Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

PRIREDIO: Šaban Gadžo

 

Treći svezak, bejtovi: 1835-1877/III, prvi dio (99)

 

Euzubilla, bismilla, elhamdulillah, salavat

Rabbi-šrahli sadri.

 

NASLOV VEČERAŠNJEG DERSA

Priča o slijepom šejhu koji je učio Mushaf pred sobom zadobijajući vid u vaktu učenja

 

U stara vremena šejh siromah

vidje Mushaf u kući jednog slijepog pira.

/Jedan šejh dolazi da posjeti pira. Vidjeli smo kako nam je hz. Mevlana objasnio ko je pir. Pa da se opet prisjetimo onog bejta u kom kaže: Ako je pri njemu ostalo koliko i vrh dlake njegovih svojstava, on nije od Arša, on je zemaljski; nije to čovjek vezan za Nebo nego za Zemlju. I predzadnji bejt u minulom dersu nam poručuje: Osjetila bez sna u san zavodi (pamet jednog takvog šejha koja dominira nad njegovim osjetilima) tako da skriveno iz duše izranja – njemu ne treba da zaspi pa da njegova svojstva izgube dejstvo – vatra aška njih je sagorjela. On je u budnom stanju takav da pod kontrolom drži sve to i onda šta se dešava? (...) Skriveno iz duše izranja, iz njegove duše. Takva osoba daleko je od tog svojstva (o kom smo puno govorili u posljednja dva dersa) da kaže za nešto da njemu to pripada. Ni njegova svojstva nisu njegova. On se rastavio od njih i Gospodar ga je zaogrnuo Svojim svojstvima. Zato ta osoba ni u kojem slučaju neće reći da njoj nešto pripada. Da nam Allah pomogne da shvatimo šta je to, pa da ovakvu bolest (pripisivanja posjedovanja sebi; imati to svojstvo ili osobinu) od sebe odbacimo. Samo ćemo još jedan primjer navesti da nam to bude jasnije: Dvojica ljudi posvađali se oko zemlje. Jedan viče: Meni pripada zemlja, ovaj drugi kaže: Ne, ona pripada meni! Kad je svađa eskalirala, jedan trezven čovjek, gledajući sa strane, vidi čemu to sve vodi, pa im kaže: Otiđite tom i tom piru (šejhu) pa njega upitajte da vam riješi taj problem. Kad su došli kod pira, počeli su se svađati, govoreći i jedan i drugi: Zemlja meni pripada. Onda im pir kaže: A zašto vi mene ne biste poslušali? Kažu: Mi smo i došli tebi da nam daš rješenje i tu smo da te poslušamo. On im kaže: Umjesto što jedan drugom to govorite, spustite malo uho prema zemlji, da čujete šta će vam ona reći, pa će vam se riješiti taj problem. Oni se čude, kako će im zemlja govoriti, a on im kaže: Hoće, sigurno, ozbiljno vam govorim, samo budite pribrani i čut ćete kako vam zemlja šapatom govori: “Vas obojica meni pripadate! Onda ćete zaboraviti to oko čega koplja lomite. Evo, pogledajte koliko smo mi ograničeni, šta sve sebi dozvoljavamo! A vidite i kroz ovaj primjer: mi zemlji pripadamo, ostavit ćeš to sutra, čovječe! A Bog dragi zna, jašući na ovakvoj jahalici – Meni, Moje, Ja – gdje te to vodi!?

Da se vratimo dersu, dakle ovakvom jednom piru došao je u posjetu jedan šejh siromah, jedan od ovog puta, kojem ga je približila duhovna snaga ove osobe./

 

Bijaše njegov gost u danima temuza.

Dva zahida zajedno provedoše nekoliko dana.

(Dvije osobe koje su se sačuvale od dunjaluka i njegovih izazova.)

On pomisli: “O, čuda! Zašto li je ovdje Mushaf

kad ne vidi ovaj derviš iskreni?!”

Ove misli su mu nemir uvećavale

jer, osim njega, tu nije niko stanovao.

 

On je sam, a Mushaf pripremljen (za učenje).

Ja nisam drzak niti smušen

da bih ga upitao. Ne, šutjet ću i saburiti

da bih putem sabura murad ostvario.

/Obratimo pažnju na ova dva svojstva: šutnju i sabur. Mi često nailazimo u kitabima na teme o šutnji, o tome šta je šutnja, kolika je njena vrijednost, a osim toga, i učitelji nam preporučuju šutnju, ali da sad i to ne bismo pogrešno razumjeli, moramo to malo šire sagledati. Hazreti Hasan Basri kaže: “Šutnja koja ne znači razmišljanje, to je gaflet-nemar.” Nije svaka šutnja pohvalna. Onaj koji ima šta da kaže, onda je bolje da progovori. Došao jedan mladić kod učitelja, a onako, govordžik bio, i sad priča, priča, priča... Učitelj ga sluša, pa proba jednom da kaže nešto, ali ne uspijeva jer se mladić ne zaustavlja. Opet proba, ali ne može da dođe do riječi. Na kraju ovaj mladić kaže: Volio bih ti ispričati jednu lijepu priču koju sam nedavno čuo. Učitelj mu kaže: To nije istina. Kako nije istina, kaže mladić, ne znaš ni sadržaj priče, a tako govoriš!? Učitelj mu kaže: Pa sve vrijeme, od kako si meni došao, pričaš neprestano. Ja pokušavam da nešto kažem i to mi ne polazi za rukom, kako onda da ti vjerujem da si mogao nekoga da slušaš da ti cijelu priču ispriča!?

Razmislimo o ovome svojstvu, jer kad ga vidimo kod drugog, registrovat ćemo ga kao nešto što je neprimjereno, međutim, da to kod sebe prepoznamo, to nam vrlo teško uspijeva.

Da spomenemo jedan lijep primjer koji nam je dobro poznat da bismo na pravi način shvatili šta je šutnja i ko je njen nosilac: Kad su Grci opkolili Troju, deset godina su je držali pod opsadom bezuspješno. Kad im je to više dosadilo, kažu: Hàjmo se vratiti, čekaju nas porodice, dugo smo već rastavljeni od njih. Odisej, junak koji će se proslaviti u tom ratu, kaže im: Drugovi moji, ne brinite se, mi ćemo uspjeti ući u Troju. Kako to misliš?, pitaju ga. On odgovara: Krišom, noću. Napravit ćemo jednog povelikog konja, on će biti šupalj iznutra. U njega ćemo sakriti naše najsposobnije ratnike, a onda ćemo napraviti jedan manevar, kao da se povlačimo, a konja ostaviti pred Trojom i vidjet ćete šta će se desiti. Tako su i uradili, grčka vojska je otišla. Trojanci gledaju iza zidina šta se dešava, vide nema vojske, ali konj im privlači pažnju pa se pitaju zašto li on stoji tu. Prijam, njihov vladar, kaže: Ovo je sigurno jedan dar naših bogova, pa ćemo ga uzeti i smjestiti u najveći hram. Jedna osoba koja je bila vidovita, Kasandra se zvala, kaže im: O, Trojanci, budite oprezni! Nemojte nasjedati. U ovom konju je propast našeg grada. Međutim, to niko ne čuje. (Evo ovdje vidite da ćemo sigurno biti upozoreni, sigurno! To vidimo i u Kitabu kako je upozoren narod Antakije: dolazi čovjek s kraja grada i upozorava ih; vidimo kako s kraja grada dolazi čovjek Musau, a. s., da ga upozori šta mu sprema Faraon. Dakle, sigurno će doći ili je već s nama neko ko će nas upozoriti na nešto, tako da sutra nećemo imati opravdanje.) Iz ove šutnje da posjeduju konja Trojanci ne čuju šta im ova osoba govori. Pošto je konj napravljen tako velik, s namjerom da razvali gradsku kapiju, da bi ga unijeli u grad, morali su je sami razvaliti. Opet njih nekoliko, koji su bili pribraniji, kažu: Šta ako sad razvalimo kapiju, a Grci se vrate?! Onda smo ostavljeni na milost i nemilost njima! Ni to niko ne čuje. Razvalili su kapiju i “uveli” konja unutra. I znamo dalje šta se desilo. Iz ove priče uzmimo pouku šta je šutnja. Šutnja bi trebala za sobom da povuče ovaj kvalitet: da čuješ ono što se govori. A onda se postavlja pitanje kako smo mi to i čuli, to je opet priča za sebe! Ajeti-kerim nam govori kada da zapostimo: sve dok nam ne bude potpuno jasna razlika crnog od bijelog konca (v. El-Bekara, 187). Do tog vakta čovjek može da jede, a kad to postane jasno vidljivo, onda je zabranjeno jesti. Pa jedan od ashaba došao Poslaniku, s. a. v. s., i kaže mu: Ja Resulullah, ja stavim ta dva konca na jastuk i ne mogu baš sa sigurnošću da odredim kad nastupa to vrijeme. Poslanik se osmjehnuo, pa mu kaže: Što ti je velik taj jastuk! A onda mu je pojasnio: Nisu to ta tvoja dva konca, već konac – nit zore i nit mraka.

Radi se o tome, na koji način ćemo mi razumjeti to što čujemo...

U Starom zavjetu sam nedavno našao taj ajet vezan za Zakon, kada je Allah, dž. š., objavio Tevrat Musau, a. s., i kaže se tamo: “Priveži ih na ruku za znak i nek ti budu kao zapis među očima!”

Gledao sam jednog jutra na stambolskom aerodromu kako je jedan mladi Jevrejin obavljao molitvu (stavio je te trake oko lijeve ruke i na čelo Zakon). Ovaj stih iz Starog zavjeta vidite šta kaže: Stavi to na ruku za znak, a između očiju kao zapis to drži! I jedna skupina prilazi tome na taj način (ne govorim ja da to nije uredu), ali suština ovoga jeste sljedeća: Nek ti je uvijek Zakon na pameti i, ako ga zaista budeš nosio onako kako treba, to će se vidjeti na tvom amelu, na tvojim djelima, na tvojim rukama – daleko će biti te ruke od mita i raznoraznih lopovluka. Ali čovjek ode u ovu krajnost; on uzima formu toga, zahir propisa, a suština – propuh! Da nam Allah dadne ovaj duhovni sluh i vid – basiret nam treba, jer nisu slijepe oči, već srca u grudima! (El-Hadždž, 46) Pa nisu gluhe ni ove uši, već nam treba duhovno uho i sluh kako bismo na pravi način ovo razumjeli.

Osaburio je i neko vrijeme u tjeskobi bio.

Stvar mu se otkrila jer sabur je ključ razgale!

(Es-sabru miftāhu-l feredž – Sabur je ključ razgale!)

/Ovoj se priči može i na ovaj način prići: Mi smo svi u ovakvoj ulozi, poput ovoga došljaka, kad dolazimo na kapiju Božijih robova, ovih koji su se oslobodili okova svoga nefsa. Tu ćemo sigurno vidjeti neke zadivljujuće stvari. Zašto? Jer to su ljudi nebeski, u njihovoj blizini osjetit ćeš blizinu Neba. Vjerovatno da ćeš imati pitanja kako može da se tako ponaša jedan takav čovjek, odakle to, odakle taj jedan poseban ahlak? Šuti, osaburi i brzo ćeš dobiti odgovor! Sjetimo se kako, na tom putu odgoja, Hidr, a. s., kaže Musau, a. s.: Ako ćeš me slijediti – reče onaj – onda me ne pitaj ni za što dok ti to ja ne pojasnim! (El-Kehf, 70)

Da bi nam ovo što bolje objasnio, hz. Mevlana ubacuje još jednu kratku priču./

 

NOVO POGLAVLJE

Lukmanovo suzdržavanje od pitanja kad je vidio da Davud, a. s., pravi halke s nijetom da će sabur u ovom pogledu biti uzrok razgale

 

/Govor je o Lukmanu, a. s. Živio je u vaktu Davuda, a. s. Ima o njemu mnogo predaja. Većina se slaže da je živio u tom vaktu, a to je X i XI st. prije Isaa, a. s.; da je iz Nubije, Etiopljanin, i, po jednoj verziji, bio je kadija u vaktu Davuda, a. s. Imao je sina koji se zvao Sārān i koji nije u početku slijedio babu. Nešto od toga kako je Lukman sjetovao svog sina Allah, dž. š., nam je u Kur'ani-kerimu objavio. Da li je bio poslanik ili ne, tu se razilaze učenjaci. Većina kaže da nije, već da je bio jedan od Allahovih odabranih robova. Dosta nam je samo da znamo da jedna od sura u Kur'ani-kerimu nosi njegovo ime i da ajeti-kerim kaže za njega da mu je Allah, dž. š., dao mudrost-hikmet: A Mi smo Lukmanu mudrost darovali:“Budi zahvalan Allahu! Ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan – pa, Allah je, zaista, neovisan i hvale dostojan.” (Lukman, 13); (...) a kome je Allah dao mudrost, dao mu je veliki hajr, kaže se u jednom ajetu u suri Bekari (v. El-Bekara, 269). Tako je i Lukman jedna posebna osoba odlikovana mudrošću. Na toj sahifi nalaze se Lukmanovi savjeti sinu, pa da se malo podsjetimo na njih, kako bi nam to bio jedan pokazatelj kako se ta mudrost ispoljava:

O, sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je Sveznajući. O, sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti. I iz oholosti ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; tȁ najneprijatniji glas je revanje magarca! (Lukman, 16-19)

Uz ovaj ajeti-kerim da imamo na umu i to kad nam danas neko spominje hadisi-šerif, kako se treba odnositi prema tome, jer vidimo da su u vaktu Poslanika, a. s., ashabi upozoreni sljedećim ajetom: O, vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njima glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela a da vi i ne primijetite (El-Hudžurat, 2). Mi danas ne vodimo računa o tome, pa kada nam neko navodi hadisi-šerif, znamo u raspravama preći granice. Da nas Allah, dž. š., sačuva od takvog ponašanja!

Otišao je Lukman k Davudu čistom

i vidio da on pravi od željeza halke.

Sve ih je jednu s drugom vezao

od iskaljena željeza, taj uvaženi car.

Bio je nedovoljno upoznat s vještinom kovanja,

pa ga je čuđenje i velika nedoumica obuzela:

“Šta li bi ovo moglo biti? Pitat ću ga,

šta pravi od upletenih halki?”

Opet sebi reče: “Sabur je preči.

Sabur do željenog brži je predvodnik.”

Kad je ovo rekao Lukman, onda nam hz. Mevlana daje nekoliko nasihata o saburu:

Kad ne pitaš, brže ti se otkriva.

Ptica sabura brže leti od svih drugih ptica.

Evo, kako bi reci naš Hadži Hafiz, ovaj je bejt za levhe. Ja sam ga jednom upitao: Hadži Hafize, kad ste dolazili u situaciju kad su Vam neke stvari, možda, bile nejasne da li ste pitali koga za rješenje? On odgovara: Pa uglavnom nisam.

A ako upitaš, sporije se uhasuli.

Lahkō, od tvoje nestrpljivosti, tēško postaje.

(hāsil, hasul, uhasuliti ovdje ima značenje dati prinos, dobit, rezultat...)

/Čovjek od žurbe pohitio bi da to što traži što brže bude, a imamo i tu naviku, pogledajte koliko žurimo da neke stvari što prije posjedujemo. Jedan od filozofa iz prvog stoljeća, Epiktet se zvao, u jednom svom govoru, objašnjavajući šta je to navika, između ostalog, i ovo je rekao: Ako želiš da puno hodaš, da stekneš kondiciju, to podrazumijeva da i puno vremena provodiš u hodanju. Ako želiš da trčiš, to podrazumijeva da ćeš trebati mnogo da trčiš i tako stječeš naviku. Ako želiš puno da čitaš, to podrazumijeva da mnogo knjiga prolazi kroz tvoje ruke, pa ćeš mnogo i čitati. Iz toga slijedi: ako, recimo, želiš nešto da ne radiš, onda prestani to da radiš. Kao što si ovamo trenirao da stekneš sposobnost da duže hodaš i da trčiš, tako i ovamo, uspori te svoje stvari, pa će ta tvoja navika iščiliti, izgubiti se, ili će joj snaga oslabiti. Ako deset dana provedeš ležeći, ljenčareći, vidjet ćeš, nakon toga, kako su ti noge teške, kako ne možeš da hodaš kao što si prije mogao. Ovako postavi stvari sa svojom dušom. Ako se srdžba pojavi kod tebe i ti je ispoljiš, ti nisi uradio jedno zlo već i drugo – otvorio si vrata navici, pa ćeš tako, ljuteći se jednom po jednom, steći naviku srdžbe. Tako će isto biti i s udovoljavanjem svojim strastima; nije to samo jedan grijeh, nego ti njime otvaraš kapiju da to opet uradiš, da to ponoviš. Pa gdje je onda lijek u svemu tome? Ako je srdžba u pitanju, učini sve da je staviš pod kontrolu; to je velika borba koja će te dovesti do Boga. Ako su u pitanju strasti, pohota, šta ćeš onda da radiš? Približi se onim Božijim ljudima, moralnim ljudima, budi u kontaktu s literaturom koja te moralno uzdiže, pa ćeš zadobiti snagu da se suprotstaviš tome kako bi se zaustavila ta navika. Ne zaboravi da imaš dva vremena pred sobom: sada i sutra. Ako u ovom sadašnjem trenutku izabereš da udovoljavaš svojim strastima, osjećat ćeš nekakav ushit i zadovoljstvo, ali znaj da te sutra čeka kajanje. Budeš li ustrajavao u tome, onda ta navika postaje kao jedan bedem o koji se savjet odbija i ti sad srljaš u tome nalazeći raznorazne argumente da odbraniš taj svoj stav. Ti ćeš reći: Ja se navikô. Pa odvikni se! Odvikni se od puno govora i nestrpljivosti. Treniraj strpljivost pa će ova navika pobjeći od tebe! Ovdje u bejtu kaže: A ako upitaš, sporije se uhasuli. Lahkō, od tvoje nestrpljivosti, tēško postaje: Ako nastupaš brzopleto, tražeći nešto na brzu ruku, teže ćeš doći do rješenja i objašnjenja.

Pošto je Lukman šutio, u to doba

stvar se okonča, putem Davudove vještine.

(Lukman je rekao: Šutnja je mudrost, ali je malo ko praktikuje.)

Onda je zgotovljeni pancir obukao

u prisustvu plemenitog i strpljivog Lukmana.

(Tako se putem sabura riješi Lukmanova mes'ela.)

Davud reče: “Ovo je lijepo odijelo, o, mladiću;

u bojnim redovima i borbi štiti od rana.”

/Priđimo ovoj priči kao da smo mi u ulozi Lukmana: dolazimo kod pirova, istinskih Allahovih robova, i vidimo zadivljujuće stvari, šta na njihovim rukama Gospodar pokazuje. Budi poput Lukmana – čekaj i šuti kako bi ti se to pokazalo, pa će onda on tebi skrojiti ovakvu košulju-pancir. Ili da ovako shvatimo ovo: Ti si to neobrađeno gvožđe, koje u njegovoj (pirovoj) ruci, ako mu se na pravi način prepustiš, postaje vosak, pa će od tebe napraviti ovakav jedan bedem, ovakav jedan pancir kroz koji šejtan i njegova vojska neće moći ući. Neće onda nijedan “trojanski konj” moći ući u tvoja prsa, a koji čeka napolju da tī začepiš uši pred ovim opomenama i da srušiš tu kapiju pred sobom. Dok to gledamo, može nam se učiniti da su ti ljudi daleko od nas, jer vidimo, možda, nešto što ne razumijemo, i ako priđemo odgoju učitelja i učenika s te strane, imajmo na umu ovaj primjer: Babo, kad uči dijete da hoda, uzme ga za ruke i polahko ga prema sebi povlači dok dijete pravi prve korake. U neka doba babo pusti ruke i drži ih sa strane, a dijete ide prema njemu, dok se babo udaljava. Ovo udaljavanje nama može izgledati kao nerazumijevanje onoga što sve ide uz ove Allahove robove. Šta on zapravo radi? On hoće da se osamostališ, da prohodaš. Ako pođeš da padneš, on će te uhvatiti sa strane, neće dozvoliti da dođe do toga. Tako izgleda naš Put. Jedan mladi student koji je završio teologiju, neispunjena, ali čestita osoba, vidi da mu nešto fali. Dolazi kod jednog učitelja u Bagdadu i kaže mu taj svoj hal: Ne znam šta je, ali mi nešto fali. Završio sam studij, hafiz sam Kur'ani-kerima, koliko samo hiljada hadisi-šerifa znam napamet i mnogo toga drugog, ali mi nešto fali. Možeš li mi objasniti šta je taj Put, da mi to bude jasnije? Učitelj mu kaže: Vidiš li onog čovjeka tamo što nosi drva, otiđi njemu i reci mu šta te interesira, pa se vrati da mi kažeš šta ti je kazao. On dođe do tog čovjeka, kaže mu svoj hal i traži odgovor od njega. Taj ništa ne govori, samo spusti onaj svežanj drva na zemlju. Ovome nije jasno zašto neće da mu odgovori, pa se onako nȁglās upita: Bože dragi, šta je cilj svega ovoga? Onaj čovjek opet uze svežanj drva na rame i nastavi dalje. Vrati se on učitelju i prenese mu šta je bilo. Osmjehnu se učitelj i kaže mu: Ne razumiješ šta ti je kazao?! Pa to je cijeli Put. Šta? Skini ta bremena koja si natrpô sebi na leđa! (Bremena koja smo sebi natovarili kroz školovanje, razne vidove odgoja, pripadnosti ko zna kojoj školi... Mi ne možemo biti imuni od zemlje u kojoj živimo, od njenog političkog ustrojstva i mnogih drugih stvari koje su u mjestu gdje živimo; sve to ostavlja neki eser, trag, na nama. To je sad jedan teret, to su ta drva, taj svežanj koji mi nosimo na sebi. Želiš li sada da shvatiš u pravom smislu šta je taj Put, skini to breme – uspravi se, čovječe! Eto to je ono što babo hoće i traži od svog djeteta: da se uspravi i prohoda lagano.) Dobro, a zašto je taj svežanj ponovo digao nakon što ga je spustio?, pita ovaj teolog i dobiva ovakav odgovor: E, kad sve to završiš, skineš to breme i sam “prohodaš”, onda ponovo sve to uzmi, to i jest prava stvar! Ti Allahovi robovi onda radi nas nose te terete, samo ga on više ne osjeća kao teret. Pogledajmo šta sve nose ti ljudi da bi nās izbavili! Koliko puta radi nas u blato ulaze u kojem se mi nalazimo da bi nas izbavili iz njega! Spuštanje tereta i ponovno podizanje, ali to više nije teret. Zato nas možda i čudi kad vidimo te ljude kako nose to što nose. To je učiteljeva zaštita i podrška muridu u njegovom velikom džihadu, u toj borbi sa samim sobom, sa svojim mahanama...

Sad kad mu je Davud, a. s., rekao da je to štit od rana, Lukman, a. s., ovako će reći:

Lukman reče: “Sabur je također lijepog daha,

jer je utočište i odstranjivač briga na svakom mjestu.”

Sabur je s istinom upario, o, fulan!

S prisutnošću uči kraj sure Vel-asr!

 

Esteizubillah:

Tako mi vremena –

čovjek, doista, gubi,

samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine,

i koji jedni drugima

istinu preporučuju i koji jedni drugima

preporučuju strpljenje (El'Asr, 1-3).

 

/Šta nam ova kratka sura kazuje? Ko nije na gubitku? To su oni koji se okite vjerom i čine dobra djela (ne samo vjerovanje već i primjena toga u praksi); potom istinoljubivost i na kraju sabur. Kad je objavljena ova sura, poslije toga, ashabi nakon druženja, i kad hoće da se razilaze, ne bi se razišli dok ne bi jedan drugom proučili ovu suru, pa bi se onda poselamili i otišli svojim putem. Imami Šafija je rekao: “Da nije ništa drugo objavljeno osim ove sure, dovoljno bi nam bilo!” Pa hz. Mevlana kaže: S prisutnošću uči kraj sure Vel-asr! Dakle, prisutan budi kada učiš Kur'ani-kerim, pa da shvatiš šta želim da ti kažem i šta znači sabur jer:

Stotinu hiljada alhemija Hakk je stvorio!

Alhemiju kao sabur čovjek nije vidio!

 

Prvi dio 44. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 10. 3. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.