Denunciranje Izetbegovića kao radikala, naročito islamskih fundamentalista, staro je gotovo 80 godina, sve od kada je Alija Izetbegović, kao mladi čovjek, musliman i Bošnjak, odlučio da slobodno promišlja budućnost vlastitog naroda i domovine. To mu je bio neoprostivi krimen u očima svih onih kojima je zajednička želja za nestankom Bošnjaka, a različit samo način postizanja takvog cilja.
Bakir Izetbegović je kao porodičnu i političku baštinu između ostalog u amanet dobio i ovu nepomirljivu mržnju, i to ne samo zato što je sin svoga oca i Izetbegović već prije svega zato što je iskreno preuzeo baklju istinskog borca za interese bošnjačkog naroda. Sama po sebi, ova plamteća mržnja teška je kušnja jer se ne može ugasiti niti podastiranjem činjenica, niti apelom na zdrav razum, niti bilo kakvom demonstracijom dobrih namjera, vlastite umjerenosti i spremnosti na kompromis. Mada tako izgleda, ova mržnja nije iracionalna već dobro smišljena i precizno usmjerena provokacija kojom se želi izazvati priželjkivana reakcija kako bi ostvario efekat samoispunjavajućeg proročanstva.
U okolnostima kada vama i vašem narodu otvoreno rade o glavi s gotovo svake strane svijeta, uskraćujući vam ljudska prava na svakom koraku, dok vas istovremeno optužuju da ste ekstremni jer ne želite mirno nestati ili leći i umrijeti već se uporno borite za dah, etiketa radikala postaje gotovo izluđujuća. Potrebna je velika doza mudrosti i političkog takta te izuzetna snaga karaktera da se na takvo nepojmljivo višedecenijsko neprijateljsko licemjere ne odgovori istinskom političkom radikalizacijom, koja i jeste stvarni cilj onih koji je pokušavaju isprovocirati. No Aliji i Bakiru Izetbegoviću uvijek je polazilo za rukom da uspješno predvode bošnjački narod kroz postavljena minska polja, pri tome deaktivirajući svaku postavljenu odskočnu minu radikalizma na tom putu.
Na prvi pogled ironično, ali upravo zbog takve vještine političke navigacije, kriteriji za radikalizam drastično se spuštaju pa se radikalnost počinje pronalaziti čak i u tome da se Izetbegović usuđuje javno promišljati svijet iz ugla muslimana vjernika ili javno govoriti da će braniti narod i državu od svih napada. Jer ako radikalizma nema, treba ga izmisliti. U tom kontekstu prisutne su stalne optužbe da Izetbegović gura Bošnjake na Istok, da ih svađa sa Zapadom. Posebno je to komično tokom ovog izbornog procesa jer je ponajviše takvih izjava izgovorio lider SBB-a Fahrudin Radončić, koji na izbornim plakatima svoje stranke nosi izborni slogan Da Sarajevo bude Dubai. Ovdje nije samo riječ o pobrkanim geopolitičkim lončićima i izostanak razumijevanja da ispod Sarajeva ne postoje zalihe nafte, ovdje se otkriva i Radončićev svjetonazorski neukus koji ima čak i tragikomičan prizvuk.
I za one koji bi Bošnjake fizički uništili, baš kao i za one koji bi ih asimilirali, vjerski, nacionalno ili kulturološki, nema ničega nepodnošljivijeg od pojave autentičnog bošnjačkog lidera, ličnosti koja je u stanju okupiti, organizovati i povesti kritičnu masu koja će stati na put njihovim planovima. Sama činjenica da se neki Bošnjak usudio i pomisliti, a kamoli djelovati u cilju zaštite prava, sloboda i vrijednosti bošnjačkog naroda u njihovim očima ga čini radikalnim i opasnim fundamentalistom. A što je uspješniji u tome, time ga i više mrze, klevetaju i optužuju. Tako je bilo s Alijom, tako je isto i s Bakirom Izetbegovićem.
