Cilj je prijedloga ograničiti prekomjerni uvoz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda iz Evropske unije u Bosnu i Hercegovinu, jer to narušava poziciju domaćih proizvođača.

Još je prije mjesec Košarac govorio da je uvoz smanjen, a izvoz povećan.

“Uvoz mesa goveda u Bosnu i Hercegovinu je smanjen za pet hiljada tona, mesa svinja za 3,5 hiljada tona, a izvoz goveđeg mesa iz Bosne i Hercegovine je povećan značajno. Također izvoz voća i povrća je povećan za 8,5 posto”, kazao je Košarac nakon sastanka s predstavnicima entitetskih ministarstava poljoprivrede, te dodao da je Ministarstvo potpuno posvećeno zaštiti domaćih proizvođača u Bosni i Hercegovini.

VAPAJ UDRUŽENJA POLJOPRIVREDNIKA

Iz ministrovih riječi može se razumjeti da je na tržištu sve uredu, ali svejedno treba uvesti mjere za unapređenje poljoprivredne proizvodnje i eventualno uvođenje mjera zaštite domaće proizvodnje. Ako je vjerovati podacima koje je iznio Košarac, onda nema potrebe uvoditi mjere zaštite jer je naš izvoz povećan, a uvoz smanjen. Ali nakon što su udruženja poljoprivrednika zavapila kako im je teško i kako je domaća proizvodnja ugrožena prekomjernim uvozom, kako ne mogu proizvesti ni 50 posto potreba Bosne i Hercegovine za hranom, a ne mogu ni pola od onoga što proizvedu prodati, Košarac je odlučio da pomogne. Kako je to uradio, bolje bi bilo da nije. Uostalom, udruženja poljoprivrednika samo su dva čovjeka koja misle da će njima biti bolje ako se na uvoz poljoprivrednih proizvoda iz Evropske unije bude plaćala carina.

Bosna i Hercegovina, mišljenje je brojnih eksperata, posjeduje znatan potencijal u proizvodnji hrane. Nije rijedak ni narativ da Bosna i Hercegovina može prehraniti svoje stanovništvo a da ne uvozi hranu. U teoriji je to zaista tako, ali u praksi sve pada u vodu. Poljoprivredna proizvodnja u Bosni i Hercegovini u rijetkim je slučajevima intenzivna, masovna. Najčešće se radi o proizvodnji za vlastite potrebe, uz prodaju viškova na pijacama. Mnogo je neiskorištenog poljoprivrednog zemljišta, a upitno je koristi li se ono na ispravan način. Stoga, zaštita domaće proizvodnje nametanjem carina na uvoz poljoprivrednih proizvoda može donijeti više štete nego koristi, u smislu da može doći samo do rasta cijena u maloprodaji, a nikako do povećanja proizvodnje domaćih poljoprivrednih proizvoda.

Prema prijedlogu odluke koju je MVTEO dostavio Vijeću ministara, traži se uvođenje pune carine od 10 posto na uvoz goveđeg i telećeg mesa plus 2,5 KM po kilogramu, te carina na uvoz svinjetine od 10 posto plus 1,5 KM po kilogramu. Podsjetimo, na osnovu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, carine su ili ukinute ili drastično smanjene.

Odluka koju je Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa pripremilo problematična je iz više razloga, a prije svega zbog činjenice da ona nije urađena onako kako je to propisano relevantnim domaćim i međunarodnim zakonodavstvom, odnosno važećim ugovorima. Odluka je napisana paušalno, bez valjanih analiza i postupka. Kod njenog sastavljanja nisu se razmatrale posljedice za ostatak ekonomije zemlje, kao i za njen međunarodni kredibilitet.

U odluci se poziva na član 30. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Bosne i Hercegovine i Evropske unije, kojim se dopušta zemljama potpisnicama uvođenje mjera zaštite pod određenim i jasno utvrđenim okolnostima, međutim, pitanje uvođenja zaštitnih mjera nadalje je regulirano članom 39. SSP-a, kojim je jasno definirano da će se “u odnosima između strana primjenjivati odredbe člana XIX. GATT-a 1994. i Sporazuma WTO-a o zaštitnim mjerama”. Ovim članom jasno se propisuju načini i procedure za uvođenje mjera zaštite kao i trajanje mjere koja se uvodi. Kod izrade navedene odluke MVTEO nisu primijenjeni procedura i postupak utvrđen ovim članom. Nadalje, nisu ispoštovane ni domaće procedure za uvođenje mjere zaštite, a koje su predviđene “Odlukom o mjerama zaštite domaće proizvodnje od prekomjernog uvoza”, koja se u velikoj mjeri naslanja na pravila Svjetske trgovinske organizacije (WTO), a SSP također preuzima veliki dio pravila od WTO-a.

Mjere se uvode za jednu zemlju izvoznicu (Evropsku uniju u ovom slučaju), a ne na cjelokupni uvoz, što kod uvođenja općih zaštitnih mjera, a koje se odlukom predlažu, nije moguće, nego se mora tretirati cjelokupan uvoz. Razumno je sumnjati da se ciljano pokušava izbjeći zabrana uvoza iz Srbije, s kojom Bosna i Hercegovina ima značajan deficit po spornim tarifnim linijama.

KOŠARAC JE SVE PROMAŠIO

Vanjskotrgovinska analiza prikazana u odluci vrlo je štura, iz nje nije moguće utvrditi stvarne štete za domaću proizvodnju koje se odlukom žele popraviti. Obrađen je ukupni vanjskotrgovinski promet po određenim tarifnim linijama, ali nema daljnje razrade o prometu po destinacijama, tj. koliki je rast uvoza iz EU, koliki iz zemalja CEFTA-e, da li je bilo promjene cijena i sl. Nedostaju i podaci o domaćoj proizvodnji, potrošnji i cijenama te procjena kolika je šteta domaćoj proizvodnji nanijeta uslijed prekomjernog uvoza. Neophodno je uraditi dosta kvalitetniju analizu sa svim elementima koji su utvrđeni “Odlukom o mjerama zaštite domaće proizvodnje od prekomjernog uvoza”, te članom 19. GATT 1994. Također, treba se uraditi i analiza eventualnih konsekvenci donošenja zaštitnih mjera za ostatak ekonomije, tj. postoji li rizik od recipročnih mjera i prema kojim sektorima.

Nije jasno je li pokrenut mehanizam konsultacija sa zemljama izvoznicama na koje se zabrana odnosi, u konkretnom slučaju s EU, tj. da li su obaviještene o namjeri uvođenja mjere kako je to predviđeno SSP-om i WTO pravilima, sve kako bi se sačuvao kredibilitet države Bosne i Hercegovine.

Na kraju ne treba zanemariti ni činjenicu da je predložena odluka mnogo povoljnija za interese entiteta Republika srpska (jasno je iz prijedloga odluke da je inicijativa došla iz RS-a) s obzirom na to da se zbog neuređenog tržišta, slabe podsticajne politike u RS-u (podsticajna politika daleko je lošija i podsticaji su dosta manji nego što je to slučaj u Federaciji BiH) u njoj javljaju veliki problemi u proizvodnji. Stoga predstavnici iz RS-a traže načine da prebace krivnju na nekog drugog. S druge strane, većina prerađivačkih kapaciteta koji koriste prednosti slobodne trgovine na prostoru su FBiH, te bi donošenje ovakve odluke znatnije oštetilo Federaciju BiH, odnosno prerađivački sektor u njoj.

S obzirom na navedene nedostatke, prije nego odluka bude donesena, ona mora biti dorađena, tj. mora se uraditi onako kako je to propisano relevantnim domaćim zakonodavstvom i međunarodnim ugovorima. Također, razloge donošenja odluke treba potkrijepiti valjanom analizom koja će poslužiti u procesu dokazivanja, odnosno pregovaranja s partnerima na koje se odnosi. Ako se tokom procesa utvrđivanja štete zaista i utvrdi da je nastala šteta prekomjernim uvozom, te da odluka neće dovesti do štete u drugim sektorima, tek je tada odluka opravdana i prihvatljiva.