"Ako nešto može poći naopako, poći će naopako", glasi poslovica nazvana po preizmenjaku američkog ambasadora u Bosni i Hercegovini. Zaista, čini se da je Michaelu Murphyju sve krenulo naopako ne samo zato što je moglo već što je moralo.

Baš kao što kuća ne može dugo stajati na lošim temeljima, tako ni vlast ne može opstati na nametanju. Pogotovo ako je u temelje takve vlasti kao vezivni materijal smiješan prljav novac ili "materije koje asociraju na nedozvoljena opojna sredstva". To su, jednostavno, neka načela, principi i zakonitosti političke arhitekture i građevine, te je stoga sasvim očekivano da danas gledamo kako se Murphyjevo političko čedo urušava kao kula od pijeska ili, bolje rečeno, od kokaina.

Uprkos tome, Murphy, kojem uskoro ističe mandat, ne može sebi priznati da je za podivljalog Dodika, radikaliziranog Čovića, antidržavnu "trojku" i, sve u svemu, nikada slabiju Bosnu i Hercegovinu, koja se pretvara u narko državu, direktno odgovorna nepromišljena i kontradiktorna američka politika koju je on usrdno provodio.

Umjesto prijeko potrebne katarze, Murphy spašava svoju suspektnu diplomatsku zaostavštinu ispaljujući oproštajne nediplomatske plotune spram autentičnih bošnjačkih predstavnika i uopće prodržavnih i probosanske politike. Naravno, gdje drugo nego po medijima koji su i bili dio projekta obespravljivanja bošnjačkog naroda i nametanja ambasarorske koalicije.

Mnogo štošta moglo bi se kritikovati u Marfijevom gostovanju u emisiji Pressing televizije N1, no nekoliko završinih rečenica njegovog nastupa odlično ilustruje samu srž problematičnog odnosa američkog diplomate spram Bosne i Hercegovine i njenih građana.

Iako je lično bio jedan od nekoliko ponosnih očeva, majki, i babica čitavog tog "političkog eksperimenta" ili, bolje rečeno, kolonijalnog političkog prevrata, kojim su obespravljeni Bošnjaci i oslabljene prodržavne snage, Murphy bi danas čitavu tu ujdurmu predstavio kao tuđi problem.

"Ponašanje političkih figura u Bosni i Hercegovink je takvo da žele da nađu nekoga koga će okriviti za sopstvene probleme", tvrdi Murphy. "Nakon posljednjih izbora, kada su nove vlasti formirane, a nisu uključivale SDA i DF, bilo je neodgovornih ljudi koji su odlučili da napadnu svoje prijatelje, da okrive svoje prijatelje SAD. Zapad je snažan partner Bosne i Hercegovine. Građani ove zemlje žele da bude sistem itnegrisan u evropske integracije. Kada žele slati svoju djecu na koledž ili poslovati, okrenu se Austriji, Švedskoj, Kanadi, okreću se zemljama zapada. Zato je neodgovorno da od sopstvenih grešaka pažnju biračima okrećete tako što ćete napasti svoje najbliže prijatelje", poručuje nam američki ambasador.

Iako je višegodišnja medijska kampanja, političko vrbovanje, organizacija, sponzorstvo, rukovođenje, inžinjering te na kraju i sam čin nametanja nelegitimne vlasti bio u organizaciji ambasada kao punktova stranih centara moći, Murphy danas tvrdi da je u pitanju, ni manje ni više, nego "volja građana". Nebitno što su građani pokazali svoju volju glasanjem upravo za one koji su uklonjeni prevratom u režiji ambasada, tu je strani ambasador da tumači i interpretira ne samo političku volju građana zemlje domaćina već i njihove želje, civilizacijsku pripadnost te mjesto u svijetu.

Sve one koji su se bunili te se i dalje bune zbog takvog patronizirajućeg kolonijalističkog, imperijalističkog i kaubojskog odnosa, Murphy optužuje za "neodgovorne napade na svoje najbliže prijatelje", koji, valjda, bolje od samih urođenika znaju šta je za urođenike najbolje. U tom duhu dobrohotnog vaspitanja i civiliziranja, "najbliži prijatelji" spremni su da sve eventualne greške primitivnih urođenika, poput većinskog glasanja za stranke koje se ne sviđaju "najbližnim prijateljima", isprave suspenzijama Ustava, zaobilaženjem demokratski izabranih predstavnika i nametanjem svojih poltrona. Naravno, sve za naše dobro.

Štaviše, Murphy je i povrijeđen time što nezahvalni urođenici ne prepoznaju dobre namjere te se rezignirano pita: "Bilo je priča koje su kružile da smo antibošnjački. Kako to objasniti uz našu podršku za rezoluciju o Srebrenci? Pa da ne želimo da Bošnjaci budu dio Zapada… Kako objasniti uz našu podršku Bosni i Hercegovini ka EU, kako uporediti dvije milijarde dolara koje smo uložili u obnovu zemlje, jačanja demokratije i privrede, da izgradimo njene sigurnosne institucije? Mi smo najjači partner Bosne i Hercegovine. Podržali smo najsnažnije sigurnosne reforme u Bosni i Hercegovini. Zašto onda to govore?"

Ovakva infantilizacija građana Bosne i Hercegovine mogla bi se tretirati diplomatskim skandalom da je u pitanju neki lični stav Michaela Murphyja. No nije, i u tome je sav problem.

Naši "najbliži prijatelji" i "najjači partneri" ne vide ništa loše u poništavanju izborne volje bošnjačkog naroda, suspendiranju Ustava na 24 sata, zaobilaženju demokratski izabranih predstavnika, nametanju narko-kartela da vladaju u ime bošnjačkog naroda. Oni misle da su takvi potezi ne samo u korist građana, koji ne znaju šta je dobro za njih, već i da su eventualno kapriciozno nezadovoljstvo nerazumnih primitivaca sasvim dovoljno kompezirali podrškom rezolucije o Srebrenici.

Trampi se forma za suštinu. Riječi za djela. Apstraktno za konkretno. Šarene perle, vatrena voda i prazna obećanja za vlastitu zemlju, prava i slobode. I pođi nezahvalniče mirno u rezervat. To je vrsta truhle trampe za koju naši "najbliži prijatelji" i "najači partneri" misle da je naš nivo. A takav stav nije ni prijateljstvo ni partnerstvo, već čisti i nepatvoreni kolonijalni odnos.

Uz takve prijatelje i partnere kome uopće i trebaju neprijatelji?