Zove se Meera i sigurno ima osam ili devet mjeseci. Ima prekrasne zelene oči, ali jedno od njena dva oka je zatvoreno. S onim koje joj je zdravo, nervozno gleda sa jedne strane na drugu. Meera je palestinska djevojčica koju su nakon zračnog napada pogodili geleri izraelskog projektila. Vidjela sam je na Eye On Palestine, nalogu društvenih medija koji širi informacije o masakru koji Izrael provodi u Gazi. I sjetila sam se pjesme koju je napisao Santiago Alba Rico.

“Uđite jedan po jedan, mrtva djeco / sažalit ćemo vas / sažalit ćemo vas / mrtvu djeco / zrna crvenog zraka / divovske sjene / u zemlju bez trave / Dođite, dođite, poslušajte svoja imena / Oh James, ime kao princ, ubijen sa sedam godina / 13. januara 2012. u Sacramentu, Kalifornija / od ludaka koji je želio biti na televiziji / blagoslovljene bile, James, tvoje koturaljke / u zaključanom ormaru / i tvoja bejzbolska lopta i rukavica / u ladici garaže / prokleta su užad i bodeži / i ljudi koji beru lozu svjetlosti / tvoji roditelji, James, ne razlikuju vodu od vatre / svijet je, James, izgubio boju.

Ovako počinje pjesma i govori o nekolicini tragično stradale djece, argentinske i talijanske djece koja nikada nisu smjela umrijeti. Sve dok ne dođe Mohamed Oraif, mrtvi 10-godišnji dječak. Onda refren kaže: “O, dijete, ko si ti, nisi na popisu / nemaš imena ni rodbine ni igračaka / rane koje nosiš nisu tvoje / nisi na popisu, ko si / odakle ti sve te rane?"

Mohamed Oraif je Palestinac.

Pjesma se zove Vlasnici svih lista. Šokantna je jer je posveta Albe Rico toj djeci, pjesnik osim što priča svoju dramu, čini to ljepotom. No prije svega šokantna je jer sadrži istinu: postoje mrtva djeca koja su za života bila neko i druga koja to nisu bila.

To možete provjeriti gledajući televizijeski program. Ispričat će vam priču o Shani Louk, koja je bila mlada, lijepa i imala je dredove. Voljela je posjećivati baku i djeda u Njemačkoj sve dok nije zarobljena kao talac na jednom festivalu. Nekoliko sedmice kasnije njena je porodica obaviještena da je ubijena.

Ili onaj Itaya i Hadara, 30-godišnjeg para koji je poginuo kako bi spasio svoje 10-mjesečne bebe: sakrili su ih u sklonište njezine kuće, a oni su ostali vani. Ustrijelio ih je Hamas. Ili onaj malog Omera, četverogodišnjeg dječaka koji se volio igrati sa svoje dvije sestre sve dok mu teroristi nisu dokrajčili život. Ko ne osjeti svoju smrt, Ko ne zadrhti gledajući njegove fotografije, taj nije čovjek.

Međutim, čak i ako vide njene slike na televiziji, rijetko će vam reći Meerinu priču, je li imala lutku ili sestru, je li ju majka htjela odvesti u posjetu svojim rođacima na Zapadnu obalu ili je voljela igrati se s mačkom. Tvoja komšinica. Možda je još uvijek živa, iako sa svojim malim zelenim zatvorenim okom. ili se možda već pridružila broju od gotovo 4000 djece ubijene u Gazi u tri sedmice, više od onih koji su stradali u svim ratovima u svijetu tokom prethodne godine.

Ali nijedno od njih nije na popisu. Nisu imali biografiju kojom bi punili vijesti i novine. I, ko će mariti za mrtvu osobu koja nije imala život, pa makar ta mrtva osoba bila i dijete? Iako su te smrti gotovo 4000 djece. /Ana Iris Simon, El Pais/