MESNEVIJA: Kako ćemo se suprotstaviti šejtanovoj vojsci?

Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

Priredio: Šaban GADŽO

Treći svezak, bejtovi: 1634-1671/III, prvi dio (90)

Euzubilla, bismilla, elhamdulillah, salavat

Rabbi-šrahli sadri...

NASLOV VEČERAŠNJEG DERSA

Ostatak priče o onom zahidu koji se povukao u planinu zavjetujući se da neće brati planinsko voće sa stabla, niti će stabla tresti, niti će ikom, izričito ili u aluziji, to dati do znanja, nego će jesti ono što vjetar bude oborio sa stabla

U toj planini bilo je stabala i plodova.

Bezbroj planinskih krušaka tamo se nalazilo.

Taj derviš je rekao: “Ja Rabbi, zaklinjem Ti se

da od ovog (plodova) nikad neću ništa ubrati.

Osim te voćke koju vjetar obori, ja drugu

neću kidati sa stabala okrepljujućih.”

Dugo vremena svome zavjetu vjeran je bio

dok ne dođoše kušnje sudbine.

/U ovom uvodu u priču hz. Mevlana kaže: Pazi se, čovječe! Pošto ne znaš šta ti ide u susret, pazi šta izgovaraš, na šta se zaklinješ i zavjetuješ. Kako se kod nas kaže: Ispeci pa reci!

Iz tog razloga On je naredio: “Iznimku čini,

 priključivši – Ako Bog da! – svom zavjetu.

/Kad god i pomisliš da se na nešto zavjetuješ, onda istisna učini, tj. učini iznimku i tom svom zavjetu dodaj: Inšallah! – Ako to Allah tako dadne! Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: I nikako za bilo šta ne reci: “Uradit ću to sigurno sutra!” ne dodavši: “Ako Bog da!” A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: “Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga.” (El-Kehf, 23-24)/

Svakog časa srcu drugu sklonost dajem,

svakog trena na srce drugi žig stavljam.

(Ovako poručuje Hakk Uzvišeni.)

Onda ide bejt na arapskom jeziku:

Svakog jutra Mi se novim zanimamo.

Svaka stvar od Moje želje ne odstupa.”

/Upućuje nas na ajeti-kerim: Svakog časa On se zanima nečim (Er-Rahman, 29), tj. svakog trena On se javlja na uvijek novi i čudesni način. Allah Uzvišeni je u neprestanom djelovanju i neprestano se manifestira. A ovaj drugi polustih, Svaka stvar od Moje želje ne odstupa, tj. šta god Ja želim, to se i sprovodi, to i biva./

U hadisu je došlo da je srce poput pera

u pustinji, koje je zatočenik sarsara.

/Sarsar je silovit, žestok pustinjski vjetar. Ovdje nas upućuje na hadisi-šerif: Srce je kao jedna perka u pustinji, prevrću je vjetrovi pokazujući njeno naličje./

Vjetar pero na sve strane tjera – igra se s njim;

đah lijevo, đah desno sa stotinu ihtilafa.

(Na stotinu načina.)

U drugom hadisu stoji: “Znaj da je ovo srce

kao od vatre uzavrela voda u kazanu.”

/Upućuje na dva hadisi-šerifa sličnog sadržaja u kojima se prenosi da je Poslanik, a. s., rekao u prvom: Srce se više okreće nego lonac u vrenju; u drugom: Srce u svojoj prevrtljivosti je kao lonac u svom vrenju. Stoga je Poslanik, a. s., u poznatoj dovi rekao: Allahumme ya mukallibe-l- kulûbi vel ebsâri, sebbit kulûbena ala dînik – Allahu moj, Koji okrećeš srca i poglede, učvrsti naša srca (da budu) na Tvom dinu (i na Tvom putu)! /

Svakog časa srce je drugačijeg stava.

To ne biva od njega, nego s jednog drugog mjesta.

/To dolazi od Gospodara (ono što je u sudbini zapisano), a mi ne znamo šta nam ide u susret. To ćemo tek vidjeti kad to uđe u naš život. Sve nam je ovo rekao hz. Mevlana da nas podsjeti na moguće naše zavjete i obećanja koja dajemo, zaboravljajući da kažemo inšallah. Pa, ako je srce ovako prevrtljivo, poput vode u kotlu, kako onda, čovječe, možeš da budeš siguran u svoj zavjet, u svoje zaklinjanje i obećanje?! Bez inšallah bit ćeš poput ovoga našeg zahida koji je rekao: Ja neću ubrati ni jednu voćku, osim one koja mi sama padne (koju vjetar obori)./

Onda, zašto se pouzdaješ u stav srca,

zavjetom se vežući, da bi se na koncu postidio?

/Što ulaziš, čovječe, u to kad ti je velika nepoznanica šta će se desiti kad dođe neki izazov sudbinski?! Kako ćeš tad postupiti? Evo, sad sam ti ovako lijepo objasnio kroz Kur'an i hadis šta je srce. Zato pazi, da se ne bi na koncu postidio. E ovdje se onda pitamo: A kako izgledaju smirena srca, jer i o tome nam Kur'ani-kerim govori?! Ovo su sad srca u vrenju, u ovakvom halu, ali ima kad Allah spusti svoj sekinet na srca pa se ona smire. To nam veli u ajeti-kerimu: On je Onaj Koji je smiraj u srca vjernika spustio, da bi vjerovanje na vjerovanje povećali – a vojske nebesa i Zemlje su Allahove; Allah sve zna i mudar je. (El-Feth, 4) Ovaj ajeti-kerim objavljen je nakon potpisivanja mirovnog sporazuma na Hudejbiji, početkom 6. godine po Hidžri, u mjesecu zulkadetu. Poslanik, a. s., s ashabima kreće iz Medine u Meku da obavi umru. Sebeb toga je bio san u kojem mu je pokazano kako ulaze u Meku i obavljaju umru i briju glave svoje. Ashabi su se veoma obradovali tome; dugo vakta nisu vidjeli Meku i skupina (otprilike 1.400 ashaba) kreće na taj put. Kad su došli do mjesta Hudejbije, a to je podno Meke, gotovo na samom ulazu u Harem, pred njih su izašle Kurejšije i zabranile ulazak u Meku. Poslali su Suhejla ibn Amra, svog predstavnika, da razgovara s Poslanikom, a. s., i da kažu neopozivo ashabima da moraju da se vrate ove godine u Medinu, a sljedeće godine mogu da dođu, da će im biti dozvoljeno tri dana da borave u Meki, obave umru i da se vrate ponovo u Medinu. Kad se pristupilo tom sporazumu, Poslanik, a. s., pristavši na te tačke koje su iznijele Kurejšije, kaže da počne taj ugovor s bismillom (U ime Allaha Milostivog Samilosnog), a Suhejl odgovara: “Ja ne znam ko je Rahman.” Pa ashabi mu govore: “Kako ne znaš ko je?!” On im kaže: “To je za mene nepoznanica, nego piši: U ime Tebe, Allahu naš!” Ashabi kažu, pa to je Svemilosni – to je Rahman. Suhejl ne odustaje od svog zahtjeva i Poslanik, a. s., kaže: “Napišite tako: U ime Tebe, Allahu naš!” I dalje: Zavjet (ugovor) je sklopljen od Allahova Poslanika... Suhejl ga prekine i kaže: “Da vjerujemo da si Allahov Poslanik, ne bismo bili na suprotnoj strani tebi, ne bismo se borili protiv tebe. Nego ne bježi od svog imena i svog porijekla, od tvog oca Abdullaha, i napiši: Ugovor od Muhammeda, sina Abdullaha...” I na to su se pobunili ashabi, a Poslanik opet kaže: “Napišite tako.” Ugovor je donesen i teško je to palo ashabima, jer je naoko bio itekako protiv muslimana, tako je to izgledalo njima, pogotovo jedna tačka u kojoj je rečeno da ko god iz Meke pobjegne u Medinu ima da se vrati u Meku, a ko god iz Medine prebjegne u Meku, on se neće vraćati u Medinu. To je izuzetno teško palo ashabima, pogotovo hz. Omeru. I hz. Omer prilazi Poslaniku, u toj tegobi svojoj, i kaže mu: “Zar ti nisi Allahov Poslanik?” On mu kaže: “Jesam, Omere.” “Zar mi nismo muslimani?”, pita hz. Omer. “Jeste”, odgovara mu Poslanik. “Pa zar oni nisu idolopoklonici-mušrici?”, opet će hz. Omer. Poslanik, a. s., kaže: “Jesu.”

“Pa zašto onda omalovažavamo naš din, našu vjeru?!”, pita hz. Omer. Poslanik mu odgovara: “Omere, ja sam Allahov Poslanik i neću biti nepokoran svom Gospodaru!” Dalje ga pita hz. Omer: “Zar nam nisi rekao da ćemo ući u Meku, doći do Kabe i tavafiti Kabu?!” Poslanik mu kaže: “Jesam, rekao sam, ali jesam li rekao da će to biti ove godine?” Hz. Omer kaže: “Nisi.” E onda mu Poslanik kaže: “Zaista ćeš doći, Omere, do nje i tavafit ćeš je!” I sad hz. Omer odlazi od Poslanika, a dolazi hz. Ebu Bekru i isto mu kaže što je rekao i Poslaniku: “Ebu Bekre, jesmo li mi muslimani?” “Pa jesmo.” “Je li on Allahov Poslanik?” “Pa jeste.” “Jesu li oni mušrici?” “Pa jesu!” “Pa zašto omalovažavamo naš din?!” A hz. Ebu Bekr mu odgovara: “Omere, pusti da te on vodi, jer ja svjedočim da je on Allahov Poslanik na istini; njega neće Gospodar ostaviti!” I to je smirilo situaciju i hz. Omera. Ugovor je taj potpisan i baš se desi u tom trenutku da sin od ovoga koga je poslala Meka (Suhejlov sin) Ebu Džendel dolazi u lancima; pobjegao iz Meke. I odmah njegov babo kaže: “Muhammede, ugovor smo donijeli – vrati mi sada ovoga bjegunca!” Ebu Džendel se okreće Poslaniku i muslimanima i kaže: “Ljudi, zar će te me, o, muslimani, vratiti ponovo da me stave u zatvor i da me na silu izvedu iz moga dina?!” Ashabi su, vidjevši to, zaplakali, a Poslanik mu kaže: “Ebu Džendele, osaburi – izdrži i nadaj se nagradi! Allah će tebi i takvim poput tebe sigurno izlaz naći.” Babo ga je odmah uzeo. Grubo ga je povukao, da mu je odmah krv potekla od tih lanaca. To su gledali ashabi, mnogo plačući. Završen je taj ugovor i Poslanik kaže Ebu Džendelu: “Mi smo se obavezali na to i nećemo kršiti tu datu obavezu. A neće ni oni s druge strane.” Tako je to dogovoreno. Završeno je sve, ali će se ubrzo desiti da jedan od ashaba (Ebu Bešir) pobjegne iz Meke. Po njega dolaze iz Meke da ga ponovo vrate i Poslanik mu kaže: “Osaburi, Ebu Bešir! Dat će vam Allah izlaz!” Međutim, dok se on vraćao s tom dvojicom Mekelija, i dok su sjeli u hlad jednog drveta da se malo odmore, Ebu Bešir reče jednom od one dvojice što ga vode: “Oh, što ti je ova sablja lijepa! Da li bi je mogao malo pogledati?” On kaže: “Bujrum!” Ebu Bešir uzme sablju i ubije toga, a onaj drugi uspije da pobjegne do Medine i Poslaniku kaže: “Onaj što si ga poslao s nama ubio mi je druga!” Utom dolazi ovaj Ebu Bešir i kaže: “Ya Resulallah! Ti si ispoštovao ono na što si se ti obavezao, a evo, mene je Allah pomogao, ja sam se sačuvao od njih!” I on se samo u brda, tu negdje prema moru, sklonio. Ubrzo je ta grupa (onih što su prebjegli iz Meke) narasla. I Ebu Džendel je uspio da pobjegne i da se priključi toj grupi, koja je bila strah i trepet za karavane iz Meke. Sad Kurejšije same dolaze u Medinu i mole Poslanika da tu stavku iz ugovora ponište. I poništena je ta stavka, a tih 70-80 ljudi koji su se tako tu borili sad slobodno dolaze u Medinu, s tim što je upravo toga dana preselio ovaj Ebu Džendel, na putu za Medinu, i tu su ga negdje i ukopali.

Što pričamo o ovome svemu? Znači, između ostalog, ako želimo da nam Allah, dž. š., spusti smirenost u naša srca, onda ćemo na putu našeg povratka svom Gospodaru (a mi smo na ovom stalnom hodočašću prema Meki, prema Bejtullahu, prema Allahovoj kući, prema Njegovom hadretu, blizini), onda očekujmo iskušenja. Krenuli smo, ali nek znamo da taj put neće biti nimalo lagan. Na put će nam se ispriječiti mušrici, idolopoklonici, neprijatelji dina. Gdje se nalaze ti neprijatelji, u nama samim, gdje je njihova teritorija? To je nefs, ta vojska se tu nalazi, i to je njihova odskočna daska gdje oni pokušavaju nas da zaustave na tom putu. Znači, tebe i mene lično, naš nefs će pokušati da zaustavi na tom putu. Šta će se još sve dešavati na tom putu? Ne zaboravimo, bit će ovako nelogičnih stvari! Evo vidimo, i veliki hz. Omer je zbunjen, tegoba mu. Jer, na prvi pogled, potpisali smo nešto što je porazno po nas; nešto što izgleda kao ponižavanje našeg dina! Ali, nije mu bilo dato, ni njemu ni drugima koji su imali takav stav, da vide dalje, da vide ono što vidi Božiji Poslanik. I ne zaboravimo ove riječi hz. Ebu Bekra: “Omere, pusti da te on vodi, on je Allahov Poslanik!” Ne zaboravimo ovo na našem putu ka Gospodaru: ako nas dovede u blizinu svojih istinskih robova (a oni su nasljednici Poslanika), mi tu imamo direktan susret, da kažemo, s jednim vedžhom Poslanikovim, jednim licem njegovim, jednim odrazom njegovim. Pustimo da nas oni vode! Nemojmo dozvoliti da nas logika ponese! Hz. Omer je kasnije govorio, sjećajući se ovoga svog istupa: “Neprestano sam davao sadaku, postio dobrovoljni post, oslobađao robove, sve iz straha da me Allah ne kazni zato što sam ovako razgovarao s Božijim Poslanikom.” Znači, i ovo nam se može desiti. Ali, inšallah, ko to radi iz želje radi uspjeha dina, Gospodar će podariti izlaz iz toga; kao što je dao i hz. Omeru, dat će, inšallah, i narednim generacijama. Bit će ti ljudi sačuvani. Ali upamtimo dobro ovaj momenat, hz. Omer bi reci: “Ja sam slijedio svoje mišljenje, pa vas upozoravam – čuvajte se svog mišljenja!”

Jedan drugi ashab, Suhejl Sehli ibni Hunejf (on je Ensarija), kaže: “Tako mi Allaha, da sam tada ja imao snage, ja bih Ebu Džendelu zabranio da ide!” Dakle, ja bih njega odvukao da uradi potez, nešto što bi bilo suprotno od onoga što je Poslanik rekao. Ovo nam se sigurno dešava na našem putu. Pazimo dobro šta znači slijediti svoju pamet! Ne uklapa se u logiku; izgleda potpun poraz. A šta će se desiti za samo dvije godine? Čim se vraćaju s ovoga pohoda, dolazi ovaj ajet: Allah smiraj spušta, osnažio je sada njih; svi su se saglasili s onim što je Poslanik, a. s., rekao. I nakon dvije godine, 8. godine po Hidžri, ulaze muslimani u Meku. Ovdje ih je na Hudejbiji 1.400, a 10.000 ih ulazi u Meku za samo dvije godine od Hudejbije. Sad se mir uspostavio; mogu slobodno da komuniciraju, i mušrici s muslimanima, i obratno. I sad, normalno, ko god je bio imalo zejrekast (oštrouman, bistar), čim je došao u kontakt s naukom islama, odmah ga je prihvatio. 10.000 ashaba ulazi u Meku i mirnim putem osvajaju Meku! Još jedna bitna stvar: kad je sve završeno, Poslanik, a. s., kaže: “Zakoljite kurbane i obrijte glavu!” Niko se ne diže, niko od ashaba! On ponovi to, ali opet niko se ne diže da to uradi, da posluša. Kao da su im noge odsječene. To je Poslaniku teško palo, ulazi u šator svoje supruge Ummu Seleme (r. a.) i kaže joj šta se desilo napolju. Ne odgovaraju na ovo što traži od njih Poslanik, a ona mu kaže: “Ya Resulallah, izađi ti napolje, ništa ne govori; ti zakolji svoj kurban i obrij glavu.” I Poslanik, a. s., tako učini. Svi su odmah skočili, zaklali svoje kurbane i obrijali glave; i to su tako žustro radili, gotovo da se nisu posjekli međusobno. Kako je to, taj jedan hal, uhvatilo ashabe? Na ovom putu, do hadreta Hakkovog, nemoj zanemarivati ničiji savjet. Evo ovdje, Poslanik je poslušao ono što mu je kazala supruga Ummu Selema. Ta jedna njena rečenica podigla je 10.000 ashaba da urade ono što je tražio od njih Poslanik. Znači, na našem putu vodimo računa i o ovome. Znamo gdje nam je cilj. I ako zaista pogled naš ne skreće tamo-vamo, čut ćemo ono što će nam biti od pomoći na tom putu. Bit će naša prsa otvorena za to i, ako Bog da, ući ćemo u Meku. E sad, kad smo ušli u Meku, nemojmo još nešto zaboraviti. I dalje će one vojske stajati koje će vrebati da okupiraju, da sruše Kabu, da kažemo, Ebrehine vojske, to jest šejtan sa svojom pješadijom i konjicom (I zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pješadiju i budi im ortak u imecima, i u djeci, i daji im obećanja – a šejtan ih samo obmanjuje – El-Isra, 64).

Dakle, njegova će vojska vrebati. Kako ćemo se suprotstaviti toj vojsci? Pa suprotstavit ćemo joj se tefekkurom i tezekkurom: razmišljanjem i sjećanjem na Allaha Uzvišenog. I premda ova strana ovamo može izgledati tako moćna, da ima tenkove naprijed, poput Ebrehinih slonova, i krenu da sruše Kabu, bit će dovoljne male ptice našeg tefekkura i tezekkura, razmišljanja i zikra da ih spriječe u tome. A ono što će te ptice ispuštati iz svojih malih nožica, te male kamenčiće, to su plodovi našeg zikra i našeg tefekkura, to će rastočiti tu vojsku i ona neće imati pristupa Kabi našeg srca. Znači, ova opasnost sad vreba u nama samima. Iz ovog izvlačimo taj primjer. Ali ne zaboravimo, ne radi se ovdje o zikru da sad ja ponavljam Allah, Allah, Allah, ili da radim razne vidove ibadeta, a kad me poklopi kakva životna tegoba, ja se onda lijevo i desno okrećem i letim tamo-vamo, tražeći ima li ikakva izbavljenja iz ovoga. Pa ako ne budem vidio izlaz, padam u očaj. Nije to onda taj zikr. Nego, valja imati husni-zan (lijepo mišljenje) o Gospodaru, jako se suprotstaviti tim stvarima, jer to će nas učiniti podobnim da uđemo u Kabu našeg srca i da je čuvamo od instaliranja raznih kipova i u njoj i oko nje. Da ovdje još jedan ajeti-kerim spomenemo, esteizubillah: Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili (En-Nahl, 97). Ovaj dio ajeta Mi ćemo dati da prožive lijep život posebno mi ovdje dolazi da ga istaknemo. Dakle, Mi ćemo dati da prožive lijep život.

E sad ćemo se mi pitati ako je iko lijep život proživio, proživjela je evo ova generacija i generacije uz Božije poslanike prije, koji su ih vrijedno i vjerno slijedili na putu Allahova zadovoljstva. A kakav je njihov život izgledao? Tegoba iza tegobe, udarac za udarcem, iskušenje za iskušenjem! Kako ovo? Allah će dati da prožive lijep život! Moramo naučiti sljedeće: ne daje Allah nama po našoj kalkulaciji, jer ono što je dobro za nas Allah zna, a mi ne znamo. I on nam to daje. I prošli put smo imali hadisi-kudsi: nekome iman čuva bogatstvom, nekome fukaralukom, nekome zdravljem, nekome bolešću. Da mu da suprotno tome, taj bi izgubio iman. Dakle, Allah zna, a mi ne znamo šta je po nas dobro! Treba biti stabilan, ustrajan vjernik i Allah će dati da lijepio proživiš ovaj život; ma kakva iskušenja bila, ti ćeš u susretu s njima da se okoristiš i da budeš stalno osnaživan na ovome putu povratka Allahu Uzvišenom. U Drugom svjetskom ratu, na njegovom početku, pa gore u Austriji, nacisti napravili raciju, blokirali jednu mahalu i pokupili sve, i muško i žensko, i staro i mlado... I sad, odmah su ih razvrstali tu u grupe. Odrasle na jednu stranu, djecu na drugu. I s djecom su krenuli prema željezničkoj stanici. Među tom djecom brat i sestra, njoj 13 i koji mjesec, a bratu 8 godina. Sad se ta djeca igraju tu na stanici, dolazi voz, oni su ih ukrcali unutra; sestra gleda brata, zaboravio cipele dok se igrao, a zima napolju, on sav modar, i sestra mu udari jednu ćušku iza uha i kaže mu: “Glupane jedan, ne znamo ni gdje su nam roditelji, ni gdje nas vode, a ti još cipele zaboravio! (Ko kad je djevojčurak, pa ona ima rezon da vidi kakva je situacija.) Nisi mogao o tome voditi računa, a vidi zime, hoćeš da ti noge otpadnu!” Na sljedećoj stanici odvojili su sestru od brata. Nakon tri godine sestra je izašla iz logora, živa, a svi su njeni bili ubijeni, pa i njen brat. I sad ona ovako postavlja stvari, nakon ovog životnog iskustva, i imajući pred sobom svoju budućnost, ovako kaže: “Rekla sam sebi, više nikoga neću sresti, ni govorom ni djelom, tako da bi trebala da se poslije kajem. Dobro ću voditi računa kako ću s nekim govoriti da ga ne bih povrijedila riječju ili djelom, jer možda je to zadnji susret moj s tom osobom!”

Evo u jednoj ovakvoj teškoj situaciji, jednom teškom gubitku, pogledajmo šta je to dijete naučilo! I sigurno je njen život kasnije bio lijep. U kojem smislu? Pa, izabrala je da živi u vrtu, a ne da sa sobom nosi ovo trnje, a trnje mi svakodnevno jedni drugima poturamo, podmećemo i, tako... Ona je izabrala da živi u jednom vrtu, da od nje nikome ne prijeti nikakva opasnost, ali je zubda na ovome: težak udarac, i pogledajte šta je za sobom proizveo! Sjećate se kad nam je Hadži Hafiz rekao: '44. godine brat mu je strijeljan; '45. godine, u tri mjeseca, preselili su mu babo i mati a da nisu ni saznali da im je sin ubijen, a dvije godine poslije toga i sestra mu je preselila, veoma mlada. “I ja”, kaže Hadži Hafiz, “eto, u tri godine ostadoh sam.” I u tom, kaže, teškom udarcu bila je velika sreća po mene.” Vidite šta znači kad Allahov rob zna dočekati iskušenje!

Htjeli mi to ili ne htjeli, iskušenja će dolaziti, to sudbina nosi i mi ne znamo šta će sutra s nas biti. Evo vidimo, bilo da idemo na ovaj ili na onaj način, ne možeš izbjeći ono što ti je suđeno i ne znaš ti, čovječe, šta te sve može da potrefi! Ali budi spreman da to dočekaš! Jer od koga to dolazi? Od tebe? Ne, to dolazi s jedne druge strane! Gospodar ti šalje to radi tebe, a ne da bi ti napravio neku tegobu! I zato je ovo vrlo, vrlo bitno da razumijemo, da bismo, ako Bog da, mogli, kako nam ajeti-kerim kaže, da lijepo proživimo život. Ali jasno nam ovdje biva: Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je... Čini dobro i vjernik je... Moraš biti utemeljen u tome. Onda će te to pripremiti da na pravi način dočekaš iskušenja ili udarce sudbine./

I čim je ovo rekao, opet će se malo osvrnuti na sudbinu:

Ovo je, također, posljedica hukma i kadera.

Bunar vidiš, a ne možeš izbjeći.

/Posljedica presude Allahove i njegove odredbe. Šta to ne možemo izbjeći?

Upućuje nas na hadisi-šerif: Kada uđe (nastupi) sudbina, uzaludan je oprez, tj. kad nastupi djelovanje kadera (sudbine). Drugi hadis: Kada dođe kader (odredba), zaslijepe oči! Zato kaže u bejtu: premda je pred tobom bunar, ti ne vidiš taj bunar. Da nam ovo ne bude čudno i nerazumljivo, vratimo se na bejt prije gdje kaže: (...) zašto se pouzdaješ u stav srca? Vidite gdje se desi ta stvar koja sad treba da bude sudbinom korigovana. Ovaj zahid je uvjeren u svoju dinsku snagu i vjeruje da može održati zavjet Gospodaru da neće posegnuti ni za jednom voćkom, osim one koja opadne, koju vjetar obori. E, vidite: ako si se pouzdao u srce, koje je ovako – kalebe, prevrtljivo, onda očekuj da upadneš u bunar, makar da ga vidiš očima, jer će ti onda Gospodar pokazati tvoju nemoć, a Svoju Svemoć! Zato, izaberi slabost, adžz, priznaj to, pa će onda Onaj Moćni da ti pomogne!/

Nije čudo za pticu koja leteći

ne vidi zamku i padne u propast.

Čudnovato je to kad videći zamku i kočić

u nju upada – htjela – ne htjela.

Oči otvorene i uši otvorene i zamka ispred:

k zamci leti na svojim krilima.

(To je kaderi-ilahi, odredba Allahova – sudbina.)

Da nam to pojasni, navest će nam jedan primjer.

Prvi dio 39. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 3. 2. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru Jekovac.