Liban je mala zemlja. Prostire se na samo 10.000 kvadratnih kilometara. Važan jer zbog svoje vjerske raznolikosti, koja uključuje između 15 i 20 različitih zajednica – uglavnom muslimanskih i kršćanskih – ali, prije svega, zbog svog geografskog položaja. Kolonijalna podjela onoga što je bilo Osmansko Carstvo ostavila je Liban u rukama Francuske, države koja je potakla klicu podjele između njegovih zajednica favorizirajući kršćane.

Njegova blizina Izraelu, stvorenom 1948. godine, zapečatila je njegovu sudbinu kada je Liban dočekao vodstvo Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) 1970. Njihova prisutnost ne samo da je završila razbijanjem krhke ravnoteže libanskog vjerskog mozaika, već je i definitivno preokrenula zemlju u vojni cilj Izraela. Izraelska vojska izvela je tri velike invazije na zemlju: 1978., 1982. i 2006. To su ključevi sukoba koji sada prijeti da se izrodi u novu izraelsku okupaciju Libana, gdje je u izraelskim napadima ubijeno najmanje 558 ljudi do ponedjeljka naveče.

U novembru 1943. Liban je stekao nezavisnost od francuskog mandata, rezultat kolonijalne podjele Bliskog istoka dogovorene između Pariza i Londona u tajnim sporazumima Sykes-Picot iz 1916. Međutim, ta nezaisnost nije u potpunosti postignuta sve do 1946. kada su posljednji francuski vojnici napustili zemlju. Samo dvije godine kasnije, nova država se suočila sa stvaranjem Izraela duž svoje južne granice, što je dovelo do bijega ili protjerivanja nekih 750.000 Palestinaca, odnosno, Nakbe (katastrofa).

Više od 100.000 ljudi nagurano je u izbjegličke kampove u Libanu. Liban, Egipat, Sirija, Irak i Jordan objavili su rat Izraelu, ali već je tada izraelska vojna nadmoć već bila neuporediva. Liban je imao samo oko 3500 profesionalnih vojnika, od kojih je samo hiljadu sudjelovalo u sukobu. Pobjeda Izraela u ovom prvom ratu sa svojim arapskim susjedima 1949. potvrdila je gubitak 78% historijske Palestine za njeno autohtono stanovništvo. To je također označilo početak burne historije nezavisnog Libana.

Tri glavne vjerske skupine u Libanu su šiije (32%), suniti (31%) i kršćani, uglavnom maroniti, koji čine drugu trećinu stanovništva. Također su dom Druza (6%) i drugih manjih zajednica. Liban je usvojio konfesionalni sistem podjele vlasti od svog osnivanja, s mjestom predsjednika rezerviranim za maronitske kršćane, mjestom premijera za sunitskog muslimana i mjestom predsjednika parlamenta za šiju. Ovaj sistem je osmišljen kada su kršćani bili u većini, a suniti u većini među muslimanima, omjer koji je sada preokrenut visokom stopom nataliteta šija.

Od 1947. godine, kada se više od 100.000 palestinskih izbjeglica, većinom muslimana, nastanilo u Libanu, mnogi su kršćani strahovali od gubitka svoje demografske težine. Te su se sumnje iskristalizirale kada se vodstvo PLO-a nastanilo u Bejrutu između 1970. i 1971., nakon što je protjerano iz Jordana. Od tada su se palestinske milicije sukobljavale s maronitskim kršćanskim snagama, posebno Libanskim falangama, skupinom inspiriranom španskom falangom.

Libanski građanski rat, između ovih falangi, integriranih s drugim kršćanima u Libanskom frontu i Libanskom nacionalnom pokretu (Muslimani, Palestinci i panarapisti, između ostalih frakcija) izbio je 1975. U ovom sukobu, koji je trajao do 1990. Izrael je pružao pomoć u oružju i savjete kršćanima.

Izrael je i prije intervenirao u Libanu, povremenim vojnim operacijama kao odgovor na terorističke napade različitih palestinskih frakcija na njegovu teritoriju ili protiv njegovih građana – poput otmice 11 izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972.; s bombardiranjem baza PLO-a ili onim koje je uništilo izbjeglički kamp Nabatieh 1974.

Godine 1978. palestinski su gerilci oteli autobus sjeverno od Tel Aviva i ubili 38 Izraelaca, uključujući 13 djece. Taj je napad pokrenuo operaciju Litani, u kojoj su izraelske trupe izvršile invaziju na Liban kako bi stvorile sigurnosnu zonu na jugu zemlje. Ova izraelska vojna okupacija pogoršala je građanski rat u zemlji, iako se Izrael iste godine povukao iz Libana, nakon što je to od njega zahtijevalo Vijeće sigurnosti u Rezoluciji 425. Iza sebe je ostavio svoje kršćanske saveznike, koji su se nastavili boriti protiv PLO-a uz njihovu podršku.

U junu 1982. Izrael je ponovno napao Liban kako bi protjerao PLO nakon što je njegov ambasador u Londonu ubijen. Njegove trupe okupirale su pola zemlje i, sa svojim desničarskim kršćanskim saveznicima, opkolile bejrutske četvrti kao što je Dahiya. Izraelski F-16 bombardirali su sjedište PLO-a i područja s palestinskom većinom i opljačkali informacijski centar PLO-a, koji je držao karte, fotografije i vlasničke listove palestinskih zemalja prije 1948.

U septembru te godine, libanske falange, uz podršku ili barem dozvolu izraelskih trupa, masakrirali su između 1200 i 3000 ljudi u palestinskim izbjegličkim kampovima Sabra i Šatila. Izraelska invazija prouzročila je najmanje 17.000 smrti i natjerala PLO na novi egzodus u Tunis. Još jedna od njegovih posljedica bilo je rođenje, uz podršku Irana, Hezbollaha, šiitskog pokreta koji uključuje borbu protiv izraelske okupacije kao jedan od svojih ciljeva.

Građanski rat u Libanu završio je 1990., ali je izraelska okupacija trajala do 2000., kada su se izraelske trupe povukle s juga arapske države. Ta je odluka, koju mnogi Libanci pripisuju napadima i gerilskim akcijama Hezbollaha, povećala njegov politički kredibilitet. Godine 2006. izraelske trupe vratile su se na libansku teritoriju, nakon što su militanti iz stranačke milicije ubili tri vojnika i zarobili druga dva na izraelskom tlu.

Odgovor je došao u obliku bombardiranja, koja su opustošila sela i četvrti u Bejrutu, topničke vatre, kopnene invazije južnog Libanona te zračne i pomorske blokade. Oko 1300 Libanaca i 165 Izraelaca je ubijeno, ali Hezbollah nije uništen. Izraelske trupe ponovo su se povukle iz Libana, što je među redovima organizacije protumačeno kao nova pobjeda. Hezbollah je od tada prekršio rezoluciju UN-a 1701, kojom je okončan sukob i obavezan na povlačenje svojih ljudi i raketnih bacača s juga rijeke Litani. Na tom području raspoređena je UN-ova misija plavih kaciga za Liban nazvana UNIFIL.

Postavši ključnim igračem u sukobu s Izraelom u Libanu, Hezbollah je od 2006. uključen u stalne sukobe s Izraelom, uglavnom raketnom paljbom. Izrael je odgovorio ubistvom vođa milicija i stalnim zračnim napadima na Liban. Dana sedmog oktobra 2023. godine, početak rata u Gazi koji je uslijedio nakon napada Hamasa — poput Hezbollaha, člana Osovine otpora predvođene Iranom — na Izrael, s 1200 mrtvih, izazvao je otvaranje novog fronta na sjeveru Izraela.

Hezbollah je tada započeo rat niskog profila u znak solidarnosti s Gazom stalnim ispaljivanjem projektila. Eksplozija 5000 dojavljivača i walkie-talkieja prošle sedmice i izraelsko bombardovanje ovog ponedjeljka sada prijete da potaknu širenje rata na Liban. EL PAIS