Najprije je 24. februara 1996. godine reintegrirana Vogošća, zatim Ilijaš 29. februara, Hadžići 6. marta, Ilidža i Trnovo 12. marta i na kraju Novo Sarajevo 19. marta. U tih dvadesetak dana Sarajevu su vraćeni i dijelovi općina Stari Grad, Centar i Novi Grad.

Srbi su ovaj dio Sarajeva počeli napuštati odmah nakon parafiranja sporazuma u Daytonu 21. novembra 1995. godine, ali do 14. decembra 1995. godine, kada je Daytonski mir potpisan u Parizu, nije bilo masovnijeg iseljavanja. Od sredine decembra pa do završetka reintegracije trajala je kampanja u kojoj su sudjelovale i vlasti Republike srpske da se stanovništvo iseli, ponese svu pokretnu imovinu, zapali ono što ne može ponijeti, iskopa grobove i ponese mrtve.

U tom su smislu korištene prijetnje, ucjene, molbe, obećanja o gradnji novog srpskog Sarajeva za sve koji se odluče iseliti. Paralelno s iseljavanjem trajala je pljačka državne imovine. Sve što se moglo transportirati, čitava tvornička postrojenja, čak i trafostanice, izvlačeni su pred očima međunarodnih vojnih trupa iz dijelova grada koje su trebale pripasti Federaciji BiH.

Od tada do danas gradi se mit o egzodusu u kojem je Sarajevo u strahu od odmazde napustilo 150.000 Srba. Tom broju dodaju se i Srbi koji su iz Sarajeva otišli u ratu i poslije reintegracije, pa je paroh sarajevski Vanja Jovanović još 2009. godine izjavio da se iz Sarajeva “proteklih godina iselilo 190.000 pravoslavnih Srba, a da se iseljavanje i dalje nastavlja”, iako je prema popisu iz 1991. godine u Sarajevu živjelo 33.000 Srba manje od Jovanovićevog fantastičnog broja. I Emir Kusturica je tvrdio da je Sarajevo napustilo između 150.000 i 200.000 Srba, a broj od 150.000 Srba koji u stampedu na traktorima nose sve što se može natovariti postao je opće mjesto srpske priče o završetku rata u Sarajevu.

Približno polovica (77.000 od 157.000) prijeratnih sarajevskih Srba imala je prije početka rata mjesto boravka na teritoriju koji je za vrijeme rata kontrolirala Armija Republike Bosne i Hercegovine, uključujući i dijelove grada koji su u ratu ostali izvan okruženja (Hrasnica, Butmir, dio Hadžića, Trnova itd.). Da niko od njih prije početka Opsade nije napustio Sarajevo, u okruženju bi ih se našlo između 70.000 i 75.000. Oko 25.000 Srba imalo je prije rata mjesto boravaka na teritoriju koji je nakon reintegracije 1996. godine pripao Republici srpskoj (danas ondje živi 52.359 stanovnika).

Prema rezultatima istraživanja Istraživačko-dokumentacionog centra Sarajevo, na teritoriju prijeratnih deset sarajevskih općina poginulo je 3.597 građana srpske nacionalnosti. Po različitim procjenama, u dijelu Sarajeva pod kontrolom Armije RBiH kraj rata dočekalo je oko 20.000 Srba. Koliko je onda Srba i teorijski moglo napustiti dijelove Sarajeva koji su na osnovu Daytonskog sporazuma pripali Federaciji BiH?

To sigurno nije učinilo približno 20.000 Srba koji su sve vrijeme ostali u dijelu Sarajeva pod kontrolom Armije RBiH. U taj broj ne možemo računati više hiljada poginulih, kao ni oko 25.000 onih koji su prije rata živjeli na teritoriji današnje Republike srpske. Gdje je onda preostalih 110.000 sarajevskih Srba i kada su napustili Sarajevo?

Srbi koji su pred sami rat ili u prvim mjesecima rata napuštali Sarajevo išli su u tri smjera: u Sarajevo, koje je bilo pod kontrolom Vojske Republike srpske, u druge dijelove Republike srpske, u Srbiju ili negdje drugdje u inostranstvo. Dio Srba koji je napuštao Sarajevo zadržavao se u Istočnom Sarajevu, a koliki je taj broj, nemoguće je procijeniti. Također, nije nepoznato da su tokom rata Srbi napuštali i dijelove Sarajeva koje su kontrolirale vlasti Republike srpske.

Slobodna Bosna u junu 2015. godine objavila je svjedočanstva Stevana Popova, pilota JAT-a “koji je bio mobilisan u JNA” o masovnom iseljavanju sarajevskih Srba u aprilu 1992. godine preko Sarajevskog aerodroma. Popov je tvrdio da je u tom periodu iz Sarajeva u Beograd prebačeno 40.000 osoba. Budući da je put do aerodroma vodio kroz srpske barikade, a i na osnovu tvrdnji osoba koje su tih dana napuštale Sarajevo, Slobodna Bosna zaključuje da je riječ bilo uglavnom o Srbima. Ako je završetak rata u opkoljenom dijelu Sarajeva dočekalo 20.000 Srba, onda je ovaj dio grada prije i tokom Agresije napustilo njih između 50.000 i 55.000.

Na reintegriranom dijelu Sarajeva prije rata živjelo je oko 60.000 Srba. To je maksimalni broj koji je mogao napustiti Sarajevo u danima reintegracije pod uvjetom da u ratu niko od njih nije poginuo, iselio se i da u to područje nije doselio nijedan od Srba koji su tokom rata napustili dio Sarajeva koji se nalazi pod opsadom. Ne treba zaboraviti ni to da je izvjestan broj Srba ostao na teritoriju reintegriranom početkom 1996. godine, na Grbavici, Ilidži, ali i dugim dijelovima Sarajeva. A ni to da su tokom četiri ratne godine stanovnici i s ovog prostora više umirali nego što su se rađali.

Dadne li se prednost statistici i logici nad emocijama, očito da je broj Srba koji su Sarajevo napustili u “egzodusu” izazvanim strahom podgrijavanim od vlasti Republike srpske početkom 1996. godine mnogo bliži 50.000 nego 110.000, a u svakom slučaju više nego dvostruko je manji od mitske brojke od 150.000 kojom se već dva desetljeća manipulira.

(Tekst je objavljen u Stavu br. 53, 10. marta 2016)