MESNEVIJA: Kako će Allah oživjeti ove što su pomrli?

Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

PRIREDIO: Šaban Gadžo

Treći svezak, 1763-1798/III, prvi dio (96)

Euzubilla, bismilla, elhamdulillah, salavat

Rabbi-šrahli sadri

NASLOV VEČERAŠNJEG DERSA

Skupljanje dijelova Uzejrovog, a. s., magarca nakon što se raspao Allahovom dozvolom i ponovno sastavljanje pred očima Uzejra, a. s.

(I dalje nam govori o proživljenju i otklanjanju straha od smrti.)

“O, Uzejre, smjesta pogledaj u svog magarca,

koji je istruhnuo i raspao se pored tebe!

Pred tobom ćemo sakupiti njegove dijelove,

tu glavu mu i rep, dva uha i noge.”

/Upućuje nas na jedan ajeti-kerim u suri Bekara, ali prije nego što navedemo taj ajeti-kerim samo da spomenemo ajet prije njega, u kome se govori o raspravljanju vladara-silnika (Nemruda) s Ibrahimom, a. s. U toj raspravi Ibrahim, a. s., kaže: Moj Gospodar je onaj koji daje život, a silnik odgovara: Ja sam taj koji daje život i smrt, pa je onda to i pokazao tako što je dvojicu ljudi koji su bili osuđeni na smrt izveo iz zatvora, jednom poklonio slobodu, tj. život, a drugog je osudio na smrtnu kaznu i rekao: Evo, vidiš, ja sam taj koji daje život i smrt! A onda mu Ibrahim, a.s., kaže: Allah daje da Sunce izađe s istoka, de ti dadni da izađe sa zapada! I silnik se zbunio (El-Bekara, 258). Ajet koji želimo ovdje navesti dolazi prije ovoga u kome Ibrahim, a. s., traži od Gospodara da mu pokaže kako stvara: “A kada Ibrahim reče: 'Gospodaru moj, pokaži mi kako mrtve oživljuješ!' – On reče: 'Zar ne vjeruješ?' – 'Vjerujem' – odgovori on – 'ali bih da mi se srce smiri.' – 'Uzmi četiri ptice' – reče On – 'i isijeci ih, pa pojedine komade njihove stavi na razne brežuljke, zatim ih pozovi, brzo će ti doći. Znaj da je Allah silan i mudar.'” (El-Bekara, 260) Pa da imamo na pameti da su ova tri ajeti-kerima povezana, jer kazuju ko je taj koji daje život i smrt, a to je Allah Uzvišeni. Esteizubillah: Ili za onoga koji je, prolazeći pored jednog do temelja porušenog grada, povikao: 'Kako će Allah oživjeti ove što su pomrli?' I Allah učini te on umre i tako ostade stotinu godina, a onda ga oživi i zapita: 'Koliko si ostao?' – 'Dan ili dio dana' – odgovori. 'Ne' – reče On – 'ostao si stotinu godina. Pogledaj jelo svoje i piće svoje – nije se pokvarilo, a pogledaj i magarca svoga – da te učinimo dokazom ljudima, a pogledaj i kosti – vidi kako ih sastavljamo, a onda ih mesom oblažemo.' I kad njemu bi jasno, on povika: 'Ja znam da Allah sve može!'” (El-Bekara, 259) Zato smo i naveli onaj ajet prije, kao da Gospodar kaže svom poslaniku, a preko njega svim ostalim ljudima: da ti (da vam) sada navedem i ovaj drugi primjer čovjeka koji je prošao pored jednog do temelja porušenog grada i povikao: Kako će Allah oživjeti ove što su pomrli?

Uzejr, a. s., kao dječak odveden je u babilonsko ropstvo. I tamo je bio zajedno s nekoliko Božijih poslanika (po predaji, to su bili Dani, a. s., i Hiskija, a. s.; moguće da je bilo još Božijih poslanika). Boravio je tamo sve do 458. godine, jer se u tri faze Benu-Izraelićani vraćaju u Svetu zemlju. Prvi povratak bio je nakon što je perzijski vladar Kir osvojio Babilon, uništio Babilonsko Carstvo i onda nedugo poslije toga oslobodio Benu-Izraelićane. Dozvolio im da se ponovo vrate (ko želi) u Svetu zemlju, a pomogao je sobom i obnovu Bejtul-makdisa (Haremi-šerifa) u Kudsu. Ta prva grupa koja je došla 536. godine bila je vođena izvjesnim Josiom, koji je bio njihov glavni svećenik i jedan od potomaka Davuda, a. s., a zvao se Zerobabel, koga je i Kir imenovao kao svog namjesnika u Svetoj zemlji. Ova druga grupa, koja dolazi iz Babilona 458. godine, vođena je upravo ovim poslanikom Uzejrom, a. s. Moguće je da je to osoba koja se u Starom zavjetu naziva Azarija (poznata Azarijeva molitva), a Allah to najbolje zna. Jedne prilike je babilonski vladar naredio da trojicu Izraelićana koji su bili oličenje svake ljepote, čednosti, ahlaka baci u vatru, zato što nisu htjeli da se poklone pred njegovim božanstvima. Jedan se zvao Hannanija, drugi Azarija, a treći Mešail. U vatri je ovaj Azarija učio dovu Allahu Uzvišenom i vatra je za njih bila hladna i spasonosna, kao i za Ibrahima, a. s. Izašli su iz vatre i vladar je vidio to čudo, jedno dotad neviđeno čudo. I oni su se, Allahovom svemoći, tako spasili. Allahu alem, moguće je da je ovaj Azarija (a vidi se to i po imenu) Uzejr, a. s. On dolazi u Svetu zemlju, pa iz konteksta kazivanja o njemu reklo bi se da je on naselio neki gradić blizu Kudsa. Kojim zadatkom on prolazi pored ovoga grada u kome je sve porušeno, ne zna se sa sigurnošću. Je li to objava bila da dođe u to mjesto ili nešto drugo, Allah najbolje zna, a u svakom slučaju, poslanici ne rade po svom hiru nego onako kako to Allah Uzvišeni zahtijeva od njih.

On sad sa svojim magarcem, na kom je kao opskrbu ponio smokava i grožđa, a kao piće sok od grožđa i mlijeko, dolazi do ovoga grada, vidi da je sve izvrnuto, porušeno, pusto... (Većina komentatora kažu da se radi o Kudsu jer je on bio do temelja porušen.) Sjeo je u hlad jednog drveta i, promatrajući tako jedan grad u kom nema ništa živo, pomislio je ovo što ajeti-kerim kazuje: Kako će Gospodar ovo oživjeti? Daleko od toga da poslanik sumnja u Svemoć Gospodara, ali je želio, kao Ibrahim, a. s., da se ubijedi gledajući to. I onda ga Allah, dž. š., usmrćuje na 100 godina. Nakon 100 godina ga je proživio. Za to vrijeme je zaklonio i njega i njegovog magarca od pogleda ljudi, da ih neko ne bi bihuzurio, jer u međuvremenu taj grad naseljavaju ljudi, popravljaju ga, obnavljaju i sređuju. Kad ga je Allah Uzvišeni probudio nakon 100 godina, pita ga: Koliko si ostao? On zna da se to njegovo umiranje desilo ujutro i on kaže – dan, ali kad je vidio da sunce još nije zašlo, onda se kao popravlja i kaže – ili dio dana, jer vidi još dan nije prošao. Allah mu odgovara: Ne! Ostao si 100 godina! Pogledaj svoju hranu! I on, gledajući hranu, vidi da je ona potpuno netaknuta, svježa: Vidi, pogledaj! Nije se promijenila. A vidi i magarca, baci pogled na magarca! Magarac sav istruhnuo, kosti se odvojile jedna od druge. A onda mu Gospodar kaže: E sad gledaj kako ću Ja sve to pred tobom ponovo vratiti u život. (I ovdje vidimo tri puta mu Gospodar govori – gledaj, gledaj, gledaj! I za gledanje upotrijebljena je riječ nazar. A nazar znači kad nešto pogledaš, onda dobro obrati pažnju na to, zaustavi se svojim pogledom na tome i uzmi pouku. Evo i ovdje vidimo, između ostalog, kako nam se poručuje: Čovječe, budi svjedok – gledaj i svjedoči Allahovu svemoć! Jer mi u svakom trenutku i umiremo i bivamo oživljeni, a to se dešava i s nama i oko nas. Samo, zbog ovoga sna, o kome nam hz. Mevlana kroz ova 2-3 dersa govori, mi to ne primjećujemo; spavajući snom gafleta, ne možemo da to registrujemo. Da nam Gospodar pomogne pa da to vidimo u pravom smislu.) I sad on vidi kako se kosti povezaše; čuo je glas s neba koji kaže kostima: Ustanite, povežite se! I kosti su se povezale, a onda naredba dolazi da se sve, i tetive i krvni sudovi, povežu; meso da obloži te kosti i koža na kraju. Onda je Allah udahnuo život u magarca, a Uzejr, a. s., govori: Sad znam da Allah sve može! Sad to vidim!

Dakle, s ilmul-jekina prešao je na ajnul-jekin, ovo vidno uvjerenje, jer vidio je svojim očima kako Allah stvara. Nakon toga se Uzejr, a. s., vraća u taj svoj gradić koji je, izgleda, bio blizu. Vidi tamo druge ljude. Ode do svoje kuće i ona mu drukčije izgleda. Tamo je neka starica bila. Pita je: Poznajete li vi Uzejra? Ona mu odgovara da ga poznaje. Njoj je tada bilo 120 godina. Kaže mu: On je prije 100 godina nestao i o njemu nikakva habera nismo dobili. – Ja sam Uzejr!, rekne joj on, a ona njemu, pošto je obnevidjela i nepokretna bila, kaže: Ako si ti Uzejr, ja znam, jer sam u njihovoj kući bila u hizmetu, da je njegova dova bila kabul, pa prouči dovu da mi Bog Uzvišeni vrati vid i ja ću te prepoznati. I on je nju mesh učinio po očima i vid joj se vratio, a onda je ponovo dovu učinio i ona je ustala potpuno zdrava. Kad ga je ugledala, rekla je: Svjedočim da si ti Uzejr! Nakon toga njih dvoje su došli u grad do mjesta gdje su se sastajali Izraelićani. Tu je bio i Uzejrov sin, starac od 118 godina, i njegovi sinovi, svi već u poznim godinama. Sluškinja ih pozva i reče: “Evo Uzejra, došao vam je!” Oni joj nisu mogli povjerovati pa im je rekla da je ona bila sluškinja u Uzejrovoj kući i kako joj je njegovom dovom Allah, dž. š., povratio vid i otklonio iznemoglost, dodavši: “Uzejr kaže da ga je Allah bio umrtvio stotinu godina i da ga je ponovo proživio u njegovim četrdesetim godinama.” (Gospodar ga je uzeo kad je imao tačno četrdeset godina.) Nàtō je svijet skočio prema njemu i počeo ga u čudu gledati. E onda je njegov sin rekao: “Moj babo je imao znak nubuvveta-poslanstva, između dvije plećke u obliku hilala, mladog mjeseca.” I on mu je skinuo košulju svoju da to vidi, a onda su se uvjerili i posvjedočili da je to Uzejr. Uzejr, a. s., tada je sabrao što je bilo učenjaka i izdiktirao im Tevrat, jer je on bio potpuno izgubljen. Allah mu je dao da ga on prouči pred njima i oni su ga tako zapisali.

Zbog toga Uzejr ima posebno mjesto među izraelićanskim poslanicima, možda nakon Musaa i Davuda, a. s., da je on kod njih na najvećem položaju. Iz ovog slučaja da još nešto izvučemo kao pouku: Uzvišeni Allah nije samo Basid i Kabid, po pitanju davanja i uskraćivanja opskrbe, nego kad je i vrijeme u pitanju da imamo na umu da je i vrijeme Allah, dž. š., stvorio. I sad vidimo: hrani je samo dan prošao (nije se pokvarila), jer po pitanju hrane Gospodar je skupio vrijeme; po pitanju magarca pustio je da prođe 100 godina i magarac je uginuo, istruhnuo. Sve je to radi ibreta, pouke, kako bi ovaj ajet jasan postao i Uzejru i onima koji će doći poslije njega; da iz ovog primjera uzmemo za sebe ono što će nas osloboditi straha po pitanju umiranja. Kad ovo ovako govorimo, sigurno nȁoko lijepo, privlačno izgleda, ali za ovo drugo što smo rekli molit ćemo Gospodara da nam pomogne pa da to živimo, jer to će neminovno doći. Kao što kaže hz. Mevlana na drugom mjestu: Ako ti smrt posmatraš kao Jusufa, ako je tako doživljavaš, onda nema problema. Ti ćeš biti sretan da se susretneš s njom, to jest s tako lijepim licem. A ako je promatraš kao vuka, onda ćeš bježati glavom bez obzira, al' nek znaš da tada ideš krivom stazom. Znači, koriguje se ovdje ovaj stav o smrti, a doći će nam, ako Bog da, to poglavlje u Mesneviji. Taj jedan takav stav dolazi od slabosti imana, a nije se lahko rastati sa životom!/

Još nekoliko bejtova vezano za ovaj događaj:

Bez ruke (vidljive), a dijelove skuplja.

Djelićima združenost pruža.

(Niko ne vidi ovu ruku koja ovako spaja i stvara sve, tj. Božiju ruku!)

Gledaj umijeće Krojača (Stvoritelja),

Koji stare ostatke ušiva (spaja) bez igle.

Ni konca ni igle prilikom šivenja.

Na takav način ušiva da se ne vidi pukotina.

“Otvori oči! Proživljenje jasno gledaj,

 da ti ne ostane šubha u pogledu Jevmi Dina!

/U kontekstu rečenog, možemo ovo ovako shvatiti: O, Uzejre, otvori oči! Gledaj sad jasno kako izgleda proživljenje, tako da ti ne ostane nikakva šubha, sumnja o tome, kao ni o Jevmi Dinu – Danu proživljenja! A tako se i nama svima poručuje: Gledajte! Pred vama se sve to odvija! Evo sad će proljeće nastupiti pa će se pred našim očima odvijati taj proces, kako Allah ponovo, sve ono što je tokom zime zamrlo, vraća u život./

Da bi gledao Moje sakupljanje u njegovoj cjelovitosti,

tako da se ne treseš od straha prilikom umiranja.”

/Prije smrti ko bude čvrsto vjerovao u drugi (budući, vječni) život u času smrti neće osjećati želju i čežnju za ovim prolaznim svijetom. Ali ko ne bude imao toga jekina (čvrstog uvjerenja) da je budući život bolji od ovoga, nego bude žalio za ovim svijetom, taj će u času smrti zadrhtati od straha kad ugleda svoje grijehe i propuste za koje mora odgovarati. Mumin – pravi, iskreni vjernik – nema straha od smrti. On zna da je to samo preminuće – promjena stanja: njegova duša seli iz prolaznosti u vječnost. El mevtu ehū-n-nevmi – San je brat smrti, kaže arapska mudrost. A dva brata su jedno, potekli su iz jednog te istog izvora, od istih roditelja. I oni su bliski jedan drugome, osjećaju jedan za drugoga. Kao što čovjek ne strahuje od sna, nego jedva čeka da legne i da zaspi, tako ni od smrti ne treba da strahuje. Odakle nam strah od smrti? Od čega on dolazi i obuzima nas, pa mi drhtimo pred tom pojavom? Mi se bojimo smrti zato što strahujemo od nestanka, od uništenja tijela i prestanka života. Samo ovi dunjalučki ljudi koji ne vjeruju u Ahiret strahuju od smrti. Arapi kažu: “Mumini ne umiru, nego prelaze iz jedne kuće u drugu kuću.” A u Kur'ani-kerimu, pri kraju sure Jusuf, kaže se: Veledaru-l-āhireti hajrun lillezine-t-teku – Ahiretska kuća bolja je za one koji su pobožni i bogobojazni. I na koncu toga ajeta Allah, dž. š., postavlja nam pitanje: Efela ta'kilūn – Zar vi to ne shvatate? – Jusuf, 109. (Zar se nećete opametiti i ovu opomenu kao pouku primiti?!) Jedan arif, jedan evlija, Allahov prijatelj, jedan dalekovidni (pronicljivi) čovjek, shvata značenje ovog ajeta i zna da je smrt samo prelaz iz jednog svijeta u drugi, i to seljenje iz ove kuće tegoba i belaja u kuću sreće i uživanja, pa zašto bi onda strahovao od smrti? On, kao što u času zavođenja u san nema straha, tako isto i u času nastupa smrti, on je bezbrižan i miran.

Pri koncu prvog stoljeća po Hidžri živio je u Medini jedan učenjak, skroman i povučen, poznat u narodu pod imenu Ebu Hazim, r. a. Umejevićki halifa Sulejman ibn Abdul Melik, kada je čuo za Ebu Hazima, došao je u Medinu i pitao ga: “Reci mi, molim te, Ebu Hazime, zašto se mi toliko bojimo smrti i zašto volimo život na ovom svijetu?” Ebu Hazim mu ovako odgovara: “Ko ruši i razara budući svijet, a ovaj svijet popravlja i uređuje, taj mora da se plaši prelaska u ono porušeno i da voli život na ovom popravljenom i uljepšanom svijetu.”

Svi mi znamo da je ovaj svijet nestalan, varljiv i prolazan. Ma koliko ga mi popravljali i uljepšavali, on će se opet na koncu pretvoriti u ruševinu. Pa znadnimo nakon ovoga da smrt ima svoju posebnu dubinu.

U jednom djelu sam pročitao sljedeće: Nakon jednog brodoloma, mnogi ljudi su poginuli, malo ih je spašeno. Prošlo je od toga tridesetak godina kada su se dvojica, koji nisu bili prijatelji, ali su se zatekli na tom brodu, ponovo našli i kad su se prepoznali i počeli prisjećati toga šta se desilo prilikom tog brodoloma, onda su razne detalje naveli, kako su izgledali pojedini ljudi, starci i djeca, zatim poteze, postupke nekih koji su bili nesebični u pomaganju drugim i taj njihov razgovor potrajao je tri sata. A onda, na kraju, ovaj jedan pita drugog: A šta si ti radio za ovih proteklih trideset godina? Pa – kaže – zaposlio sam se u jednoj pekari. Trideset godina obilježio je jednom rječju – pekara. A ovamo, koliko je to potapanje trajalo – možda pola sata, iznjedrilo je tri sata govora o raznim pojedinostima. Eto šta je blizina smrti. Ona ima svoju dubinu, mi smo to vidjeli u ratu. Šta se sve probudilo u nama koji smo bili ovdje i doživljavali sve to kroz šta smo prolazili. Na šta su sve ljudi bili spremni da jedan drugom učine, da se žrtvuju za drugog. Zašto? Jer je smrt hodala tako blisko pored nas, kroz naše mahale. Sjećam se, jednom sjedim ovako u kući (kod mene je bilo malo veće društvo) kad pade granata ispod kuće (tad sam stanovao u Sagrdžijama), jedno deset metara zračne linije od nas, dolje, na onu Bašagića ulicu. I sad mi svi šutimo, a onda neko reče: Hvala Bogu, evo nema nikakvog jauka, dobro je prošlo. Kad malo poslije toga čujemo sedmero poginulo, trinaestero ranjeno! Eto tako je to blizu bilo, tako smo bili blizu smrti, a ljudi su takav kvalitet iznjedrili! Pa i ona djevojčica o kojoj smo govorili u koncentracionom logoru, sjećate se kako je plemenit zaključak uzela nakon što je ona spašena, a svi drugi stradali. Pogotovo joj je teško palo što je brata ukorila, povukla za uho. E neću više, kaže, nikada nikome reći nekakvu riječ zbog koje bih se trebala kajati ili kakav ružan potez učiniti, jer možda je to posljednji susret s tom osobom.

Vidimo šta je smrt. I nemojmo bježati od nje. Vidite koliko hz. Mevlana posvećuje vremena da nam to pojasni. Što se tiče jasnoće, elhamdulillah, nadam se da nam ovdje ništa nije nejasno. Hoćemo li ovo našim životom podržati, to je sad na nama. Uvejs je rekao: “Kad pođeš na spavanje, stavi smrt pod jastuk, a kad se ujutro digneš, nosi je pred očima.”

Isto tako, za vrijeme sna si siguran,

od prolaženja svih tjelesnih osjetila.

/Kako siguran? Nema ih pri tebi, ali ti nemaš brige, nisi se sa strahom zaveo u san. Ako Bog da, probudit ćeš se i vratit će ti se ponovo osjetila, tvoji kuvveti, u to si siguran!/

Nad svojim osjetilima ne treseš se, prilikom sna,

premda su razasuta i razdvojena.

/Jer ne funkcionišu. A u ajetu se kaže: Mi smo vaš san (vaše spavanje) počinkom učinili (odmorom za tijelo i dušu) – En-Nebe', 9. I čovjek leti da se odmori, ne bojeći se odvajanja ovih kuvveta od njega, jer zna da će se to, inšallah, opet vratiti njemu. Tako i ovamo, kad te rastoči smrt, vratit će se to sve tebi. Ne boj se./

Prvi dio 42. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 24. 2. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.