sira Božijeg Poslanika, hz. Ebu Bekr, hz. Omer, hz. Ali itd.) pa, kad u Siri govori o rušenju onih idolopokloničkih kipova (Lat, Menat, Uzza), on završava to poglavlje i kaže da iz ovoga trebamo uzeti sljedeću pouku: čim se dođe u kontakt s tim stvarima koje su simboli širka, to treba odmah srušiti, sa zemljom sravniti, i onda pravi spisak: kabure (turbeta!!!), razno kamenje prema kojem ljudi, radi blagoslova (bereketa), pokazuju jedan respekt, ljube ih, pa onda kaže: (...) da se ta mjesta širka i nevjerstva moraju uništiti istog momenta kada to postane moguće, ne odgađajući ni jedan dan... Sve to treba potpuno uništiti, onoga momenta kad postane moguće, jer su mnoga od tih mjesta na stepenu Lata, Uzzaa i Menata, a možda se oko njih i prema njima čini veći širk nego što je bio slučaj sa ova tri paganska idola. (v. dr. M. Sallabi, Muhammed – život i djelo posljednjeg Vjerovjesnika, knjiga 2, str. 425)

Vidite ovaj jedan pristup! To je veliki učenjak, zaista, lijepe knjige je napisao... Ne želim sad da pričam o čovjeku, nego hoću da vam pokažem kako neko, na krilima onoga što je naučio, na krilima svoje slike, donosi zaključke! (Jer naša mašta radi, naša slika se budi i – JA donosim zaključak!) Kad bih ga vidio, rekao bih mu – ti si mene potvorio! Ja ne obožavam ta mjesta, ja samo volim te ljude zato što su bili istinski Allahovi robovi, a ti si osudio ljude koji dolaze na takva mjesta! A zamisli da te sad neko upita: Šta znači ovo što muslimani tavafe oko Kabe (kamene zgrade), ili što ljube kamen Hadžerul-esved!? Onda bi ti mogao reći: Pa to je nešto drugo. E, pa i ovo je drugo, samo nije za tebe! Vidite šta je problem? Ako ovakva jedna škola zadobije mogućnost da djeluje, ona će sve ovo poravnati! E nemojmo ovakvi biti! Nemojmo osuđivati nešto što ne poznajemo! Ne znamo mi šta je u srcima ljudi i zbog kakvog nijeta pristupaju i zašto pristupaju. Govorim to nama koji, nadat se je, žudimo za duhovnom stazom, koji bi voljeli da napravimo makar jedan iskorak po vertikali ili po dubini; o nama koji želimo da se odgojimo u tom smislu. Vidite šta je taj balast, to breme kad ga ti poneseš na sebi. Ogromno znanje koje si sabrao daje ti takav utisak da si arif! Ne mora to tako biti. Vidjeli smo u prošlim dersovima, kad pogriješi osjetilo, pamet ga popravi, ali kad pamet pogriješi, ako ruh nije oslobođen, ako nije skinuo ovu crnu odoru i ovako zaplesao, došao u komunikaciju s Nebom, kako će korigovati grešku pameti, grešku, recimo, jednog velikog učenjaka čiji ruh nije slobodan?! Ko će to popraviti? I sad će on na krilima tog znanja govoriti nama svoju istinu! Nije problem što kazuje i kazuju, ali kad to počnu nametati, eto onda sukoba! Napravili smo ovaj veći uvod kako bismo razmislili o tome šta je šutnja, šta je slušanje i šta je sabur.

 

NASLOV VEČERAŠNJEG DERSA

Svojstvo nekih evlija koji su zadovoljni odredbom i koji ne čine dovu, poniznu molbu u smislu: “Ja Rabbi, ovu odredbu promijeni!”

Poslušaj sada priču o tim putnicima

koji nemaju prigovora na ovom svijetu.

Evlije koje dovu čine su drugo;

nekad ušivaju, a nekad paraju.

Ja poznajem i jednu drugu grupu evlija

čija usta bivaju zatvorena u pogledu dove.

Iz zadovoljstva, koje je spokoj tih plemića,

tražiti odbijanje kazaa haram im je postalo.

/Iz zadovoljstva s onim što je Allah dosudio, a koje je spokoj sȓcā tih plemića, tražiti odbijanje suđenog (sudbine), da se odgodi ono što je predodređeno, ovoj kategoriji evlija haram je postalo. Budi uvijek zadovoljan s onim što ti se dešava i što ti je namijenio Onaj koji ravna tvojim postupcima./

U izvršenju sudbine poseban zevk osjećaju.

Oni kufrom smatraju traženje oslobođenja.

/Kad bi oni, ova kategorija evlija, tražili da to Allah skine s njih, to bi za njih bio kufur. Ovdje nas upućuje na hadisi-kudsi: Men lem jerda bi kada-i, fel jatlub Rabben siva-i!

“Onaj koji nije zadovoljan s Mojom odredbom, neka onda traži drugog gospodara mimo Mene!”/

Lijepo mišljenje je u njihova srca položio,

Pa od brige ne oblače plavu odjeću.

/Allah je u njihova srca položio lijepo mišljenje (husni-zann) o Njemu, pa od brige ne oblače plavu odjeću (kod Perzijanaca je plava odjeća bila simbol tuge i žalosti). Kada je preselio jedan velikan, Malik ibn Dinar (preselio 130. godine po Hidžri), usnio ga je jedan učenjak i pita ga na snu: Šta je Gospodar učinio s tobom? On mu je ovako odgovorio: Došao sam pred Gospodara sa svim svojim grijesima i On mi ih je sve pobrisao, zbog husni-zanna o Njemu. (Zato što sam o Njemu uvijek samo dobro mislio.)

 

Prvi dio 45. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 17. 3. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.