Izjava predsjednice Federacije Bosne i Hercegovine Lidije Bradare (HDZBiH) da se ne odriče prijateljstva s ratnim zločincem Darijom Kordićem, čiju je krivicu potvrdio Međunarodni sud pravde u Hagu, izgovorena u jeku konstituiranja nove Vlade Federacije BiH, znakovita je poruka svim političkim subjektima u našoj zemlji. Putokaz je to njenog stvarnog djelovanja i zalaganja u otvorenim procesima geostrateških preslaganja međudržavnih odnosa, ne samo na Balkanu već u širim evropskim kontekstima.
Jer prijateljstvo, u svakoj od definicija, automatizmom podrazumijeva da s nekim dijelite iste kriterije, stavove, iste moralne vrijednosti, iste ciljeve i štošta još. Bosanskohercegovačkoj javnosti već su decenijama dostupni transkripti, presude Suda pravde, brojne studije i članci za šta je sve presuđen Kordić te kakvi su njegovi stavovi o uređenju i funkcioniranju međunarodno priznate, cjelovite, suverene i nedjeljive države Bosne i Hercegovine. Kordić je presuđen i zbog nasrtaja na njen suverenitet. Jedna od brojnih studija koje se bave Kordićevim (zlo)djelima jeste i doktorska disertacija Amira Klike, u kojoj nalazimo sistematizirane provjeren i naučno dokazane historijske činjenice.
Dario Kordić je na sastancima s Tuđmanom u Predsjedničkim dvorima bio jedan od najglasnijih u podršci Tuđmanovim teritorijalnim planovima i u tim projekcijama Bosnu bi dijelio samo sa srpskom stranom, zalažući se da teritorij od Busovače do Save kontrolira isključivo hrvatska politika i HVO. Za ovakve planove javno se zalagao još 1991. godine na sastanku HDZ-a održanom 21. jula, kada je insistirao na ideji da se u projekciju stvaranja tzv. Herceg-Bosne uključi SDA i MBO Cazinske krajine kako bi zajedno djelovali na tom području, distancirajući se od rukovodstva tih stranaka u Sarajevu. Na sastanku kriznih štabova HDZ-a, održanom 12. novembra 1991. u Grudama, supredsjedavao je sjednicom na kojoj su proklamirani stavovi da hrvatski narod u BiH mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije viševjekovnog im sna – zajedničke hrvatske države. Bio je uvjeren da srednjobosanski Hrvati žive s idejom teritorijalnog priključenja Hrvatskoj. Govorio je kako je on s Tuđmanom šest mjeseci „krvavo“ razrađivao taj plan.
Na sastancima s Tuđmanom, na kojima se raspravljalo o podjeli Bosne, Kordić je predložio sam sebe u radna tijela jer je smatrao da ima pravo na to budući da iza njega stoji 12 općina i da je on predsjednik regionalne (hrvatske) zajednice. HDZ srednje Bosne 27. 1. 1992. godine, pod njegovim rukovodstvom, protestirao je što su zastupnici HDZ-a u Skupštini RBiH glasali za odluku o raspisivanju referenduma za nezavisnosti BiH. Nezadovoljan činjenicom da su zastupnici iz HDZ-a glasali za tu odluku, Kordić je odmah nakon sjednice podnio ostavku na mjesto potpredsjednika HDZ-a. Podršku poslanika HDZ-a smatrao je sramnom i ponižavajućom. „Moralo se svima reći jasno i glasno da hrvatski narod ne odustaje ni milimetra od banovinskog prostora“, tom je prilikom izjavio Kordić.
Početkom rata oglašavao se kao komandant Regionalnog stožera Srednje Bosne s IKM-om u Busovači. Kordić je 21. aprila 1992. godine kroz teritorij HZHB zabranio izvoz i prolaz 236 minobacača raznih kalibara za potrebe odbrane Sarajeva. Kasnije je „istrgovao“ da ključna teška oruđa budu obavezno transportirana u Hercegovinu. Naglašavao je da je HVO jedino nadležno i legitimno tijelo koje donosi odluke kao vrhovno zapovjedništvo na prostoru HZHB. Po njegovoj naredbi oduzimana je roba (8. juni 1992, Sebešić-Peluci) od Teritorijalne odbrane BiH, iako je imala svu urednu dokumentaciju. U pregovorima s ARBiH bio je beskompromisan.
Na zakletvi pripadnika Brigade „Jure Francetić“ u Zenici Kordić je kazao kako je Zenica oduvijek bila hrvatski prostor, da on to jeste i da će biti HZHB, svidjelo se to nekome ili ne… „Dakle, ovo će stoljećima biti naše“, poručio je Kordić tom prilikom. U prijetnjama Bošnjacima Srednje Bosne, sredinom oktobra 1991. godine, Kordić je putem radija poslao poruku sličnu onoj koju je izgovorio i Radovan Karadžić. „Nemojte se igrati s time! Budete li išli na neku od drugih općina, može se desiti ne samo da ne bude države BiH, nego da ne bude ni muslimanskog naroda!“, zaprijetio je Kordić. Njegove izjave imale su i svoje stvarne učinke, već sutra dan bačene su eksplozivne naprave na bošnjačke kuće u Vitezu.
Uz Tihomira Blaškića, Dario Kordić je isključivi naredbodavac napada i pokolja nad civilima u selu Ahmići. U presretnutim telefonskim razgovorima sačuvana je Blaškićeva izjava u kojoj se obraća Kordiću: „Ti kreni s istoka, a ja ću od Viteza i idemo prema Zenici.“ Na vanrednoj sjednici održanoj oko 22 sata navečer u Vitezu od njih su zapovjednici jedinica HVO-a tražili pisanu naredbu, što su njih dvojica izbjegla plašeći se pravnih odgovornosti. Napad na Ahmiće počeo je u petak, 16. aprila, u 4:45. Signal je bio sabahski ezan. Nisu štedjeli nikoga. Klali su, strijeljali i žive spaljivali pripadnike ARBiH, žene, djecu, starce, invalide. Najstarija osoba bila je starica od 82 godine, a najmlađa beba od tri mjeseca. Ubijene su 32 žene i 11 djece.
Haški sud osudio je Miroslava Bralu Cicka na 20 godina, Ljubičića na osam godina, Tihomira Blaškića i Darija Kordića. Iz Klikine studije, ali i svih drugih relevantnih historijskih izvora nedvosmisleno se zaključuje da je sve konce u djelovanja HZHB u Srednjoj Bosni vukao Kordić. Lidija Bradara je bosanskohercegovačku javnost svojim izljevom prijateljstva podsjetila za kakve se to civilizacijske vrijednosti zalaže i ona budući da se nije i nema namjeru odreći prijateljstva s Darijem Kordićem. Lidija Bradara kao privatna osoba, možda i može sebi dopustiti toliki stepen moralnog posrnuća, no ovakvom izjavom sama je sebe delegitimirala da obavlja bilo kakvu javnu funkciju u državi Bosni i Hercegovini. Politički subjekti koji joj to dopuste negiraju ne samo tekovine višestoljetne bosanskohercegovačke državotvornosti već i sve civilizacijske vrijednosti. Onaj ko joj to dopusti obesmislio je sve nedužno ubijene žrtve u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Bradarinu izjavu da je osuđenik prestao biti osuđenik za stravične ratne zločine nakon što je odslužio zatvorsku kaznu niko nema pravo shvatiti kao gaf, ili pak pokušajem da se opravda za fotografiranje s Kordićem nakon izlaska iz zatvora. Bradaru je Federalni parlament izabrao na funkciji predsjednice FBiH i nema pravo na pogreške. Sve što kaže zvanično je i rečeno je u ime građana ovog entiteta. I u ime porodica žrtava u Ahmićima, i oni su teritorijalno, uprkos zalaganjima Darija Kordića, još uvijek u Federaciji Bosne i Hercegovine. Bradara zna da njihova bol nikada neće prestati, da će je nositi duboko u svojim dušama, dok hodaju ovom zemljom, kao što zna da je skrivaju zarad budućnosti i prosperiteta ove zemlje. Bol kao osjećaj je nedjeljiv.
I niko nam ga iz duše ničim ne može nadomjestiti ili ublažiti. Bol, pogotovo nanesena onako kako je to učinio HVO po naredbi Kordića, u Ahmićima je strašna i neprekidna. Ko takvu vrstu boli doživio nije ni razumjeti je neće. Na pravdi Boga je tokom 16. aprila u pidžamama zatečeno na spavanju i svirepo ubijeno 116 ljudi. Možda je Kordić odslužio presuđenu kaznu, ali bol u dušama porodica nije time prestala. I oni, draga gospođo Bradara, jedini imaju pravo oprostiti ili insistirati na kazni. Ni po jednom vjerskom svjetonazoru niko nema pravo od njih tražiti da oproste svome ubici. I Bog se takvima obraća preporukom, a ne naredbom: „A, ako oprostite, bolje vam je neka znate.“
Bradara zna, ili bolje rečeno, morala bi znati da je civilizacijska norma da žrtva ne može biti prisiljena da oprosti, mora biti spremna da dobrovoljno da oprost, a počinilac ga mora prihvatiti samo kao poklon koji nije zaslužen. Norveški filozof Vetlesen kategoričan je u ocjeni da ne postoji niko ko bi imao pravo prisiliti žrtvu na oprost, pa ni vjerski ili politički lider. „Niko nema pravo ni davati bilo kakvo uputstvo u tom smislu. To je isključivo pravo žrtve. Oprost nije obaveza žrtve niti je pravo počinioca. Šta god ta žrtva odlučila, niko je nema prava osuđivati ili hvaliti za to što je učinila“, kategoričan je Vetlesen.
Uprkos tome, Bradara je ostala pri svome da javno ističe svoje prijateljstvo s Kordićem. A zašto? I kakvu to poruku želi poslati javnosti. Odavno je u bosanskohercegovačkom javnom diskursu primjetno da politički kadrovi HDZ-a namjerno plasiraju naizgled šokantne teze o ulozi i položaju tzv. Herceg-Bosne, odnosno legitimnom predstavljanju, u eter. U početku se bh. javnost snebiva, minimizira tu vrstu javne artikulacije jer bi se u svakom reagiranju s njima morali konfrontirati. A pošto nema reakcija, HDZ-ovci idu dalje, upornije i polahko bosanskohercegovačkog čovjeka navikavaju da je to njihov standard, da je to njihov stav.
Mediji u BiH, s obzirom na to da su oni nametnuli paradigmu Sarajevo – Mostar – Banjaluka, obavezno uzimaju za relevantno sve što govore HDZ-ovi zvaničnici. Bradara koristi taj metod privikavanja sluha kod bh. građana pa je, eto, nimalo slučajno u ovom turbulentnom trenutku svojim izjavama počela pripremati javnost da je normalno počiniti zločine, da je normalno izvršiti agresiju na BiH. Eto, takvu poruku je poslala Bradara i uz to još da, ako se ne pristane na njene standarde, toj i toj političkoj strukturi zapriječen je ulazak u vlast na federalnom nivou. Privikavanje sluha bh. građana odavno je polučilo željene rezultate. Stoga su bile mlake reakcije na najavu da će na Heliodromu, tom mučilištu i gubilištu svega što nije hrvatsko, biti izgrađen muzej HVO-a.
Međunarodna zajednica i njeni predstavnici u Bosni i Hercegovini, pak u slučaju Bradara, ipak snose temeljnu odgovornost. Oni, umjesto da ohrabre probosanske političke stranke da izoliraju likove poput nje, koja zlokobno vrijeđa žrtve, oni od njih traže podaničko snishodljivo puzanje za mrven vlasti. Strašno! Nije nikakvo proročanstvo, već puki slijed događaja, ne reagiraju li na pravilan način na stavove Kordićeve prijateljice Lidije Bradare, BiH će sve dublje i dublje tonuti u bescjenje i daleko od ikakvih, a kamoli od evroatlantskih integracija.
