Diplomatska kriza kroz koju prolaze Maroko i Španija vuče porijeklo iz decenijama dugog sukoba u Zapadnoj Sahari. Okidač je bilo dopuštenje koje su španske vlasti dale čelniku Saharske Arapske Demokratske Republike (SADR) i glavnom sekretaru Fronta Polisario, Brahimu Ghaliju (73) da uđe u bolnicu u gradu Logroñu 17. aprila.
Brahim Ghali, čelnik Saharawa čiji je dolazak u Španiju pod lažnim imenom izazvao diplomatsku krizu između Španije i Maroka, za svoje je pristalice živa legenda. Za vlasti Maroka on je tiranin i silovatelj.
Obavljao je dužnost ministra obrane Saharske arapske demokratske republike (SADR) između 1976. i 1989., odnosno, tokom gotovo svakog rata s Marokom (1975. - 1991.). Godine 1988. putovao je u Rabat kao član delegacije Polisarija koja je pregovarala o miru 1991. s kraljem Hasanom II.
Čovjek kojeg Maroko želi vidjeti kako sjedi u sudskim klupama zamijenio je Mohameda Abdelaziza, koji je 40 godina zapovijedao Polisariom i SADR-om. Gali je dobio 93,19% glasova 2.470 izaslanika koji su ga izabrali 2016. godine u blizini izbjegličkog kampa Dakhla, kod Tindoufa (Alžir). Tada su njegove pristaše istakle da ima veliko vojno znanje, da mu nikada nisu nedostajale "velike bitke" i da se takođe snalazi na diplomatskom polju, jer je bio ambasador SADR-a u Španiji između 1999. i 2008. i u Alžiru ( 2008-2015).
Udruženje za odbranu ljudskih prava Saharawi (Asadeh) podnijelo je krivičnu prijavu 2007. godine protiv nekoliko čelnika Polisarija, među kojima je i Ghali, zbog mučenja, nestanaka, ubistava i ilegalnih pritvaranja između 1976. i 1987. Sahrawija koji su se sklonili u logorima u blizini Tindoufa. Španski sud prihvatio je tužbu 2013. godine i optužio Ghalija za zločine genocida i mučenja.
Ghalija je u avgustu 2020. godine pred španskim sudom tužio Fadel Mihdi Breica, sahravski aktivist španske nacionalnosti tvrdeći da je u aprilu 2019. došao u kampove Tindouf gdje su ga mučili i premlaćivali. Taj je postupak zaustavljen 2020. godine zbog nemogućnosti ispitivanja optuženih jer nisu bili u Španiji no sud je odlučio da se to sada nastavi jer je Ghali hospitaliziran u Logroñu, pod lažnim identitetom i s alžirskom diplomatskim pasošem.
Šta su osnovni razlozi sukoba kojeg je međunarodna zajednica, čini se, zaboravila sve dok prošle godine Donald Trump nije priznao marokanski suverenitet nad tom teritorijom koju je Španija okupirala 1883. godine? Gotovo stoljeće kasnije, 1973. godine osnovana je oružana grupa Frente Popular de Liberación de Saguia al-Hamra i Río de Oro (Polisario Front) koja je zatražila nezavisnost.
Španija je 1974. godine predložila održavanje referenduma o samoodređenju sljedeće godine. No Maroko, koji nije želio ništa riskirati, ušao je u pustinju u oktobru 1975. godine i započeo borbe protiv Polisarija. Ubrzo nakon toga, 6. novembra 1975., kralj Hassan II poslao je 350 000 civila da uzmu ono što su smatrali marokanskom Saharom. Bio je to čuveni Zeleni marš a od tada je svaki 6. novembar državni praznik u Maroku.
Godine 1975. Španija je prepustila kontrolu nad svojom kolonijom Maroku i Mauritaniji, ne računajući na Front Polisario. Mjesecima kasnije, desetine hiljada Sahrawija otišli su u progonstvo u kampove u blizini alžirskog grada Tindouf, usred pustinje.
Front Polisario osnovao je Arapsku demokratsku republiku Sahrawi (SADR) 1976. godine, dok je ratovao s Mauritanijom i Marokom. Potpisao je mir s Mauritanijom 1979. godine a s Marokom prekid vatre 1991. godine, kada je stvorena Misija Ujedinjenih naroda za referendum u Zapadnoj Sahari (MINURSO).
Front Polisario traži referendum o samoodređenju od 1991. Međutim, Maroko je 2007. godine odbio mogućnost glasanja o nezavisnosti i ponudio u zamjenu autonomiju u okviru Maroka.
UN-ove rezolucije jedva spominju riječ referendum od 2007. godine, unatoč činjenici da se Ministarstvo naziva Misija Ujedinjenih naroda za referendum u Zapadnoj Sahari. Umjesto toga, često govore o „samoodređenju naroda zapadne Sahare“. Ovo je pobjeda Maroka nad Alžirom i Polisario Frontom.
Za Front Polisario razlog zbog kojeg se riječ referendum spominje sve manje je Francuska, glavni saveznik Rabata u Vijeću sigurnosti.
Generalni sekretar Fronta, Brahim Gali, proglasio je ratno stanje 14. novembra 2020. Nekoliko sati ranije, razmjena vatre između marokanske vojske i snaga Polisarija bila je registrirana prvi put od 1991. godine. Dogodilo se to u neutralnoj zoni Guerguerata, na jugu zapadne Sahare, uz granicu s Mauritanijom. Otprilike 50 saharavskih civila sedmicama je blokiralo put koji prolazi kroz pustinju prema Mauritaniji. Marokanska vojska ih je rastjerala.
Sljedećeg dana Polisario je objavio da su, nakon 29 godina čekanja na održavanje referenduma o samoodređenju, Sahrawi već izgubili povjerenje u Ujedinjene narode i u njegovu misiju na terenu. Maroko vjeruje da Front Polisario nije ništa drugo nego obična lutka u rukama susjedne države. I tvrdi da je onaj ko finansira organizaciju, ko je podržava i brani njezine interese pred UN-om, Alžir.
Kriza se zahuktala kada je bivši američki predsjednik Donald Trump priznao suverenitet Maroka nad Zapadnom Saharom. Istog dana objavljeno je da Maroko uspostavlja diplomatske odnose s Izraelom. Trumpov nasljednik Joe Biden je pasivan po ovom pitanju a pasivnost podrazumijeva prihvaćanje Trumpove odluke.
Zbog toga se Maroko osjeća ohrabrenim da vrši pritisak ne samo na Španiju već i na ostale zemlje EU. Marokanska diplomatija insistira na tome da Evropska unija "mora izaći iz svoje zone komfora“, drugim riječima, mora slijediti put Donalda Trumpa, prepoznati "pripadnost Maroku“ Zapadne Sahare i pretpostaviti da je referendum o samoodređenju neizvediv.
