Od druge četvrtine trinaestog stoljeća do 1300. godine u italijanskog provinciji Apuliji živjelo je nekoliko desetina hiljada muslimana u gradu Luceri. Bili su to sicilijanski muslimani, premješteni iz svoje domovine u samo središte kršćanskog, italijanskog svijeta, tek nekoliko stotina milja daleko od Rima. Imali su svoje kadije, džamije i mektebe i živjeli su u relativnoj autonomiji pod žezlom kraljeva Sicilije, a kasnije i Napulja. Govorili su arapskim i sikulo-italijanskim jezikom. Služili su u kraljevoj vojsci. Imali su arapska, a uz njih ponekad i latinizirana imena. Postili su, ali i pili vino.
U popularnoj mašti o svijetu Italije trinaestog stoljeća, označenom prevrtljivim ratovima između gibelina i gvelfa, bogaćenjem pomorskih trgovačkih gradova Genove, Venecije, Pizze, nadahnjujućim likovima Franje Asiškog i Dantea, te sjenama velikih katedrala, teško da može biti mjesta za takve stvari kao što su zar, ezan i munare, ali ipak je tako bilo s onu stranu Jadrana, u Luceri. Iako se njena osamdeset godina duga historija ponajviše odvijala u kontekstu borbi za sicilijanski prijesto i međuitalijanskih ratova i iako je sama bila odsječena od kontakta s ostalim muslimanima, Lucera, muslimanska kolonija i grad-geto na Apeninskom poluotoku, predstavlja još jednu uzbudljivu i pomalo zaboravljenu epizodu iz islamske prošlosti evropskog kontinenta koja zaslužuje da bude ispričana i barem malo usloži odveć monolitna poimanja o povijesti Evrope.
Sudbina muslimana Lucere skoro je u cijelosti vezana za ličnost cara Friedricha II Hohenstaufena. I to kakva ličnost! Tog pronicljivog makijavelistu kojeg su se rimske pape pribojavale i prezirale (pribojavale zbog ogromne vojno-političke moći, prezirale zbog intelektualne širokogrudosti i nadmoći), koji je slao pisma po islamskom svijetu tražeći odgovore na filozofska pitanja i održavao prepisku i za to vrijeme imao srdačne odnose s egipatskim sultanom al-Kamilom, nećakom Salahuddinovim, a istovremeno nosio križarsku zastavu i sprovodio politiku nasilnog preseljavanja islamskog stanovništva Sicilije (danas se to zove “etničko čišćenje”), teško bi ovdje bilo potpuno i precizno opisati. Dovoljno je, možda, spomenuti da ga je Nietzsche – utoliko ukoliko je Nietzsche mjerilo za bilo šta pod ovim nebom – smatrao velikanom evropske historije, svijetlom tačkom u “tmini srednjovjekovlja”. Kako je, dakle, ovaj stupor mundi, čudo svijeta, došao do toga da sve muslimane Sicilije naseli u jedan jedini grad u Apuliji?
Friedrich II je bio sin Heinricha VI, njemačkog kralja koji je osvojio Siciliju, i Constanze Sicilijanske. Kako je kraljevski par umro dok je on još bio dijete, nesigurna situacija na Siciliji ponovo je prerasla u haos. Jedan od faktora u dinastičkim borbama koje su tada buktale bili su i muslimani, čiji je status od normanskog osvajanja polovinom jedanaestog stoljeća bivao sve nepodnošljiviji. Tako su se godinama pritisci za pokrštavanjem umnožavali i jačali, masakri, pljačka i otimačina postajale su redovnije, a stalan odliv muslimana u sigurnije zemlje doprinosio tome da su početkom trinaestog stoljeća oni bili samo jedna manjina u otuđenoj domovini. Tek nekoliko godina nakon boravka andaluskog putopisca Ibn Džubejra na Siciliji, gdje je zabilježio svoje susrete s muslimanima i njihovo još značajno prisustvo, desio se veliki masakr nad muslimanima koji se iz Palerma proširio po čitavom otoku. Taj je pogrom, zajedno s dinastičkim nemirima, u potpunosti uništio povlaštenu klasu muslimana koji su bili bliski dvoru, a većina ostalih muslimana, koji nisu pobjegli ili bili pokršteni, bješe sveden na kmetski status.
Sa smrću Friedrichove majke 1198. godine i početkom “građanskog rata” u kraljevstvu, a nakon što je nama dobro poznati papa Inocent III nametnuo teške poreze za finansiranje novog križarskog rata, preostali muslimani digoše veliku bunu, povukavši se u planine i organizirajući se na zapadnom dijelu otoka gdje su držali vlast i u nekoliko gradova. Tako su, zahvaljujući dijelom i nemirima na otoku gdje su bili bitan faktor kao podrška jednoj od frakcija, dvije decenije bili polunezavisni, slobodni toliko da su čak kovali i vlastiti novac. No, bilo je to posljednje “hura” pred potpuni krah bilo kakve vlasti muslimana na Siciliji.
U dinastičkim nemirima pobunjenici su podržavali njemačku struju i kada je Otto IV proglašen za njemačkog cara (uzurpirajući tako Friedrichovu titulu), muslimani su mu dali podršku i pozvali ga da uz njihovu pomoć osvoji Siciliju. Međutim, pred sami napad Otto je saznao da su ga baroni i prinčevi Svetog Rimskog Carstva smijenili i na njegovo mjesto postavili onoga kome je titula izvorno i pripadala, maloljetnog Friedricha. U isto je vrijeme, postavši carem, Friedrich dao riječ papi da će organizirati križarski pohod, ali ne prije nego što zavede mir na Siciliji i uguši pobunu muslimana. Napadi na njihove jake utvrde počeli su 1222. i, nakon što je ubijen vođa muslimana, pobunjenici su se raspali na manje grupe koje su se povukle još više u unutrašnjost. S porazom glavnih snaga počelo je i organizirano preseljavanje stanovništva u Luceru, koje je trajalo dvije decenije. Očekivano, deportacije su bile praćene nasiljem i krvoprolićem.
Čak ni poslanik od sultana Al-Kamila, koji se desetak godina kasnije zauzimao za preostale muslimane Sicilije, molivši cara da im dopusti da ostanu ili da se odsele u Egipat, nije naišao na pozitivan prijem. Tako je Friedrich, iako je govorio arapski jezik, tražio od svojih dvorjana, poput Michaela Scota, da prevode arapska djela, slao poklone islamskim vladarima, bivao optuživan od pape da je “skloniji muslimanima nego kršćanima”, ostao najzad neumoljiv u svojoj politici “trijebljenja” i posljednjeg muslimana sa Sicilije. Kada su se ostaci ostataka jedne zamrle kulture, pritisnuti teškim nametima i nepravednim odnosima, ponovo pobunili 1243. i odupirali carskim snagama pune tri godine, oni, konačno poraženi, bivaju deportirani u Luceru. Na Siciliji više nije bilo muslimana, a ako je i ostao koji izoliran slučaj, njihov mukli glas više se nije čuo. Sav “italijanski islam” sveo se na jedan grad i njegovu užu okolicu.
Muslimani Lucere imali su poseban legalni status u okviru hohenštaufenske imperije. Bili su servi nostre camere, tj. iako nisu bili robovi i imali su pravo nasljedstva, de facto su smatrani vlasništvom kraljevskog dvora i bili direktno podređeni ličnosti kralja/cara. U tome se možda mogu i nazreti neki od motiva Friedrichove politike, jer stvaranjem jedne takve kolonije koja je bila podložna samo njemu i izvan utjecaja sve jačeg crkvenog uplitanja u stvari uprave, riđokosi vladar dobio je odličan priliv prihoda i, još bolje, stalan izvor vojničke snage koja, lišena bilo kakve političke moći i interesa, ničim ne kompromitira svoju lojalnost.
Time su zapravo određena i glavna zanimanja muslimanske “kolonije“, koja je mogla imati između dvadeset do trideset hiljada stanovnika. Među njima je bilo mnogo zemljoradnika (obrađivali su okolnu zemlju), a imućniji od njih su posjedovali i veće parcele. Tako su agrikulturu okolne zemlje uzdigli na visok nivo. Većina klasičnih srednjovjekovnih zanimanja, od mlinara do kovača, preko pisara i tipično islamskih hamamdžija, bila je prisutna. Carevom zamisli postali su i vrsni oružari, pogotovo u izradi lukova, strijela i štitova. Zahvaljujući njihovoj radinosti i spretnosti, muslimani su Luceru učinili bogatim gradom, oživjevši okolnu zemlju, ali istovremeno je to značilo da su plaćali izuzetno visoke poreze. U samoj Luceri kralj je izgradio snažnu citadelu gdje je rado boravio, okružen dvorjanima muslimanima.
Zajednica je imala i svoje kadije i, na sveopći horor vatikanske stolice, džamije. Iako je papa stalno vršio pritisak na Friedricha i njegovog nasljednika da potopi to muslimansko ostrvo usred kršćanskog svijeta, pragmatični, više puta ekskomunicirani Hohenstaufen nije mnogo mario za to. U Luceri je imao stalan i siguran izvor prihoda i vojnika. Tako je ostalo zabilježeno da je na križarski pohod kao gardu vodio muslimane.
Zadnjih dvadeset godina svoje vladavine i života, do 1450, Friedrich je ratovao protiv sjeveroitalijanskih gradova (Lombardske lige) i pape. U tim ratovima značajno mjesto imali su muslimani Lucere, kao ključne jedinice u njegovim pohodima protiv Brescie, Parme, Mantue, Ravenne itd. Muslimani su služili kao njegova garda i kao strijelci, odnosno laka konjica. Jedinice muslimana su se izdvajale i time što su imale ratne slonove, za koje nije teško pretpostaviti da su, kao nekad slonovi Hanibala Barke, bili pravi strah i trepet za potomke Skipija Afrikana. S obzirom na to da su bili efikasni borci, bili su posebno omraženi od strane carevih neprijatelja, već samim tim i što su bili “Saraceni”. Jedna od najznačajnijih bitaka iz tih ratova, a u kojoj su muslimanski strijelci donijeli prevagu, odigrala se 27. novembra 1237. nadomak jezera Como u podnožju Alpa. Friedrichova vojska napala je snažne milanske falange, koje su se dugo opirale, sve dok ih nije zasula kiša luceranskih strijela.
Muslimani su učestvovali u svim Friedrichovim bitkama, sve do njegove nagle smrti 1450. godine, a borili su se i za njegove nasljednike. U osnovi, njihova je sudbina bila vezana za sudbinu Hohenstaufena. Sve dok su oni bili na vlasti, muslimani su mogli uživati relativnu sigurnost, unatoč opetovanim papinim zahtjevima za pokrštavanjem “Hagarita”. To je dijelom bilo uvjetovano i prirodnim animozitetom između Hohenstaufena i rimskih prelata, budući da je papa zazirao od toga da bude okružen moćnom državom pod vlašću jednog potencijalno (i stvarno) neposlušnog vladara. U tom trvenju između svjetovne i crkvene vlasti muslimani su bili na skliskom terenu. Pape i ostali neprijatelji Hohenstaufena često su koristili “nečastivu alijansu” između “Saracena” i kraljeva Sicilije kao dokaz moralnog sunovrata Friedricha i njegovih nasljednika. Tako je 1255. godine papa Aleksandar VI proglasio križarski rat protiv Manfreda, sina Friedrichova, posebno naglašavajući njegov “savez” s muslimanima.
Manfred se odupirao sve do 1266, kada ga je u bici kod Beneventa teško porazio Karlo Anžujski, kojem je papa Urban IV ponudio sicilijansku krunu. Novom pobjedniku se predala i Lucera, ali kad je dvije godine kasnije sin Manfredovog polubrata Conradin podigao bunu da vrati krunu koja mu je pravom pripadala, Lucera mu se pridružila. No, Karlo je porazio i Conradina, te opsjeo Luceru, koja se nakon godinu dana morala predati, izmučena glađu. Suprotno očekivanjima, papin Anžuvinac nije pobio pobunjenike, već je od njih naplatio veliku taksu i zatražio “viru” kao njihov jedini kralj. Zadovoljio se još tim da naseli svoje Provansalce u grad.
Za razliku od “egzotičnih” prethodnika, Karlo nije držao gardu muslimana, nije imao vlastitu imitaciju harema, niti je govorio arapski, niti se pretjerano zanimao za filozofiju, ali je i on uvidio praktičnu korist od dobro uvježbanih vojnika i kovčega punih zlatnika. Muslimani Lucere su za kralja Karla i njegovog sina Karla II ratovali protiv Bizantije u Albaniji, protiv aragonskih trupa u Siciliji i protiv tunižanskog emira. Činilo se da se ništa neće promijeniti u statusu Lucere, koja se zadnjih tridesetak godina svoga postojanja normalno razvijala. Ali loših znakova je bilo.
Križarska retorika i zahtjevi za pokrštavanjem su se pojačavali. U zadnjem desetljeću trinaestog stoljeća Jevreji Sicilije nasilu su pokršteni, a imena kvartova u kojima su živjeli preimenovani, kako bi se izbrisao bilo kakav nekršćanski trag. Prozelitizam je jačao, možda potpaljen konačnim krahom križarskih državica, ili papskom krizom. No, i pored svega toga, naredba Karla II Anžujca da se Lucera uništi 1300. godine je došla neočekivano. Možda je to bio njegov način da se iskupi za to što nikad nije otišao na križarski pohod, za razliku od poznatog oca Karla i poznatijeg strica Luja IX. Sigurno je da je u tom kontekstu napisao svoje pismo u kojem naređuje uništenje muslimana Lucere. “Kakva je to sramota, kakva je to uvreda za našu vjeru, da u našem kraljevstvu žive Saraceni.” Naređuje da se muslimani rasele, a grad preimenuje u čast djevice Marije, Civitas Sancte Marie.
Plan je bio da se stanovništvo proda u roblje, ali već sa samim ulaskom Karlovih trupa nastupio je masakr i pljačka. Iako je otpora bilo, posljednji muslimani srednjovjekovne Italije nisu imali šanse. Preživjeli su razdijeljeni u grupe i razaslati po čitavom poluotoku da se prodaju. Uz put su pljačkani i ubijani od lokalnog stanovništva. Neki su, moguće je, uspjeli i pobjeći u sigurnu “kuću islama”. Oni rijetki koji su možda i preživjeli bez traga su se asimilirali. Većina je prodata u roblje. Bilo je i izoliranih slučajeva gdje su neki kršćani pokušavali sakriti i zaštititi muslimane.
Ali bio je to trijumf za papu Karla II i svekoliko pučanstvo. Mrski neprijatelj bio je poražen, “zmija u vlastitom gnijezdu” ubijena. Na njihovo mjesto naseljeni su “pravovjerni”.
Neko vrijeme nakon progona muslimana Lucera se nazivala i Lucera Cristianorum, utopivši se vremenom u apulijsku idilu, ničim ne otkrivajući svoju skoro zaboravljenu, islamsku prošlost, kao uostalom mnogi evropski gradovi prije i poslije nje.
