Gotovo nevjerovatno zvuči činjenica da Grad Mostar ni na koji način nije obilježio niti se osvrnuo na jednu od važnijih godišnjica njegovog postojanja i funkcioniranja – 15. mart 2004. godine. U eri posvemašnog konzumerizma u svijetu, pa i u Bosni i Hercegovini, obilježavaju se svakakvi datumi, prigodničarski, veselo uz pjesmu i zabavu prilagođenu savremenim sredstvima komuniciranja, a sve s ciljem prikazivanja, možda je prikladnija riječ, dokazivanja pojedinačnih i kolektivnih uspjeha.

One druge datume, kad ne priliče igra i zabava, rijetko ko i obilježava. Takav je 15. mart za Grad Mostar. Naime, tog dana 2004. godine počela je djelovati jedinstvena administracija. Umjesto dotadašnjih šest općina i šest administracija Grad ima samo jednu, jedinstvenu. Simptomatično je i to zašto ni mediji nisu favorizirali i obrađivali tu temu. Tek je jedan sarajevski portal napomenuo da je prije dvadeset godina Mostar ujedinjen. Poseban prilog uradio je u BBC. I niko više?

U MOSTARU NA ŠTETU BOŠNJAKA PRAVI SE STOLNI GRAD

Dvadeset godina funkcioniranja ili nefunkcioniranja gradske administracije Mostara iziskuje mnogo veću pažnju bosanskohercegovačke javnosti, ne samo medija već i akademskih radnika, političkih analitičara, međunarodnih zvaničnika. Mediji su trebali propitivati šta je Mostar dobio s tom administracijom, a šta izgubio. Intelektualci u tih minulih dvadeset godina pronaći sve greške i prepreke prosperitetu Bosne i Hercegovine. A Međunarodna zajednica, prije svega OHR, preispitati svoj odnos prema ovom gradu i mandatu kojeg ima.

Možda stoga u našim mainstream medijima nije bilo ni zabilješke o dvadesetogodišnjici Grada Mostara. Jer niko ništa o tome pohvalno ne može reći. I jer u Mostaru odavano ZNA SE: uprkos svim pravnim, civilizacijskim i opće društvenim normama, historijskim, kulturnim, graditeljskim činjenicama, na štetu Bošnjaka i stvarnog Mostara pravi se “stolni grad”.

Dvije decenije su sasvim dovoljne da bi se prepoznali i dekodirali svi tokovi kojim se nastoji usmjeriti budućnost Mostara, odnosno regije Hercegovine. Nametanje Statuta Grada od OHR-a 2004. godine cjelokupan ambijent, način donošenja odluka i njihovog provođenja, nezainteresiranosti Međunarodne zajednice za devijacije koje su se pojavile u tim procesima, dovoljno je da bi se zaključilo kako je Međunarodna zajednica izigrala Bošnjake u Mostaru i podčinila ih vlasti i volji HDZ-a.

ČELIČNI PADDY

Visoki predstavnik Paddy Ashdown Odluku o ukidanju prijelaznog Statuta za Mostar i nametanje novog, trajnog rješenja za Mostar, kojeg, kako je precizirao, može izmijeniti samo volja Mostaraca, donio je 18. januara, nakon što predstavnici političkih stranaka nisu uspjeli pronaći rješenje. Objašnjavajući svoju odluku, Ashdown je kazao da se ona temelji na dva cilja, a to je ukidanje paralelizama i interes da se vlast u Mostaru rasporedi tako što niti jedan narod neće dominirati. Umjesto šest postojećih jednonacionalnih općina u Mostaru funkcionirat će gradska područja, odnosno servisne službe za obavljanje usluga građanima. Ingerencije dosadašnjih šest općina u glavnini su predate jedinstvenoj Gradskoj upravi Mostara.

Za provođenje tog novog statuta OHR je zadužio gradonačelnika i dogradonačelnika, uz asistencije specijalnog izaslanika visokog predstavnika Wernera Wnendta i tima stručnjaka na čelu s Richardom Williamsom. Odgovornim za provođenje statuta Ashdown je smatrao pojedince i političke stranke, pa im je u slučaju opstrukcija poručio da će primijeniti sankcije prema neodgovornima. Ashdown je najavio do kraja 2004. godine ukidanje paralelnih institucije u Mostaru.  

U sagledavanju ove teme nije nimalo nevažno podsjetiti i na ukupan ambijent koji je vladao pred donošenje ove odluke i na političke stavove u Mostaru. U to vrijeme došlo je do zastoja u funkcioniranju kantonalne Vlade, premijer je tražio smjenu četiri ministra iz reda bošnjačkog naroda, najavljene su bile intervencije tužilaštva i finansijskih inspekcija zbog netransparentnog trošenja budžetskih sredstva. Jedan od takvih slučajeva bilo je i finansiranje ratnih hrvatskih općina Konjic i Jablanica, koje su ukinute odmah po potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma. Na nivou Federacije i države HDZ je tražio najpovoljniju poziciju korištenje budžetskih sredstava itd., mijenjan je narativ umjesto trećeg entiteta u nešto što danas prepoznajemo pod pojmom plutajućih kantona. Haški sud pokrenuo je privođenja šestorke pred lice pravde...

I HDZ I SDA BILE SU PROTIV JEDINSTVENOG GRADA

Pretežno mišljenje Bošnjaka i bošnjačkih političkih stranaka bilo je protiv jedinstvene gradske administracije. Oni su ulagali napore da ostane šest gradskih općina, na sličan način kao u Sarajevu. Otpor ujedinjenju Grada, prije svega otpor Stranke demokratske akcije, a potom i nevladinih organizacija u Mostaru, bio je snažan. Međunarodna zajednica pokušavala je čak i preko vjerskih lidera doći do zacrtanog cilja. S tim ciljem ambasador Werner Wnendt znao je boraviti u tajnim posjetama muftiji Seid-efendiji Smajkiću i glavnom Vikaru biskupije Luki Pavloviću.

Ni politici HDZ-a nije odgovaralo ujedinjenje grada. Njihova politika bazirana je na ostvarenim ratnim ciljevima. U tom smislu Josip Merdžo žalio se što će Hrvatima umjesto 60 posto vlasti po principu konstitutivnosti pripasti tek 43 posto.

U SDA su uvidjeli da su rješenja OHR-a bila takva da će uvijek gradonačelnik biti Hrvat. Javne ličnosti priželjkivale su Mostar kakav je bio prije oružanih sukoba, uređen po sistemu da nijedna nacija ne dominira u tom grad jer bi to bila opasna vještačka kreacija.

Jedna od šest općina, Mostar-sjever, održala je referendum kako bi odbila nametanje rješenja Visokog predstavnika Paddyja Ashdowna. No takve inicijative nisu imale nikakvog efekta. Ashdown je nametnuo Statut i donio odluku o uspostavi jedinstvene administracije. Pojašnjavajući stavove u vezi s političkom situacijom u Mostaru i Hercegovačko-neretvanskom kantonu on je rekao: “Ovo što se desilo, otvoreno govoreći, jeste sramota i skandal. Ljudi koji trebaju pomoći građanima ovog kantona zapravo doprinose nefunkcioniranju ovog djela zemlje i stvaraju situaciju u kojoj vlada bezvlašće. To pokazuje da su pred nama i dalje pokušaji da se stvore paralelizmi. Bit ću otvoren i reći da nam ovo što se desilo nije nimalo trebalo u trenutku kada Evropska komisija treba odlučiti da li će ovoj zemlji vrata Evropske unije biti otvorena ili, ipak ne.” Zatražio je od političkih vođa u Bosni i Hercegovini da se što prije moraju sastati i riješiti nastali problem konsenzusom, jer to “niko drugi za njih neće učiniti”.

IZVANINSTITUCIONALNI SPORAZUM ČOLAK-TIHIĆ

Sporazum Čolak-Tihić potpisan je 8. decembra 2004. godine. U sporazumu su precizirani detalji o uspostavljanju i funkcioniranju predstavničke i izvršne vlasti u Gradu Mostaru. U njemu, između ostalog, piše “da će kulturno-historijski objekti i obilježja naroda, crkava i vjerskih zajednica biti tretirani na ravnopravan način, posebno u prostornim, urbanističkim i regulacionim planovima Grada, u njihovoj izgradnji, rekonstrukciji i održavanju i na način da ne predstavljaju povredu prava, interesa ili vjerskih, odnosno nacionalnih osjećaja drugih”. (član IX Sporazuma.)

Stranke su bile saglasne da SDA podrži izbor gradonačelnika iz reda HDZ-a, s tim da ako se nakon narednih izbora ostvari ista ili vrlo slična situacija u broju mandata u korist SDA, HDZ će u takvoj situaciji podržati izbor gradonačelnika iz reda SDA. Raspodjela ključnih pozicija trebala je biti usklađena s rezultatima posljednjeg popis stanovništva. Na prvoj sjednici Gradskog vijeća trebale su se donijeti odluke o listi i načinu spajanja dvojnih ustanova i preduzeća čiji je osnivač Grad Mostar.

Rijetki optimisti, koji su u to vrijeme bili u stalnom kontaktu sa OHR-om, vjerovali su da će novim rješenjem vremena podjela i nacionalističkih politika, koje su se bazirale na etničkom ekskluzivitetu, postati prošlost i da je ratna filozofija “šta je ko jamio, jamio je” doživjela fijasko te de je ruralni karakter koji je nametnut gradu poražen. Čak su bili toliko optimistični da su vjerovali kako će se i “Velež”, konačno, vratiti na svoj stadion pod Bijeli Brijeg.

OBEĆANJA I RADOVANJA

Od svega navedenog u ovom političkom, izvaninstitucionalnom sporazumu Čolak-Tihić do danas ništa nije urađeno. Već nakon dvije godine visoki zvaničnici SDA u Mostaru mogli su konstatirati da HDZ želi jedinstven grad ali ne želi jedinstvene institucije. I tako je Mostar funkcionirao sve do ovih dana. Ispostavilo se da su obećanja koje je davao OHR, a koja je u javnosti iznosio ambasador Wnendt, ostala samo pusta obećanja i ništa više.

On je tvrdio kako su neopravdana strahovanja građana da bi nakon nametanja ovog važnog dokumenta neki od naroda mogao dominirati i da je takva mogućnost isključena mehanizmima koje je u rad Gradskog vijeća Mostara ukomponirao visoki predstavnik. On je lično obećao da će se založiti da političari poštuju te odredbe te da ne koriste eventualne rupe u zakonu. “Međutim, ako do opstrukcija dođe, mi ćemo se protiv njih boriti svim silama i srezati ih u korijenu, jer se on mora provesti. Statut jedinstvenog Grada ne znači dobro samo za jedan narod već korist za sve. Ovo je novi početak Mostara i to se mora poštovati”, govorio je Wnendt.

Iako sa sumnjom, predstavnici SDA u gradskoj upravi naivno su prihvatili da će OHR intervenirati kada to bude bilo potrebno. Uslijedio je bezbroj poziva na koje je OHR ostao nijem. Procesi u gradu su se i dalje odvijali po principu jačega i u korist HDZ-a i hrvatske strane. Koliko god da je bilo propusta unutar mostarskog SDA, ni izbliza nisu bili toliko pogubni za status i ravnopravnost svih građana i naroda u Mostaru i Hercegovini koliko je krivnja ležala na OHR-u, koji je Mostar gurnuo u beznađe i totalitarizam njegovog gradonačelnika, najprije Ljube Bešlića a potom i Marija Kordića. Činjenica da OHR nije insistirao ni na usvajanju “Ešdaunovog” Statuta u Gradskom vijeću, dovoljno govori. Taj Statut, iako je važeći, još nikad nisu usvojili gradski vijećnici.

ODGOVORNOST MEĐUNARODNE ZAJEDNICE, ŠTA JE TO?

Okolnosti koje su vladale od 2012. do 2020. godine, kada je Grad praktično bio bez Vijeća, umnogome su doprinijele da hrvatska politika i HDZ ostvare znatnu dominaciju u svim segmentima javnog i društvenog djelovanja.

Na desetu godišnjicu jedinstvene gradske administracije Mostara (2014) u našim medijima pojavili su se napisi kako je SDA isporučila Mostar Čoviću, što je daleko od stvarnih činjenica. Koliko god su pravili greške, a jesu, ipak je suštinska odgovornost bila i ostala na OHR-u, koji ih je beskrajnim obećanjima uvukao u različite procese, a poslije se uhinjio kao da nikakve veze s tim nema. Umjesto odlučnog Paddyja Ashdowna, na poziciju Visokog predstavnika došao je zabrinuti Valentin Inzko, a nakon njega i Christian Schmidt u čijim se rješenjima nazira sudbina ovoga grada, jer već sada, po njegovim rješenjima, jedan Hrvat iz HNK-a vredniji je od tri Bošnjaka.

Naravno da veliki procent odgovornosti snosi i mostarska SDA, no ni izbliza toliki da bi se likovalo iz drugih stranaka i kružoka s optužbama da je SDA izdala Mostar. Jednostavno kazano, tu nije riječ o političkim i stranačkim već o nacionalnim pitanjima i o sudbini države, tako da likovanju nema mjesta osim ako niste zlonamjerni.

Upravo takva likovanja u mnogome su doprinijela da bosanskohercegovačka javnost još nije u stanju razumjeti zahtjeve Islamske zajednice da se na lokalitetu nekadašnjeg Lakišića harema, uz bespravno izgrađenu zgradu Hrvatskog narodnog kazališta, izgradi i reprezentativno zdanje kulture, Interkulturni centar Mevlana, koje bi bilo integrirajuće ne samo za Bošnjake već i za sve građane Mostara.

U tim nastojanjima sami neće moći ustrajati ako Međunarodna zajednica (OHR) ne ispuni dana obećanja, koja su Bošnjake dovela u sudbonosno nezavidan položaj. Prateći slijed događaja i dokumenata o uređenju Mostara, jedna činjenica je neosporna – za višedecenijski politički haos u Mostaru uvjerljivo najveća odgovornost leži na međunarodnoj zajednici, odnosno na visokom predstavniku?