MESNEVIJA: Kako ne pasti na unutrašnjem ispitu u borbi između pameti i pohlepe

„Mesnevija“, treći svezak, bejtovi: 2841-2884/III (drugi dio)

Priredio: Šaban GADŽO

BELAJI I STRADANJA ONE PTICE KOJA JE ZANEMARILA OPREZNOST IZ POHLEPE I HEVE

Odmah u naslovu novog poglavlja hz. Mevlana ističe dvije stvari, a to su: pohlepa i heva, slijeđenje strasti, a u ajetu se kaže: Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast (hevu) svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite? (el-Džasija, 23)

I opet jedna ptica na zid sleti

i pogled upravi ka zrnu u zamci.

(Sletjela ptica na jedan avlijski zid i u avliji vidi dolje lijepo, veliko zrno.)

Jednim okom gleda na poljanu,

drugo oko, obuzeto pohlepom, vuče je zrnu.

(Vidi lijepo zrno nadohvat ruke u avliji, a onda pogleda to polje tamo, ali pohlepa je vuče tom zrnu u avliji.) Pogledajte kakve nam primjere navodi, ovako slikovito!

Ovaj pogled s onim pogledom dođe u sukob.

I ptica se najedanput raspameti.

Znači, u tebi se, čovječe, u ovom trenutku povede borba između ove dvije strane, i u toj borbi između pohlepe i pameti, ako nadvlada pohlepa, čovjek postaje zatočenik toga, pada na tom svom unutrašnjem ispitu: u borbi između pameti i pohlepe.

Druga ptica, koja se tog kolebanja prošla,

od tog (zrna) je pogled odvratila.

Pametna ptica je odvratila svoj pogled od tog zrna bliskog i prema poljani ga upravila; ona ode na poljanu, ode tamo gdje je sigurnost i sloboda.

Njeno perje i krila srećom i ljupkošću odišu,

tako da je imam postala svim slobodnim.

Svim slobodnim pticama ta pametna ptica postala je imam. Vidite šta nam je u ovom bejtu otkrio. Govori nam ko može i ko treba da imam bude, a to je slobodna i nezavisna osoba – ne smije biti porobljena. A tu se odmah sjetimo i poruke Poslanikove, s. a. v. s., da čovjek čini dovu da nas Allah sačuva kako nam ne bi srce hedija nedostojne osobe zarobila. Onda čovjek, iskazujući zahvalnost, može biti ucijenjen od te osobe: ko zna šta će sve ta osoba zahtijevati od njega. A ko je taj koji daje ne očekujući ništa zauzvrat? U većini slučajeva mi sve što činimo, to je ulaganje: kad meni zatreba, ja ću se pozvati na to, pa ti kazati uradio sam to i to... Pa, ako si porobljen, čovječe, kako možeš biti nepristrasan?! Doći će do poteza, doći će do presude – tu pravde nema! Sjećate se, na početku nas je odmah upozorio na pravdu: Pravedni budite, pravdu činite – o, djeco Halifina! Ne zaboravimo ovo. Ako smo do sad bili porobljeni, gledajmo da to od sada ne budemo.

I dalje će nam govoriti o toj slobodnoj ptici – o pravom imamu:

 

Ko god njega uzme za imama biva spašen i sačuvan.

U staništu sigurnosti i slobode sjedi i uživa.

Zato što je njegovo srce postalo car opreznih ljudi.

Ružičnjak i travnjak su njegovo boravište

Upućuje nas na ajeti-kerim, esteizubillah: Bogobojazni će, sigurno, stanovati usred bašča i izvora, u sjedištu Istine, kod Svemoćnog Cara (el-Kamer, 54-55).

Oprez je rāzi od njega, a i on je rāzi od opreza.

Tako i ti postupaj kad nešto planiraš i odluku donosiš!

Neka tvojoj odluci prethodi savjetovanje s onima koji znaju, a onda kad se odlučiš: fe tevekkel alallah! Osloni se onda na Gospodara, jer Allah voli one koji na Njega tevekkul čine. (v. Ali-Imran, 159)

Sad nas pita ovako:

Koliko puta si u zamku pohlepe pao

i svoj vrat presijecanju izložio?!

Koliko puta te tvoja pohlepa dovela u jednu ovakvu situaciju da ti je vrat pred nožem dušmana bio i koliko si puta u zamku pohlepe pao?! A niko nam za to nije kriv, kako nam se u ajeti-kerimu kaže, esteizubillah: Nemojte sami sebe, svojim vlastitim rukama, bacati u opasnost, u propast, u helaćluke! (el-Bekara, 195)

Pogledajmo koliko nam teško pada kad nam stvari ne idu kako treba! Mi tako to gledamo i računamo: mislimo da smo nesretni, drugi to imaju, mi nemamo... A nismo ni svjesni odakle to ide, odakle dolazi. Znate da smo imali priču, koju nam je kazao hz. Mevlana. On govori o zmijaru, jednom čovjeku koji je uhvatio veliku zmiju i sad je nosi u grad u jednom lijepom sanduku, nadajući se velikoj nagradi koju će dobiti za nju. On nije svjestan kolko je zmija otrovna, pošto pred sobom vidi samo dobit. I sad, pojavljuje se nekakav lopov i ukrade mu zmiju. Čovjek ojađen ostade, bez tog dobitka kojem se nadao, i tumara po gradu tražeći lopova kako bi vratio to blago koje je izgubio. Istom u neka doba, vidi pored nekog jarka, onaj čovjek (lopov) mrtav leži. I onda zaključuje: ovo ga je ona zmija ujela!

Priđimo ovako tim stvarima koje nam iskliznu iz ruke, jer nam Allah želi dobro, sigurno. On je Apsolutni Hajr. Ono u čemu mi vidimo dobitak može biti pravi gubitak. I ovoj osobi kojoj je ukradena zmija upravo je u gubitku tog „potencijalnog“ dobitka bilo spasenje njegovog života. Sad se vratimo na ono što nam je govorio o „glavi zmije“ i „repu zmije“ – glava, to je prvenstvo, vlast, moć; rep je imetak, bogatstvo. Ni jedno ni drugo ne žele ti dobro, a mi to držimo u sanduku kao jednu posebnu dragocjenost. Letimo za tim da nam je prvenstvo, moć, vlast; da nam je što više imetka... I kad mu se to izmakne, čovjek je nezadovoljan – nema tu prostora za zahvalu Gospodaru, jer sām takav stav govori da mu ti šukur ne činiš; možda jezikom izgovaraš, ali onaj istinski šukr, njega nema! E, onda si došao pod hukum (presudu) onoga ajeti-kerima: Ako vi Meni budete nezahvalni, Moja kazna je žestoka! (Ibrahim, 7) Takvi onda imaju sve to, a ustvari ništa nemaju!

Opet Taj Dobrostivi Tevvab izbavi te,

tevbu ti primi i usreći te.

(Tevvab je Allahovo ime, Onaj Koji prima tevbu, naše pokajanje.)

Kaže se u ajeti-kerimu: On doista prima pokajanje, On je milostiv (el-Bekare, 37). A u drugom ajeti-kerimu: On je Onaj Koji prima tevbu Svojih robova i oprašta grijehe (eš-Šura, 25).

Ma šta da se desilo, ne zaboravi da imaš Stvoritelja Koji prašta – On će oprostiti svaki grijeh, ako Mu se čovjek iskreno pokaje, ako se povrati Gospodaru, jer tevba i znači vraćanje Njemu. Zato, vrati se! Pobjegao si od te kapije! A Taj Dobrostivi Tevvab, Taj Opraštač grijeha, oslobađa te iz tog teškog položaja – tevbu ti primi i usreći te!

Hakk je rekao: „Ako se vi vratite na takav način,

i Mi ćemo se vratiti na takav način.

Mi smo vezali (sparili) djela (rad) s plaćom.

Uparili smo to dvoje: vaša djela s naknadom. Ako se vi vratite... Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim: Ako se vi vratite, i Mi ćemo se vratiti (el-Isra, 8). Ako se vi vratite griješenju, onda ne očekujte da vam se Gospodar vrati s milošću i opraštanjem, jer tvoje griješenje doziva da se na tebe izlije gadab-i ilahi, srdžba Božija. U hadisi-šerifu nam se kaže: Ljudi dobivaju naknadu za svoj rad: za dobro – dobro, za zlo – zlo!

Kad je spomenuo ove parove (Mi smo vezali, sparili...) u sljedeća dva-tri bejta će nam to još malo pojasniti, da vidimo kako jedno drugo zove i privlači. Kaže Gospodar:

Ako jednom paru jednog člana Sebi dovedem,

taj drugi član će trčeći doletjeti, tražeći svoga parnjaka.

Kad se Sunce rađa, eto i dana, kad Sunce zalazi, eto i noći. Izlazak Sunca i dan su jedan par, a zalazak Sunca i noć drugi. Tako je i s djelima: ako se vi vratite grijehu, Mi ćemo se vratiti da vas kaznimo! To dvoje su takođe par, kao što su par dobra djela i Milost. Čim se pojavi jedna strana nečega, odmah se pojavi i ova druga, koja je u vezi s njom. Tako možemo pratiti na sebi gdje se nalazimo, to bi nam mogao biti jedan pokazatelj šta nam ide u susret: milost ili kazna.

Mi smo uparili ovo djelo s učinkom. Kad

stigne jedan član toga para i drugi član stiže.

Kada otmičar od žene muža ugrabi,

žena ide za njim muža tražeći.

I opet, po treći put, idete prema onoj zamci.

Prašinu ste u oči tevbe bacili.“

Nakon dva posrtaja, opet upadate u zamku; zaboravljate na tevbu (bacili ste prašinu u oči tevbe), gazeći zadanu riječ, u zabranjeno srljate.

Iznova Taj Tevvab razriješi tvoj čvor

i kaže ti: „Pazi se! Bježi! Lice toj strani ne okreći!“

Nemoj više okretati lice toj strani gdje si bio i gdje si nastradao. Onaj Koji prima tevbu jednom te je već izbavio iz te zamke – ne vraćaj se više tamo! To je ono: Učini, čovječe, teubei-nesuh – nepovratnu tevbu, na ono što je bilo prije!

Opet, poput leptirice, naleti zaborav,

pa vašu dušu povuče prema vatri!

Kao što mušica ili leptirica, kad ugleda svjetlo plamena svijeće, leti na taj plamen i izgori, tako i čovjek koji je tevbu učinio, nakon što ga je već jedanput grijeh opržio, pada u zaborav i opet se primakne vatri grijeha i asiluka.

 

O, leptirice! Ne padaj u zaborav i sumnju!

Na sagorjela krila jedan pogled baci!

/Evo, ovaj mi je bejt, kad ga je Hadži Hafiz govorio (1998/99. g.) posebno privukao pažnju dobro i ja sam ga zamolio da mi ga napiše. On je to i uradio, a prevod tog bejta naučio sam napamet; on glasi:

O, ti mušice

koja oblijećeš oko vatre, a ne znaš (sumnjaš)

ili zaboravljaš, da vatra može opržiti!

Pogledaj na sagorjela krila one mušice

koja se je suviše približila vatri!/

Baci pogled na krila one mušice koja su sagorjela. Opet nas podsjeća na ono: Uzmi pouku... Jer, mumin ne smije dozvoliti – po hadisu – da bude dva puta ujeden iz iste rupe! Pa ako se i grijeh desi, nemoj ga ponavljati! U padu može biti veliki hajr; i na tome se, ako Bog da, čovjek može uzdići, onaj koji je uzeo pouku iz toga i više ga ne ponavlja. A zaborav i sumnja uzrok su posrtaju i padu u grijeh (vatru).

Kad si se već izbavio, šukr bi bio to da nikada

više, prema tom zrnu, pogled ne skreneš.

Sad u ovih sljedećih pet bejtova, koliko je ostalo do kraja ovog poglavlja, hz. Mevlana govori o zahvalnosti našoj Gospodaru Uzvišenom. Vidite šta nam je rekao: Kad si se već izbavio iz toga..., šta bi bila naša zahvalnost na tom nimetu? To je da nikada više prema tom „zrnu“ pogled ne skreneš, nikada! Tako se zahvali Gospodaru, a ne samo riječima, ali i riječi trebaju, normalno.

Da bi ti, kad šukr činiš, On darovao

opskrbu bez zamke i bez straha od neprijatelja.

Evo vidite kako se možemo spasiti od toga: Da bi ti, kad šukr činiš... (zahvaljuješ svakim damarom svjestan) na nimetima koje ti je Bog Uzvišeni dao, na nimetu primljene tevbe, s kojom ti je ponovo otvorio Svoju kapiju rahmeta, nakon toliko tvojih posrtaja, ako tako šukur činiš, šta je posljedica toga? On će ti darovati opskrbu bez zamke: ono što ti daje, daje zbog tebe, a ne kako to mi radimo kad nešto učinimo drugima – zbog sebe. (...) i bez straha od neprijatelja. Vidjeli smo kako Iblis kaže: Kad Si me zaveo, kad Si dao da budem zaveden (pripisuje svoj grijeh Gospodaru!), ja ću im prilaziti sprijeda (pa to se obično u komentarima tumači, ovo sprijeda, tj. presijecat ću im put ka Ahiretu, sve ću činiti da im to prikažem dalekim, dok ne okrenu glavu od Ahireta; straga... (tu ću ih mamiti dunjalukom, uljepšavati im ružne stvari: okrenite se ovome svijetu!). Pogledajte koliko ljudi danas više ikako čuju taj zov iza leđa?! (...) s desne strane: po pitanju raznih ibadeta, dobrih djela, da ih probam prevariti; s lijeve strane: da im sve ono što je ružno prikažem lijepim; a onda završava: (...) i malo ćeš ih naći da su Ti zahvalni – da su šakiri, oni koji šukur čine! Na još nekoliko mjesta se u Kur'ani-kerimu govori: A malo je Mojih zahvalnih robova!

Ako vi budete Meni šukur činili, Ja ću vam povećati sve Svoje darove; a ako budete nezahvalni, Moja kazna je žestoka! (Ibrahim, 7)

Šukr na nimetu koji te je oslobodio.

Hakkov nimet trebaš uvijek na pameti imati.

Nemoj zaboraviti na ovu blagodat koju ti je Gospodar dao, odnosno sve nimete, jer samo On i daje. Plivamo u njima, ali kad je čovjek nezadovoljan s onim što mu Gospodar daje, s onim što ima, onda on biva suštinski najveća fukara, jer nema prostora da šukr učini Gospodaru. Treba iskazivati zahvalnost Onome, Koji te je izbavio i oslobodio iz zamki šejtanskih. Treba se uvijek sjećati Allahovih nimeta i spominjati ih.

Koliko si puta (do sada) u nevolji i belaju

zavapio: „O, Bože, iz zamke me izbavi,

da Ti tako hizmetim, ihsan činim,

prašinu u oči šejtanove bacam!“

Koliko si puta, pita nas hz. Mevlana, do sada u nevolji i belaju, kad te pritisnulo sa svih strana, zavapio: O, Bože, iz zamke me izbavi! Sad vidimo šta znači nevolja, šta znači iskušenje, jer ono budi čovjeka; sve ono na šta si se oslanjao, na što si nadu polagao, bespomoćno je da te izbavi iz nevolje u koju si zapao; kad toga postaneš svjestan, kad to vidiš, onda i možeš ovako zavapiti: O, Bože, iz zamke me izbavi! Ako i nisi to riječima izrazio, sigurno si svojim halom, svojom nutrinom govorio: O, Bože, iz zamke me izbavi! Jer, pretežak je ovaj belaj koji nosim, spasi me, da Ti tako hizmetim i ihsan činim! Da pokažem hizmet, moj trud, na putu Tvoga zadovoljstva; da hizmetim svim Tvojim robovima, ne samo ljudima, već i biljnom, hajvanskom i mineralnom svijetu. Pa onda kaže: da Ti ihsan činim: ihsan se prevodi kao dobročinstvo, jer ihsan je, kako je u hadisu rečeno, da ibadet činiš Allahu kao da ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi. Opet te to vraća na takvaluk, jer takvaluk znači svijest da te Uzvišeni prati u svakom halu. Znači, da ihsan činim, ili da ovako kažemo: da sve što radim da je to odraz ljepote, jer ihsan to znači – ljepota, i na takav način prašinu u oči šejtanu bacam! E ovako se čovjek razhaviza kad dođe iskušenje!

U starim Mesnevijama ima još jedan bejt (u ovim novim nema ovoga bejta), koji dođe kao rezime večerašnjeg dersa:

Čovječe! Zašto si takav? Nezahvalan!

Kad te Allah, dž. š., (Svojom dobrotom i Svojom Milošću)

kutariše iz belaja iskušenja, ti se opet vraćaš na staru stazu,

na kojoj si već doživio nevolje i stradanja!

Ponovite još jednom ovaj bejt!

Ja, Rabbi! Učini nas budnim po pitanju ovoga što smo večeras čuli od tvog iskrenog roba! Amin!

 

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab

Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!

El-Fatiha!

 

Drugi dio 67. dersa iz trećeg sveska „Mesnevije“, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 20. 10. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.