Nije toliko važno šta ljudi misle kada dođete,” primetio je Jürgen Klopp kada je predstavljen kao menadžer Liverpoola u oktobru 2015. “Mnogo je važnije šta ljudi misle kada odete.”

Danas je dan kada Klopp odlazi. Posljednji je dan sezone Premijer lige u Engleskoj, a Manchester City će vjerovatno (opet) uzeti titulu prvaka. To je ujedno i posljednji dan Kloppovog mandata kao menadžera Liverpoola, trenutak koji će uzburkati emocije, i to ne samo na Anfieldu. Fudbal je duboko navijački podijeljen, ali odlazak Kloppa je događaj koji odjekuje daleko od navijača Liverpoola, čak i izvan svijeta fudbala.

Fudbalski menadžeri dolaze i odlaze. Otkako je Klopp stigao u Liverpool, Nottingham Forest je prošao promijenio devet menadžera, Everton osam, Chelsea sedam, Spurs pet i Manchester United četiri. Menadžerska nestabilnost je postala dio pejzaža fudbala. Pa zašto je Kloppov odlazak izazvao takve emocije?

Dio odgovora je da je Klopp trener svjetske klase, vjerovatno jedan od pet najboljih u svojoj generaciji. Pod njegovim vodstvom, Liverpool je prvi put u 30 godina osvojio titulu u Premijer ligi, svoju prvu Ligu šampiona od 2005. godine, Svjetsko klupsko prvenstvo, kao i gomilu domaćih kupova.

Kloppovo rivalstvo sa Pepom Gvardiolom, Špancem koji je postao menadžer Manchester Cityja četiri mjeseca nakon što je Klopp stigao u Liverpool, i koji je možda najveći od modernih menadžera, ne samo da definiše savremenu Premijer ligu, već i preoblikuje karakter engleskog fudbala. Gvardiola je o Kloppovom penzionisanju rekao: „Osjećao sam kada sam čuo da ćemo kao Man City... izgubiti nešto. Ne možemo definisati naš period bez njega. Nemoguće.”

Pa ipak, uz sve ovo, Kloppovo naslijeđe nije samo u osvajanju trofeja, ili u vraćanju bolesnog kluba u vrh svjetske igre, ili u pomaganju da se preoblikuje engleska igra. To je također u njegovoj sposobnosti da personificira ideju fudbala kao igre za navijače, a ne samo za finansije. Većina menadžera su bivši igrači, svi su ljubitelji igre. Ali malo njih je uspjelo jer Klopp mora spojiti racionalnu odvojenost neophodnu da bude sjajan menadžer sa emocijama i žarom navijača.

"Ovo je jedna stvar u vezi sa fudbalom koju ljudi ne razumiju uvijek", jednom je primijetio. “Rezultati, zaboraviš. Sve ih pomešaš. Ali te male priče... nikad ih neću zaboraviti.”

Za navijače, sport je više od jednostavnog spektakla. Da, cijenimo vještinu i brzinu i ljepotu. Ali, pored svega toga, ono za šta ljubitelji sporta zaista žive jeste strast. Sport, a posebno fudbal, nije ništa bez emocionalne vezanosti. Podrška timu postaje dio onoga što jeste i upija se u vaš identitet.

Ono što fudbalu daje srce, dušu i dramu je to što je svaka utakmica, svaki navijač je dio šire priče, nit unutar kolektivnog sjećanja i zamišljene zajednice. Zbog toga svake sedmice stotine hiljada putuju s kraja na kraj zemlje da prate timove koji nikada nisu osvojili veliki trofej, a možda nikada neće ni osvojiti. Zbog toga mnogi niželigaški klubovi, od Barnsleya do Swindona, postaju toliko važni kao društvene institucije u svojim gradovima, pružajući osjećaj građanskog ponosa i neku vrstu zajedničke nade i težnje.

No, fudbal je, a posebno engleska Premijer liga, također veliki biznis. Kada je Premijer liga pokrenuta 1992. godine, ukupan prihod u prvoj sezoni iznosio je 205 miliona funti. Prošle godine, samo Manchester City se mogao pohvaliti prihodima od 713 miliona funti - tri puta više od ukupnih prihoda svih klubova prije 30 godina.

Manchester City je u vlasništvu šeika Mansura, člana kraljevske porodice Abu Dhabija i potpredsjednika UAE. Navodno klupsko proširenje fudbalskih finansijskih pravila postalo je simbolično za novo lice fudbalskih finansija. Trenutno se tereti po 115 tačaka za navodne finansijske nepravilnosti. Dok su manjim klubovima, poput Evertona i Nottingham Foresta, brzo oduzeti bodovi zbog kršenja finansijskih pravila, City je godinama uspjevao odugovlačiti svoj daleko ozbiljniji slučaj, a da nije došao na sud.

Kako je novac počeo da vlada igrom, tako je i sam fudbal – vještina, ljepota, strast – postao podređen proizvodu i brendu. Klub poput Liverpoola možda ne posjeduje bogatstvo Man Cityja, ali je ipak dio fudbalske elite. Prije tri godine pridružio se pokušaju stvaranja otcijepljene evropske Super lige, čija je jedina svrha bila kovanje novca. Samo pritisak navijača natjerao je klubove da odustanu.

Zbog toga figura poput Kloppa – samoproglašenog „fudbalskog romantika“ – izaziva poštovanje. Ne samo zato što je odličan trener, već i zbog njegovog ulaganja u emociju fudbala, njegove sposobnosti da osjeti igru kao navijač. Čak i Kloppove osobine kojima se manje dive – njegove ludosti na liniji, ponekad nekontrolisani bijes prema službenim osobama utakmice, njegovo snajpersko djelovanje prema kritičarima – oslanjaju se na tu vezu. Možda je nepristojno za menadžera da dopusti da njegove emocije nadvladaju njega, ali navijač tako živi igru.

Fudbalski romantizam lako može ustupiti mjesto – i to često čini – bezobrazluku ili mawkishu. Klopp ponekad prijeđe granicu, ali je i toga svjestan. On duboko poštuje Liverpool, i klub i grad, njegove ljude, njegovu historiju i tradiciju. Ali, na toj prvoj konferenciji za novinare, on je insistirao na tome da fanovi ne bi trebalo da „tu historiju, veliku historiju, stavljaju u ranac i da je nose (okolo) po cijeli dan. Moramo raditi u sadašnjosti.”

Klopp je opisao fudbal kao "najvažniju od najmanje važnih stvari". Omogućujući nam da prepoznamo važnost strasti i radosti, solidarnosti i kolektivnog identiteta, može nam omogućiti da ozbiljnije razmišljamo i o važnijim stvarima. U doba u kojem se vode oštre debate o kosmopolitizmu i ukorijenjenosti, o identitetu i pripadnosti, Klopp, Nijemac koji je pustio prave korijene u sjevernom engleskom gradu, pokazao je mogućnosti dijaloga, a da to nije učinio svjesno, između pronalaženja osjećaja pripadnosti i identiteta koji nije ni zagušljiv ni dragocjen.

Kako se danas spušta zavjesa na Kloppovu vladavinu Liverpoolom, mnogi od nas će pustiti više od jedne ili dvije suze.

Autor teksta je Kenan Malik, kolumnista Observera