Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
PRIREDIO: Šaban Gadžo
Treći svezak, bejtovi: 2932-2982/III (prvi dio)
Euzubilla, bismilla, elhamdulillah
Rabbi-šrahli sadri...
Vidjeli smo prošli put kako poslanici stanovnicima Sabe kažu da na njima nije uputa njihova: Mi vas ne možemo uputiti, uprkos tome što svakim svojim damarom žudimo da budete upućeni. Na nama je da jasno dostavimo, a Allah je taj koji upućuje. I u nastavku dersa poslanici govore, opisujući jedno svoje vanredno stanje, odnosno otkrivajući nama šta to oni nose u svojim prsima, ti najodabraniji ljudi – Božiji poslanici, a tako i Božiji prijatelji – evlije, pa kažu:
Nama nije zamorno stajati na ovoj kapiji.
Mi nećemo zastati na tom putu, premda je put dug.
Nama nije zamorno stajati na Hakkovoj kapiji, to nas ne umara. Služeći Njemu, mi nećemo zastati na tom putu, premda je put dug – premda je put tako komplikovan s vašim odbijanjem; mi smo pod emrom i naše je da dostavimo ne bi li makar neko od vas čuo poziv spasa i odazvao se.
Srce je potišteno i umorno kod osobe
koja od rastanka s Prijateljem u hapsu biva.
Voljeni i Traženi je s nama prisutan.
U obilju Njegova rahmeta duša je zahvalna.
Evo, to je ono što smo najavili. Sad jedno drugo stanje otkrivaju poslanici – koliko je teško srcu podnijeti rastanak s Prijateljem, a onda kažu – mi nismo ni za tren odvojeni od Gospodara: Voljeni i Traženi je s nama prisutan. U obilju Njegova rahmeta duša je zahvalna – na nimetima kojima nas obasipa mi Mu svakim dahom šukr činimo.
U našem je srcu vrt tulipana i ružičnjak.
Starosti i potištenosti nema puta.
Vidite kakav oni život žive – stalni vrt je u njima. Ovdje možemo da vidimo i one hadisi-šerife koji nam ukazuju na džennetske bašče – na ovome svijetu: u prvom redu to su Božiji poslanici, oni nose to sa sobom. Zato, bježimo u okrilje ovakvih ružičnjaka. Starosti i potištenosti nema puta – oslobođeni su prostora i vremena i to na njih ne djeluje. (Duša jednog mumina uživa u tim vječnim ljepotama, a duša jednog kjafira slična je hajvanskoj duši; ona ne osjeća i ne vidi te duhovne ljepote, nego se brine za ovo trošno tijelo i boji se da ono ne nastrada.)
Uvijek smo svježi, mladi, prijatni,
novi, slatki, nasmijani i prefinjeni.
A zašto je to tako? Tu gdje se oni nalaze nema brige, bolesti, truhljenja i raspadanja, jer je to svijet duša, a u tom svijetu nema ni prostora ni vremena, slobodni su od tih okova. A mi, iako ih vidimo, iako su blizu nas, mi smo vezani za mjesto i vrijeme i podvrgnuti materijalnim zakonima.
Dalje govore poslanici:
Kod nas stotinu godina i jedan sahat su jedno,
jer dužina i kratkoća su od nas odvojeni.
Vidite kako nam ih hz. Mevlana opisuje. Oni, suštinski, ne podliježu ni vremenu ni prostoru. Ako nama izgledaju da su i oni kao mi (fizički jesu), ali, duhovno, oni idu drugim perivojima.
Pojmovi: dug i kratak vrijede za tijelo.
A ti pojmovi: dug i kratak gdje su kod duše?
Kad je duša u pitanju, ti pojmovi ne vrijede, jer to su uzvišeni ruhovi, oslobođeni toga; zato je njihova komunikacija ovakva, jer oni s visokim svjetovima komuniciraju.
Tri stotine i devet godina kod Ashabi-Kehfa
doimalo se kao jedan dan ugodan i bezbrižan.
Upućuje nas na ajeti-kerim, esteizubillah:
A oni su ostali u pećini svojoj tri stotine i još devet godina (el-Kehf, 25).
I jednim danom im se to učinilo u času
kad su im se u tijelo vratile duše iz àdema.
(àdem: neegzistencija)
Kad su im se, mladićima Pećine, duše vratile iz svijeta nepostojanja – neegzistencije, jedan drugog su upitali koliko smo ostali, a odgovor je bio – dan ili dio dana.
Pošto nema (u svijetu duša) ni dana ni noći,
niti mjeseca i godine, kako onda da bude
zasićenosti, starosti i dosade?
Pošto smo u ružičnjaku àdema bez sebstva,
opijeni bivamo iz čaše Božije dobrote.
Vidite kako nam je opisao taj jedan vanredan hal. I mi sigurno počesto dolazimo u situaciju da u kitabima pročitamo nešto što pamet ne prima, pa onda čovjek, pokušavajući to logikom dokučiti, ostane kratak... Kako približiti sebi Miradž? U jednom trenu sve se odigralo! Koji je to trenutak? Ili, recimo, pročitate kod Imami Šaranije gdje on kaže kako je jedan veliki Allahov rob Ebu Medjen, k. s., imao vird, taj dnevni vird, gdje je on učio 80 hiljada hatmi! I onda kaže Imami Šaranija: Pazi se dobro, nemoj ovo da negiraš! Sad, kad bismo to fizički gledali, to je nemoguće, ali vidite, ovo je drugi prostor i, da kažemo, drugo vrijeme, koje Allah Uzvišeni stavlja na raspolaganje svojim robovima, i onda to izgleda kao tren, a vidite koje su godine prošle za nas koji podliježemo okovima prostora i vremena. Jedanput Ebul Abbas el-Mursi, k. s., velikan koji je bio savremenik hz. Mevlane – živio je u Egiptu – (i danas je njegov mezar u Aleksandriji, jedan od najposjećenijih mezara u cijelom Egiptu: dolazi na hiljade ljudi da zijaret učine, da prouče Fatihu na tom mjestu), upita svoje učenike: Ima li iko od vas da uhom svojim čuje, kada nazove Poslaniku, s. a. v. s., selam, da mu on odgovori? Odgovor učenika bio je: Nema. E, kaže im on, onda plačite nad svojim srcem, kad ste zastrti od Allaha i Božijeg Poslanika! A onda im kaže: Tako mi Allaha, kad bih, tokom noći ili dana, samo za jedan tren bio odvojen od Allahovog Poslanika, ja se ne bih računao muslimanom! Pogledajte ovog primjera! Koje su to sve gradacije među Allahovim robovima! Ni za jedan tren on nije odvojen od Allahovog Poslanika! Imami Sujuti kaže da se preko 70 puta ajnen (uživo) susreo s Božijim Poslanikom. Pir Ebul Hasan Šazeli, koji je bio u Tunisu, imao je priliku da vidi tu pećinu u kojoj se on 40 puta uživo sreo s Božijim Poslanikom. Ovo pameti ne mogu dokučiti, ali pogledajte kako nam to izlaže hz. Mevlana, jedno takvo stanje Allahovih robova, u prvom redu Božijih poslanika... A onda, kao da i očekuje da će ljudi biti skeptici kad ovo čuju, na usta Božijih poslanika ovako nam veli:
Ko nije okusio jedno piće, taj ne poznaje njegovu slast.
Zar se kotrljanu mogu predstaviti dahovi ruže?
Ovo nam je razumljivo. Može nam neko pričati i opisivati na najljepši način nešto, ako nismo to doživjeli, sve će ostati samo misaoni pojam. A onda nam kaže: Zar se kotrljanu (balegaru) mogu predstaviti dahovi ruže?
Nije zamislivo. Kad bi bilo zamislivo, to bi kao
sve zamišljeno, postalo nepostojeće.
Kao svi misaoni pojmovi, otišlo bi u nepostojeće. (U prvom polustihu rekao je: Nije zamislivo... tj. nezamisliva je, neshvatljiva, Allahova milost i Njegova dobrota, kao i sve ostale duhovne stvari...)
Na ovo pitanje koje je postavio: je li moguće kotrljanu predstaviti dahove ruže? hz. Mevlana odgovara: Nije zamislivo – ne ide to. Kad bi bilo zamislivo, to bi kao i sve zamišljeno, postalo nepostojeće, kao svi misaoni pojmovi – otišlo bi i nestalo!
Kako pakao sebi da predoči raj?
Gdje će lijepo lice zablistati od ružne svinje?
Pod ovim pojmovima pakao i raj on podrazumijeva ljude koji su u sebi udomili ovakva staništa – ili pakla ili raja – pa kako se onom koji je pakao po svojoj prirodi može predočiti raj?! Zato oni imaju ovakvu odbojnost prema pozivu Božijih poslanika, ili, ne dao Bog, ako se u nama pojavi odbojnost prema savjetima koje nam upućuju Allahovi robovi.
Sada svoje grlo ne reži! Pazi! O, ti prezira dostojni:
takav zalogaj je stigao do tvojih usta!
(Nemoj ga odmah progutati. Promisli! Možeš se od pohlepe udaviti!)
Upozoravaju svoj narod, upozoravaju svakog od nas pojedinačno: Pazi na to grlo pohlepe koje si otvorio! Nemoj odmah progutati zalogaj koji ti se nudi. Promisli! Možeš se od pohlepe udaviti! Ne zaboravimo da je kroz sve ove zadnje dersove koje smo imali riječ o onoj zmiji čija glava upućuje na prvenstvo, vlast, prestiž, a rep na imetak i bogatstvo. Takav zalogaj je pred tvojim ustima – nudi ti se! Pazi dobro da ga ne zagrizeš!
I onda ovako završavaju ovaj dio poslanici:
Teške puteve mi smo doveli do kraja.
Svome narodu mi smo put olakšali.
Eto, sve smo vam kazali i na najlakši način vam to predstavili; sad bi samo trebalo s druge strane da dođe odgovor – čujemo i pokoravamo se! Međutim, inadžije će ustrajati u svom inatu – oni koji su pakao udomili kod sebe – ustrajavat će u suprotstavljanju poslanicima!
PONOVLJENI PRIGOVOR NARODA NA NADU VJEROVJESNIKA, A. S.
(Opet se suprotstavljaju pejgamberima i njihovoj nadi i očekivanju da će primiti dini-iman.)
Narod reče: „Ako ste vi sretnici sebi,
nama ste loš predznak, suparnici i odbačeni (od nas)!
Mi vas ne trpimo i ne podnosimo; mi zaziremo i bježimo od vas! Vi ste loš znak! Ako ste sretni, sebi ste sretni. Odgovaraju slično kao kad je hz. Asja našla Musaa, a. s., pa ga donijela Faraonu i kaže mu: On će biti radost i moga i tvoga oka. Faraon joj je rekao: Nek' bude radost tvog oka, meni ta radost ne treba! Tako i ovi nesretnici odgovaraju poslanicima: Ako ste vi sretnici sebi, nama ste loš predznak, suparnici i odbačeni! Vidjeli smo, na najlakši način poslanici i veliki Allahovi robovi približavaju nam ovaj Put, ne otežavaju nam, jer je to imperativ. Kad je Poslanik, s. a. v. s., poslao Muaz ibn Džebela u Jemen, rekao mu je: Olakšavaj, a ne otežavaj! I sad, pošto je ovdje upotrijebljen ovaj termin sretnici, koji oni ironično upotrebljavaju, da navedemo jedan primjer: Jedne prilike sastala se skupina šejtana, pa razmišlja kako da ukradu iman od ljudi. Govore da je Ademovo potomstvo, zaista, najodabranije – najodabranija stvorenja kod Gospodara, a kako im prići? Taman ih prevarimo, nudeći im razne stvari koje razbuktavaju njihove strasti, istom oni učine istigfar (tevbu) i sve propadne, sav naš trud uzalud biva! Šta da radimo? – pitaju se. Jedan od njih kaže: Trebalo bi im ukrasti ključ sreće. (Ovdje u bejtu upotrijebljena je ta riječ sreća, pa rekoh da vam ovo kažem.) Dobro – kaže mu njegova družina – ako im ukrademo ključ sreće, gdje ga sakriti, da ga oni ne nađu? Jedni kažu: Na najveću planinu ćemo ga sakriti. Drugi upozoravaju: Pazi se dobro, oni su veoma opremljeni, izdržljivi, hrabri, odvažni – popet će se jednog dana, naći će tamo ključ i uzeti ga. U redu, kaže predlagač, onda ćemo ga na dnu najdubljeg mora ostaviti. Drugi šejtani mu na taj prijedlog daju primjedbu: Oni su vrlo znatiželjni; istraživat će more, napravit će nešto, neku spravu, pa će tako doći do ključa i uzet će ga. Pa dobro, onda ćemo ga negdje gore, na neku drugu planetu ostaviti, kaže im predlagač. Ostali šejtani opet negoduju: Zaboravljaš da su oni najinteligentnija stvorenja; napravit će jednog dana i letjelicu, pa doći gore i naći ključ. Onda jedan šejtan, koji je bio među njima poseban, kaže: Ja ću vam reći gdje ćete ga sakriti, gdje ga nikad neće tražiti. Gdje? – pitaju ostali. On im odgovara: U njihova prsa, tu ću ga sakriti! Oni će okolo, svugdje negdje, pokušavati da ga nađu, a ni svjesni neće biti da ga nose sve vrijeme uza se! Sad i na taj prijedlog jedan drugi šejtan kaže: Ali njima je Gospodar obećao da će im slati poslanike, i kad oni dođu, oni će ih uputiti na to gdje se krije njihov ključ sreće. A onda mu onaj poseban šejtan kaže: Ima kod njih nešto što je naš adut – ne vole slušati savjet! I nešto što je jednostavno, neće da prihvate!
Evo i ovdje, poslanici govore stanovnicima Sabe: Mi smo vam pojasnili Put, lijepo vas savjetujemo – međutim... Ova stvar – ne vole slušati savjet, taj šejtanski adut – ispolji se kod ljudi, nažalost.
Naša duša je bila oslobođena od zamišljenosti.
U brigu i bol ste nas bacili.
(Pokvarili ste nam taj lijepi period u kojem smo mi uživali dok vi niste došli, kažu oni poslanicima.)
Zevk džemata, koji je bio i harmonija,
putem vašeg lošeg znaka postali su stotina razdora.
Mi smo uživali blagodati džemata (skupine); harmonija je bila među nama sve dok vi niste došli; vi ste nama pokvarili taj rahatluk vašim zastrašivanjem i opominjanjem, tako da smo se pocijepali na stotinu stranaka.
Mi smo bili papagaji šećerne zaslade.
Postali smo ptice smrću zaokupljene radi vas.
Toliko nas upozoravate na tu smrt da ste nam zagorčali sve – nek ste daleko od nas!
Evo vidimo koliko čovjek, kad je ovako usmjeren, ne želi ni da čuje tu riječ smrt, a mi smo upravo i podučeni da se često sjećamo smrti. Najbolje bi bilo kad bi je čovjek mogao stalno imati ispred sebe, jer mu ona ide u susret – ne zna čovjek gdje će ga zadesiti. Zato, kako kažu mudraci, nek je čeka na svakom koraku, pa ako je kakva tegoba u kojoj se čovjek nalazi, smrt će ga rasteretiti, a ako je kakav užitak, smrt će onda to malo zagorčati, pa će ga na taj način sačuvati da ne zaglibi u udovoljavanje svojih strasti i prohtjeva. Kad se desi to da se počnemo bojati smrti, e onda je takvo stanje ono koje nam je lijepo oslikao jedan hadisi-šerif. „Pita jedne prilike Poslanik, s. a. v. s., ashabe: Šta ćete raditi onoga dana kada na vas navale drugi narodi kao gladni što navale na sahan hrane? Prisutni pitaju: Ja, Resulallah! Je li to zato što će nas biti malo? Naprotiv – kaže im Poslanik – vas će biti mnogo, ali ćete biti kao onaj naplavak što ga bujica izbaci! Allah će iz prsa vaših neprijatelja ukloniti strah od vas, a u vaša srca ubacit će vehme. Pitaju: Ja, Resulallah! Šta je to vehme? Poslanik im odgovara: Voljet ćete dunjaluk, a zazirati od smrti!“
Kad se prisjetimo kako je skromno izgledala ta prva Poslanikova, s. a. v. s., džamija (čitali ste o tome): dolje šljunak (pijesak), pa kad kiša padne, kad završe namaz, na čelima klanjača tragovi od blata; pokrivka – gore lišće palmino, obični vjetar kao od šale skine taj krov; sa strane – okolo otvori, ulaze mačke i cuke, prolazili su kroz džamiju, ali ta skupina je osvojila najveća carstva – Perzijsko i Bizantsko, i nisu ga osvajali da bi stjecali bogatstvo, nego su te krajeve osvajali po emru Gospodara – da ih oslobode robovanju svemu drugom mimo Boga Jedinog. Takva je ta skupina bila.
Danas vidimo kako izgledaju haremi, i jedan i drugi – prekrasno, lijepo arhitektonski urađeno! U jednom trenutku preko milion ljudi klanja, a tad, u ovoj prvoj džamiji, možda je stotinjak ljudi moglo stati u unutrašnjost njenu, ali kakvo je stanje muslimana danas, i ne samo danas?! Decenijama unazad, gdje je ta snaga otišla? Tako se to vremenom dešava: počne bogatstvo da pritiče, dolazi neka druga generacija koja pamti stvari koje nisu bile pri onoj prvoj i pri onima za koje nam je rečeno da treba da se ugledamo na njih... Mi vidimo da i supruge Poslanika, s. a. v. s., pitaju – može li malo da nam se poboljša imovinsko stanje? A on im, po emru Božijem, kaže: Dođite, pa ako želite dunjaluk, onda da vam na lijep način dam razvod. Ako želite Allaha i Poslanika, onda nema toga što se traži! Vidite, kad počne priticati bogatstvo, šta biva kasnije s ovim halom koji su nam pokazali, u prvom redu Božiji Poslanik, a onda i drugi Allahovi odabrani robovi.
Kako kaže Isa, a. s., svojim apostolima: Hajte sa mnom da hvatamo ljude u mreže! E takvo hvatanje nije porobljavanje već oslobađanje, a to rade svi pejgamberi i Božiji prijatelji – oni te hvataju da te oslobode od ovoga zatvora džehennemskog, zatvora za kojim čovjek žudi. Nude se položaji, bogatstva i čovjek upadne u tu mrežu, ali sad, za njim, počnu u tu mrežu ulaziti i druge ribe. Mreža počne pucati po raznim šavovima i onda, u neka doba, možete pretpostaviti šta će biti...
Kad bi nas neko pitao šta je ovo sad, u odnosu na ovu časnu generaciju, mogli bismo reć da je to – od čorbine čorbe čorba! Ali nećemo gubiti nadu u Allahovu milost, moramo se truditi da se približimo njihovim životima. Kako kažu oni: Evo, doveli smo vas dovde, olakšali vam Put, a od vas ništa ne tražimo. Vidjeli smo koliko puta hz. Mevlana upozorava na ovo – mi od vas ne tražimo nikakvu nagradu... Pa ako si pravi ensar, ako želiš da budeš pomagač dina, onda nema tu uzimanja – tu možeš samo dati, kao što su oni dali sve što su imali. I kad ih Kur'an opisuje, kaže da vole više drugima nego sebi, premda im i samim treba. Kad svi drugi odlaze s ovcama i devama, jer treba neke u din na takav način uvoditi, oni izabiru Božijeg Poslanika i s njim se vraćaju. Znači, sve su dali! To je pouka svima onima koji se obraćaju ljudima i pozivaju ih na Hakkovu kapiju, da se približe ovom načinu i da ne očekuju ništa zauzvrat od nekih materijalnih dobara. Hoće li to Allah poslati ili neće, to je nešto sekundarno. Šta god dā, to je ono najbolje po tu osobu. Ali, pogledajte koliko je ta zmija opasna – ponovo će nam o njoj hz. Mevlana govoriti – koliko nam ona umiljato izgleda, pa je milimo po leđima, zaboravljajući da njene šare varaju i da nas može jednim ugrizom ubiti! Svi ovi bejtovi upozoravaju nas na to. Međutim, to je čovjeku nekako drago, jer ne voli one koji savjetuju!
Dalje oni ovako poslanicima govore:
Gdje god se raširi kakva briga i tuga,
gdje god se čuje kakav ružan glas;
gdje god u svijetu ima kakav loš znak,
gdje god je kakvo izobličenje, kažnjavanje, uzimanje,
u primjerima je vašeg kazivanja i vašeg lošeg predznaka.
Vi žudite da brigu i tugu potaknete!“
Sve to dolazi nama iz tih vaših priča i bajki koje nam kazujete! Ovakvom, izokrenutom slikom, obraćaju se ovi stanovnici Sabe najodabranijim ljudima! A, ustvari, sve ovo oni su svojim djelima privukli, a nije im nametnuto. Da se prisjetimo jednog ajeti-kerima, esteizubillah: I kada bi im bilo dobro, oni bi govorili: „Ovo smo zaslužili“, a kada bi ih snašla kakva nevolja, Musau i onima koji su s njim vjerovali, tu nevolju bi pripisali. Ali ne! Njihova je nevolja od Allaha bila, samo što većina njih nije znala! (el-A'raf, 131)
To je bio posljednji bejt. Slijedi poglavlje kratkog naslova...
Prvi dio 69. dersa iz trećeg sveska „Mesnevije“, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 3. 11. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
