Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

PRIREDIO: Šaban Gadžo

 

Treći svezak, bejtovi: 1799-1834/III, drugi dio (98)

 

Bili svi oni mrtvi ili živi,

zar su odsutni i skriveni od srčanog oka?

(Zar mogu biti odsutni od onoga oka što smo maloprije u ajeti-kerimu proučili – jasan uvid što ima.)

Kad ih ja jasno vidim pred sobom,

zašto da lice grebem i ranjavam poput tebe?

/Znači, ja njih jasno vidim i nemam potrebe da to sad popraćam takvom tugom, da grebem svoje lice i kidam sebe u toj žalosti. Rečeno je da srce pokrivaju tri pokrivača: pretjerana radost, pretjerana žalost i pretjerano veselje. Pa ova pretjerana radost s onim što posjeduješ jeste pohlepa, to upućuje na pohlepu, a pohlepnik ne dobiva – ništa se njemu neće dati; znamo kako pohlepni umire – uvijek gladan. Drugo, pretjerana tuga – to je ljutina, žestina koju čovjek ispoljava... Prema kome? Pa prema Allahovoj odredbi, a onaj koji se ljuti u ovom smislu biva kažnjavan; i treća stvar – pretjerano veselje s pohvalom. Ko se veseli što ga ljudi hvale, onda je on pao kao žrtva umišljenosti, a ta umišljenost poništava dobra djela. Na ovo sve upućuje ajeti-kerim: Da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dadne. Allah ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce (El-Hadid, 23). Eto ovaj ajeti-kerim sve ovo pojašnjava što su nam velikani poručili./

Premda su izvan vremenskog kruga,

sa mnom su i oko mene se igraju.

/(…) izvan vremenskog kruga, tj. prešli su tu granicu; oni su sad u nevidljivom svijetu, u alemi-gajbu. Ovo može reći samo neko ko ne podliježe ovim prostornim i vremenskim ograničenjima, ko se oslobodio toga, a to su nebeski ljudi. Takvi su ovi Allahovi robovi, a takav je i ovaj šejh o kome nam hz. Mevlana govori./

Plač biva od hidžre ili od firaka.

A ja moje mile i vidim i grlim.

/Hidžra znači seljenje, a firak rastanak; plač biva od toga, a ja moje mile i vidim i grlim./

Ljudi ih u snu vide.

Ja ih budan jasno gledam.

/Pa i ovo smo mogli da doživimo: kad čovjek zaspi, moguće je da se sretne s ruhovima koji su preselili s ovoga svijeta. Mnogi su to imali priliku da vide, čak i da dobiju savjet, lijep nagovještaj, što će se kasnije ispuniti... Dakle, ljudi u snu vide. Zašto se to tako dešava običnom svijetu? Zato što je tada odvojen od svojih osjetila. A ja ih budan jasno gledam – ja i u budnom stanju svoja osjetila držim pod kontrolom, ona su meni potčinjena i meni nije potrebno da zaspim da bih sanjao, kako ajet kaže: Danas ti je pogled oštar! (Qaf, 22).To je ovaj šejh već na ovome svijetu doživio i zato on ovako stvari vidi; on živi ovo: Meni ćete se vratiti! (El-Ankebut, 8) Sad je njegov pogled usmjeren na tu stranu i on vidi da je sve kod Hakka, da ništa ne može biti izgubljeno – sve se vraća Onome od koga je sve i počelo. E to je taj poseban kvalitet između svih nimeta koje Gospodar daje svojim prijateljima. Jedan je čovjek došao kod Ibrahima ibn Edhema razmišljajući u sebi (valjda inspiriran njegovom blizinom) o velijama. Ibrahim ibn Edhem, kao da je vidio šta mu je u srcu, pa mu kaže: Ako želiš da budeš Allahov prijatelj, onda moraš ovo da učiniš: da i ovaj i onaj svijet otkloniš iz svog srca. Dakle, nema ni sanjanja o ovome i onome svijetu tamo i nagradama. Sve će to doći, ako Bog da. Ne govori on protiv toga, nego ako želiš Allahov prijatelj da budeš, onda nema prostora za svjetove. Nego, ti ćeš morati svoje lice okrenuti Njemu, pa će onda On svoje lice okrenuti prama tebi. Ovdje možemo da vidimo šta znači, recimo ovo, između ostalog: Ma gdje se vi okrenuli, tamo je Allahovo lice! (El-Bekare, 115) To Allahov prijatelj svjedoči, jer se on svojim licem Njemu okrenuo, a ne bilo kojem svijetu, ni onom ni ovom. I onda mu dalje, u jednom podužem kazivanju (mi ćemo to ovom prilikom malo skratiti i njegovu suštinu prenijeti), Ibrahim ibn Edhem kaže: “Do mene je doprlo da je Allah Uzvišeni objavio Jahji, a. s.: O, Jahja! Ja sam sebi u obavezu stavio da onome ko Mene zavoli Ja budem njegov sluh s kojim on sluša, njegov vid s kojim on gleda, njegov jezik kojim govori, njegovo srce koje razumijeva. Kad se to uhasuli (lijepo uredi, upristoji, uljúdi...) kod te osobe, onda mu omrznem da ga bilo šta drugo zaokupi od Mene. I onda ta osoba mnogo razmišlja, stalno je okrenuta ovim zbiljskim stvarima. Noći bdije, provodi u ibadetu, dane u postu. I onda mu kaže: O, Jahja! Ja sam drug njegovog srca – družim se s njim. Ja sam jedini njegov cilj, želja i nada. Ja se u svakom trenutku i danu okrećem njemu, idem njemu, a on ide prema Meni. I onda kaže: Tako mi Moje svemoći i Moje veličine, proživjet ću ga sutra na takvom položaju na kom će mu stanovnici Dženneta zavidjeti, a onda ću reći glasniku da pozove i da kaže: Taj i taj rob, sin toga i toga, jeste Allahov prijatelj kojeg je Allah odabrao da ga uvede u svoju audijenciju i da mu srce ispuni gledanjem u Njegovo plemenito lice! I kad mi pristupi, Ja ću skinuti Svoju perdu, skinut ću tu perdu koja me dijeli od njega i reći: Raduj se, Moj robe, gledajući u Moje lice! I svakog trena ću mu povećavati Svoju plemenitost.”

E takvi su ti robovi, i kad oni govore ovako, kad kazuju ove stvari, nek nas to ne čudi; to rade na osnovu kompletnog uvida: Ljudi ih u snu vide. Ja ih budan jasno gledam.

Od ovog svijeta se na tren skrivam.

Listove osjećanja s drveta prosipam.”

/Možda je malo nejasan bejt? Vidimo, iz konteksta, kao da mu žena kaže: Pa kako to?! Oni su u alemi-gajbu, nevidljivom svijetu, kako to da ih ti vidiš s ovoga alemi-zahira?! Sad on kao odgovor kaže: Od ovog svijeta na tren se skrivam. Listove osjećanja s drveta prosipam. S kojeg drveta? S drveta života, drveta vudžuda. I s vremena na vrijeme tajnu života otkrijem. A oni to rade kad emr (zapovijed, naredba, nalog, odredba) dođe, jer oni ne rade po svom hiru nego kad je emr od Gospodara i onda nam i otkrivaju te stvari./

Osjetila bivaju zatočenici pameti, o, fulan!

Pamet biva zatočenik duša, također znaj!

/O, ti koji slušaš ovo; o, ti moj prijatelju! Osjetila su pod nadzorom pameti, ona upravlja njima i ona su njene sluge kod pametna čovjeka, a pamet je sluga duše, to dobro znaj! Da nije duše, ne bi bilo ni pameti. Tako je kod normalnih ljudi!

Sad, da bi nam objasnio kako to on sve ovo pod kontrolom drži, dalje kaže:

Svezanu ruku pamet i duša će razvezati.

Također, zamršene stvari će srediti.

/Ako su stvari postavljene onako kako trebaju da budu postavljene u vlasti pameti, onda ih pamet, istinska pamet, drži tamo gdje im je i mjesto. A pamet treba da bude pokorna ruhu i onda će duša-ruh sve u harmoniju dovesti. (Ruh je Allahov izaslanik i gospodar u našem tijelu. Pamet, vezana konopcima logike i mašte, drži na uzdi naša osjećanja da ne skrenu; kad osjetilo pogriješi, pamet ga koriguje.) Jer, kako nam to lijepo Imami Gazali navodi primjer: “Osjetila gledaju stvari koje ih okružuju i, recimo, vide zvijezdu, i vide je malom, jer oko ne može da je obuhvati u njenoj veličini. Tu grešku oka koriguje pamet, pa nam kaže – nije ta zvijezda ta tačka koju ti vidiš, to je ko zna koliko puta veće od Zemlje na kojoj se ti nalaziš.” Ali ako pamet pogriješi, a nad njom ne dominira ruh, ko će tu grešku popraviti?! E onda se može desiti da čovjek bude veliki filozof, veliki učenjak, ali tu se završava njegov put. Nema ruha slobodnog, tog dara od Boga udahnutog u čovjeku, koji bi korigovao tu grešku. I onda može se desiti da, recimo, dok čitamo biografiju nekog velikog učenjaka, diveći mu se..., istom u neka doba pojavi se nekakav eksces u njegovom životu, problem koji nikako ne ide s tom jednom kolosalnom pameću, s tim znanjem koje je sabrano na tom jednom mjestu, u toj osobi!

I dalje će nam malo govori o tome:

Osjetila i misli na čistoj vodi

jesu poput trave koja je njeno lice pokrila.

/Osjetila i misli na čistoj vodi, na ovom ruhu, jesu poput trave, koja je njeno lice pokrila. Sad ovaj ruh ne dolazi do izražaja, ne može da koriguje ovu grešku koja je posljedica osjetila, koja ne mogu, da tako kažemo, u kompletu, cjelovito, da vide stvari, a to se isto dešava i s misli koja nije islamizirana u pravom smislu. Šta znači islamizirana? Potpuno predana Gospodaru svih svjetova, koji drūga nema. Ako to izostane, onda su zaključci takve misli (mišljenja) pogrešni; čak se mogu i velike knjige napisati a da se ne potrefi istina, da se promaši. To će sigurno tako i biti, pošto smo ovamo spomenuli ovaj bejt gdje on listove osjećanja s drveta prosipa, tj. s drveta vudžuda. Sad uz ovaj bejt, gdje su osjetila i misli pokrivalo te bistre vode, da navedemo jedan primjer:

Jedan od poznatih filozofa, razmišljajući o vudžudu, o egzistenciji, kako to funkcionira, bavio se mišlju da mu je nekako otključati tu tajnu. Šetajući pored mora, razmišljao je o tome. Vidi jednog čovjeka na plaži koji ode do mora pa se vrati, pa nešto kao da prenosi tamo-vamo, i premda je ta osoba bila toliko jaka u tefekkuru (razmišljanju), ponašanje tog čovjeka na plaži privuklo ga je njemu. Prekide ovaj njegovu nit razmišljanja, priđe tom čovjeku i pita ga: Božiji čovječe, šta to radiš? Vidim tamo-vamo ideš, i to tako revnosno ponavljaš!? Ovaj mu kaže: Prođi me se, nemoj mi vrijeme uzimati! Filozofa to još više zainteresira, pa mu kaže: Molim te, reci mi šta to radiš? Ovaj mu kaže jednu vrlo značajnu stvar. (A ovo je bio jedan od Allahovih prijatelja i Allah je htio, pošto je ovaj učenjak-filozof bio iskren u tome svemu, da ga poduči nečemu što do tog trenutka nije znao; da mu se ne bi sada to njegovo znanje preobrazilo u boga, u kip koji će ga zaustaviti na putu ka Gospodaru.) Kaže mu: Prođi me se, nemam vremena! Filozof ne odustaje: Molim te, reci mi šta to radiš? I onda ga taj čovjek s plaže malo udalji odatle i kaže mu: Vidi, ovo dolje u zemlji, šta je ovo? Pa, kaže filozof, to jedna mala rupa. E, vidiš, kaže mu ovaj, ovo sam iskopao i sad u kašici prenosim more! Hoću da prenesem more u ovu rupicu! Filozof se nasmija, pa mu reče: Kakva glupost! Jesi li normalan, čovječe, ovoliko more ti kašikom presipaš u tu malu rupu! Okreni se, pogledaj šta je more! Kakva ludost! A ovaj mu kaže: Eto, ja sam svoj zadatak završio!, i baci onu kašiku. Filozof će na to: Kako si završio svoj zadatak?! Evo, more stoji gdje i jeste, a i ta tvoja rupa je prazna, nije napunjena! Onda će on filozofu: Ti kažeš da je ovo što radim ludost! Ludost je to čime si se ti zaokupio! Hoćeš vudžud, egzistenciju da riješiš na način tako što bi u tu svoju malu rupu (pa ga malo udario po glavi) smjestio nešto što je bezgranično! A šta ti je kašika kojom se služiš? To su tvoje misli! Eto, ja sam završio svoj posao, a ti sada uzmi pouku! I razumio je taj učenjak šta mu je kazao.

U ovom smislu (pravcu) mogu stvari da odu i da čovjek cijeli život provede isprazno umujući i da mu na taj način osjetila i misli pokriju ovu bistru vodu-ruh; i da ne otkrije upravo to što treba da ove stvari dovede u harmoniju, jer sve ovo ima svoj hak: i osjetila, i pamet, i ruh, i tajna itd.

Ruka pameti tu travu nastranu uklanja.

Voda se ukazuje pred pameću.

/Ruka pameti treba da ukloni tu travu osjetila... (I u našem jeziku ima izraz zatraviti, u značenju opčarati, opčiniti, zanijeti pamet.) Ali vidjet ćemo kad se otvori ta ruka šta biva.

Trava biva vrlo nagomilana na potoku, poput mjehurića.

Kad se trava odstrani, ukaže se voda.

/Tako isto, poput ove trave, mi mrljama, grijesima, zatamnjujemo tu sliku. Pokrivamo naš duh, tu ljepotu koju nam je Gospodar udahnuo i koja bi trebala da ovu pamet stavi pod kontrolu. Pamet lišena takve podrške imat će ovakav zaključak, kao što je u maloprijašnjoj priči ispoljio onaj filozof./

Ako ruku pameti Bog ne odriješi,

trava će se uvećavati, putem heve, na našoj vodi.

/Heva-strast, hir – upamtimo dobro ovaj bejt! Ako ruku pameti Bog ne odriješi, trava će se uvećavati, putem heve, na našoj vodi. Upućuje nas na ajeti-kerim, esteizubillah: Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite? (El-Džasije, 23) Upamtimo dobro ovaj ajeti-kerim, veliku nam tajnu otkriva! Dakle, ko će uputiti onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio, tj. znajući da on naginje tome. I vidite, taj izbor njegov bit će njegova presuda nad samim osobom. Nije ga Gospodar natjerao na to. Znači, onoga koga je Allah, znajući ga (u svom znanju kakav je, šta njegova duša žudi), u zabludi ostavio... Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? A vidite, u bejtu se kaže: Ako ruku pameti Bog ne odriješi... Ja Rabbi, sačuvaj nas ovog sljepila!

Vodu svakog trena ona pokriva.

Ta heva se smije, a plače tvoja pamet.

/Omer ibnul Farid, k. s., u jednom stihu kaže: Pravi put je širok, ko njega odabere i pođe tim putem, ali strasti su slijepe i čovjeka oslijepe! Te strasti kad se udruže, ojačaju im snage, pa onda svaki atom tih snaga daje svoj efekat (vidi se njegovo djelovanje). Još na jednom mjestu u Kur'ani-kerimu, u suri Furkan, spominju se ljudi koji su svoju hevu (strast, hir, hoću) uzeli za boga. Da uz ovaj bejt još jednu stvar pojasnimo: Allah, dž. š., sve je na ovom svijetu dao u paru. A kemal (potpunost, savršenost, zrelost) se postiže spajanjem suprotnosti. I sve stvoreno žudi sjedinjenju. E sad kako ko ispoljava to, u kojem vidu? Kako mlad čovjek to ispoljava kad mu je pamet u vlasti hormona? On užitak tog sjedinjenja traži u polnom odnosu. Čovjek sredovječan, koji je prešao ovu fazu, on je sad (ta njegova pamet, njegov rezon) u vlasti emocija i onda on to ispoljava kroz ljubav. Ljubav prema svemu što ga okružuje i u tome osjeća užitak. Onaj koji je iznad ovoga, a to je sad starac, to jest pir koji više nema ni traga od sebe (kako je gore u bejtu rečeno: ni koliko vrh dlake), kako on to doživljava? U munadžatu, u Hakkovoj audijenciji, u tihom razgovoru sa Njim. Pa nek nam ovo bude jedan orijentir za tu jednu vrlo značajnu stvar – zašto se u čovjeku pobuđuje (budi) takva žudnja za sastankom i sad kako ga ispoljava, na koji način. Da nam Allah pomogne da budemo od ove kategorije koja je prevazišla ovo prvo i drugo što smo spomenuli, taj mladalački i sredovječni užitak!

Sad nam sve ovo pojašnjava sljedećim bejtom:

 Kad takvaluk sveže ruke heve,

 Hakk razveže ruke pameti.

/Takvaluk (bogobojaznost, svijest o Bogu Uzvišenom) kad sveže ruke heve, e onda Hakk razveže ruke pameti i onda ta pamet skida ovu travu i ovo crnilo koje se nagomilalo nad ovom čistom vodom. Jer kako se u ajeti-kerimu kaže, esteizubillah: O, vjernici, ako se budete Allaha bojali (ako budete takva-sahibije), On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti i preko ružnih postupaka vaših će preći. I oprostiti vam, a Allahova dobrota je neizmjerna (El-Enfal, 29). Dat će nam, ako Bog da, furkan, ako budemo takva-sahibije, a onda sve ono što nas dovodi u brigu bit će riješeno. Uz ovo, da spomenemo još jedan ajeti-kerim: A onome koji se Allaha boji On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada... (Et-Talak, 2-3). Ako budete takva-sahibije, budete se bojali i bili svjesni Gospodara Uzvišenog, On će vam dati izlaz iz svake situacije i opskrbit će vas odakle se i ne nadate. Znači, nema više pat-pozicije za tu osobu, nema više prolaska ovome: Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas da budete škrti... (Bekara, 268), nego svjedočiš kako te Allah opskrbljuje odakle se i ne nadaš.

Dakle, dominantnost osjetila ćeš poraziti

kad ti pamet zadobije prvenstvo i gospodstvo.

(Vidjeli smo na koji način – takvalukom.)

Osjetila bez sna u san zavodi,

tako da skriveno iz duše izranja.

/Ko to bez sna u san zavodi? Pa to je ova oslobođena pamet. Osjetila bez sna.., jer ovakva osoba, u halu oslobođenosti od osjetila, ne mora spavati da bi “sanjala“, jer nije pod dominacijom osjetila, i ona, dok je on budan, spavaju, tako da skriveno (tajne) iz duše izranja. A sve to ne dolazi odnekle sa strane, to onda iz tebe izranja. Sve što ti treba u tebi je, unutra – ta riznica; ti je nosiš u sebi i onda ćeš svjedočiti toj tajni koja je tu tako blizu.

 I posljednji bejt:

Također, u stanju budnosti vidiš snove

 a uz to se od nebeskog svoda vrata otvaraju.

/Vidiš ono što drugi ne vide, a uz to od nebeskog svoda vrata se otvaraju, i ti dobivaš uvid u alemi-gajb, u ono što se iza zastora dešava. Onda takva osoba može reći ovo što govori ovaj šejh: Kako da plačem kad ih vidim! Evo ih, sa mnom su, tu su prisutni.

 

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab

Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!

El-Fatiha!

 

Drugi dio 43. dersa iz trećeg sveska “Mesnevije”, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 3. 3. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.